Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • misko

    Evo i taoističkog "svetog trojstva", zbog čega sam i prigrlio Tao. Sve što živi ima:

    1. Život
    2. Oblik
    3. Funkciju

    koje trebamo poštovati i sve je rečeno sa time, zar ne?

    avatar

    22.04.2008. (07:43)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Za me je vrijeme crta bez početka, trajanja i kraja, konstanta kroz koju prolazimo.

    avatar

    22.04.2008. (08:38)    -   -   -   -  

  • rU

    naše je tijelo otjelovljeni trenutak
    vremena.
    tijelo nije samo posuda u kojoj duša
    počiva,
    tijelo nije samo brod koji plovi pučinom vremena ...

    tijelo je čudesna klepsidra,
    kroz koju zrnca zvjezdane prašine
    teku
    ulijevajući se ponovo u
    vremena rijeku     ...

    često podcjenjujemo tijelo, razdvajamo ga od misli, duha i duše, smatrajući ga manje vrijednim. tijelo je čudesan dar, prekrasan instrument na kojem učimo ... i nikad dovoljno dobro ne naučimo ... svirati.

    kad bi mi ponudili beztjelesnu vječnost,odbila bih je.
    možda sam površna, no mojoj duši tijelo treba ...

    tijelo je oblik života, a funkcija mu je da omogući dodir s vlastitom dušom, tako ja shvaćam miskovo 'sveto trojstvo' ... hihihi

    avatar

    22.04.2008. (09:16)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    Tijelo jest dom našoj duši i slažem se s Ru..ne treba ga zapostaviti i umanjiti mu važnost.
    A vrijeme draga Dinajo? Vrijeme je krug kojeg nitko neće niti može prekinuti...samo smo izmislili neke mjere kojih se grčevito držimo i u kojim brojimo dane našeg postojanja.

    avatar

    22.04.2008. (09:53)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Tijelo bez duše je kao slika bez boja, montono, jednako i uvijek sivo, bez ikakve živosti u sebi...Vrijeme nas vodi kroz život, ponekad uzima najljepše trenutke, ali pokazuje nam ono što često ne želimo vidjeti, istinu, laž, tugu, sreću....Vrijeme je ono radi čega starimo i radi čega se isplati iskoristiti svaki trenutak našeg dragocjenog života...dok ga nije odnijelo staro, dobro, postojano vrijeme....

    avatar

    22.04.2008. (09:57)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    "Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",
    reče Montaigne, prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo univerzuma svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati.
    Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:

    Što je to," ja"?
    Što je to "moje tijelo"?
    Što to čini «svijet u kojemu živim"?

    avatar

    22.04.2008. (12:06)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Viidim tvoj stih u PJESMI koji u njemu ima tvoju dušu ,uživao sam čitajući i tebe kao jedan od najstarijih blogera i tek osmjeh da ostavim!

    avatar

    22.04.2008. (13:06)    -   -   -   -  

  • između jave i sna

    uf, tijelo mi pomalo umorno, naganjivaju me poslovima, ali ne, ne dam se, ipak osmijeh nosim u duši ;)
    topli pozdrav ostavljam

    avatar

    22.04.2008. (13:54)    -   -   -   -  

  • Decy

    ja ću s komentarom zaobići 'vrijeme', a zadržati se na konju...tom veličanstvenom stvoru.
    kao djevojka bila sam opsjednuta Berberom, jer je uvijek spajao ljepotu djevojke sa konjima...
    a jednom usnuh čudan san, kada je moj pokojni suprug došao na konju po sina ii mene.
    nakon predivnih trenutaka jahanja koji su graničili sa letom, on je zaustavio konja i rekao:
    "ja sada moram nazad".
    u snu sam znala da on mora poći "tamo" kroz 'vrata vremena' i da nam je samo došao u posjet kroz snove.
    cijelog tog sljedećeg dana osjećala sam neizmjernu sreću što smo bili s njim.

    avatar

    22.04.2008. (17:14)    -   -   -   -  

  • vedjak

    Drago mi je ponovno se naći ovdje i komentirati. Poštujem sve divne komentare prethodnika, naših sestara i braće. Sastavne su to "opeke" Svijeta Istine koji kao živa i misleća bića neprekidno gradimo, otkrivamo, definiramo....Iz dana u dan, buđenjem i sondiranjem pomoću osjetila i misaone aktivnosti. Danas ću pristati više uz jedan komentar, sutra uz drugi, kroz nekoliko dana možda uz neki treći...Ovisno o skupu vibracija koje će činiti suzvuk trenutka ili dana.

    Ljepota i zanimljivost života je u pronalaženju harmonije sa svijetom koji nas okružuje.

    avatar

    22.04.2008. (17:19)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    :.Granice nema ..one su samo izmišljotine ljudskoga uma...

    pomičeš i moje obzore i otvaraš neke druge oblike u svijesti dok i je , baš kao i draga nam iskrica modra pokušavam biti u suglasju s trenutkom pa tako trajati ili prolazati... svejedno ...
    topli ti osmijeh ostavljam , draga Dinajo :-))

    avatar

    22.04.2008. (18:31)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Zvuči mi kao opis četvrte dimenzije. A to nije vrijeme, vrijeme je samo posljedica našeg metabolizma. Moj život nije duži od života muhe jednodnevnice, samo se obično čini da jest :) Pozdrav veliki!

    avatar

    22.04.2008. (22:43)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    "Ostaće bez suza, sunce će ih isušiti.
    Ostaće bez tijela, sunce će ga spržiti.
    Njemu ne može ništa.
    Njegovo tijelo je lako, njegovo tijelo je prozračno, sunčane zrake prolaze kroza nj,
    njegovo tijelo je vazduh...
    Bio je na groblju, bio je na brdu iznad groblja, bio je kraj mora, bio je svugdje u isto vrijeme.
    Razdaljine neme, ni vremena.
    Postoji lebdenje..."
    Ostavljam ti ovaj citat...neka on govori, dok ja ...

    avatar

    22.04.2008. (23:32)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    Umjesto odgovora:

    Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
    Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac vremena kao dimenzije. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti.
    Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo.

    avatar

    23.04.2008. (06:32)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    hvala vam i za uzvrat jedna pjesmica:

    Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.
    Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

    Želim ti vrijeme,
    Želim ti sve vrline svijeta.
    Želim ti ono što mnogi nemaju,
    Želim ti vrijeme veselja i sreće,
    vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
    želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
    Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
    nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
    nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
    i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
    vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
    Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
    vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
    osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
    Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

    Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.

    avatar

    23.04.2008. (06:34)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...