Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Znakovi kraj puta...

Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić

I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...
Ljubav je to tihuje sudbina… sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest…
Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog… hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas… i sjetih se svog imena…

Sve što sam do sada napisala o tebi i meni… sve što utkah u riječi, rečenice i štivo je pisano iz perspektive mojih nemira… otrgnuto sa koordinata moje nutrine… skinuto sa moga neba… obojeno bojama izronjenih iz prelamanja svjetlosti u prizmi moje svijesti

Post je objavljen 02.04.2008. u 07:08 sati.