Marketing
Ljubav i Kairos
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostvo ljubav."
Naši razgovori o ljubavi se uvijek pretvaraju u poeziju, a treptaji oka u vječnost koja nas grli rukama Kairosa.
U svakodnevici pod pojmom stvarnost podrazumjevamo sve oblike subjektivnog tumačenja pojma "realnost", njeno neposredno preslikavanje, posredno logično prihvaćanje ili neposredno, osobno doživljavanje svijeta oko nas bez obzira na njegovu realnost uvjetovanu prirodnim zakonima. Tako kaže filozofska definicija tih dvaju pojmova, ali prirodni zakoni su još uvijek nedovoljno razjašnjeni. Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije su proizašli problemi i pitanja koja još uvijek nemaju prave odgovore. Jedno od tih pitanja je dali pored svijeta koji mi spoznajemo kao stvarnost, moja, tvoja, naša stvarnost, postoje još beskonačno mnogo paralelnih svijetova u kojima se odigrava jedna druga stvarnost u kojoj mi neznajući to isto tako sudjelujemo.
Možda se doista istovremeno nalazimo i u paralelnim univerzumima i sudjelujemo u njihovim širenjima. Možda smo doista samo strune koje trepere i sudjeluju u za nas još nećujnoj simfoniji univerzuma i svojim mislima spajamo galaksije u čudesni beskraj o kojem sanjamo. Možda doista posjedujemo astralana tijela, o kojima se za sada samo nagađa, koja nas doista pretvaraju u pustolove koji lutaju među zvjezdama. Možda smo postojali i u vremenu kada su bogovi hodali zemljom i sudjelovali u teleportaciji, bili samo energija iz koje je naša stvarnost postala naša.
U nedogled se redaju pitanja na koja tražimo odgovore i pri tome zaboravljamo trenutak, treptaj oka u kojem jedino stvarno postojimo.
"Ne dozvolimo da nam prošlost postane jedina realnost. Zamjenimo nedohvatni Kafkin zamak s dvorcem u kojem se rađa novi život u vječnosti naših misli." reče mi pjesnik jedne večeri dok smo, uz tihu muziku i svjetlost svijeća, pokušavali osmisliti trenutak.
"Pa mi to činimo. Upravo zbog toga je moja ili tvoja stvarnost puno više od prošlosti i budućnosti. Ona obuhvaća moje unutarnje stanje iz kojega proizlazi doživljaj trenutka, tebe i mene u treptaju oka, u tonovima muzike, u stihu poezije, u doživljaju pročitane knjige. A svaki novi trenutak je uvijek u doživljaju drugačiji, čudesniji, on je treptaj oka u kojem više nema onog prošlog. Razlika između povijesti i poezije je u tome da povijest nema mogućnosti osobnog interpretiranja, ona samo prepričava događaje. Mi živimo poeziju jer poezija posjeduje različite mogućnosti izraza u odnosu prema stvarnosti." pokušah zaključiti razgovor u svitanje.
Pjesnik je nastavio glasno razmišljati.
"Ne smijemo dozvoliti da nas egzistencijalni interes pretvori u automate koji dobro obavljaju svoj posao i samo poštuju, a ne sudjeluju u nastajanju etičkih normi društva. To bi onda bilo stanje jednostavnog djelovanja a ne življenja. Tada bi stvarnost uistinu postala samo preslikavanje svijeta u kojem živimo, bez mogućnosti osobnog sudjelovanja u ljepoti njenog izvođenja. U nama postoje potencijali koji stvarnost mogu kititi pridjevima poetska, intelektualna, prozaična i tako nema kraja nabrajanju. Zainteresiranost ili nezainteresiranost za sebe sama, je osnova iz koje gradimo sliku svojeg postojanja."
"Nezainteresiranost je ravnodušnost prema sebi samome pa tako i prema trenutku. Ja mislim i osjećam, dakle moje misaono i osjećajno "ja" misle i osjećaju i uopće nije važno da li sam ja, u tom misaono- osjećajnom procesu, stvarno zadovoljna. Moja misao i moj osjećaj ne trebaju dokaze, ja ih ne tražim u sebi, ja ih osjećam jer oni same sebe dokazuju. Ako mi moja misao ili moj osjećaj postaju neugoda, stvara ju u meni negativnu energiju koja često rezultira samodestruktivnošću, tada moram otkriti uzrok te neugode." nastavih glasno razmišljati dok se sunce pojavljivalo na istoku
"Zainteresiranost i čuđenje uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samim sobom. Moje misli postaju pozitivna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego postaje poezija. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku, estetiku i ljubav. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo." pjesnik potvrdi moje misli.
"Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost mojih kreativnih mogućnosti. Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, osjećajima, željama i snovima. Ja nosim, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima." rekoh mu sretna.
I u tom treptaju oka se prisjetih stiha, jedne prekrasne pjesme, koju sam u mladosti znala na pamet:
" Netko ima čuperak do uha, netko do nosa, ali ima jedan čuperak plavi, koji se stalno mota po mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo u glavi. To nije moj čuperak plavi, nego jedne Sanje iz petog A.........."
"Zato je poezija kraljica emocionalnosti, ona je bogatstvom svog izraza, puno prije znanosti, unosila stvarnost u naše glave. Mi se danas pitamo, čitajući znanstvene knjige, dali je moguće da je ljubav samo neki iznenadni skok kvanta energije u atomima našeg mozga. I čini nam se da je to nemoguće. Mi ljubav još uvijek povezujemo samo sa srcem, jer nam se čini da je tamo osjećamo, ali mnogi još uvijek nisu naučili misliti srcem. Misao je materijalizirani osjećaj, bez misli nebi bilo ni osjećaja." nadoveže se pjesnik na moje recitiranje
Pretvorimo ljubav u "stvarnost". Stvarnost je u nama i kada to osjetimo, postali smo doista sudionici vremena. Mi vidimo, čujemo, osjećamo, mirišemo, kušamo, ali ne spoznajemo stvarnost onakvu kakva ona jest. Sve što mi preko vanjskih osjetila primimo pretvara se u našem mozgu u naše misaone slike, kojima mi stvarnost inepretiramo. Tako nastaje cijeli svijet u našim glavama, koji je za svakog od nas drugačiji. I mi ne možemo drugačije, naš mozak jednostavno tako funkcionira.
Emocionalni um nam daje mogućnost za uljepšavanje misaonih slika, pa tako možemo ublažiti, nekad okrutnu, stvarnost našeg misaonog uma. Naša kreativnost i sloboda emocija nam omogućava distanciranje od slika svijeta koji u nama budi strahove, nesigurnost i nezadovljstvo. To ne znači da treba živjeti s iluzijama nečeg nestvarnog i nedohvatnog. Pravilno tumačenje misaonih slika, koje nastaju u našoj glavi, je umjetnost koja nastaje sjedinjenjem naše emocionalnosti i misaonosti.
Pretvorimo Ljubav u viziju stvarnosti, u misaonu sliku trenutka sreće, u dobrog Kairosa kojem gledamo samo lice. Njegov pramen kose će milovati naša lica i trenutak do trenutka postajati naša stvarnost kojoj smo promjenuli ime u LJUBAV.
Objavljeno 26. 03 2008 na blogspot.com
Komentirali su:
maslackica
draga Dinaja, teško pratim tvoje postove jer me nedostatak vremena i nemogućnost korištenja neta onda kad bi mi to odgovaralo spriječava... ponekad malo preletim i teško ostanem ravnodušna a da ne napišem koji komentar...
ljubav i je prava onda kad ju gledamo očima stvarnosti... kad vidimo i mane osobe koju volimo i kad ju volimo baš takvu kakva ona uistinu, u stvarnosti, je...
ljubav koja živi samo u snovima, zna nas učiniti slijepim ovisnicima, a takva ljubav nosi sa sobom neizbježnu bol...
prava, stvarna ljubav je ona zbog koje se smiješimo čak i kad je osoba koju ljubimo udaljena od nas... ali stvarna...
pozdrav topli
26. März 2008 14:29
dinaja
Draga Maslačkica, hvala na posjeti. U zadnjih par dana sam saznala da je teško ostaviti komentar na blogspot.com, zbog povečane sigurnosti. Osuđeni smo na strpljenje, jer nežalost ima destruktivnih umova. Tvoj komentar me je u svakom slučaju obradovao, svaki komentar me obraduje jer onda znam da su moje misli probile barijere "nemogućnosti" i dospjeli do onih čije misli se sjedinjuju s mojima. Stvarnost je jedino što imamo i njoj trebamo omogućiti da postane ono što želimo..........
26. März 2008 15:39
Anonym
vjerujem konstruktivistima - svako gradi, konstruira svoju spoznaju, dakle i svoju stvarnost ...
a čuđenje i sumnja su vrijedne no podcijenjene intelektualne emocije ...
ru
26. März 2008 20:48
Anonym
Draga Dinaja!
Potrajalo je. Morala sam više puta pitati Ru da me ne podući nego da mi "nacrta" što da radim. Meni je sve to mehanički i bez Ru ne bih uspjela. Sama se ne bih sjetila ključnog koraka.
Ostavila sam ti komentare na dva posta unatrag.
Ovaj sam preletila. Kratko, ja bih čak stvarnost zamjenila jačom riječi: istinom, a zatim bih dodala još dvije koje nedostaju uz istinu kad se govori o ljubavi: dobro i lijepo. Tako bi trebalo biti, a kad nije tražimo u literaturi i povjerujemo da je moguće. Srdačno, ..........lucija9
26. März 2008 23:35
dinaja
@ draga Ru, kada se radi o Ljubavi bez čuđenja i sumnje u sebe samoga, bez otvorenih unutarnjih očiju, očiju srca, očiju kontemplacije, naših najvrednijih očiju, mi nismo u stanju prepoznati Kairosa, (a legenda kaže kada proleti više ga ne možeš zaustaviti jer je na stražnjoj strani glave čelav.) Ljubav se rađa u sretnom trenutku spoznaje i prelazi u naš najvredniji osjećaj. Ljubav raste u nama našim misaonim treningom, kontemplacijom, koja je zbog upotrebe u katoličanstvu, izgubila u našoj svijesti svje pravo značenje. Loyola ju je u svojim "Duševnim vježbama" upotrebljavao za smirenje duše, ali kada se vratimo njenim početcima, onda spoznamo da je kontemplacija doista misaoni fitness i da vježbajući oživljavamo dušu i održavamo je cijeli život mladom spremnom za čuđenje i sumnju, za LJUBAV
27. März 2008 04:14
dinaja
@ draga Lucija, hvala na tvom trudu da stigneš u moj svijet. Dobro došla.
Tvoj prijedlog o pojačavanju osjećaja Ljubav riječima istina, dobrota i lijepota je uistinu konstruktivan. Hvala!
Čitaoci će sigurno zahvaljujući tvom komentaru osjetiti što se krije u mojoj riječi "stvarnost". Ru je napisala svatko si "konstruira" svoju stvarnost i to je jedno od bitnih djelovanja univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.
Tražiti istinu u sebi je put ka ostvarenju sna.......hvala ti Lucija
27. März 2008 04:28
dinaja
Drage Maslačkica, Ru i Lucija hvala vam što ste vašim prisustvom i komentarima osmislile moje misli i mom "blogu" dale šansu da doista postane otok odmora za umorna srca.
Post je objavljen 23.04.2008. u 04:13 sati.