Ljubav, ta tajnovita peta protega
Shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najčudesnijih faza. San pliva misterijom i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako ne poznajem tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.
Ljubav, ta tajnovita peta protega, satkana od mojih snova je manje komplicirana od znanstvene teorije o njoj. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje unutarnje oči. Stojim na pozornici života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića.
Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj vrpci moje misaono- osjećajne kinoteke prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela.
"San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, on je koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima.
Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jedne dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Živim trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u odjeću mojih misli, se širi, prelazi u osjećaj, postaje moj doživljaj i dobija za mene novo značenje.
Anđeo čuvar, proziran, zlaćane kose i krila me pozva na zvijezdu pod kojom sam rođena. Zatreperiše oči neba, spušta se zvjezdani trag, ja se uspinjem njime kao Jakovljevim ljestvama i ulazim u još nepoznato, tajnovito stanje duše.
"Ovdje ćeš sresti san na samom izvoru." strune spletene u nijanse anđeoskog glasa mi otvoriše velika vrata neba.
Michelangelova slika "Nastajanje svijeta" zasja pred mojim očima i ja se stapam s njom. Moja lijeva polutka mozga se sjedinjuje s nacrtanom desnom. Anđeo se smješi, a luda u meni izaziva eksploziju boja i moja svijest postaje jasna slika mojih čežnji. Osjećam sukobljavanje znanja i vjerovanja, čujem žubor koji se širi sa izvora, prve tonove nastajanja simfonije sna.
Pred mojim očima se otvara velika bijela Jakovljeva školjka.
Moj anđeo čuvara sav u bijelom, zlaćane kose i krila, se preobrazi u boginju ljubavi, mladu ženu koju sam cijeli život tražila u snovima. Mit o njenoj ljepoti oživi pred mojim očima. Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom.
"Neka bude svijetlo." začuh glas sa početka priče. I svijetlo zasja ljepotom mlade žene.
"Ja sanjam tvoj san o ljubavi. Misliš li da će me i drugi prepoznati i prihvatiti" anđeoski glas prostruji mojim osjećajima .
"Ti si utjelovljenje moga sna, da bih te spoznala moram još malo sanjati." pričini mi se da glas dolazi iz moje glave.
Tu na granici između univerzuma i svijeta iz kojeg sam krenula na ovo putovanje, ja više nisam ona ista koja je pristajala na čvrstinu materije i vjerovala u apsolutnost vremena i prostora. Sukobi znanja i vjerovanja se sjediniše u spoznaju.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." začuh ponovo titranje struna.
"Došla sam tražeći izvor sna." govorila sam glasom anđela.
"Došla si nošena tvojim anđelom čuvarom, jer jedino on zna put ka meni. Pogledaj onaj plavićasti oblak, u njemu se krije tajna početka." ljepotica sna pruži svoje ruke ka nebu.
Nađoh se u plavičastom oblaku istine o početku novoga vremena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje." rekoh zadivljena
"Varaš se, oni slave samo rođenje." istina zatutnji iza mojih misli.
"Tko se onda rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san" zamolih to još uvijek svjesno nespoznato u sebi.
"Bila jednom jedna djevojčica, rođena da bude duša svijeta, da svojom snagom ujedini ljude i ostvari moj san." moja podsvijest započe priču.
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Ali prije njega je bilo mnogo bogova."
"On je bio samo moja želja da ljude ujedinim u vjerovanju, da im pokažem da je Ljubav jedina energija koja ih održava, razmnožava i širi. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Ljubav." prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost. Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka.
"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." začuh ponovo već poznate tonove.
"Ja osjećam da je bilo drugačije, Ljubav je energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijelo je slika koju pronalazim u univerzumu osjetilno- osjećajnog u sebi, moj doživljaj ideje umjetnika, ali mene zanima san, ta peta protega u meni, Ljubav " izustih već pomalo nestrpljivo
"Ljubav, željena, iskorištavana, odbačena i protjerana. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, već tisućljećima podnosi laži i oprašta prevare. Tragedija je u tome da se energija početka pretvorila u suprotnosti koje se ujedinjuju u harmoniju, a Mržnja i Ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna. Tama i svijetlo iako u vječnom sukobu proizlaze jedno iz dugoga. Kada je protjerana Ljubav potražila utočište na početku sna, na nebu zasjaše njene oči. Ona Vas ipak nikada nije zauvjek napustila. Njen sjaj vam najavljuje danje svijetlo i tamu noći, ona vas budi i uspavljuje, ona s Vama i živi i sanja." strune trepere snom.
"Ali mi to drugačije tumačimo." progovori ponovo znatiželja u meni.
Oko mene zatitraše nove nijanse boja, a trepereći tonovi duše svijeta se spojiše sa mojim mislima.
"Jedino oni koji osjete uistinu ljubav, samo oni koji uistinu spoznaju njenu snagu i njenu dobru ćud, mogu živjeti u mom snu. Oni su sposobni zaustaviti tijek kobne rijeke vremena i preludij apokalipse pretvoriti u simfoniju sna." glas Ljubavi me je hranio moje čuđenje. Šutjela sam, al Ljubav nastavi.
"Jednom sam preobražena u siromaha lutala zemljama i tražila Ljubav. Kucala sam na vrata bogatih kuća i prosila Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljala sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molila malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molila sam prolaznike, oni su me slali u bordele, molila seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga djeteta nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u zemlji na obali Mediterana. Djevojčica se vraćala iz škole. Pojavila sam se pred njom iznenada i ona nespremana, ali sabrana pogleda moje halje i upita prije nego sam uspjela progovoriti:
"Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, ljudi su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Djevojčica me pogledala svojim toplim očima i upitala:
"Što onda prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznala
"Ljubav? Ah znam, ljubav je najvrijednije što posjedujemo, ona nas je stvorila, zbog nje mi živimo." odgovori mi bez razmišljanja djevojčica.
"Tko te je to naučio?"
"Moj djed to kaže."
U očima prelijepe mlade žene su se zrcalile boje sna.
"Živi svoj san i trajat ćeš vječno u mom. Gledaj očima srca i prepoznat ćeš ljubav u nekim očima koje ćete pozvati u neki novi san."
Titraji neba su bivali sve tiši. Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja.
Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti veliku školjku iz koje, kao na jednoj davno viđenoj slici, izroni dječak očiju boje sna.
Velike tamne oči, nijansama sna zatitraše pred mojim unutarnjim očima i ja osjetih kako se mojim tijelom širi novo spoznata protega. Kao da sam iznenada ušla u neki novi svijet, predamnom se ukaza zrcaljenje mojih skrivenih želja. Počeh živjeti želje.
|
