Ljubav i Homo Ludens
Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.
Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens je dio nas, iz njega smo izrasli i krenuli u svijet odraslih zaboravljajući ga povesti sa sobom na to dugo putovanje. On drijema u nama, čeznutljivo iščekuje da ponovo prihvatimo igru, da osjetimo život i ljubav u izvornom obliku. Tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i pro tome ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi.
Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod.
Homo Ludens, se počeo priznavati krajem 18-og i u 19-om stoljeća. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena.
Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Iako je igra cijelo vrijeme bila osnova u razvoju homo sapiensa do homo fabera, bila je potisnuta iz čovjekovog ponašanja i njegovih osobnosti.
Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.
"Budi uvijek dijete veselja i sreće
jer što više rasteš i brige su veće" upisao mi je djed u "Spomenar" kada sam još bila mala djevojćica. Tada nisam razumjela tu poruku.
A danas?
Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.
Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto u meni se budi Homo Ludens i ja tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak.
Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.
|
