Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • rU

    smrt samoubojstvom najstrašnija je za okolinu. uvijek ostavlja osjećaj krivice.
    uvijek se pitam kako to strašan osjećaj boli mora biti kad netko pomisli da je smrt jedino rješenje ...

    avatar

    10.04.2008. (07:53)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Apsolutno sam bez riječi. Možda je s jedne strane i dobro što ste pustili Anu da ode, ona je to zaista htjela, sigurno nije mogla podnositi svu onu hladnoću u neželjenu braku i neprestanu težnju ka starim vremenima. Oduvijek je živjela sa pola srca i pola duše jer njena druga polovica je na nebu. Ponašanjem njenog muža sam apsolutno šokirana jer osoba koja se toliko bavi poslom na dan smrti svoje "voljene" je zapravo arogantna i ogorčena osoba, nezadovoljna svoji životom. Ana je sad napokon sretna, gore na nebu, s Rolandom u vječnom zagrljaju njihove najsnažnije ljubavi koja nema kraja. Ovo je jedna od rijetkih situacija s kojim se čovjek susretne u životu, ali zapravo Ana nas je sve naučila da se ne trebamo stalno prilagođavati jer jednom će puknuti čaša. Zaista, dva bijela goluba bili su Ana i Roland. Htjeli su vam pokazati svoju sreću i još jednom prenijeti zahvale blagim letom preko svog mjesta gdje zauvijek počivaju. Sada su napokon sretni i mogu se izgubiti u poljupcima te nadoknaditi sve propuštene trenutke. Ipak, Ana i Roland su upravo postali vječni i voljeni nego itko ikada prije. Njihove duše sad zauvijek žive u vama i na vama je da ih prenesete dalje, nažalost uz malo gorkog okusa tuge. Zagrljaj ostavljam.

    avatar

    10.04.2008. (08:48)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Koliko god da je samoubojstvo teško, strašno i mnogima nerazumljivo, Anin je izbor, njena je duša konačno sretna.

    avatar

    10.04.2008. (09:00)    -   -   -   -  

  • između jave i sna

    bolno mi je o tome govoriti...
    nije lako odlučiti se na nestanak... ponekad se to skuplja u čovjeku, pa staloženo (huh, koliko je to moguće staloženo) odluči učiniti taj iskorak i pretpostavljam da je tad odluka ispravna, ma koliko se to činilo okolini nerazumno... ali, ponekad je dovoljna jedna iskra u glavi, trenutni zamor, silni bol koji ni trenutka ne želimo više trpiti... ako ipak razum u tim trenutcima uspije pobijediti, ostaje samo ožiljak na duši i stid nad svojom labilnošću...
    da li je hrabrije dići ruku na sebe ili ostati živjeti?

    avatar

    10.04.2008. (09:38)    -   -   -   -  

  • misko

    Meni je jedan prijatelj izabrao samoubojstvo ... podsjetilo me ovo...bilo je strašno, a kako je bilo njemu, ne usudim se ni pomisliti.

    avatar

    10.04.2008. (10:01)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Kako ne ostati bez riječi...
    Voljela bih misliti da su duše koje si same oduzmu zemaljski život nakon toga sretne i slobodne... ali ne sjeda mi ta ideja. Odu s ovoga svijeta neobavljena posla. I onda treba opet doći i sve ispočetka...
    Prevelika je to tuga, nemjerljiva. Oni koji ostaju dobiju novi nesaglediv teret, koji im nije trebao. I nose ga dalje cijeli život. A zašto?
    I kako savladati onu nemoćnu ljutnju u sebi?

    avatar

    10.04.2008. (10:06)    -   -   -   -  

  • teuta

    Zapela mi je za oko ova rečenica: "Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti." jer u biti sve govori o životu, o našem postojanju i opstanku u ovoj, često puta, "dolini suza". Izbor nije nimalo lak, dapače. Kako odlučiti o nečemu što nam je nepoznato? A pitanje se postavlja da li ćemo to ikada doznati.
    Zbog toga se i događaju samoubijstva a u biti život je tako jednostavan. Pozdravček draga...cmokkkk.

    avatar

    10.04.2008. (10:08)    -   -   -   -  

  • necutako

    tuzna prica.... doista, kako pomoci?
    vrijede li tu uputstva? koliko znanja i kakvih treba imati za tako nesto?
    mozda je potrebno od malena djecu uciti da se bore, da nikada ne posustanu ako dozive neuspjeh....... da je za zivot potrebno jedino zivjeti...sve ostalo je luksuz.......ali kako da to cine roditelji koji sami nisu borbeni.....koji nevide smisao dok se ne ogledaju u tudjim ocima.......kako odgajati da netreba slusati sto okolina ili autoriteti kazu ako sami roditelji su stopljeni sa okolinom..... a kada dodje se u zreloj dobi do terapeuta...onda je vec malo toga moguce promijeniti........ pa ipak ...moguce je.... mozda ne svakoga...ali ako je samo nekoga...vrijedno je...:)

    avatar

    10.04.2008. (11:31)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    "Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti."
    Ne slažem se da je riječ o nesposobnosti jer taj izraz govori da je netko sposoban a netko nije ući u taj najdublji dio sebe i naći ono zbog čega jest, odlučiti kako živjeti. Tu nažalost nije riječ o školi koju treba završiti ili planini koju treba premjestiti. Tu pričamo o genotipu i fenotipu naše osobnosti, duše, našeg tijela, svemu onome što smo dobili začećem i svemu što su nam dali u godinama kad nismo mogli birati svoje putove.
    To nitko ne može uraditi sam, treba vodiča da bi zaista spoznao tko je on. Netko odabere takvu struku, netko ima psihoanalitičara, netko sluša i gleda svijet oko sebe-ali malo je takvih koji znaju sebe.
    Priča o mužu, o izgubljenoj ljubavi ,o migreni stane u još jednu tvoju rečenicu-onu o tome kako psihoanalitičar i ti niste uspjeli izgraditi mostove do nje.
    Ana vam to jednostavno nije dozvolila i mislim da je davno (na nesvjesnom nivou) donjela svoju odluku.
    I u ovoj priči najteže je prihvatiti vlastitu nemoć i činjenicu da ljudi trebaju zatražiti našu pomoć da bi im je uopće mogli dati..jedna od prvih i najtežih lekcija koje sam naučila . I uvijek je naravno riječ o vlastitom ego-tripu i pitanju kako to JA nisam vidjela...
    I koliko god puta rekla sebi kako sam ja iznad toga, i kako sam napredovala kad shvatim što radim nasmijem se sebi i spustim ego stepenicu niže...
    Ono najvažnije (onaj Id) vrati udarac prve noći...u snovima naravno....
    Draga Dinaja volim te čitati :)

    avatar

    10.04.2008. (12:21)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Oprosti mi Dinaja što ću ovaj post odšutjeti.
    Jednostavno ne želim napisati nesuvisle riječi jer ih on ne
    zaslužuje, a što reći ne znam.
    Ovaj puta uistinu ne znam.

    R.

    avatar

    10.04.2008. (12:35)    -   -   -   -  

  • More ljubavi

    Često tražimo komplicirana riješenja za zagonetke koje same nude odgovor. Raščlaniti čovjeka u atome a ne razumjeti njegov um uzaludan je posao.
    Često sam znao posječujući prijateljev blog, nakon skrolanja do kraja priče uzviknuti "Pa zašto mi to činiš!". A Draga bi se samo nasmjehnula i rekla "Tko ti je kriv pa ne znaš brzo čitati i odvojiti bitno od nebitnog"
    Obožavam kratke postove. Lakše se čitaju, lakši su za komentiranje i često se dublje usijeku u pamćenje.
    Zbog iskrenosti sam izgubio mnoge blogere, no drugačije ne mogu i ne želim biti na blogu
    Pozdrav u ime oboje

    avatar

    10.04.2008. (14:35)    -   -   -   -  

  • Decy

    ah, što da kažem: toliko odanoj ljubavi - klanjam se.
    ja nikada ne bih mogla.
    živjeti se mora.
    ona je sve stopila u samu sebe, tako zapaljivo,
    da je isto tako sve moralo sagorjeti, bez svjedoka.
    tko je vrijedan suditi joj.
    ništa ni od koga nije tražila.
    sama je bila i sama je pronašla rješenje.

    avatar

    10.04.2008. (21:05)    -   -   -   -  

  • vedjak

    Draga Dijana, skoro sam Vam napisao draga Ana, jer osjećam koliko Ana još uvijek živi u Vama.

    Bože Dragi, vjerojatno jedini Ti znaš zašto je sve tako moralo biti...

    U mojoj ranoj mladosti izgubio sam oca. Otišao je kao žrtva teške prometne nezgode. One noći, nakon što je preminuo došao mi je u san i vidjevši me uplakanog, prestrašenog i zabrinutog, rekao mi je: "Meni je ovdje dobro." Probudio sam se i čuo kako majka tiho jeca...Nekoliko godina kasnije činilo mi se u mojoj mladoj i nesređenoj glavi da je cijeli svijet protiv mene, život besmislen i da stvarno nema druge, nego na neki pametan i bezbolan način otići. I počeo sam razmišljati o tome, čak i planirati...

    Ne bi mi bilo teško učiniti taj korak, jer sam bio često sam, gotovo da me nitko nije mogao nadzirati, niti je itko znao što se događa u mojoj glavi. Kako to da Vam sada ipak pišem o tome? Jednostavno, zadubio sam se u misli iza zatvorenih očiju i počele su se nizati slike, da bih u jednom trenutku stajao sam protiv sebe... ali toliko snažnog i odlučnog da živi, da dočeka kraj života koji će nastupiti protiv njegove volje.

    Zakleo sam se tada sam pred sobom da nikada neću sebi oduzeti život, čak ni pomisliti da bih to učinio, jer nisam odlučivao o svom nastanku i ne želim odlučivati o prestanku tog puta....nadam se da ću ostati vjeran toj zakletvi. Živjeti se mora, lijepo kaže decembar2001. Da, živjeti se mora i ne trebamo se bojati života, ni sebe kriviti, niti ikoga drugog. Nitko nam nije kriv, niti smo mi ikome krivi za išta. Nismo u stanju razumjeti život, stvarnost, cjelinu.....možda su nam jasni samo mali isječci. Ne mislim time reći da ne trebamo težiti, ali prekratko trajemo da bi smo sve razumjeli i znali. Naravno, Ljubav je jedini odgovor na pitanje o smislu ljudskog postojanja i to Ljubav u onom smislu kako ju je razmatrao i o njoj pisao poštovani Erich Fromm u svojoj lijepoj knjižici "Umijeće ljubavi"

    avatar

    10.04.2008. (22:07)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    Tvoja potresna , i odlično ispričana priča o Ani, je Kafkijanska priča o besmislu i apsurdu življenja pojedinca, kojeg je "označila", prerano dodirnula smrt. Na susret sa smrću nismo nikad spremni, ali su sretniji svi oni kojima život to odgodi ...za neka vremena u kojima smo zreliji, jači. Anina krhka vremena...vrijeme za ljubav i mladost...u dodiru sa smrću su nestala.Smrt je postala njena konstanta i odrednica njenog životnog puta. Smrt je zauzela mjesto rezervirano za život. Ona je smrt spoznala. Ona je postala JozefK. Ona se prestala pitati: " Zašto se vrata više ne otvaraju, zašto su sobe postale uže? Ne istražuje odgovor, jer zna da ga nema."

    avatar

    10.04.2008. (22:32)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Potreslo me ... ni ja nemam snage komentirati!
    Neki su životi doista kao krčazi prepuni tuge !

    avatar

    11.04.2008. (00:05)    -   -   -   -  

  • poezija duše

    Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani.
    patila sam jedno vrijeme od nesnosnih migrena. onih s aurom, praćenih poremećajem vida i otežanom motorikom. i pitala se što me to dovodi u stanje da ne vidim, ne mogu govoriti, da plačem od bola... slušaući savjete, preispitivala sam se; jesam li premalo spavala, možda sam jela čokoladu ili sir, pila crno vino... koji su mi dani ciklusa... na kraju sam prestala obraćati pozornost na sve te vanjske čimbenike i okrenula se sebi. zapitala koji to kotačić u mojoj glavi pokrene tu bol, što sam prije toga mislila, što sam osjećala, koje riječi izgovorila... i uspjela sam pronaći put do svog zamka. ne uz pomoć lijekova - oni liječe posljedicu ali ne i uzrok. uspjela sam. zahvaljujući prekapanju po svojim strahovima, strepnjama, osjećaju kajanja, analizama svojih postupaka do naranijeg djetinjstva, došavši do spoznaje da sama sebe zbog nečega kažnjavam... i zahvaljujući tome što kraj mene nije bio jedan Rudolf.
    svatko odabire svoj put. Ana je presočila vatru - ja sam izgradila mostove. svaka je za sebe odabrala ono što je mislila da je najbolje.
    ostavljam ti noćni osmijeh...

    avatar

    11.04.2008. (00:09)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    Dragi moji virtualni prijatelji, hvala vam na odgovorima, hvala na čitanju i narpčito se zahvaljujem na vašem razmišljanju o Aninoj smrti. Iako su se već naredale godine, ona je još prisutna u mom životu, naročito u Ivanjskoj noći kada se mi se pričinja da se kao jedna od sedam plejada, sestrica Ladarica spustila na zemlju i svojim vilinskim glasom pjeva o ljubavi............

    @Ru težak, neobjašnjiv osjećaj ostavlja takva smrt i ja se uvijek pitam, što bi se dogodilo da sam ju taj dan nazvala i pozvala da dođe k nama, da zajedno promatramo zvijezde..........
    @Barbara ako postoji mjesto gdje ljubav izvire, tada su Ana i Rolanda sada na tom izvoru u tkaju njene niti i predu njenu ljepotu za nas...........
    @Miško užasno je izgubiti prijatelja, ali izgubiti ga na ovaj način je slično pisanju priče kojoj jednostavno neznaš napisati kraj................jer postoje na tisuće mogućnosti a ni jedna nije dobra...............to muči dušu..................
    @koraljka doista želim vjerovati da je njena duša sretna, hvala ti na potvrdi
    @maslačkica Što je uopće hrabrost? Neki kažu da je smoubistvo kukavičluk, katoločka crkva odbija priznanje duše samoubice, životna osiguranja odbijaju plaćati naknadu............ a još nitko ne zna što se uistinu događa u glavi tih nesretnika u trenu podizanja ruke na sebe samoga
    @Zmajka legende nam govore da se duše onih koji odu ne riješivši sve zadatke vraćaju i posjećuju one koje su voljeli................Meni se ponekad pričinja da čujem Anin glas koji mi govori Matošev stih, "Miruj u smrti se spava"
    @teuta dolina suzaje puna uspona i padova, a mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li dolinu suza za sebe pretvoriti zelenu oazu u pustinji nedogleda oko nas. Ti si uspjela u svom životu pronaći drugi dio sebe u čovjeku kojeg obožavaš i taj osjećaj na svoj način širiš nesebično u ovaj virtualni svijet. Hvala ti na posjeti i sudjelovanju u mojim razmišljanjima............
    @necutako nažalost još nije pronađen univerzalan recept i nemoguće je napisati priručnik sa uputsvima protiv samoubistava. Svatko je u svojoj "nesreći" sam. Qualija naših duševnih stanja je za druge nedodirljiva, svaki taj put mora proći sam..............
    @Tražeći sebe da, još nije otvorena škola za samospoznavanje i samopoimanje, ali filozofija već tisućljećima pokušava odgovoriti na pitanje "Što je smisao život?" odgovor još nije pronađen, on leži i nama samima. Hvala ti na čitanju i vjernom sudjelovanju u mojim razmišljanjima.
    @Dream hvala, ovim odgovorom si mi rekla sve
    @More ljubavi zar moru ljubavi nešto može biti predugačko, preopširno. More ljubavi je beskraj pun kapljica koje se sjedinjuju u cjelinu postojanja, svaka kapljica za sebe se sjedinjuje u beskraj osjećaja koji nesebićno širi i opija druge. Imaš pravo kada kažeš da se "sve" treba skratiti svesti na činjenice koje je lakše pamtiti, ali rađe ostajem vjerna svom osjećaju ljubavi i pretačem ga u rečenice koje postaju more iz kojega svatko može izabrati svoju kapljicu.
    @decembar hvala ti na razmišljanju o aninom slučaju. Da treba se odlučiti za život, uvijek za život, a to je znak da si ušao u središte svog misaono- osjećajnog labirinta i ubio Minotaurusa i pronašao Adrianinu nit.............ili si tu nit prepoznao u mislima onoga koji ti želi pomoći....
    @Vedran hvala vam na sudjelovanju u mojoj priči. Detalj iz vašeg života mi dokazuje da je moguće izrasti iznad tuge koju ne zaboravljamo, nego ju pretvaramo u sjećanje na kojem gradimo život, a vi ste Vedrane izgradili život i to dokazuju vaše pričice iz djetinjstva, vaša sjećanja i vaš današnji život. E. From je pokušao svojom filozofijom otvoriti vrata ljubavi za sve.........................
    @moji dani i noći pronaći most ka zamku je težak zadatak koji nam je Kafka ostavio u nasljeđe. Čitajući njegova pisma Mileni ja sam shvatila da je on u sebi užasno puno ljubavi kojoj jednostavno nije znao odjenuti odoru svoga sna. Ostao je vječni sin oca koji je tutnjao njegovim životom i sve svoje nesigurnosti je pretakao u pisano štivo. Hvala ti na razmišljanju o Ani jer ana spava u mnogim nesretnim ljudima kao i Joseph K, u onom još nedotknutom djelu svijesti.
    @Vitae znam kako ti je, gubitak prijatelja ostavlja rane koje je teško zaliječiti
    @poezija duše samo iznutra se sanja. Tu u tom našem beskraju u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama se krije uzrok, a mi često liječimo samo posljedice. Uzrok je uvijek u nama samima, uzrok svake duševne boli koja često prelazi u fizičku i narušava geometriju prostora našeg postojanje, uništava skled, harmoniju našeg života. Uzrok je "rak rana" naših stanja................ Kafkin ne pronađeni zamak................ odabir partnera je isto tako samo naš odabir, Ana je tu slijepa i gluha ušla u zajednički život iz kojeg više nije pronašla izlaz............ Ti si izgradila most i to me doista veseli i to se osjeć

    avatar

    11.04.2008. (05:59)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    Poezija duše, prekinulo me u pisanju, u tvojim stihovima i u tvojoj upornosti da pronađeš kardljivce tuđeg sna se osjeća tvoja snaga.................
    Još jednom hvala svima na sudjelovanju i podršci mojim mislima.
    Dijana- Dinaja

    avatar

    11.04.2008. (06:12)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...