O ludama i ljudima
Što je uzrok da moje oči vide izlazak sunca?
Zašto se igla na kompasu uvijek okreće prema sjeveru?
Zbog čega se dva istovjetno nabijena elektrona uvijek odbijaju?
Kako i od kuda znaju moje oči, igla na kompasu i elektroni što im je činiti?
"Ono što sačinjava esenciju nebesa, zemlje, zraka i vode, te ono što obuhvaća tvoj život, ja kćer mudrosti, njena ljubav, sve to nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima.
"Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna."
"Život je pokret, titranje fotona, koji spajaju dvije sile u jednu i tako nevidljivi trepereći, slično vjesnicima neba, šire vijesti o nastajanju druge sile koja uvjetuje tvoj život na plavom planetu." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima svijetla,
"Koja je to sila?"
"U njoj se krije tvoja peta protega." Sofija će nježno.
"To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti."
"Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo." sjetih se lekcije iz škole.
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi.
Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću.
Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena.
Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja ponovo vidim starca tužnog lica koji je tvrdio da sve teče. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja.
Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.
Osjećam sukob znanja i vjerovanja u sebi, vidim svoja različita lica u labirinutu zrcala u mojoj glavi.
Bljesak se u mojim očima iznenada oblikova u prozirnog vjesnika neba zlaćane kose i krila. Prisjetih se vremena kada sam vjerovala u anđela čuvara i sveku večer se molila.
Anđele moj dragi moj čuvaru blagi, puno tebi hvala što me čuvaš mala. Čuvaj me dok živim da ništa ne skrivim.
Anđeo čuvar zvijezde pod kojom sam rođena, mi treptajima struna potvrđuje ono što sam mislila.
"To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini. Kada gledam zemlju iz oblaka čini mi se da vidim polje puno krijesnica."
"Kako nas razlikuješ od krijesnica?"
"One svijetle samo u ljetnim noćima i samo na određenim mjestima. Njihov sjaj je svjetliji, ali manji. Skupljene u roju sliče na tepih. Vi svijetlite cijelu godinu i brojniji ste. Neki od vas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada netko od vas umre njegovo svijetlo poleti u nebo." tiho mi govori anđeo.
"Tada se naše zvijezdano tijelo spaja s univerzumom." pomislih
"To je trenutak kada postajete dio vječne svijetlosti. Vaši valovi se sljubljuju sa strunama te vječne energije, tada se vaše misli vraćaju izvoru, koji vi još niste otkrili." anđeoski glas satkan u tonove simfonije univerzuma iznosi još nedokazane istine.
"Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja mojim životom." sjetih se jedne davne teorije o elektromagnetizmu.
Anđeli i ljubav čine petu dimenziju
Sjetih se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema. Helen Keller je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Krenuh na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje.
"Tko su ti uljezi u mom postojanju?" pitam anđela u sebi.
"To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih sam nastala."
U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi.
"Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam"
"U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se anđeo.
U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh.
"Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski.
Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostorvrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
Prisjećam se rečenice:
"Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život.
Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moja duša i moj mozak nudi.
Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma.
Uđoh u svijet sjena. Moje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatram samo sjene stvarnosti. Sjene mojih ideja me pozvaše pozivaju na dvoboj. Doživjeh nešto kao rat sila u sebi Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši.
Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju.
Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima.
Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja.
Tada se prisjetih prastare pjesmice iz vremena kada sam samo vjerovala, ali nisam osjećala ljubav.
"Postoji netko
Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.
Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.
Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv.
I ja evo šapućem tebi u sebi i meni u tebi Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, hvala ti za sreću, ljubav i san."
|
