Ljubav iza ogledala svijesti
Ponovo se sjetih trga cvijeća i vremena kada smo tragali za potvrdom postojanja ljubavi u nama.
"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " i ja želim uistinu saznati kako ona nastaje u meni."
Tada sam željela na obroncima vremena otkriti izvor te energije koju sam počela osjećati u sebi, a nisam joj znala dati ime. Ljubav je bila preotrcana riječ za ono što sam željela izraziti srcem. A onda je onog davnog ljetnog podneva usahnulo vrelo tog osjećaja u meni i ostala samo misao o njoj, misao kao materijalizirani davni osjećaj.
Da bih ponovo uzburkala uspavane strune, da bi se taj davni osjećaj ponovo počeo zrcaliti u mom emocionalnom umu moram pokušati otkriti tajnu njenog nastajanja u univezumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni.
"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje." pomislih ponovo nesigurna u odluku da krenem na putovanje u nepoznato.
"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.
Nanograma čega? Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona? Gomilaju se pitanja u mojoj glavi.
Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."
I na koncu je dokazano da u nedostatku sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj citoskelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje.
Logični kandidati za objašnjenje te davne misli su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine moj citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije. Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te izjave. Slijedeći i brojeći formacije u nanosvijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u strukturama mikrocjevćica. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi.
Slijedim misaono zlatnu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet moje svijesti, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.
Imitirajući rad mikrocjevćica u citoskeletu, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli.
Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi ono još ne dokazano “sitno zrno” moje svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli? Ja znam da živčane stanice i sinapse funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača.
Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevćica koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu moje svijesti.
Ulazim u isprepleteni svijet moje svijesti, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet mojih neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i čini unutrašnjost mojih živčanih stanica. Moja misao se širi i prolazi kroz te male tunele.
Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.
Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze moja duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje.
Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Nalazim li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajem samo sjene istinskog života?
Pokušavajući pronaći odgovor na to davno pitanje uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.
"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "S druge strane mene je svjetlo kojem hrliš"
"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.
"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica.
Iz jednog tamnog ogledalca izađe lovac i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah. Mladić ju je promatrao s njene svjetle strane i ne osjeti njen bjes. Skakači postadoše psi vjetra i lovac nestade s šahovske ploče mojih sjećanja.
"Aktaion je znatiželja puka" reče mi boginja skidajući ponovo zvijezde s neba. Ispred mene se prosu svjetleći trag kao most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na ulazu ka mostu. S druge strane mosta sva u bijelom zasja lik žene s suncem u kosi.
"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina moje mladosti.
"Moraš obraniti bijeloga kralja kojeg vrebaju Aktaioni, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"
"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život. Moraš ga znati prepoznati u masi koja te okružuje" reče mi žena u crnom
"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno
"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole tvoj život"
"Tko sam ja u ovoj igri?"
"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.
U jednom ogledalcu ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima.
Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.
"Kreni prema lomači" reče mi Diana i ja nošena mislima koje se uskovitlaše u meni krenuh.
Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.
Ta misterija me slijedi u stopu i ja pokušavam još od djetinjstva otkriti izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevam u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećem svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslućujem budućnost. Sjene tada ožive i ja prepoznajem Dianu koja postaje, kao nekada davno kod Giordana Bruna, moja svjesna spoznaja.
To je uistinu moj svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali ja u tim trenucima spoznajem da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi mreža vremena.
To potvrđuje i davno pročitanu izjavu:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard
|
