Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (24)

Marketing

  • prorok

    Slažem se da je žiot moguće razumjeti
    ali nemoguće je razumjeti zašto nam donosi
    često razočaranja :):):)

    avatar

    13.05.2008. (07:23)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @ Prorok možda ta razočarenja proizlaze iz nas samih jer tek onda kada sebe cijelog damo možemo biti cijeli, možda mi previše očekujemo od drugih ne osjetivši da premalo dajemo od sebe, moždasmo u trenutku razočarenja samo pustolovi pred vratima sna......... hrabri su oni koji zakorače u prazno svjesni da su padovi ponekad bolni........ali neke ptice umiru pjevajući............

    avatar

    13.05.2008. (07:51)    -   -   -   -  

  • ljubav..ah..ljubav

    Lijepi pozdrav tebi...:) i mali trag da sam bila ....

    avatar

    13.05.2008. (07:57)    -   -   -   -  

  • Teuta i Morski

    Kako život zna biti okrutan ne hajući za ljepotu kojom gorimo.
    Teško je zamisliti izlazak iz tog tunela u neku novu stvarnost koju sigurno nisi željela shvatiti.
    Pozdrav u ime oboje
    PS. Post pretvorih u mali bolnički dnevnik koji povremeno ažuriram

    avatar

    13.05.2008. (08:03)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Povratak iz velikog ništa čudesan je poput rađanja feniksa iz pepela. Rodi se onaj isti, a toliko bolji, puniji i topliji feniks.

    avatar

    13.05.2008. (08:15)    -   -   -   -  

  • sewen2

    Ja dođoh jutros, iskrivljene kičme, da udišem Vaša sjećanja. Kao da sam poveden u svijet bez tragova. I neću puno zboriti, neću zahvaljivati, jer progutah ove riječi i postadoh - sit.
    Zadivljen u ljepoti prošlosti, šutim. Malo šutim sa Vama....i lijepo mi je!

    avatar

    13.05.2008. (09:03)    -   -   -   -  

  • Mendula

    Dobro jutro! Nekada su i moji jeli kruh podrobljen u bijelu kavu, ja sam to mrzila kada bi mi mama napravila, ali ipak sam junački i bez prigovora pojela. Slažem se da trebamo hrliti prema naprijed, prošlost nas zna zarobiti. Lijepi tjedan ti želim!:-)

    avatar

    13.05.2008. (10:34)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Kažeš: "Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena nisu ostavljale traga u mom sjećanju."
    Pa kako nisu.... istkala si čitavu priču od samo jednog traga, povezala je s još jednim, nisu li prolazile godine, a trag je ipak ostao?
    Uvijek se rado sjetim studentskih vremena i sati provedenih u kontempliranju i razglabanju nad univerzalnim istinama. Često sam ih znala prekidati nestrpljivim uzvikom: - dosta!!
    Dajte mi nešto konkretno, dajte mi emociju, dajte mi okus, miris, prestanimo samo pričati i pričati.... ajmo živjeti!!!
    Univerzalni odgovor ni jedan nismo pronašli, i danas sam u kontaktu s dragim ljudima, uvijek ih isto volim, vrijeme ne predstavlja bitnu dimenziju. Problemi koje imamo, uglavnom su slični.
    Više je priča u tvom postu, najdraži mi je dio ipak onaj o badnjim večerama, kad je obitelj bila na okupu. Rastužili su me majčini odlasci...
    Svaki dio neke priče koju smo nekad živjeli, formira nas, i mi danas, ponekad i ne znajući, potpuno nesvjesno-živimo tu staru emociju za koju samo mislimo da smo je zaboravili, da nije ni ostavila trag...
    Pozdrav, draga Dinajo, iz ljetne Rijeke.

    avatar

    13.05.2008. (10:46)    -   -   -   -  

  • Dream_Maker

    Kada se vrijeme otima zaboravu tada srce slaže
    misli u najsnažnije rečenice, u najiskrenije, najdublje
    misli.
    Treba znati, treba moći jednakom strašću zagrliti i
    tuge i radosti prošlosti kako bismo uistinu postali
    ono Ja kojim se možemo ponositi.
    Bez tragova svjetlosti, bez ožiljaka koji ne bole iako
    ostaju vidljivi ne bismo znali da smo postojali u nekom
    vremenu koje se sada čini dalekim i nestvarnim.

    Ostavljam ti osmjeh, draga Dinajo, iskren, od srca.

    R.

    avatar

    13.05.2008. (11:31)    -   -   -   -  

  • između jave i sna

    sjećam se ovog posta s tvojih drugih stranica i s koliko me snage dirnuo u dušu...
    pozdrav s osmijehom ostavljam!

    avatar

    13.05.2008. (13:00)    -   -   -   -  

  • Decy

    ja se zadržala na vjenčanju...voljela bih biti prisutna u tom divnom trenu...
    ne volim otoke, stvaraju mi paniku da ne kontroliram.
    ali, otoke volim samo kad zamišljam dvoje u ljubavi.
    jer nitko treći ne može pomutiti tu sreću.

    avatar

    13.05.2008. (16:10)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Vrijeme u kojem smo nekad bili mi, i naša samosvijest leži naša duša. Potrebno je ponekad vratiti se tamo, da okrijepimo naše misli novim spoznajama već davno otkrivenim u našim memoarima.Tvoj djed te učinio doista posebnom i dao ti jednu veliku sposobnost, sposobnost ljubavi, ti si je prenijela na nas i divno je osjetiti tvoju misao u nama. Ljubav na početku je most ka budućnosti.Stvarnost života je osjećaj prisutnosti u svijetu koji bježi pod pojavom brzog vremena. Ponekad je lijep, a ponekad ne, ljepše je, meni osobno, vratiti se u one trenutke u kojima je sreća vladala, pa makar na tren osjetiti njihovu toplinu. Hvala Dinajo što si prenijela svoje djetinje misli, svoje spoznaje o životu života i svoje osjećaje na nas. Divno ih je osjetiti, makar upola kako si ih ti osjećala u ono daleko vrijeme.

    avatar

    13.05.2008. (17:35)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Jedna mi je draga osoba jednom rekla da smo djeca sve dok
    su nam živi nonići i none ..
    Da samo znaš koliko se puta sjetim svoga nonića .
    Nonu nikada nisam upoznala, ali ju je on svojom bezmjernom ljubavlju
    gotovo nadoknađivao.
    Sjetila si me svojim postom na neke lijepe trenutke ..
    Hvala ti na tome :-))

    avatar

    13.05.2008. (17:48)    -   -   -   -  

  • triesduja

    Održana je "Snjeguljica u srcu" ali marketing je još u tijeku... :)

    avatar

    13.05.2008. (18:36)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Krletka, kavez za ptice :)

    avatar

    13.05.2008. (19:08)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    maslackica
    ponekad je dovoljno napraviti samo jednu "grešku u koracima" i uništiti svoj život... uništiti? tako sam mislila... godinama... vjerovala da se ljubavlju mogu mijenjati ljudi, da se pružanjem pažnje i topline može zlo istjerati iz duše... ali ne može... nisu uzalud mudri rekli da "vuk dlaku mijenja, no ćud nikada"... zbog nemoći da se izborim, zbog prisiljenosti da živim suprotno mojim načelima, zamrzila sam sebe... jednog dana se probudila i poželjela živjeti... nosila srce na dlanu... ožiljci su se povećavali, bacala sam srce u prašinu, poželjela ga zgaziti, neka nestane... sve dok ga netko nije podigao, obrisao prašinu, zaliječio ožiljke… tad sam shvatila da ponekad, u silnoj čežnji nosimo koprene preko očiju i od sjene nam se učini da vidimo biće koje cijeli život sanjamo… kad koprena padne, ostane samo bol… no, nikad, baš nikad se ne treba prestati nadati, čvrsto željeti i vjerovati… jer onaj kojeg sanjamo je tu, samo treba znati prepoznati… danas, volim sebe… bez obzira što su lanci zatočeništva još urezani u meso… jer, dovoljno je pustiti dušu da poleti… jer, istinska ljubav ne poznaje ograde ni lance… jer ljubav nije slijepa zaljubljenost, ona je prava tek kad je smirena i postojana, kad ne želimo promijeniti biće koje volimo već ga volimo baš takvo kakvo je… kad smo spremni i stisnuti tu ljubav u sebi, skriti je od svijeta, pa čak i odreći se voljene osobe ako je to uvjet za sreću onog kojeg volimo… i uistinu si dobro rekla „ljubav se ne traži, ona se dogodi“… sorry, možda sam se udaljila od teme današnjeg posta, ali prošetala sam se brzinski (koliko mi vrijeme dopušta) postovima niže, a ja se ionako nikad ne znam pridržavati zadanih formi ;) topli pozdrav
    Miško
    Mislim da stabilnost ne postoji, nema je, nikad je nije ni bilo. Sve, ali baš sve, neprekidno se mijenja i dobro je što je tako.
    Sve je povezano sa svim i na sve se uzajamno utječe...zamršeno, na prvi pogled, ali meni je to kristalno jasno.
    Dokazati postojanje ili nepostojanje boga...što je to nego obična dijalektika? Prelijevanje besmislenih rečenica kojima ne dokazujemo ništa ...
    Zar same subatomske čestice nisu već same po sebi dovoljno ćudljive? I zagonetne i prepune obećanja, dok proničemo u njihove tajne. Nikad nećemo sve znati, jer nam to jednostavno nije dano. I to je to, ni više ni manje. Ne moramo zbog toga klanjati se bogovima, koji navodno sve znaju.

    A ljubav?
    Koliko je puta ljubav bila greška? Postoji li popravni ispit?

    Lijep pozdrav!
    Tražeći sebe
    Naučiti osluškivati tišinu...otoci...i koprene podugnute s očiju...Svi smo ih podigli onda kad smo bili prisiljeni na to (rijetki su oni koji su to napravili onako..).
    Poneka nije lako slušati tišinu....jer u njoj ako dobro poslušamo čujemo svoje srce koje jest Duša svijeta
    vedran
    Vjeruj onome koji ti kaže da ISTINU traži! Ne vjeruj onome koji ti kaže da ju je pronašao. Živjeti znači tražiti. Živjeti znači ljubiti i otkrivati mnoga lica Ljubavi. Znamo mi to, dragi prijatelji, znamo! (Znamo i da alkohol škodi, zar ne?) Ako i mislimo da ne znamo, onda sigurno nešto naslućujemo. Ne nadajmo se nalaženju konačne istine! Ona sama to neće dopustiti. Voli se igrati skrivača! Pik, spas za mene! Evo, bio sam malo neozbiljan i za kaznu ja žmirim!
    dinaja
    Draga Maslačkica, drago mi je da si se javila i napisala tako opširno i otvoreno pismo. Ja o ljubavi, kao osjećaju i energiji imam tako neko svoje interno mišljenje. Ljubav je najvrednija energija koju sami svojim postojanjem stvaramo. Na našem životnom putu mnogi od nas nose srce na dlanu, često ga doista bazamo u prašinu, poželimo gaziti po njemu, ali vjeruj mi nepodiže ga nitko osim nas samih ponovo na pijedestal časti. Ljubav zgusnuta u najmanji prostor nae duše, ljubav žigosana, ranjavana i odbacivanja ostaje vjerna nama samima, ona nas brani od nas samih. Ljubav, to uzvišeno stanje naše svijesti, je čuvarica svog iskonskok oblika, one male ćelije iz koje se razvila pri našem rođenju. Da našim sazrijevanjem ona mjenja oblike, ali ne nestaje, ona liječi rane od lanaca zatočeništva, obnavlja meso, vraća sjaj očima, osmjeh na lice,toplinu dlanovima, odkucaje srcu. Nitko drugi do tebe same to nemože učiniti za sebe jer mi i one koje "Volimo" volimo u sebi. Bez nas samih ne bi bilo ni LJUBAVI, bez nas nebi bilo ni tuge, ni srama, sve smo to mi od krvi i mesa i puno, puno snova.
    Miško, otok stabilnosti je još uvijek ne pronađen, on se za sada krije u glavam znanstvenika koji ulaze sve dublje i dublje u dušu materije i među treperavim česticama pronalaze uvije manje i manje titrajuće strune. Možda je to ipak samo njihov san, ali iz nečega je ipak sve počelo. Više nema apsolutnog prostora ni vrmena sve je titranje energije, ali zar nije izazov razmišljati o otoku stabilnosti, one zadnje karike u lancu vjerojatnosti, onog nečega iz čega smo svi krenuli na ovo baskonačno putovanje eonima. Što je "tvar" iz kojeg je satkan svemir, a iz koje tvari su satkani naši snovi? Što je uistinu ljubav?

    avatar

    13.05.2008. (19:20)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    Jedino je naš život velika gala predstava, premijera bez reprize, ljubav je energija koja samu sebe sttvara možda ipak iz tog još neotkrivenog otoka stabilnosti.
    Tražeći sebe, U "Umijeće vremena" sam pisala o svetom Gralu.
    "Tu je skriven sveti gral, sveta posuda u kojoj je skrivena istina vječnosti?" rekoh više sebi nego čovjeku čija silueta je sjala pred mojim unutarnjim očima.
    "Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo." reče mi čovjek " to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog kamena koji je osvjetljen podnevnim suncem ljetnog ekvinocija, izvire sveta krv života."
    "Zašto smo se onda našli u ovoj katedrali?" upitah
    "Ona je kopija ljudskog srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima." odgovori mi čovjek i ja spoznah da se oblik građevine mjenja otkucajima moga srca.
    Da draga moja srce je Duša svijeta jer bez srca mi svijet, ni ljubav ni život nikada ne bi spoznali.
    Vedrane, u tome i je čar i čudesnost ljubavi, ona je svakim danom drugačija, ponekad treperi simfonijom sna, ponekad miriše ljepotom jasmina ili je plačljiva kao oblačno neba, a ond opet razigrana kao maestra. Istina je skrivena u sebi samoj i uvijek isti blizu i daleko, otok stabilnosti, željeno stanje početka, nepronađeni izvor spoznaje sve su to izazovi koji nas pozivaju na vječno traženje istine. Jedino što nesmijemo je zaustaviti se.
    28. Februar 2008 16:07

    Zaboravila sam na kraju teksta napisati da je bio već objavljen na blogspotu i da su Maslačkica, Tražeći sebe, Miško i vedrana kometirali.
    Dinaja

    avatar

    13.05.2008. (19:24)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Skoro da sam i sama mogla napisati prvi dio priče...
    Nisam nikada nosila fotografije u novčaniku, ali od nedavno imam jednu na kojoj je moj djed s trogodišnjom djevojčicom u naručju...

    avatar

    13.05.2008. (19:57)    -   -   -   -  

  • rU

    prizvala si neke davne blagdane i odjednom sam opet vidjela draga lica kojih nema ...
    baka bi prostrla bijeli stolnjak a rubove mu opšila viticama bršljana ...
    sve je bilo na stolu jer za badnjak se u toku večere nije smjelo ustajati ... bila je to lijepa praznovjerica - tada ćemo i za sljedeći badnjak biti opet svi za stolom ...

    i opet sam na trenutak, zahvaljujući tebi, bila plavokosa djevojčica pred policom s knjigama u obiteljskoj kući . moja je mati, kad sam naučila čitati rekla da mogu s police uzeti i čitati bilo koju knjigu ... pa sam mnogo toga čitala dok sam smisao mogla tek naslućivati ...

    sjetih se i jedne nedavne večeri kad se činilo da sunce nikada neće zaći ...

    hvala ti, dinaja, za sva ta sjećanja ...

    avatar

    13.05.2008. (21:18)    -   -   -   -  

  • Zrakoplov

    Bravo! Ti s lukom pravo! Ali, s malo šale: Tko rano (05:20) piše - ne boji se kiše! I još nešto.
    Čitajući tvoj koment kod mene, "osjetio sam u srcu đir, kao nekad na bajkovitoj Australskoj cesti... Duša lebdi.. toplo diše i hrabri!" Danke

    avatar

    13.05.2008. (21:47)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    Draga Dinaja, danas su nam se misli srele, a riječi pozdravile i nasmijale u blogosferi...Sad sam to shvatila čitajući tvoj prekrasan tekst. Iako me cijeli dan muči glavobolja, nadam se mirnom snu što i tebi želim.

    avatar

    14.05.2008. (00:36)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    Umjesto odgovora:
    Ouroboros
    "Ouroboros je u mnogim kulturama arhaični simbol zmije koja samu sebe grize za rep. To je kružnica koja simbolizira vječno obnavljanje materije, dokaz da iz kraja uvijek nastaje novi početak, simbol beskonačnosti i vječnosti." čitala sam objašnjenje simbola o kojem mi je psihoanalitičar govorio. Vreni je pod kraj uistinu crtala kružnice i tijela koja su se u njima spajala, ali ona nije imala ni brata ni oca s kojim bi mogla doživjeti kraljevsko vjenčanje. Ona je željela dijete, ali je bila osuđena na nematerinstvo jer nije imala drugu stranu bića iz kojeg bi izrastao plod. Postala je opasna jer je uz pomoć psihoanalitičara počela otkrivati istinu i početak migreninog carstva u sebi.
    Ouroboros, žderač svoga repa, kružnica spasenja i harmonije je u nama samima. Svijetlo i tama, sunce i mjesec su naša duševna stanja, naše boli i naše mišićne napetosti, naši udisaji i izdisaji. Misao o tome svemu je Merkurius, materija prima, dugo traženi i još uvijek ne otkriveni lapis, kamen mudrosti. Ulazila sam u svijet novih istina i počela shvaćati misteriju vjerovanja u nadnaravnu snagu kojom su neki lukavci stoljećima manipulirali ljudima. Otac i sin i duh sveti, to sveto trojstvo potvrđeno bezgriješnim začećem se potvrđivalo u različitim legendama i stiglo da naših dana. Tada shvatih da svaki od nas to sveto trojstvo nosi i sjedinjuje u sebi........

    hvala vam na maislima koje ste ostavili i sretna sam ako sam doista uspjela probuditi ugodna sjećanja u vama.

    Dinaja

    avatar

    14.05.2008. (08:03)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    Dinaja draga, moram ostaviti trag na tvoj završni komentar. Nemam puno znanja o tom o čemu pišeš, ali trenutno sjedim u sinovoj sobi za kompjuterom i gledam u njegove knjige i čitam "Rječnik simbola" J. Chevalier, a zid u pravcu mog pogleda oslikan je Zmijom koja samoj sebi grize rep. To mu je prije nekoliko godina poklonila prijateljica, akademska slikarica. Čudni su i veličanstveni ovi naši "susreti", traženja, prepoznavanja.

    avatar

    14.05.2008. (12:35)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    eto divno se vratiti na sam početak blogiranja... čitam komentare...
    usrećuju... kako onda tko i danas... žao mi je što neki više nisu tu...
    ali hvala im što su bili... :)

    avatar

    07.07.2016. (21:17)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...