dinajina sjećanja

ponedjeljak, 12.05.2008.

Ljubav i pustolov pred vratima sna

Polako se podiže luna iz tmine predvečerja,
skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja
u čudu
vidim pred sobom ženu i njenu srebrenu kosu nebom razasutu.
Zavoljeh je i pružam ruke,
a ona oblaćeći haljinu srebrenu jaše nebom i pruža ruke svitanju.
Zavoljeh je, a njena ljepota mi srce ranjava,
slijedim je u iz noći u noć, a ona me jutrom ostavlja.
Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu
krije se od dana suncem obasjanim,
ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekam sutone,
da ponovo vidim ljepoticu kako napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela oblaći za mene srebrenu haljinu, a ruke pruža svitanju.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekivah sutone,
sa željom da još samo jednom, pa još jednom
vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.

A ona, ljepotica, žena srebrene kose,
uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke
dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji.
Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san.


Gluho Kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.
Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja.
Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru. Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti, tamo gdje nitko do mene ne može zaviriti.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." šapnu mi glas istine o meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi Sreća na izvoru sna
"Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija, sklad tvojih misli osjećaja određuje trenutak. To je svijet satkan od bezbrojnih mogućnosti, od tvoje snage kojom sjedinjuješ sve djeliće univerzuma u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?" pomislih glasno
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susrećeš ti sa svim djelićima univerzuma. U tom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom oceanu mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."

Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa. Dvanaest odkucaja srca. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora.
Nema ljepšeg osjećaja od sklada mojih unutarnjih stanja iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve napetosti nestaju, sva nedoživljena stanja se sjedinjuju. Osjećam, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih osjećaja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi LJUBAV.

- 05:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>