Abelard i Heloize
"U Dvorani kobnoj, mislima u sivim,
Samo kosa tvoja još je bila živa.
Pa mi reče: Miruj u smrti se sniva."
A.G. Matoš
Pariz je u jesen prekrasan. Stigli smo vlakom točno u podne na Gare du Nord. Željeznička stanica i sunce jesenjeg dana, otvori za nas vrata grada i pozva nas da slavimo osjećaj koji se razbuktavao u nama.
Grad ljubavi se kupao u podnevnom suncu. Otišli smo taxijem do hotela, ostavili stvari i brzo krenuli u šetnju obalom Seine. Njeni otoci i rukavci čine grad tajnovitim i činilo mi se kao da iz svake kapljice vode nastaje jedna nova dimenzija našeg zajedništva.
U jednoj maloj uličici pored Notre- Dame stadosmo pred kućom pariškog kanonika Fluberta. Na kući sjaji bronzana ploča na kojoj su uklesana imena i godina. "Abelard i Heloize godine 1117".
"I ništa više." reče moj bezimeni pjesnik
"Zar to nije dovoljno?" upitah ga veselo.
"Jesi li pročitala knjigu koju sam ti nedavno poklonio " Povijest nevolja" od Abelarda?"
"Jesam i etiku i njihova pisma."
"Zašto onda pitaš."
"Zato jer volim slušati tvoj glas." odgovorih zaljubljeno
Sjeli smo u malu kavanu na obali Seine. Voda je tutnjala neku čudnu melodiju. Činilo mi se da čujem ženski glas u tonovima rijeke i povjetarca koji mi je mrsio kosu:
"Čemu da se nadam ako izgubim tebe?Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojem si mi ti bio jedina potpora. a što mi je ostalo od tebe?Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak.Tvoja prisutnost mogla bi me ponekad povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena."
"Tiha si ljubavi moja o čemu razmišljaš?" pjesnikov glas me povrati u stvarnost.
"Pričinilo mi se da čujem Heloisin glas u kapljicama vode" rekoh prisjećajući se njenih pisama Abelardu.
Sunce je krenulo prema zapadnom nebu. Sumrak je obećavao ljepotu jesenjske noći, naše prve noći u gradu ljubavi.
"Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh ogledajući se u očima boje sna.
"Sigurno nisu. Oni su se sastajali u biblioteci njenog ujaka. "
"Pijer Abelard je bio njen učitelj."
"Tako je zamislio Flubert.Želio je da Pijer njegovoj štićenici približi ljepotu znanja, da je uvede u svijet obrazovanih. "
"Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili."
"Ljubav je najbolji učitelj."
"Ja volim učiti. " rekoh mu ponovo sneno
"Abelard je bio briljantan i obljubljen učitelj. Bio je u središtu tadašnje javnosti, slavljena osoba srednjevjekovnih mjerila. Njegova sinteza katoličkih dogmi i grčke filozofije je za to vrijeme bila poprilično odvažna. U svojim predavanjima je pokušavao pronaći misaoni put kojim bi izglačao sukob između Aristotelove i Platonove filozofije sa tumačenjima Patristika."
"On je bio protestant prije Luthera" potvrdih njegovu misao
"Moglo bi se i tako reći ali su ga oni koji su tada, samo fizički, bili jači od njega tako izmrcvarili, ukrali su mu ponos i on se vratio u koljevku katoličke crkve." reče pjesnik skoro s gađenjem
"Ali mu nisu mogli ukrasti ljubav. Heloize je bila i ostala njegova žudnja, njegova čežnja, njegov san koji je do smrti sanjao." rekoh tiho da ublažim gorčinu sjećanja na nepravdu tog davnog vremena.
"Tajno su se vjenčali, dobili sina, ali je snaga Fulberta bila, u tom vremenu, puno utjecajnija."
"On ih je na koncu rastavio, Abelardu ukrao muškost i prisilio ih da odvojeni žive u različitim samostanima. Njihov sin Astrolab je završio u sirotištu. Njihov život je tim Fulbertovim odvratnim činom, u klasičnom smislu, bio potpuno uništen. Ostala je samo ljubav ta čudesna energija koja ih je sjedinila u vječnost."
Bio je to naš prvi posjet Parizu. Očarana gradom o kojem sam do tada samo čitala zaboravih na umor. Lutali smo trbuhom Pariza, večeravali u Le Procopu, doručkovali iznad krovova grada na maloj terasi naše hotelske sobe.
Abelard i Heloise su cijelo vrijeme bili nekako prisutni, njihova ljubav je bila moto skoro svega što smo u tom gradu snova poduzimali.
To je bila ljubav nad ljubavima, jedina dosad poznata ljubav, koja se uzdigla iznad požude i putenosti, ljubav kao ljubav koja je trajala sjećanjem i uspomenama, svjesno doživljenom zlaćanom spiralom koja slijedeći zakon zlatnog reza sjedinjuje osjećaje i osjetila u točki prividnog mira iz koje suklja ta najvrednija energija koju posjedujemo. Njihova ljubav je potvrđivala njihovo znanje harmoniji iz koje proizlazi ljepota. Ta ljubav rođena u vremenu kada je naučeno neznanje bilo znanje, izdigla se iznad, tada jadne, svakodnevice običnog čovjeka i prešla u vječnost u kojoj smrt postaje nešto tako obično.
U jednoj maloj galeriji smo naišli na sliku iz 18-og stoljeća od nepoznatog autora. Naslov "Abelard i Heloize" nas je privukao i mi smo stajali dugo pred tim uljem. Soba u kojoj su se sreli i zaljubili je tamna, samo jedan zrak sunca pada na njihova lica. Na podu razbacane knjige, cijeli svijet pod njihovim nogama, ispred njih prozor i Sofija koja ih poziva da je slijede. U najtamnijem uglu sobe njihova sudbina, kanonik Fulbert promatra poljubac i zagrljaj.
Abelard, koji je svojom filozofijom želio sjediniti kršćanstvo sa istinama proizašlim iz čovjekova uma, u tom kobnom trenu pada u nemilost kantora.
"Kantor ih je odvojio, ali nije uspio prekinuti vezu koja ih je spajala." rekoh gledajući zadivljeno u lice zaljubljene mlade žene.
"Heloiza je donijela svog umrlog ljubavnika u samostan i tu ga pokopala. Njena smrt ih je ponovo spojila. Kasnije su njihovi ostatci zajedno pokopani u Parizu " završih tužnu misao.
Sjedili smo u maloj kavani na obali Seine nedaleko od kanonikove kuće. Zamišljala sam Pariz u njihovom vremenu. Slike koje se javljaju u mojim mislima, a povezane su sa srednjim vjekom, su tamne, bez blještavila, bez perspektive i svjetlosti. Slika koju smo vidjeli u galeriji mi nije izalazila iz glave. Neke misli davno pročitane pređoše u slike na horizontu. Sunce zastade na tren i na ulici ispred nas se odvi igrokaz. Mladić u crvenoj odori i mlada žena u dugoj plavoj haljini stajahu pred nama. Širina njenog struka je odavala stanje u kojem je bila.
"Moramo otići iz grada." reče Abelard
"Kuda možemo poći" zapita ga Heloize
"Idemo u Bretanju, u maleni gradić Palet. Tamo je još uvijek koljevka u kojoj sam rođen u nju možemo položiti naše dijete i neko vrijeme se tamo i skloniti."
Njegove misli su bile zbrkane i nisam ih mogla slijediti. To je bilo vrijeme njegove najveće slave. Posjedovao je filozofsku školu, u kojoj je sjedinio mudrost i teologiju i mnogo učenika koji su ga sljedili. Težio je slavi i novcu, predavao se požudi i čežnjama, volio je svoje misli i ženu koju je podučavao.
Heloisa zastade na tren i reče mu.
"Uništit ću ti slavu dragi moj ljubavniče."
"Ja te volim." reče joj Pijer nježno
"Prokletsvo će pratiti naš brak." reče ona tiho
"Bog i Flubert očekuju da te oženim, zbog ljubavi i djeteta."
"Ti nisi rođen samo za mene, ti si stvoren za sve ljude, da ih podučavaš, da širiš znanje. Filozof se ne smije ženiti. Ne idu zajedno žena i nauka, učenici i kućna posluga, stalci za pisanje i zipka, knjige i preslice, pisaljke i vretena. Zar ćeš zaljubljen u filozofiju i teologiju moći podnositi dječju vrisku. Ti se nemožeš baviti filozofijom samo onda kada imaš slobodnog vremena. Sjeti šta je rekao Seneka." reče mu bolnim glasom Heloisa
Mladić je zagrli i reče:
"Treba sve napustiti da bi se bavili filozofijom, da bi smo prionuli uz nju za koju ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko."
"Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." Heloisin glas je doista treperio kao simfonija sna.
I oni krenuše prema zapadu. Njihove siluete su nestajale u sumaglici jesenje večeri.
Moj bezimeni pjesnik zapali cigaretu i otpi gutljaj pernoa.
"Poslije poroda su se vratili u Pariz i po nagovoru i obećanju koje je Abelard dao kanoniku se oženiše. Jedino što su željeli je da njihovo vjenčanje ostane tajna, da on naizgled ostane slobodan za svoju nauku i učenike koji su ga slijedili."reče pjesnik
"Ali to je bilo za ono vrijeme nemoguće. Flubert je objavio njihovo vjenčanje." prisjetih se tog pogubnog detalja
"Braneći slavu i čast svog ljubavnika Heloize je otišla u samostan, a razjareni kanonik je kaznio mladića oduzimajući mu muškost."
"Njihova ljubav se tek tada razbuktala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh otpijajući cognac
"I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." ispivši piće završi pjesnik
Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem. Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena devetsogodišnja ljubav. Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na njihov grob i zaklinju se na vjernost.
Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali. Iznad nas su letjeli bjeli golub i golubica. To su Diana i Bachuss pomislih sretno.
Sjetih se Pitagore i njegove riječi zazvoniše u mojim mislima.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i Francuskoj i ponovo vratiti ovamo do Apolonovog svetišta. Muzika koju osjećamo dušom i vidimo očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesnosti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Golub i golubica se spustiše na grob. Kroz krošnju obližnjeg drveta se probi trak sunca i pade na naša lica.
" Da li je ovo trag istine pao na nas." upitah tiho.
Golubovi poletješe prema suncu i nestadoše u plavetnilu jutarnjeg neba.
" Ili su možda samo sni." grleći me odgovori mi on još tiše.
Neka nas ljubav spaja dragi moj pjesniče, ljubav, a ne obaveza.
Post je objavljen 03.05.2008. u 03:37 sati.