Diavola

nedjelja, 30.09.2007.

Danas sam osvojila brončanu značku! O-ho!

Prema najnovijim pravilima Hrvatskog planinarskog saveza (HPS-a), krovne organizacije svih planinara u Hrvatskoj, danas sam ispunila uvjete za prvu u nizu nagrada za osvojene vrhove. Radi se o brončanoj znački, za koju je bilo potrebno obići 25 vrhova (kontrolnih točki) u okviru 10 (od 20) područja. Jako, jako sam sretna i ponosna. Naime, imam 24 žiga u Dnevniku hrvatske planinarske obilaznice (HPO) i time 9 područja. No, od četiri osvojena vrha nemam žigove, već samo slike. To su: Lapjak, Petrov vrh, Kapovac te Klek. S ovim 'slavonskim žigovima' i Klekom imam 10. područje i 28 vrhova. Jupi! No, kako sam okorjela žigomanka, odlučila sam da neću slati Dnevnik bez žigova. Nego ću ići ili ponovo osvojiti dva slavonska vrha ili ću osvojiti neko drugo područje koje mi nedostaje. Hoću sveee žigove u Dnevniku! Pa ću se još malo strpiti. Ali nisam izdržala da se ne pohvalim da sam sve to napravila u vrlo kratkom vremenu. Naime, do brončane sam značke došla u samo četiri mjeseca! Gotovo svaki vikend se negdje skitalo i evo, urodilo rezultatima! No, svjesna sam, najozbiljiniji vrhovi nas tek čekaju. Nadam se da neće bit bezobrazno ako naglasim da je za nas, Slavonce, zapravo najteže skupiti vrhove po Hrvatskoj. Nažalost, od svega smo udaljeni... Najlakše je, mislim, Zagrepčanima i okolnim planinarima, a nije loše ni Dalmatincima (u kontinentalnom dijelu). Najteže je nama Slavoncima i otočanima. Jesam u krivu? Planinarenje sam zavoljela zbog puno više stvari od pukog hodanja. Hodanje samo po sebi me sigurno ne bi zadržalo. No, planinarenje ima toliko dimenzija i višeslojno je definitivno! Volim druženje s poznatim ljudićima, volim upoznavanje ljudi na svom putu osvajanja vrhova, volim osvajanje vrhova, lupanje žigova, upoznavanje kraja oko samog vrha, vožnja autom po novim krajevima, klopanje po raznim restoranima... sve me to u potpuno istoj mjeri ispunjava i veseli... a u kombinaciji jedno s drugim je savršeno! Drago mi je da sam ušla u sve ovo, predobro je... relaksira me, čini ispunjenom i veselom, oslobađa stresa... što je najvažnije, svaki put kad zbrišem negdje za vikend, osjećam se kao da sam bila na nakom odmoru od minimum tjedan dana... nevjerojatno je da sam konačno skužila kako možeš zeznuti vrijeme! To je toliko puno priča, svega! Ovo na blogu su zapravo samo dojmovi u natuknicama... I blog mi u ovo svrhu služi odlično! Da ne zaboravim i ne pomiješam toliko događanja. Svima preporučam planinarenje u manjim grupama ili u društvima... Nevjerojatno puno daje... lako se uključiti... uz malo energije puno toga vam se vraća! Evo, da ne bih bila više u srcedrapataljskom modu, a i da se nadovežem na prethodni odlomak... što sve možete vidjeti dok osvajate vrhove! Pogledajte ovog mladića u narandžastom prsluku kako je svog golfića fino stjerao na potpuno ravnoj cesti u jarak. Je li to moguće? Je! Plus, kako je on samo obukao prsluče da ga netko na potpuno mirnoj cesti ne bi u pola bijela dana zgazio. Mora da je bio mrtav pijan. Jer skrenuti s ceste samo tako nije mogao. A da je išao na svoju ćupriju, isto mi nije jasno da je toliko mogao promašiti. A možda je preambiciozno posumnjati da je bio mrtav-pijan. Možda nešto ozbiljnije nije s njim u redu. Najlakše je sve svaliti na alkohol! Kako god, mi smo se pokidali! P.S. Ako niste primjetili, ova gornja fotka je s mog mobitela!

- 21:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 29.09.2007.

Koji lud dan

Prvo, osvojila sam još jedno područje - Karlovačko. Skupila čak tri žiga, jer smo obišli Martinščak, Vinicu i Vodenicu. Sveukupno jedno 3 sata hoda. Nije, zapravo, bilo planinarenja, sve su to niski vrhovi. Bilo je malo vožnje, malo hodanja. Puno toga sam vidjela i baš sam sretna zbog toga. Da nije bilo HPO-a sumnjam da bih ikada bila u ovom kraju i zbog toga sam baš sretna. I dok me Martinščak oborio s nogu i odmah dospio na moju listu omiljenih vrhova , dotle je Vodenica apsolutno odmah izbila na prvo mjesto liste - najgorih vrhova! Koja katastrofa, ajme! I nije bilo samo meni. Već su i najtolerantniji članovi moje male družine čak burnije od mene reagirali. Osim što smo skitali cijeli dan po ovom prekrasnom vremenu, bili smo i u Ozlju. Konačno sam posjetila ovaj gradić. Nažalost, nismo imali baš puno vremena do mraka, no, uspjela sam slikati Stari grad. Fantastičan je i biiiitno veći nego sam mislila. Vidjeli smo da se renovira/restaurira što nas je posebno obradovalo. Žurili smo, naime, na jedan međunarodni (!) teniski turnir koji se odigravao u Ozlju ovaj vikend, jer smo tamo imali jedan specijalan tandem koji je igrao... Stigli smo na turnir (ne i na meč, nažalost). Po preporuci smo ostali klopati u malom restoranu Ranč, tik do teniskih terena. O tome više u sljedećem postu. Ono što me posebno veseli danas jest to što sam stavila u funkciju svoj novi mobitel! Mrak je! Sony Ericsson k800i! Fenomenalan je... doduše, još nisam vidjela fotke, stavila sam ga full puniti (ono prvo punjenje od 12h) pa ću tek sutra vidjeti fotke koje sam danas snimila. Ali očekujem puno! Kamera na mobitelu je mrak (3.2 mP, 2048x1536 pixels, autofocus, video(QCIF), xenon flash), trebalo bi i fotografije biti super za mobitel! Odlučila sam na blog stavljati i fotke s Canon Eos 350 (mojim omiljenim) i fotke s ovog novog mobitela. Sad već, za jednog amatera, postajem bolesna s fotkanjem i opremom, priznajem! A šta kad volim... Izbila sam na cool listu, moram priznati da sam ostala zatečena. Kad sam pročitala komentare na prošli post, mislila sam da je neka greška, da nešto niste dobro pročitali, kad ono stvarno... eto, ne mogu reći da mi ne laska, laska i to jako. Valjda su moja svakodnevna mukotrpna objavljivanja foto-reportaža urodila plodom!

- 21:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Tuščak: Stoj, draga!

Evo i posljednjeg posta o prošlom vikendu! Tuščak, here we come! Malo smo se zagubili, odmah ću vam priznati. U onim džuberačkim pustopoljinama, negdje smo promašili uspon za Tuščak s južne strane pa smo mu prišli sa sjeverne. Nešto tako, otprilike. Možda i nisu dobro opisane strane svijeta, ali to sad i nije bitno, koliko čisto da se orjentirate o težini promašaja. Nismo skužili markacije gdje trebamo parkirati i krenuti u brdo. Trebali smo negdje poslije Koretića krenuti u brdo, ali smo nakon par pređenih mostića skužili da smo se negdje zeznuli. Never mind. Nismo se morali vraćati, jer je postojala alternativa iz mjestašca pitoreskna imena Stojdraga. (Neko objašnjenje za naziv mjesta? ) Kako god, još smo se malo provozali po Džumberku. Upoznaj Džumberak kako bi ga više volio. U blizini Stojdrage vam se nalazi i izvjesni Milenijski križ, kojeg spominje i dr. Poljak pa hajde da i to vidimo. Križ je u tako lošem stanju, da izgleda kao da je izgrađen prije 1000 godinu, a ne za 1000 godinu hrvatskog kraljevstva. Nije mi se dalo ni izlaziti iz auta da to slikam. Never mind. Našli mi selo Stojdragu. Produžili smo žumberačkom cestom prema Pokleku i tu pronašli zaseok Drmići. Imaju oznake pa neću puno o tome. Tu skrećete lijevo, kilometar-dva, prema Kravljaku, makadamska cesta. Oznake su okej. Parkirali smo kod male grkokatoličke crkve i dalje nastavili pješke. Ubili smo se od šetnje. Nakon 20 minuta došli smo do Gradine. To je tuščački Grebengrad, samo u puno gorem stanju. Evo što je ostalo od Gradine. Malo smo povijesno zakasnili. Koliko vidim, čini se da je Gradina imala samo jednu sobu (dnevnu?) i terasicu par metara dalje. Ne znam tko je tamo živio i tko bi napadao to mjesto od stranih zavojevača? Em je na nepristupačnom terenu, em se moraš penjati, em još imaš problema za naći (u neka stara vremena zasigurno nije bilo ovako finih markacija kao danas. ) Do sad naaaajurednije posložena knjiga za upis gostiju. Nakon što smo osigurali još jedan žig (i područje), odlučili smo se vratiti. Do vrha nismo ni išli. Nije bio daleko, možda 10 minuta. Ali šuma nije bila ništa posebno, a vidikovac 0 bodova. Evo, u nedostatku atraktivnijih fotki s vrha, prilažem trojke! Posvećujem ovu fotku ljubiteljima maca. Usput, vidjeh i Krško u daljini. Brrr, naježih se. Odlučismo se vratiti i potražiti nešto za jelo. Kad smo se spustili nazad na glavnu cestu, ne možete promašiti još jedno imanje za masovni seoski turizam nazvano Divlje vode. Nema ničeg divljeg, ali zato ima voda. Stajačica. I hrrrpe ljudi. Konji koji šeću oko parkinga ograđeni žicom na struju. I neki mali zoo-vrt s hrpom nekih naoko nespojivih životinja. Da se naježite. Ovaj prostor koji je nekad bio ribnjak, danas je preimenovan u funkciju "bio-parka". Što to znači? Nekad je ovdje bio park? Odlučili smo tamo popiti sokić na sunčanoj strani terase. Izrazili smo sumnju da tamo i klopamo, ali malo sunca nam je nakon šetnje šumom dobro došlo. Terasa je ogromna, kao i cijelo imanje. No, nevjerojatno je zvučalo da je u takvoj gužvi terasu opsluživalo samo dva (2) konobara. Gazda stvarno mora biti... hm... koju riječ da kažem... upiši-sam-najbolje... da u udarnom danu u tjednu i to sunčanom ostavi terasu na milost i nemilost dva živčana konobara. Mi smo sjedili jedno 15 minuta. Konobara smo možda jednom vidjeli da je proletio. Oko nas dva-tri stola s nepočiščenim ostacima iza gostiju koji su već otišli. Ispred nas brdo smeća. Jedan član naše družine otišao je pitati jel možemo šta naručiti, ali konobar je unutra drhtao. Ništa. Okrenuli smo se i otišli. Zbogom, nikad više. Probali smo, ali ne ide. Nije za nas masovno restoranstvo. Prevelika je konkurencija restorana da bih se nekom išla davati druga šansa nakon ovakvog jednog propusta. Inače, eko-selo Koretići bitno prirodnije izgleda od Divljih voda, ako ćemo već uspoređivati. I onda smo se odlučili za nešto što još nismo imali prilike napraviti, a to je posjetiti restač koji dr. Poljak osobno preproučuje. Gostilna je 10 km od Bregane, a zove se Gabrovica. Interijer blago socijalistički. Vidi se da ima prometa unatoč izgradnji okolnih bio-eko-sela, ali vidi se i da se tu u uređenje nije lipa uložila već tricetčetr godne. No, atmosfera u birtiji je fantastična! Gabrovica je, definitivno, puna šarma! Stolovi su unutra i vani preko ceste pa konobari pretrčavaju cestu pazeći da ih ne zgaze automobili dok nose ribu i mesinu. Mi smo, ipak, sjeli unutra jerbo je vani već zašlo sunce i bilo poprilično svježe. Iznenadila sam se kad sam vidjela da vani ljudi uredno sjede. Jako simpatični konobari i konobarice, stvarno uslužno. Cijene iste. U kuhinji, koju sam slučajno vidjela, radi jedno 5 postarijih žena koje sve u isti glas grakću, hehe, ma luda atmosfera. Stalno sam čula "mama", "tata" ovo ono pa preptostavljam da je obiteljski restoran. Sve u svemu simpatična usluga i fina hrana. Papala sam, opet, pastrve, njami! Uzela sam ekstra umak od gljiva koji je bio prefin i nisam pogriješila! Toliko! Ovaj vikend planiram(o) Karlovac ili Moslavinu, vidjet ćemo... Imam danas dosta posla pa se bojim da ću jedan dan morati propustiti. Vama želim fin vikendić! * * Ovo mahanje ovaj puta ne posvećujem vama, već Džumberku! Doviđorno, dragi Džuberče, razveselio si mi vikend, nikad te neću zaboraviti! Vrh: 585 m (Gradina), 602 m (vrh) Markacije: Okej kad ubodete prvu. Žig: Uzidan kod Gradine Vrijeme do vrha: Nema razloga spominjati! Temperatura: Okej jesenska. Opasnosti: Nikakve. Životinje: Mace i pas na lancu blizu crkve. Vidikovac: 0 bodova. Sve u svemu: Ah, pa to je Džumberak!

- 08:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 28.09.2007.

Džumberak, hilibilić, Burt Reynolds, Manitu, ps(et)ine, janjci..

Evo mene prvi put u tom kraju. Hm. Ne znam kako da definiram. Očekivala sam nešto slično Samoborskom, ali nije... drukčije sasvim... I ludo je, stvarno je nekako sve drukčije, kao da nisi u Hrci. Mene sve nekako podsjećalo na onaj film Oslobođenje ili kako li... sjećate se s Burtom Reynoldsom, prvi tv prikaz silovanja muškarca? Ma, dobro, malo pretjerujem, ali stalno smo se zezali na tu foru... stvarno je izoliran taj dio gdje smo bili pa mi je mašta proradila! Da bi našli početne točke za hodanje provezli smo se takvim cestama da nismo mogli vjerovati. Miješali su se strah, nevjerica, smijeh, izbečene oči, nevjerica, smijeh! Ludo iskustvo! A tek ljudi! Izrazito ljubazni i pričljivi. Ako ih uspijete razumjeti, možete si fino proćaskati. Ma, ne, šalim se, razumijete ih, ali smiješno pričaju. I super su! Dobila sam dva žiga u svoj dnevnik i to od vrha Zečak i Tuščak. E sad što se vrha Zečak tiče... Neka vam Manitu pomogne kad se odlučite naći ga... Ne znam odakle da krenem pa ću od sredine, hehe... probajte starom karlovačkom cestom naći selo Belčići! Tamo se nemojte zeznuti pa skrenuti u Toplice, a nakon toga nemojte napraviti i drugi zez pa otići u Hrašče, jer ćete se, kao i mi, na kraju morati pokunjeno vratiti u Belčiće hehe.. Nastavite za Bukovac Svetojanski, zatim pokraj Špigelskog Brega i Lanišća do Tihočaja (izgovara se Tihučaj! ). Kad nađete Tihočaj, znajte da ste uspjeli! Kilometri makadama, vozite polako, stalno imate osjećaj da ste prošli puno više nego što jeste i da će uskoro pred vas iskočiti ne slovenski, već talijanski carinici! Kad ono... ništa! Kartu smo koristili od, ofkors, dr. Poljaka. Zamislite, pičite tom cestom, Bogu iza nogu i odjednom iskočite autom pred ovo zgodno dijete! Šta nije fora? Šok! Ja odmah izlazim sa svojim EOS-om, pada fotosešn, dijete se namješta, kobila se namješta, ma, ono, ludo! Inače, od lokalnih smo ljudi čuli da je Tihočaj mjestašce sa samo jednim stanovnikom, tzv. "mladićem". Nitko drugi doli taj "mladić" ne stanuju tamo, napušteno selo. I sad došli mi pred tablu Tihočaj, desno se ide prema vrhu, a ja napala ajmo baš prošetati ulijevo i vidjeti tog "mladića" pa ćemo onda gore i tako nema puno za hodati. Kad ono... E, prva scena nakon table Tihočaj - drugi šok!! Fino se okreće janješko, miri pola Tihočaja, meni došlo da kleknem i da se poklonim! Odjednom, neočekivano, iz zemlje naviru ljudi! Ako u tom trenutku na početku sela nije bilo jedno 30-ak ljudi, nije ni manje! Pa kako napušteno, majkumu! Ovdje ima ljudi k'o u Evnjumolu! Ima lijepih i neobičnih kuća. Sve su uglavnom ovakve... Grupa ljudi koju smo vidjeli su vikendaši i lokalci koji obnavljaju kuće, što posebno pozdravljam. A "mladić" koji tu kao jedini živi je ovaj desni na doljnjoj slici. Trebam li naglasiti da nema manje od jedno četr'estpet godina bratbratu! Popravljao je svoju kuću, došli mu ljudi pomoći. Lijepo! Stojimo mi i pričamo s grupicom ženica, simpatične i vedre. U jednom trenutku prilazi neki tip,30-ak godina, oniži, vidiš neki teški hilibilić, unosi mi se u lice i stane se dernjati na mene šta slikam i odakle mi pravo da slikam. Ja zatečena, inače rijetko ostajem bez teksta, gledam u njega u nevjerici, ne znam na šta je spreman, vidim nije sav svoj, još da mi aparat razbije... pogledam ga u šoku/prijeziru okrenem mu leđa i teatralno napustim društvo. A on za mnom "ma, ja sam se samo šaaaalioooo", "šaaalio sam se, vrati seee" i slično. Mila majko, kretena. Što volim te "frajere" koji ti na prvu prijete i imaju neku agresivnu spiku i onda se još čude zake ne kužiš zezanje i prihvatiš to kao dio njihova folklornog upucavanja! Da, obožavam sklapati poznanstva prijetnjama. Bolje im se maknuti. Iz Tihočaja smo istrčali, mahnuli janjcu na ulazu u selo (nema ljepše slike kad ulaziš u neki viliđ) i krenuli prema zaseoku čudnog imena: Višoševići! Ajd sad okreni glavu od monitora i probaj izgovoriti ime ovog sela! Šta nije ovo jedna od najljepših markacija koju ste vidjeli? Baš je dobro izgledalo. Krenemo mi gore, sretnemo putem dva seljana i njihovog agresivnog psa Bena. Pozdravimo ih, kad čujemo jednog kako govori drugom "jesu više dosadni s tim prolascima". Ja sam se naježila. Do vrha nas je pratilo "Ben, vrati se, Ben, uz nogu", mila majko, prvi put da mi je jeza prošla kičmom hehe... Nazvala bih ovu sljedeću fotografiju "Nećeš majci": Tako nismo ni mi. Nego smo se okolo tog ograđenog voćnjaka, kroz najgore šipražje, probijali do vrha. I s čežnjom pratili ograđene markacije. Ne mogu vam reći na šta mi liče noge. Sve crveni ispresjecani tragovi, stari od 7 dana do 7 minuta. Katastrofa! Ne znam što reći za ove "zazidane" markacije. Razumijem i vlasnike, a i ne razumijem ih. No, dobro. Markacisti tog područja, fino ste odradili područje, samo drugi put vodite računa o Benovom gazdi, molit ću! Nakon šetnjice od 20 minuta dolazite na zaravan... U šumi s naše lijeve strane, tik uz zaravan našli smo jedno malo žig-utočište... Lupili dnevnike, pogledali pogled i adios! Idemo dalje kroz pustopoljine i džungle Džumberka! Naš sljedeći cilj bilo je pokušati naći eko-selo (ček da vidim kak' se ono zove).. a-ha.. eko-selo Koretići. Klasična slika masovnog turizma. Terasa, restač, par eko-kuća, štala sa životinjima, dječja cika, onak' mali kutak za autobusno-automobilski eko-turizam. Vjerovali ili ne, ali na ulasku u to džumberačko eko-selo naći ćete ovakav poligon za penjanje: Možete vjerovati? Ne znam kakve to veze ima s eko, a bome ni sa selom, da ne spominjem, kakve to veze ima s Džumberkom?! Dogovorili smo se da ćemo se tu vratiti vježbati. Evo još par detalja: Kaya, princeza-ratnica-Džumberka u čizmicama na punu petu. Za kraj, jedan sladak mališa... koji se htio sa mnom družiti, ali mene prepao njegov slomljeni roščić pa sam se blago udaljila! Nismo ostali jesti jer nije bilo mjesta na sunčanoj strani terase, a i zato jer nismo oduševljeni s ovakvim konceptom izletišta... (ne brinite, to ćemo pravilo skoro pa prekršiti koji sat poslije hehe)... P.S. Kako se ono zvalo selo na V... iza Tihočaja? Hajde, hajde, da vas čujem! Vrh: Na 795 m Markacije: Fine, ako se uspijete probiti do početne točke. Žig: Uzidan. U kutiji imate i jedan extra od nekog samoborskog izviđačkog puta. Vrijeme do vrha: Neugodno mi priznati! Temperatura: Lijep sunčan dan. Opasnosti: Ben i njegov gazda hilibilić. Životinje: Ben. Vidikovac: Na Samoborsko gorje. Više vas digne postojanje žiga, nego pogled. Sve u svemu: Ma Džumberak rulz! Ludilo!

- 10:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 26.09.2007.

Čevo, čevitis i čevanje

Nakon skromnog Lubenjaka, Čevo nam je definitivno podigao moral. Baš sam napisala i Šumarki, koja se čudi što je Lubenjak uopće i upisan u HPO dnevnik. Ma, neka bude, nije bed, kad bi inače vidjeli taj dio Hrvatske... vjerojatno nikad! HPS ovako malo reklamira i te manje poznate dijelove Hrvatske. No, dajte, ljudi na terenu iz Grebengrad-društva, malo se potrudite... pa ne možete ovako neozbiljni i pasivni biti... Ili, recite, nema više zainteresiranih za održavanje, prepustit ćemo to nekom drugom i - ok! Pošteno! A ne ovako amaterski... No, dobro, vratimo se mi na vrh Čevo kojeg možete vidjeti na doljnoj slici. Sunce je taman bilo na zapadu pa nismo imali šanse za opaliti neku atraktivniju fotku... Inače, od Lubenjaka do Čeve postoji markirana staza, ide se nekih 2,30 h, ali mi smo se morali vratiti po automobil u Mađarevo, tako da smo odlučili ići autom do sela Podevčevo i od tog sela gore na vrh Čevo. Vjerojatno nije loše prošetati od Lubenjaka do Čeve. No, prvo se raspitajte za stanje markacija, a i netko vas treba čekati s druge strane, ako ste s autom. Kad dođete u to selo, imate, zapravo, tri startne pozicije. Mi smo se držali dr. Poljakovih uputa, iako ste mogli ići i drugim putevima. Poljak nas je uputio od velike okuke u selu (tu ćete naći neku trgovinu i frizerski na uglu) pa prema vrhu. Evo te velike okuke gdje možete parkirati. Inače, mogli smo već i prije te okuke krenuti u brdo, no, nismo se usudili osloniti se samo na upute lokalnog stanovnštva. Svi su jako ljubazni. Sletilo se njih pet da nam pomogne parkirati, nude svoja dvorišta, ma, stvarno simpatični! Mi nismo parkirali na tom parkingu na gornjoj fotograifji, već smo ušli u ulicu i tamo parkirali u dvorištu jedne simpatične tete. Ovdje možete vidjeti, ako koga zanima, ulaske na početnu poziciju. Crveno je glavna cesta. Mi smo išli stazom 1, koju preporučuje Poljak. Druga ulica počinje s nekim vjerskim spomenikom, ne možete promašiti skretanje, a treća je točno od birtije uz cestu. Zapravo, ta od birtije bi bila najkraća. Jer smo mi podno Čeve, kad smo već krenuli s penjanjem, zapravo se ohoho vratili prema tim pozicijama i tek onda krenuli prema gore. Sve je odlično, sočno i gusto markirano. Iznenadit ćete se, ali uspon je malo strmiji i garant ćete se zadihati. Iako Poljak kaže da vam treba od sela 1,30 treba manje! Nekih 45-50 minuta od ove ulice broj 1. Prvo ćete malo kroz vinograde, onda u šumu i idete stazom koja je u prvom dijelu serpentinasta. U početku nije tako strma, no što dalje odmičete dosta se ukosila! Po kiši nemojte ni pomišljati ići gore! Blizu vrha izlazite na "sedlo", kako kaže Poljak. Lijevo gore vam je sam vrh Čevo, a desno, malo niže je tzv. Mali Čevo. I tu vam je jedini vidikovac koji ćete na Čevi dobiti. I lijep je. zgodno mjesto za odmoriti se i fotkati. Ako niste znali, Čevu zovu "zagorski Klek". Valjda Mali Čevo podsjeća na one Klekčice. Čevčice su fine, isplati se popeti. Ne očekujte spektakularni pogled, ali simpa djeluje... Vidite Varaždin, Čakovec, okolna sela, riječicu Bednju. Na vrhu smo upoznali simpatičan par iz Varaždina, vole skitati po okolnim brdima, ali nisu učlanjeni niti u jedno društvo. Malo smo razmijenili iskustva, kako to već ide. Uvijek su mi slatka ta nenadana i draga poznanstva s ljudima po vrhovima. Posebno mi se svidjelo što su komotni kao mi, jer smo se tamo svi skupa našli negdje oko 17h. Izlupala ja sve svoje dnevnike i sad je na red došao izbor mjesta klope! I pitamo mi njih gdje da idemo fino nešto domaće papati, kako to već volimo raditi. Preporučili su nam dva restorana, tj. dvije hiže kako kažu. E već mi se dugo nije dogodilo da mi je netko preporučio nešto što me oborilo s nogu i to u obje varijante! Svaka čast za preporuku i nadam se da ćemo se vidjeti s tim ljudima na Vincekovom da im osobno prenesemo naše oduševljenje preporukama. Prva je preporuka bila Kneginečka hiža u mjestu Kneginečki ili tako nešto. Oduševili smo se! Sve je u rustikalnom stilu, razno-raznih detalja, fini parking... mislim, je to sve kičasto, ali meni se svidjelo! Prvo vidiš da je puno truda i novaca uloženo, drugo, to je, vjerojatno, dio njihove tradicije pa makar i u malo kičastoj formi! No, ono što me dodatno oduševilo bilo je jako ljubazno osoblje. Nažalost, nije bilo mjesta, svatovi su zauzeli jedan dio, drugi pretrpan drugim gostima, a meni je bilo hladno za sjediti na terasi. No, konobar je s nama lijepo porazgovarao, dočekao nas i ispratio, ponudio šta ima i ispričao se što nema ništa drugo. Baš lijepo! Čista petica za komunikaciju s gostima! Evo detalja sa standardnim - Isusekom! Baš je fora i drukčije! Da pamtiš cijeli život, hehe... Ništa, krenemo mi u drugu preporuku... putem nađemo tablu "janjetina 140 kn" i odmah se polakomimo, no, ipak smo odlučili biti jaki i pogledati traženi restač - Zlatne gorice! A tek što nas je tamo čekalo iznenađenje. Malo je nespretno za naći restoran. Trebate doći do Turčina i onda tamo udesno na neki rotor pa ćete vjerojatno prvi put krivo ubosti skretanje, pitajte nekog! Postoje table, ali nedostaju na jedno dva ključna mjesta. Uglavnom, morate se popeti na brdašće tik do Turčina pa se tako nekako orijentirajte! Restoran je na brdu i ima prekrasan pogled. Veliki parking i nekoliko zgrada. Zapravo je to zeleno imanje! Unutra sve jako fino uređeno, opet, nije moj stil kako bih ja uredila restoran, ali vidiš puno para i netko se, zaista, potrudio da to sve bude tako kako je! Sve je podijeljeno u nekoliko odvojenih prostora, neobično! I tu konobari fantastični! Ne znam jel to nešto do ovog kraja, da je ugostiteljstvo tu takva tradicija, ali ne znam kad sam zadnji put našla ovako iznimno pristojne konobare! Svaka čast i blago gazdi na takvom izboru. Svi konobari ljubazni, dobro odgojeni, pristojni, pričaju više jezika (bili neki stranci), sjajno iznenađenje! Svi te u prolazu pozdravljaju, zahvaljuju, ma, ono! Nemam više riječi hvale! Mnogi bi konobari trebali tamo na obuku. Uvijek kad komentiram restorane, mislim da sam previše sitničava, da pretjeram u strogoći ocjenjivanja, ali kad vidim na primjeru ovog restorana da-se-itekako-može biti ovako dobar, onda stvaaarno! Zlatne gorice su definitivno podigle sve kriterije! A tek klopa! S nogu me oborio meni! Naime, takvih kreativnih fora s imenima i nazivima jela ima da smo se bi pokidali od smijeha i oduševljenja! "Riba s korjenčićima" su lignje! Ali oni to sve kažu na njihovom lokalnom dijalektu, ja to ne mogu ponoviti... "Prilozi" nisu prilozi, nego "Nekaj za priložiti" i tako! L u d o! Bravo za ideju, samouvjerenost i maštovitost! Tko se to dosjetio svaka mu čast. Izbor jela jako neobičan, ima raznih jela i, na naše čuđenje, uopće nisu skupa! Nevjerojatno nešto! Ja sam se odlučila za juhu s koprivama i gljivama (kombinirah hehe), svježu pastrvu s prilozima i neko domaće vino, ne sjećam se više imena. Ubila sam se od hrane, pola nisam mogla pojesti. E, da, bio je i aperitiv dobrodošlice, tako se to radi! Fina medovina, inače ne pijem te jake aperitive, ali ovo je bilo fakat fino! Kad budem sljedeći put došla u ovaj kraj, definitivno dolazim u Turčin, Zlatna gorica je fantastična! Blago onima koji su mu blizu, hehe... P.S. Grickam paški sir dok pišem ovaj post, ajme, što je finaaaa... Vrh: Ne znam visinu, moram provjeriti. Markacije: Sočne, guste, pravilno raspoređene. Za pohvalu. Žig: Metalni i crveni. Vrijeme do vrha: Manje od sata. Temperatura: U šumi ste, hladovina. Opasnosti: Nikako po kiši gore, odroni, uska staza, šumski put, strmo. Životinje: Psi u selu. Vidikovac: Korektan, nešto niže od vrha. Sve u svemu: Okej.

- 13:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 25.09.2007.

Veliki Lubenjak: Kako su nas napali članovi HPD Grebengrad s džinovskim markacijama... nooot!

Odlučili smo se za Ivanščicu na kojoj do sad još nikad nisam bila. Nisam sudjelovala u odluci koji će vrhovi pasti, ali kad sam čula da će bit dva - oduševila sam se! Naime, u svom planinarskom dnevniku da bih osvojila to područje, uz žig s Kalnika, nedostajala su mi još dva. Prvi od ta dva bio je Veliki Lubenjak, a nakon toga smo otišli na vrh Čevo. Od četiri vrha koja smo osvojili prošli vikend, jedino me ovaj Lubenjak razočarao. Bili smo razočarani s činjenicom da planinari koji su odgovorni za održavanje ove staze - ne rade svoj posao dobro. Krenuli smo iz Mađareva. Igrom slučaja, nismo puno lutali dok smo našli markaciju. Na svu sreću i Bog, odmah u selu prilikom parkiranja smo naišli na grupu od 40-ak osmoškolaca, većinom V. i VI. razred iz Varaždina i okolice, koju su pratili tata i kćer, oboje učitelji. Priključili smo im se i veći dio puta hodali s njima u ciki vesele djece. Baš smo se dobro osjećali. U par crta o djeci: - većina djece je jedva hodala, uspon je bio blag, djeca su dahtala, povlačila se i bila očito nepripremljena na ovakve fizičke aktivnosti; - roditelji, maknite djecu iz kuća i od kompjutora neka se idu van igrati, šetajte s njima, dajte im razno-razne fizičke aktivnosti da se bave... mi smo bili zatečeni da je dobar dio djece bio u jako slaboj kondiciji - 10-ak njih je baš bil pretilo ne znam što reći, bilo mi je žao te dječice, a njihova potreba da ne zaostaju za drugom djecom je bila više nego očita... tužno je bilo za gledati... - djeca se nisu pridržavala pravila da ne ostavljaju smeće iza sebe, što smo skužili tek kad smo se vraćali dolje; učitelji su ih stalno upozoravali, ali... Inače, neki klinci su se sad prvi put vozili vlakom i to je za njih bio užasno važan događaj! S klincima smo se i smijali... Prvo mi je bilo fora kojim dijalektom pričaju, ja sam gledala njih u nevjerici, a vjerujem da su i oni mene gledali kao da sam pala s Marsa. Najjači dijalog: X curica: Imaš ti sira u sendviču? Y curica: Imam, a ti? X curica: I ja... a koji sir imaš? Y curica: Varrrreeeždinec, jer mi je taj jedini fin. E scena kao iz reklame, hehe.. Ja sam odvalila. Da ne spominjem da su djeca na svakoj pauzi, a bilo ih je svakih pola sata po 5-10 minuta, vadila sendviče i stalno nešto jela. No, da skratim priču, da nije bilo tog čovjeka, učitelja tjelesnog, koji je vodio tu grupu, sumnjam da bi se mi snašli po toj šumetini. Oznake rijetke i nedovoljno obilježene. Ili su postavljene tamo gdje je sasvim logično gdje je put. Katastrofa! Kaže čovjek da on tu sad dolazi već sedam godina i da mu nije pokazao neki tip da sam nikad ne bi našao. No, dobro, došli mi do planinarske kuće, ja da ću po žig, hop, poljubim vrata od kuće Grebengrad. Planinarska kuća ne radi! A na kući lijepo piše radno vrijeme. Nazovem telefonski broj koji se nalazi na vratima doma, kao i u knjizi dr. Željka Poljaka Hrvatske planine, izdanje 2007. godine, kad telefon NE POSTOJI! Pa, kako je to majkumu updatena knjiga, kad nisu provjereni tako banalne stvari kao što su telefonski brojevi planinarski društava na samom početku knjige. Nazovem informacije, sve s ciljem da saznam gdje je, dovraga, žig, jer kuća je zatvorena, a na informacijama mi daju broj koji, također, ne radi. Samo želim znati gdje je žig. Ponovo nazovem informacije i kažem da li ste mi "krivi broj, koji ne radi", oni kažu nemaju prijavljen drugi... Kasnije mi je učitelj rekao da PD Grebengrad ima neki treći broj, 091, ali da ima zapisano kod kuće pa nije mogao pomoći. Spuštam se do kućice podno planinarskog doma, jer sam na forumu pročitala da je žig ili u planinarskoj kući Grebengrad ili u toj podno planinarske kuće. Ne usudimo se ući u dvorište, pas unutra, kuća pred urušavanjem, pustopoljina. Konačno skužimo nekog tipa iza zavjesa, mahnemo mu, on nestane. Još komentiramo gle čovjeka što je zbrisao odmah, kad evo ti čovjeka vani. Na kraju, ispao vrlo simpatičan i drag djedica, lijepo smo popričali. On je tu od 1970. i nikad žig kod njega nije bio. Kaže da zna za planinare i žigove, jer ih stalno kradu. Malo si porazgovarali i od te kuće krenusmo u brdo. Baš od te ruševne kućice imate dva puta. Jedan kraći i drugi kao duži koji ide uz ruševine tog pravog Grebengrada. Ja razočarana, em tim lošim markacijama, em time što nema žiga, em time što je uspon do tog Lubenovca bezveze... Hodate kroz šumu, sve već sto puta viđeno, sunce se jedva probija kroz grane. Ništa posebno. Iskreno, možeš tu doći samo zbog žiga i sad još kad ga nema, eh.. S takvim mislima ja ispalim da idemo tim kraćim putem i, pogađate, mi se tamo zagubismo zbog nekorektnih markacija. Na sreću ne zadugo. Eeee! EEEE! Znate šta! Ufff! Na ovoj slici dolje vam je to malo raskršće, nemojte ići ovim desnim putem, osim ako ne pročitate dalje post. Najbolje je ići ovim putem tik uz tu ruševnu kućicu. Ona će vas dovesti do utvrde Grebengrad i kasnije do livade i križa pa do vrha Lubenovca. Mi krenuli ovom desnom stazom, šumski put, kad odjednom neko imanje. Vidimo markacije vode ravno u produžetku. Krenusmo mi tamo, kad ono neke debilne markacije tipa: Kakve crne kratice? REM? Koncert neki? Bilo ih je još, neki J. pa D. J., ali nisam sve ni fotkala... E da mi je tad bilo dohvatiti tog D.J. Markacistu. Hodamo, hodamo... Nigdje skretanje nikakvo, nikakva tabla za Veliki Lubenjak. I mi se sve više spuštamo i skužimo ovo nije dobra staza za vrh. Kratice ne kužimo. Markacije postoje, ali za šta... I vratimo se mi nazad do te farme. Gledamo lijevo-desno, nigdje markacija. Dakle, mi smo produžili ravno pokraj te farme, gdje nas je vodila cestica i gdje smo nakon farme našli daljnje markacije. Međutim, trebali smo skrenuti lijevo, to je ova cestica dolje na slici. Treba ući u tu farmu i produžiti tim privatnim posjedom dalje. Nigdje ne piše da se tu, zapravo, skreće na lijevo. A kako smo znali da tu trebamo skrenuti? Od nekud, prilično bizarno, iz šume pred nas iskočilo dvoje ljudi, neki mladić i djevojka, rekli nam smjer i nestali dalje u šumi, hehe... Nikad ne bih ušla unutra i cunjala po privatnom imanju tražeći oznake. Vratili bi se do planinarskog doma i onda krenuli ovim drugim putem uz kuću za dječicom i učiteljima, da nismo naišli na ovo dvoje koji su nam rekli pravi put. Hajde bar nismo još vremena izgubili. Nedugo nakon te kuće, blagi uspon, livada s dječicom koja, naravno, sjede i jedu. Došli, prije nas, ofkors (i još vidjeli zidine Grebengrada). Pričamo s tim učiteljem, kaže on da je ta kuća bivša farma nojeva i da, da, trebali ste tu skrenuti. Pa nema markacija, kako da skrenemo? Nikako, drugi put ćete znati, kaže on. Nije ni on znao, kaže, dok mu nisu pokazali. Malo s njima popričali i svi skupa na vrh. Djeca tradicionalno sjela i prezalogajila. Vidikovac. Mi kroz oštro žbunje i nisko raslinje do vrha. Fino se izgrebla. Tamo našli neki kameni stup, koji zapravo uopće nije na vrhu nego nešto niže od vrha. Iz nepoznatih razloga postavili ga niže. Šuma oko nas, kameni stup, nešto naškrabano crvenom bojom.. i odjednom moj krik! Žig! E, ljudi, žiiig! Da ste vidjeli moju sreću! Nisam mogla vjerovati. Toliko sam bila sretna da ne samo da sam izlupala svoje dnevnike, nego sam izlupala i ruke svakog djeteta u grupi. Pa su onda i klinci skakali od sreće skupa sa mnom. I pričamo mi s tim učiteljem, komentiramo kako dom ne radi, da je to prilično čudno, itd. Kad kaže on nama svoju priču oko doma. Nazvao je par dana prije i najavio se da će doći s grupom u subotu i molio ga da otvori dom u toliko i toliko sati. Mislim da je rekao ime tog čovjeka Pikija ili tako nešto. Tip ga je mrtav-hladan odbio. Da mu se, kaže, ne isplati. Pa svaka čast na računici da mu ne paše da zaradi na jedno 50 ljudi. Mogli su, recimo, organizirati i neku klopu, klinci bi garant dobili džeparac da tamo negdje u prirodi nešto i pojedu! Sokiće bi garant svi kupili. I njemu je to malo novaca? Pa onda sjedite kod kuće i čekajte da vam lova dođe sama. A i očito je da je PD Grebengrad tako bogato društvo da im se ne isplati uopće otvarati vrata ovakvoj sirotinji kao što smo svi mi taj dan bili. Da li trebam podsjećati da na vratima doma stoji da rade i subotom cijeli dan? Nazad smo se spustili tim "dužim" putem do doma i vidjeli pravi Grebengrad. E da, eko-selo uz planinarski dom Grebengrad, koje spominje dr. Poljak u knjizi Hrvatske planine (2007.), nije eko-selo, nego su to danas dvije ruševne i zapuštene kuće. Nekoć je vjerojatno bilo nešto, ali očito je da je to propalo još prije par godina. Od doma smo istim putem do Mađareva. Prije odlaska morala sam uzeti koju eko-jabuku iz eko-sela Grebengrad. U povratku smo sreli simpatične gljivare, malo s njima porazgovarali, a ja odmah pasla oči na gljivama, ah... aaaah! Vrh: U šumi. Markacije: +1 (ovaj plus zato što nekih crvenih škrabotina ima, ali su daleko od -2 jer 2 je, ipak, neki prolaz; ovi ne prolaze!) Žig: Uzidan u kamenom stupu na vrhu. Vrijeme do vrha: Ma nema puno možda 45 min. Temperatura: Toplo i sunčano izvan šume, u šumi prohladno i bez sunca. Opasnosti: Da se zagubite. Fest izgrebane noge ako idete u kratkim hlačama. Životinja: Nema. Vjerovatno su se i one izgubile. Vidikovac: Vrh je u šumi. Vidikovac je nešto niže na livadi s križem. Vidi se Varaždin i Čakovec. Ništa posebno. Sve u svemu: Sad i nikad više.

- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.09.2007.

Jedan vikend, dva područja, tri pastrve i četiri vrha

U subotu smo švrljali po Ivanščici, a u nedjelju po Žumberku. Što se Ivanščice tiče, bili smo u istočnom dijelu i popeli se na vrhove Veliki Lubenjak i Čevo. Veliki Lubenjak je katastrofalno loše markiran. Aktivisti u društvu Grebengrad nisu razočarali samo što se toga tiče, pričat ću vam. Što se Čeve tiče, sve super, uključujući i markacije i prokrčenost i vidikovac. Drugi dan smo se odlučili za Žuberačku goru, ajmeee! Jako mi se svidjelo! Do sad najveća avantura, bar što se tiče pronalaženja vrhova! Ludo... prošli smo tamo gdje, vjerojatno, i dobar dio Žumberčana nije... prekrasan dan! Osvojili smo Zečak i Tuščak! Gastro-vikend je bio fanastičan: izletište Zlatne gorice (Turčin) i Gabrovica (10 km od Bregane)! Prvi restoran vrhunski, od usluge do klope! A drugo prava stara gostionica, kao da ste upali u neki vremenski poremećaj i vratili se jedno 30 godina prije... ali zato simpatično osoblje i odlična hrana! Svašta smo vidjeli! Bio je ovo, zapravo, više izletnički, nego planinarski vikend, no, svejedno - za pamćenje! Na slici vidite mene nakon ručka u Zaltnim goricama, a prije povratka za Zagreb.

- 08:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

Zrće: Tri tjedna after

Evo. Bila sam i ja. U toj Sodomi i Gomori hrvatske turističke ponude. Vidjela sam i onu čuvenu zrćansku šumicu. I plažu. I bazenčiće po barovima u kojima se pleše, pjeva, drogira i skuplja kožne bolesti. I banđiđamping. I parking na kojem uzimaju svoj danak u naplati. I popila sam sokić na Zrću, o da. Što je najvažnije, fotkala sam! Skratimo priču i pogledajmo moju zrtjansku fotoreportažu! Prvi je plan mojih planinarskih sudruga bio da se tamo ide kupati. Ovoono, e buraz... Prvo je prijedlog bio kupanje podno Sv. Vida u poznatim uvalama o kojima je još Vinci pisao. Međutoa, kako sam ja zaboravila badić, a i čekalo nas je Zrće, inzistirala sam da čim prije krenemo. Kad smo došli na Zrće, tamo sam imala taktiku ulijevanja straha od ulaska u zrtjansko more pod motom "bolje jež nego igla". Nakon mojih dodatnih asocijacija i bujne mašte koju je to mjesto u meni aktiviralo, svi su odustali od kupanja i pridružili mi se u foto-istraživanju plaže. Moj prijedlog poduprla je i činjenica da se nisu imali gdje presvući. Prvo što moram reći: to je JAKO mali prostor! Pa tamo postoji jedna birtija i dva ta kao neka "ekskluzivnija" kluba, ima i neko dječje igralište. I to je sve. M a l o . Još jednom: ni blizu ne djeluje onako veliko kao iz novina. Samim tim, roditelji, opasnost da će se vašoj tinejdđerskoj dječici nešto u Zrću dogoditi je na bitno manjoj površini od one koju vi zamišljate. Inače, sve je zatvoreno, čak i naplata parkinga. Radi samo jedna jedina birtija. Mala. Ali zato se nije štedjelo na buci iz zvučnika. Da se, valjda, dobije na osjećaju kako je to oooogroman prostor.Oko nas sve neki Česi, Poljaci, Slovaci, upiši sam narod iz Istočne Europe. Mađari. Ukrajinci. Evo, ovo je sve. Prvi kafić desno radi. Ona druga dva u daljini su ostatak ponude. Ta druga dva, naravno, nisu radila. Ostale dvije birtije ne rade. I male su. Tamo su oni poznati bazenčići za densanje. U koje ja ne bih ušla za ne znam kakve novce. Da pokupim spolnu ili neku drugu, inteligentniju boleščinu. A ne, hvala. No, što se tiče održavanja higijene u drugim dijelovima birtije tu se nema šta za prigovoriti! U ovom je separeu densala folklor Vlatka Pokos s onom svojom prijom, u vrijeme kad je Mobidikan bacao prstenje po studiu. Volim kad dizajneri, graditelji i investitori vode računa o uklapanju građevine u okoliš. Pozdravljam. Kako sunce slabi, tako slabi i naša potreba da se od istog zaštitimo. Netko je na Zrću izgubio papučicu. Nadam se ne i nešto drugo. Ledo na marketingu ove godine nije štedio. Zrće nakon Zrća. Mjesto za pronalaženje partnera. Roko Zrć. Umorni partijaneri. Zrtje može bit mjesto i za predbacivanja.. I sad ti nemoj pustiti dijete na Zrće! Ma, puuustite dijete, vidite da je to sve tu, ustvari, bezazleno! Samo izričito naglasite vašem tinejdžeru da obeća kako neće ići u more, bazen-vodu i šumicu. Sve ostalo prolazi. Nek' sam' pazi gdje staje (ili leži) i bit će sve ejokej... Uvijek će bit netko tko će ga od starijih i ozbiljnijih upozoriti da nešto ne radi kako valja, ako je uopće do tog i došlo. Za kraj... leptirica sa Zrća! Boratova suradnica. I sad se ti nemoj vratitit ovdje! Vrh: Banđiđamping mašina. Markacije: Nepotrebne. Iako ima staza. Žig: Za neke - vječni. Temperatura: Fina. Opasnosti: Životinje: Na dvije noge. Vidikovac: U izmaglici - kanabisnoj. Parama - alkoholnim. Sve u svemu: Dođoh. Vidjeh. Odoh na janjetinu u Novalju.

- 09:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2007.

Pag kako ga ja vidim...

Evo mojih omiljenih-i-obrađenih fotografija otoka Paga... Strah svih muškaraca Planet Zemlja U zatvoru Oteklina Ledeno Vjetar. Noću. Xavier Andromeda

- 08:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.09.2007.

Crtice iz života Paga

Pag je fantastičan. Impresionirana sam. S kopna kad sam ga gledala bio mi je tak-tak, čudan pomalo... počesto sam se vozila jadranskom magistralom, ali nikako da kročim na njegovo tlo... I evo, dogodilo se to prošli vikend. Mene otok dirnuo. Stvarno je impresivno, takva čudna atmosfera, ma, ne znaš što bi prije od užitka... Klanjam mu se (otoku, ne gradu! hehe). Što se samog grada Paga tiče, sladak mali grad, koji ima problema s cirkulacijom zraka u centru. Naime, more smrdi podosta. Valjda od tog što je to neka uvala, što li... Kupila sam tamo čak i neke suvenire, uzela prospekte i materijale, fino je sve! Evo malo uskih paških ulica... Paška čipka je nadaleko poznata, ali moja baka je, plizvjerujte, ohoho bolje izvodila hehlane performanse! Pogled iz uvale prema vrhu Sv. Vida kojeg smo uspješno osvojili sat vremena poslije! Ovaj tip je vozio čamac tako da je gležnjem upravljao čamcem, hehe... Šta radi mladi Pažanin za vrijeme mise? E sad šta me tamo zbunilo... Sve je krcato, ali krcato! biciklistima... Nemam pojma što se događalo ili je to tako uobičajeno tamo... no, očito je da im je biciklistička scena jaka, hehe... na sve strane, stari i mladi, muški i ženski... svi voze bicikle i imaju full opremu... ono tajice, ruksaci pokačeni za bicikle, male balerinke na stopalima... E a ovo me šokiralo! Unutra je dijete! Pa kako se usude! Da ne govorim da ne mogu vjerovati da im tu stanu SVE stvari za njih troje! Pa neće mi valjda reći da dijete uživa u truckanju po cesti i u "pogledu"? O opasnostima na cesti NEĆU uopće govoriti, jer ću se uznemiriti. Pogled iz zraka... .. i odlazak za Kolan! U Pagu je sirana bila zatvorena, jer je bila nedjelja pa su nas u turističkim uredu uputili u navodno poznatu kolansku Malu sirenu. Tamo smo kupili više vrsta sira. Paški sir još nisam načela, jela sam neki što je kao sir škripavac, škripi stvarno, ali bolji mi je onaj iz Krasna... Žena koja je došla kad smo pozvonili je bila toliko... ne znam koju riječ reći... kad si nadrkan, ali nemaš baš snage to pokazati, pa si onak'... usporeno i polagano loše volje no, ne da ti se to pokazivati... malo se trgla kad smo iskeširali lovu za sireve... ali je bila već pomalo smiješna koliko je preko volje sve govorila... živnula bi jedino kad je trebalo nekog popljuvati, hehe... tu smo se čak i nasmijali... na naše pitanje gdje možemo papati finu janjetinu rekla je da sumnja da igdje u blizini možemo jesti pašku janjetinu, da su to sve janjci s kopna hehehe... ono... nema kog nije oplela na Pagu... ali ovo s janjetinom je bio top topova fora! Inače, odmah preko puta je bila jedna preslatka konoba u Kolanu, ali, nažalost, radila je tek od 17h, a nama se nije čekalo... tamo smo vidjeli ovo... Koljena su mi zaklecala, ali krenuli smo dalje, jer sam ja, opet, imala neke ekstra planove... ovaj puta ti su planovi bili Zrtje! Na kraju smo završili u restoranu/birtiji na raskršću prema Novalji/Žigljenu. Jedna jedina. Izgledalo je tak' tak', ali hajde, prvi put da i ja probam tu čuvenu janjetinu... Što reći... ništa posebno, okej je bila... zericu preslana, ali dobro... no, kad smo dobili račun i vidjeli da su nam čardžali 220, pazit dvjestodvadeset, kuna po kili - šokirali smo se!! To je janjetina za 120 kn, a ne 220!! Šok! Još mi onak' bahato ni ne tražimo jelovnik, odmah naručujemo... Neće me vidjeti skoro. Najbolja janjetina koju sam kod nas jela je bila lička, na Plitvičkim jezerima u onoj Ličkoj kući, mrak! Za preporuku! I ta je bila 200... ne mogu vjerovati da ovi misle da su bolji od njih! Ajoj! Precjenjeno! Dakle, niste ništa propustili ako niste jeli pašku janjetinu, pogotovo ne za 220 kunića. Da ne govorim da smo dobili krumpira po osobi kao da smo na dječjem odjelu Mekdonaldza, šačicu. Prst (i još štošta) dolje. Ne mogu se sjetiti kako se taj restoran zove, ako netko zna, pliz, da upišem... dakle, nalazi se na onom križanju gdje s glavne ceste desno skreće za Žigljen, a ravno je Novalja. Fala. Over and out. Sljedeći post moje omiljene fotke s Paga, a onda vikend poslastica - Zrćko!

- 11:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2007.

Sv. Vid, Pag, mi versus Slovenci

Treći osvojeni vrh prošli vikend bio je onaj paški - Sv. Vid. Impresionirana sam Pagom. Otok je fantastičan. Onaj nenaseljeni dio. Kako do vrha? Lako jer su markacije odlične. Jedini maaali problem možete imati kad budete tražili skretanje s glavne ceste (dakle, tu prvu markaciju). Ali zato imate mene, hehe... Dakle, krenimo redom. Prvo tražite mjesto Kolan. Zapravo tražite ovu vrlo oštru okuku kod Kolana. Mi smo dolazili iz smjera grada Paga, tako da smo prije ulaska u Kolan skrenuli na poljski put točno na toj oštroj okuci. Ima i mala okrugla markacija. Evo detaljnija mapa. Točno kod te jako oštre okuke vi silazite na poljski put. Ovu sam gore kartu sama crtala. Vidite kako otprilike ide staza do vrha. Čim skrenete na taj poljski put dočekat će vas veliki kamen s oznakom za vrh. Nakon nekih 10-ak minuta hoda, proći ćete direktno kroz roj pčela, a i vidjet ćete pčelinjake sa strane. Ajme, kako sam tiho i usukano s rukama na licu prošla. Pssst... bez naglih pokreta i s bijelom zastavicom. Prošli smo bez ozljeda. Staza je, inače, super markirana. Ako nemate gojzerice, razderat ćete obuću na ovom oštrom kamenju. Stvanro, ako niste koncentrirani, lako se potepete- Ovako je (i još gore) do vrha. Vrlo oštro kamenje, gusto raspoređeno po zemlji, hehe... U jednom trenutku skrećete lijevo... I onda udri u brdo. Do te točke ste hodali relativno ravno, a sad malčice u brdo. Konačno, u daljini se vidi vrh... A pogledajte tek ova kamena brdašca... Meni netko rekao da se ta brdašca prave u spomen na (stradale) planinare. I ja tu i tamo stavila kamenčić, još druge tjerala da to isto rade. I meni ti isti pričaju kako to nije točno, to moje pojašnjenje, koje sam pročitala tu na blogu ili na forumu... i stvarno je na kraju ispalo da nisam bila u pravu, jer su ova brdašca za markiranje puta, kao alternativno markiranje boji... jer nemoguće da bi netko baš ovoliko brdašaca za posvetu napravio... U jednom trenutku, Slovenci prihajaju! Nađite ih na fotki, hehe... Tj. tada još nismo znali čiji su, ali su napredovali užasno brzo. Gotovo nevjerojatno. U koloni. Prvi je jako vukao, drugi je kaskao, a treći, najmanji, je jedva stizao. Kasnije smo skužili da su to tata, tatin prijatelj i sin. A za sina nije bilo milosti. Ne znam kako su samo mogli tako brzo hodati. Onda su mi objasnili kako mogu brže hodati, što trebam raditi i uspjelo mi je, ali morala sam bit full koncentrirana, gledat pažljivo svaki korak... čim bi se malo opustila skoro bih poletjela. U jednom trenutku sam se tako zatepla da sam bila uvjerena da ću razderati dlanove, trup, koljena, potkoljenice, sve... ne znam kako sam se uspjela spasiti pada i sigurnog razbijanja po tom špicastom i oštrom kamenju... to me trglo da sam usporila i full koncentrirano dalje nastavila. Zanimljivo, ti Slovenci su sva trojica imali neke niske kožne cipele, onak' patkaste, što ja, zapravo, i volim... slatke šuze... to su valjda isto neke planinarske... meni bi to bilo žao po kamenju hehe... još uvijek sam impresionirana kojom brzinom su se i kako vješto kretali... E da, pita tip nas odakle smo i sad da ne navodimo tko je odakle, ja presječem i kažem kratko "Osijek", a on kaže "Gospić" ja, rekoh, "ne, ne Gospić, O-si-jek"... a on na to s olakašnjem "aaa, pa mi smo si onda blizu, mi smo iz Kamnika". Nda... No, da se mi vratimo na vrh... dođosmo gore, sve fino uredno... nema šta! Bravo za PD Željezničar. Zanimljivo, gore su čak dva skloništa. Jedno vidljivo i drugo malo skrovitije. Ovo prvo smo vidjeli već na pola puta do vrha. Drugo je spušteno par metara niže, s druge strane vrha. Ovo je to drugo sklonište: Nisam sigurna da bih se usudila unutra ući. Da ne shvatite krivo, divno mi je da si je netko dao truda i to napravio. No, da nešto puše tako jako da trebam zaklon, bojala bih se da mi nešto ne padne na glavu. Izgleda jako lijepo, tako je dobro uklopljeno u prirodu. Ma, svaka čast! Žig je na svom mjestu, upisna knjiga s puno prostora za upisati se, također. Vidi se da se vodi računa o usponu i vrhu. Pogled s vrha odličan. Evo "val" kojeg sam pročitala na Vinčijevom blogu. Još malo pogleda za kraj... Sljedeći post općenito o Pagu, a za kraj post-Zrće! Vrh: 349m Markacije: Prefine, guste, sočne. Osim nacrtanih, ima i kamenitih u piramidu. Žig: Uzidani. Ima i fina upisna knjiga. Vrijeme do vrha: Jedno sat vremena. Temperatura: Toplo s vjetrićem taman kako treba biti. Opasnosti: Sve je puno kamenja, noge lete na sve strane. Koncentrirano hodati. Životinje: Pčele na radnom zadatku već na samom početku puta. Vidikovac: Lijepo. Sve u svemu: Nije teško za popeti se, pogled lijep. Pag je kao otok prekrasan. Definitivno za posjetiti više puta (ne vrh, nego otok hehe).

- 14:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2007.

Bokolj: Gdje su zaštitari prirode kad ih najviše trebaš (a ni markacista baš nema)

Koje čudno ime "Bokolj", ne mogu to nikako zapamtiti, stalno "Bokulj", "Bokalj", "Bukalj" i druge verzije. Na Pašman smo došli, standardno, preko mosta koji spaja otok Ugljan s otokom Pašmanom. Krenuli smo se spuštati tom glavnom cestom, tražeći mjesto Dobropoljane, naš cilj za osvajanje još jednog vrha. Kad smo stigli u Dobropoljane, odlučili smo prvo nešto klopati pa tek onda ići na vrh. Ne znam da li je to bila greška, ali ja sam se, kasnije kad smo krenuli hodati, preznojavala do gore. Doduše, već je bilo negdje oko 16h, neka zaparina, nemaš zraka, oblivena znojem... moji planinarski sudruzi tvrde da je zbog klope... A imala sam plemenite namjere. Naime, smeta mi kad se hoda i onda sjedne u neku birtiju prije odlaska kući. Najedeš se tamo, umjesto da i nakon toga napraviš malo šetnje da se klopa razgradi, hehe... Pa sam tako i sad mislila. Ajmo klopati pa onda gore da to fino potrošimo. Kad ono... Restoran Zrinski očajno izgleda, ono tragedija hrvatskog graditeljstva duž naše obale. Nadozidavano hrpu puta, neožbukano, kičeraja na sve strane, fontane, gipsani odljevi nepoznatih oblika, ali smo tamo ostali samo zato što je bilo dosta domaćih, veća neka društva... kontali smo mora da je dobro! Cijene isto nisu bile male, što je bio drugi razlog da bi klopa mogla biti dobra. I bila je. Ja sam papala rižoto od škampa. Nije mi se jela ni riba ni janjetina. Zapravo i nisam baš bila gladna, više sam uhtjela "ajmo sjesti i odmoriti". U Dobropoljanama se, inače, ne možete zagubiti. Na toj ste glavnoj cesti, dođite do centra, velika neka zaravan i tu je s desne strane busna stanica. Lijevo se silazi u selo, tamo smo išli klopati. Nakon klope vratili smo se do te glavne ceste i jedno 20-ak metara od busne stanice vidjet ćete "cesti kod bori", što će reći jedno 5-6 borova duž makadam-ceste (na ovoj gore slici ja sad stojim kod tih bori i slikam raskršće). Par metara dalje bit će i tabla na kojoj piše Veliki Bokolj. Krenite tom cesticom, bit će tu kuća s obje strane. No, morate potpuno ignorirati tu tablu koju ćete naći, jer ima nelogične i netočne upute. Prvo smo mislili da je krivo postavljena, ali nije samo to problem... Da ne nabrajam šta sve na ovako malom informacijskom prostoru ne štima, kad je vidite - ignorirajte! Evo te table: Nismo bili sigurni jel' to to, ali sam se sjetila da sam negdje na Forumu HPS-a pročitala da postoji neki "jarac i magarac" što smo i vidjeli čim smo skrenuli... znala sam da smo na dobrom putu... Prvo je bio magarac, onda sam rekla sad ćete vidjeti jarca, hehe... kad ono stvarno! Ostali su impresionirani mojim pamćenjem detalja i pouzdavanjem u podatke (o jarcu i magarcu) iz 2006. godine. Htjela sam biti puno kritičnija prema Dobropoljancima, jer me stvarno uznemirilo što sam u tih 100-200 m vidjela životinje koje pate. Radi se o par kuća koje idu duž te makadam ceste na našem putu prema Velikom Bokolju i koje malo-malo pokazuju primjerima kako se životinje ne-bi-smjele-držati. Taj siroti mago je toliko revao i kad sam mu prišla on gotovo da je potrčao prema meni. Jel gladan, što mu je, ne znam... ali me to dirnulo... Preslatke umorne oke.. Nakon toga, vidjeli smo svezanog jarca... jako lijep, miran, pažljivo te gleda, svezan za grlo... Primjetila sam da je imao i neka ženska obilježja, ali nitko mi nije znao reći da li to možda, ipak, nije jarac ili je prvi jarac hermafrodit na ovim područjima. Konačno, kad smo parkirali auto, vidjela sam ono što najviše poludim, a to su svezani psi i to svezani psi u kavezima dva sa dva. Ajme, što je taj ćuko cvilio... Srce ti puca. Da se nisam bojala kako bi reagirao, s obzirom da s tako mučenim životinjama nikad ne znaš, ali majke mi bi ga pustila neka ode ako želi... Taman u tom trenutku je neko dijete u tih par kuća stalo urlati jedno par minuta pa je scena bila više nego bizarna. Urla dijete, mi stali gledamo odakle krici dolaze, pas cvili, ajme... Tek nakon minute smo čuli i neku odraslu osobu u blizini djeteta, strašno. Markacije - loše. Par puta ne znaš gdje ići. Naglašavam da je staza stvarno lagana, ono šetnjica do gore, prosječan markacist sredio bi to za dva sata u vrh glave. I pomogao onima koji tu nisu domaći ili su početnici. Inače, do vrha se može i cestom skroz do gore, ali onda se morate vratiti u selo Banj, koje se nalazi prije Dobropoljane. Evo jedne od rijetkih markacija... Meni je bilo užasno vruće, stalno sam pila vodu i tražila hlad da malo okanem, hehe... Nakon što ste prošli taj put do podno vrha, doći ćete na jednu zaravan, gdje ćete teatralno naći upute gdje je vrh i raskršće s dvije cestice (makadam verzija). Tu smo skužili foru da se s dvije strane može doći na vrh, jer su dvije makadam-cestice. Na ovoj slici vidite i vrh u daljini. Na vrhu je zgodan _zidani_ vidikovac. Nemam pojma kak' sam ga zaboravila fotkati. Lijepo da su se potrudili, jer taj detalj privlači i one koji nisu planinari, već obični izletnici. Pogled impresivan. Za kraj, evo još par fotkica. Tehnološka dostignuća. Drvo na struju. Pogledajte ovaj graditeljski užas! Šta je ovaj htio? Dobropoljanski cockpit? Malo previše SF? Tko je vlasnik? Bivši zapovjednik broda? Ili zračne luke? Zastrašujuće! Ne, ne, vratimo se na prirodu! Sretna jer sam ukucala drugi žig u jednom danu, osvojila, zapravo, jedno novo područje (Dalmatinski otoci II.) na koje uopće nisam računala. Puna sam bila dojmova, vraćam se u bazu i spremam na san čim prije, kako bi što prije krenuli na naše drugo odredište - Pag! Ajbok, Preko! Vrh: 274m Markacije: -2! S obzirom da je put kratak i nenaporan, zaista je razočaravajuće da to netko od odgovornih ne sredi. Žig: Uzidani Vrijeme do vrha: 40-ak min. Temperatura: Vruće, jer smo hodali poslijepodne po lijepom i sunčanom danu. Opasnosti: Da se ne izgubite. Životinje: Mučene. Vidikovac: Zidani, prekrasan pogled. Sve u svemu: Preporučam zbog vidikovca.

- 08:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.09.2007.

Šćah, Šćeh, Šćuh

Uvod Prošli sam tjedan počela kalkulirati i zadavati si ciljeve što se tiče žigova u mom planinarskom dnevniku. Konkretnije o mojim vizijama u jednom drugom postu, ovaj tjedan imam dosta posla da prenesem dojmove od prošlog vikenda jer ih je bilo jako puno. Obožavam te vikende, kad su dani toliko ispunjeni da ti se čini da si bio negdje deset dana, a ne samo dva i pol dana. Bilo je sjajno i to ne samo zato što sam u dva dana izlupala čak tri žiga (tri kontrolne točke) i srušila dva područja iz dnevnika, nego zato što smo zaista uživali u prekrasnim pogledima i ugodnim šetnjama. Što je najbitnije, negdje sam pročitala kako tamo sve miriše... i istina je! Kakvi mirisi, oduševljeni smo bili! Evo mrcine! Veličanstvenih 286 m! Kako osvojiti Šćah? Lako! Prvo morate doći do ovog otoka. Ako ste na kopnu, najlakši je način doći do Zadra pa onda loviti trajekt za Preko na Ugljanu. Ljetno vrijeme vožnje - svakih sat vremena, treba otprilike 20-ak minuta za ukrcaj. Vozili smo se trajektom više puta ovaj vikend i svaki put smo uletjeli u zadnji tren, što su bila iskustva za sebe, hehe, dobro smo se zabavljali... Moram, neskromno, priznati da je u jednom navratu presudna bila isključivo moja fizička kondicija i sprinterske mogućnosti da prestignem sve ostale ženice i bakica u trčanju od kioska do automobila. Bile su to trajektske igre bez granice u kojima me nisu omeli čak ni podli laktovi i podmetanja, kao fol, nespretnih penzionerki. Nego da se vratimo na Šćah! Da li trebam napominjati da smo mi, opet, ma koliko rano krenuli, podno Šćah došli oko nešto prije 12h. Već plaši. Neobična tablica koju sam skužila na izlasku s trajekta u Preku. Oduvijek me zanimalo kako ovi ljudi dolaze s autima do Hrce, mislim, kako im se da? Umjesto da dođu fino avionom pa onda rentaju auto, hehe... ne kužim... Ontario?! Halo! Kad smo došli u Preko, skrenuli desno odmah na prvom raskršću i pičili prema Lukoranu... Kako smo zaboravili na vodu, morali smo stati u prvom sljedećem mjestu nakon te sponzaje. Slučajan izbor je pao na izvjesnu Sutomišćicu. Neću pokušati naglas izgovoriti ovo seoce. Kako god, u centru nas je dočekala luda atmosfera. Šou! Tik do marine je pravo nogometno igralište pa ti sve čudno gledati more, brodice i jahte i klince kako igramo pravu nogometnu utakmicu. A okolo hrpe roditelja, teta, stričeva, kumova navijaju! Samo čuješ "Ante, dodaj!!", "Pucaj, Luka", "Šime, mrdni guz'cu" i druge prigodne uzrečice. Inače me šokirala trgovina u koju sam ušla, prazna, očajno nešto, a velika! Ono raširene tri male Milka čokolade na pola police, dvije kile kruha malne izrezali na kriške samo da mogu makar malo vizualno proširiti asortiman. No, dobro, teta je bila simpatična i ponudila mi prospekte Ugljana, gdje je bila jedna super zgodna mapa cijelog otoka. Nisam očekivala pa me dirnulo. Zatim smo se vratili na glavnu cestu i nastavili prema Lukoranu. Tada ćete s lijeve strane, ne možete promašiti, vidjeti skretanje s glavne ceste lijevo (desno vam je selo Lukoran). Mi idemo preko puta Lukorana. Kad siđete na tu bočnu cestu za 20-ak metara naći ćete malu kapelu s grobljem. Produžite još malo ravno i kad budete vidjeli prve kuće tu negdje tražite parking. To je Turkija. Do te točke sve je asfaltirano. Kroz samu Turkiju ne možete autom. Probajte naći hlad. Pocrtano žutom tri mjesta: Preko, Lukoran, Turkija. Crveno sam vukla po cesti. A crvene točke, ako ih uopće kužite, predstavljaju, kao, sam uspon. Uspon Markacije su ono... ok... sva sreća pa je sve kratko i ok za orjentaciju. U drugoj polovini uspona su markacije nešto bolje. Gle ovo... Može li mi netko otkriti koliko je 0,05 od 60 minuta? E sad šta se dogodilo. Ne može sve bit tako jednostavno! Dakle... svi smo išli u kratkim hlačama... a kad ono! Katastrofa! Toliko sam bila izgrebena po rukama i nogama da nisam mogla vjerovati. U početku sam pokušala obranu štapovima, ali to je nemoguće! To grmlje i makija, ajme, grebalo je na sve strane. Noge su mi katastrofa. Muški dio ekipe ipak je bio zaštićen zbog dlaka. Pa se ti depiliraj prije svakog izlaska na teren. A ne, ne... Pa zašto mi nitko nije upozorio da na Šćah mogu samo u hlačama ili neizdepilirana!? Fotka snimljena prije ulaska u zonu makije, dok se još sve činilo bez mogućnosti ozljeda. Rijetki trenuci ushita dok sam se probijala kroz grmlje... kakve prekrasne bobe, ne znam ni što je to, ali preslatko izgleda! Kad smo konačno izašli iz tog grebarija, pred nama su osvanule stijene! Fantastično! Fino sam vježbala (znate mene, svuda vidim vježbu za Anića kuk) i uživala. Nije bilo uopće teško, ali toliko sam se dobro osjećala... S tim da, u jednom trenutku ćete naići na ovu tablu na kojoj piše da do vrha imate 15 minuta - nije točna. Čak je netko naškrabao kamenom 30' i to je točno! Nema šanse da ste ne-znam-koliko-brzi da hrpe stijena pređete u tako kratkom vremenu. Malo su pretjerali. Što, naravno, ne utječe na to da ćete se, garant, dobro osjećati u tih zadnjih pola sata puta. Vrh A evo i njega! Svi znamo zašto sam zapravo tu... Jel se, zapravo, kaže "žig" ili "žik"? Od Turkije do Šćaha trebate sat vremena, mi smo imali super prolazno vrijeme, skakutala sam po stijenama i odlično sam se osjećala. Čak smo došli prije predviđenog vremena što je za mene, lijenu i komotnu, velik uspjeh, hehe... Prekrasna šetnja i prekrasno penjanje po tim stijenama. Ima mjesta gdje morate koristiti i ruke i noge. Jako neobični oblici kamenja, ma, baš ludo! Ako je kratak uspon, to ne znači da nije bio užitak za hodanje. Markacije su slabe, ali snađete se nekako. U zadnjoj trećini puta, kad se već približite stijenama, markacije su bitno bolje. A tek vidikovac s vrha! Gdje god da se okrenete zastanete i ne možete vjerovati što sve vidite. Plus pet. Evo par detalja. Prvo fotka Turkije. Možete vidjeti glavnu cestu, skretanje za Turkiju, prolaz kroz naselje i dalje stazom prema vrhu. Lukoran. Povratak Silazak isto bio užitak kao i uspon. Tu mislim na onaj polusatni dio preko stijena. Ne na makiju. Makija je bila jednaki gnjavež. Nismo ni skužili da smo parkirali nedaleko ove turkijske eko-instalacije. Puž koji je osjetljiv ne samo na interijer svog doma, već i na eksterijer... A nakon Šćaha krećemo za Pašman kojeg vidimo u daljini u produžetku ugljanskog vrha Sv. Mihovila (desno na slici), najatraktivnijeg vrha Ugljana! Nema žiga pa nema ni Mihovila za nas! Juriš za Pašman! Markacije: U početku slabije, kasnije nešto bolje, na sreću, lako se orjentirate i sami Žig: Uzidani Vrijeme do vrha: 1h Temperatura: Toplo, pocrnili, preznojili Opasnosti: Makija i oštro drsko grmlje Zmija: Nema Vidikovac: Odličan, sjajan pogled na kopno i okolne otoke Sve u svemu: Treba vidjeti

- 11:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Otočne avanture

Vratih se s još jednog izleta kojeg trpam u top 5, ma, ne, ne.. u top 3 naaajljepša vikenda ove godine. Nije bilo vikenda da negdje nisam skitala, svašta sam vidjela, ali ovo je stvarno bio poseban izlet. Osvojila sam čak tri vrha, lupila tri žiga i sve u svemu pala su čak dva područja u planinarskom dnevniku HPS-a! Ha! Ta-na-na-na! Tako ću nekako i podijeliti postove u sljedećih nekoliko dana. Malo o svakom od vrhova (to su tri posta) pa post posvećen gradu Pagu i još nekim detaljima s otoka Paga i, konačno, s velikim veseljem, prezentirat ću vam Zrće! Hehehe... Za sad jedna ljepotica... dama...

- 22:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2007.

"Hiljadu mi Dabrova", ova Kiza je famozna!

Baške OŠtarije su zaselak na cesti Gospić-Karlobag i to negdje na pola puta. Cesta je super zanimljiva za voziti, a ima i zanimljivu povijest. U središtu Baških Oštarija je hotel Velebno, cijene soba su povisoke za lokaciju. Mislim da je dvokrevetna soba nekih 400 i nešto kuna, imam negdje prospekt, ne nađem ga sad. Kako god, too much. Do Kize idete tako da prvo nađete cestu Gospić-Karlobag, onda nađete Baške Oštarije, onda krenete prema naselju S-t-u-p-a-č-i-n-o-v-o. Tu parkirajte. Stupačinovo nije ni selo, to je zaseok od par kuća. Ne znam jel tko uopće gore živi više, ono malo kuća što sam vidjela više mi liči na (napuštene) vikendice. Krenite gore prema brdu jednom jedinom brdu koje je ispred vas. Markacije će učiniti svoje. Evo moj pokušaj ucrtavanja karte, hehe... Dakle, vidi se put. Ljubičastim sam označila DIO staze na Dabarskim kukovima. Ta staza ide u produžetku dalje prema Crnim dabrovima, a Kiza je tu zapravo kao "slijepa ulica", jedan mali ogranak. Žutim je označeno kojim mi putem idemo samo do vrha Kize i nazad. Do Stupačinova možete autom bez problema. Za Kizu smo se odlučili jer je do vrha nekih sat i pol i zato što je dr. Poljak za Kizu napisao "jedan od najslikovitijih Dabarskih kukova". Još je napisao "Kiza je razdrt greben okomitih kosih pa i prevjesnih kukova čudnovata oblika". Ma šta to značilo, zvuči primamljivo, ne? Jako me privukao ovaj kraj i Dabrovi i jedva čekam da im se vratimo. Sve počinje na jednoj nezaobilaznoj kući u Bačkim Oštarijama, s pravim planinarskim grafitima! Ostavili smo auto u Stupačinovu i nakon par koraka izašli iz šume, kad ono pogled! Nismo krenuli ovim putem, iako nas je privlačilo! Naime, ovo brdašce smo ostavili s naše lijeve strane i produžili ravno prema Kizi! Usput, samo da napomenem, tu u daljini se vidi kraj Premužićke, upravo oko ovog čarobnog brdašca. Ne možeš vjerovati da si u Kroaciji! A Kiza se nalazi u ovom smjeru, s tim da se vrh ne vidi iz ove perspektive. Morate se popeti na vrh ove planine da bi vidjeli vrh. Sve oznake do vrha su fantastične. Vrlo gusto raspoređene, zapravo, ako vam smeta hipermarkacija - nadrljali ste! Oznake su sočne, svježe pofarbane, pravilno izrađene, s dodatnim informacijama! Samo fali da oni koji održavaju stazu stanu iskakati pred vas s okrjepom i pitanjem trebate još neke dodatne informacije ili bilo koji drugi oblik pomoći! Ne znam samo što znači ova planinarska oznaka dolje lijevo, ova kao dva P? Kad krenete u brdo, čeka vas duži put kroz prekrasnu šumu! Užitak za hodati! Kad smo izašli iz šume došli smo na jedan presladak proplanak. U daljini smo skužili jedan još slađi, a da uopće nismo skužili da ćemo tamo i završiti. Upravo je vrh koji vidite u središtu slike - Kiza! Spustite se prvo naglo dolje pa naglo gore i dođete na taj novi proplanković. Odmah ćete skužiti gdje je kutija sa žigom i ugrađeni žig. Naime, ovo gdje piše visina nije najviša točka. Do samog vrha Kize morate se oprezno popeti još gore. Ja sam stala tu gdje je žig i tu su sve moje ambicije prestale. Jedan član ekspedicije otišao je sve do gore! Naježih se! U produžetku našeg puta bila je oznaka "težak put", a pogled je pucao na fenomenalan greben... svaka čast onima koji su ovo prošli! Ostavlja bez daha! Pogled s vrha na more i naše otoke! Izlet plus pet! Markacije odlične, žig full funkcionalan. Vrijeme nas je poslužilo, ma, predobro je bilo! Jedva čekam kad ćemo se opet ovdje vratiti... mislim da će sljedeći vrh biti ili Metla (1288m) ili Sadikovac (1286m). Treba mi još jedan žig iz ovog područja! P.S. Hm, sad nešto čitam o Kizi na Netu, kad ono piše da Kiza ne ulazi u Dabarske kukove (kako sam pročitala kod dr. Poljaka), već u Oštarijska brda: "U skupinu Oštarijskih brda spadaju vrhovi Veliki Sadikovac, Ljubičko brdo i Kiza, a Dabre i Dabarske kukove čine Crni dabar, Ravni dabar, Došen dabar, Bačić duliba i Bačić kuk.". To mi malo brka koncept naslova, hehe... A druga stvar, tj. to sam skužila još prije nego smo krenuli prema Oštarijama, kod dr. Poljaka Veliki Sadikovac ulazi pod Srednji Velebit, dok u Dnevniku hrvatske planinarske obilazanice Veliki Sadikovac je pod Južni Velebit. Hm, to me malo zeznulo, jer mi fali jedan žig za Srednji Velebit, a to onda ne može bit Sadikovac. Kalkuliram oko ispunjavanja uvjeta za brončanu značku, hehe, ništa ne pitajte! Markacije: Fantastične! Jedne od najboljih koje sam vidjela. Svaka čast! Žig: Uzidani i u metalnoj kutiji, vrlo jasno istaknut. Jednostavan za pronaći, ne možete ga mimoići ako idete na vrh. Vrijeme do vrha: 1:45 min. Temperatura: Ugodnih 20-ak stupnjeva, sunčano. Opasnosti: Jedino ako ćete produžiti nakon žiga skroz do gore. Ja nisam. Ostali jesu. Morate bit oprezniji kroz te stijene, to i dr. Poljak naglašava. Životinje: Cvrči Vidikovac: Fantastičan! Sve u svemu: Ako niste, svakako ga obiđite, sjajan izlet. Za ponoviiti!

- 09:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2007.

Zrmanja, kanjon Krnjeze, pravoslavni manastir Krupa, izvor Krupe, svašta-nešto

Prošli vikend ključna su tri trenutka podijeljena u tri posta: prvi je o Obrovcu (post objavljen jučer), drugi post je ovaj koji upravo čitate o Zrmanji/Krupi i treći post bit će o mom dragom Velebitu, točnije vrhu Kiza. Malo sam se lomila oko tematske podjele postova vezanih uz prošli vikend. No, evo, kako stalno kaskam s tekstovima, a kad prođe neko vrijeme više mi se ne da vraćati na neke "stare" teme, odlučih ubrzati pisanje i zgurati što više sadržaja u što manje postova. Zrmanja prekrasna rijeka, fora je da možete hodati uz samu rijeku Zrmanje kilometrima, baš bi bilo fora i to probati i okolo promatrati brda i Velebit! Neke fotke sa Zrmanje ste mogli vidjeti i u prošlom postu o Obrovcu. Kužite stazu duž rijeke za hodanje? Prekrasno je... Na putu smo se zaustavili na, nažalost, neobilježenom vidikovcu kanjona Krnjeze. To je kod sela Golubić! Fantastično nešto! Sumnjam da se tu uopće može spuštati, vrlo strmo i sve puno sitnog šljunka... ali mrak izgleda! Krnjeza je, čitam na netu, kratka pritoka rijeke Krupe koja kreće prema Zrmanji. Po tome je onda, valjda, dobio i cijeli kanjon ime. Nakon Golubića i Krnjeze, krenuli smo dalje, vozite jednom jedinom cestom, spuštate se lagano u udolinu i odjednom u daljini vidite manastir. Super prizor! Sam manastir Krupa smješten je na stvarno savršenom mjestu... ovdje ga vidite izdaleka... Podno Velebita, u zelenoj oazi... a tek da vidite pogled na Velebit iz manastira! Impresivno! Radi se o pravoslavnom manastiru izgrađenom u 14. st. Predstavlja dugi niz stoljeća važno vjersko središte okolnog pravoslavnog stanovništva. Za vrijeme Domovinskog rata nije ni taknut! Sve je jako njegovano i uredno, vidi se da se održava i očito je da ima dobre izvore financiranja. Navodno je u blizini ovog manastira (za muškarce) bio i jedan ženski manastir, postoje čak i ostaci te zgrade. U samom manastiru Krupa čuvaju se i neke povijesne kulturno-umjetničko-vjerske vrijednosti, no, sve je bilo zatvoreno pa nismo ni pokušavali ući. Vani smo sreli neka dva čovjeka koja su zidala kamenje uz rijeku, pravila neku kao malu šetnicu, ali nisu bili baš razgovorljivi... I kasnije smo, kad smo došli na izvor Krupe, zastajkivali i pitali ljude za smjer, stvarno je tamo prava zabit, ali većina je bila vrlo štura i nepovjerljiva. Ne znam jesu to Srbi tamo pa se boje kontaktirati sa "strancima", ali bila je blaga nelagoda. Šteta. Evo par detalja... Glavna zgrada manastira... baš lijepo izgleda, jel? Onako, srednjovjekovni štih... Manastirska crkva Zvonik crkve Prebistra riječica... zeleno, zeleno na sve strane! Kako doći do manastira Krupa? Idete starom cestom od Obrovca prema Zagrebu, prolazite one serpentine gdje ne možete nikog zaobići... penjete se na Velebit postupno... prolazite reverzibilnu HE Velebit (ono ogromno crijevo-tunel što se kao zmija proteže iznad ceste), koja se nalazi 10 km uzvodno od Obrovca na Zrmanji (inače, jedina reverzibilka kod nas)... i još vozite koji km, vozite... vozite... dok ne vidite desno oznaku Krupa. Skrećete udesno i silazite s te "glavne cestice": Cesta uža, ali mogu se mimoići dva auta, spuštate se postupno dolje, nigdje žive duše... Iskreno, nije problem za naći manastir Krupa, samo slijedite oznaku "Krupa". Ali ja nisam vozila pa baš nisam memorirala sva mjesta kroz koja smo prolazili. Sjedila sam odostraga u autu. Zapravo, više su to bila mala naselja. Kad prođete manastir Krupa nastavljate dalje cesticom prema selu Krupa gdje se nalazi sam izvor. Kad dođete u selo, malo je teže za snaći pa smo stali i pitali - tri puta! Svaki put dobili ili neljubazno-nezainteresirane odgovore ili neke poluodgovore, jedva smo uboli gdje treba skrenuti... Kako god, vozite samo ravno i kad dođete na mali zidani most gdje je s desne strane stari mlin tu možete ostaviti auto. Prva cesta desno od tog mlina je prema izvoru Krupe, penjete se malo u brdo. Imate 10-ak minuta pješke do izvora. Mi smo išli autom skroz do gore, jer nismo znali koliko je to daleko. Tamo živi teška sirotinja, izolirano i dosta zapušteno... E, evo sam našla na netu mapu kako doći do tamo. Izvor rijeke Krupe jako zanimljiv i nije baš mal kako sam to zamišljala, voda buja ispod kamena... ... a tu se vidi kako vrluda dalje u život! Neobično iskustvo, za preporuku, ako ste u tom kraju svakako svratite... Čudne su vibracije dolje, priroda je prekrasna, manastir lijep i neobičan... neuobičajeno iskustvo, sve u svemu! Dan je bio prekrasan, od čarobnog središta Obrovca, divne Zrmanje, duboke Krnjeze, impresivnog manastira i okolice pa sve do izvora Krupe! Tko ne bi bio zadovoljan! Više o Krupi na stranicama foruma HPS-a i na stranicama HPD Pliva koji održavaju planinarsku stazu tamo (svaka čast na poslu koji su obavili na terenu i informacijama na netu!).

- 09:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2007.

Kako su stanari odbrusili Interspaaru

Interspaar u Osijeku nije dozvolio stanarima zgrade preko puta osječkog Interspaara da parkiraju na zemljištu na kojem su parkirali prije nego što je to zemljište Interspaar kupio. Navodno da oni čak i imaju dio svog parkirališta, ali su im zbog radova oko Interspaara kompletno odsjekli pristup tom parkingu. I onda su stanari dopustili Konzumu da im preboja zgradu! Oni će njima uzeti parking! LOL! Kad ulazite ili izlazite iz Interspaara gledate upravo u ovu zgradu: (Stiglo mi mailom. Iz Zagreba! )

- 15:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Kak' se, zapravo, kaže "Obrovac" ili "Obrenovac"?

Imam dvije loše asocijacije na Obrovac. Zbog velike sličnosti u nazivama, sjećam se da me još u djetinjstvu "Obrovac" podsjećao na "Obrenovac" i uvijek sam mislila da i Obrovac ima neke veze sa Srbima, Srbijom, srpstvom, etc. Koju godinu poslije, 90-ih, fakat sam se uvjerila da Obrovac ima veze sa srpstvom. Pobunilo ih nešto. Inače, povijesničari tvrde da je imenom Obrovac očuvana uspomena na avarsku vlast (Obri ili Avari). Drugi tumače da Obrovac znači "jamom okruženo mjesto" a treći da je nastalo od glagola rovati, te da označuje mjesto koje voda rovi ili obriva. Stariji hrvatski leksikografi složeni su da ovom imenu pridaju značenje obrambene utvrde, taborskog nasipa ili opkopa, ukratko vojničkog logora. (Izvor) Druga asocijacija na Obrovac mi je ona kretenarija da se tamo izgradi tvornica (ne znam više čega), da bi se tek po njenoj izgradnji skužilo da tih nekih sirovina, zbog čega je izgrađen ogromna grdosija, uopće nema u bližoj, a bome ni u daljnjoj okolici Obrovca. Nikom ništa. Koja glupost, nevjerojatno nešto! Oko raspadnutog i napuštenog socijalističkog mastadonta, danas pasu ovce. Imam i dvije lijepe stvari koje me asociraju na Obre... ovaj.. Obrovac... prekrasna Zrmanja koja vijuga duž grada i, naravno, legendarni restoran Anita prije ulaska u Obrovac. Stajanje kad bi išli na more, stajanje kad bi se vraćali. Oveća birtijetina. Ah. Janjetina, hrpe stolova, konobarice u borosanama, škripanje guma po šljunku... uspomene mi naviru! I tu staju sve moje asocijacije na ovaj grad. Bila sam prošlu subotu u Obrovcu. Dirnuo me. Zrmanja ljepša nego ikada. Zgrade napuštene, trule, propadaju... tu mislim na centar grada... tako mi je žao... jer se osjeti duša u tom gradiću... Dok su one nakaradne kuće duž Zrmanje ostale netaknute. Bar da su one propale pa da ne nagrđuju vidike. A gle ovaj detalj! I gdje baš pred mene! Nu! Piči tip s autom, sva četiri žmigavca blinkaju, iza tri-četiri čobana (čobanica included), full organizirano sve, a ovce... ovce gledaju u mene direkt u obdžektiv, trpaju se koja će u prvi red! Staaare pozerice! I sve to u najužem centru Obrovca... što reći! Usput, ima i jedan luksuzni detalj koji mi je zapeo za oko i aparat u Obrovcu. A gle ovo što čuvamo prirodu, bravo! Par detalja koji su me dirnuli... Ronaldinjo Zarva Susjed Plavi trg Držim ti fige, Obrovkoviću, da se probaš trgnuti i izvući. Jako si mi drag. Vraćam ti se sigurno (Mora da sam pukla kad se obraćam gorjima i gradovima... hm! Gore nego da se obraćam sama sebi u trećem licu, priznajem. ) P.S. Sljedeći post nastavlja dalje Zrmanjom, sve do prekrasnog pravoslavnog (kad već spominjemo Srbe) manastira Krupa, izvora Krupe i kanjonu Krnjeza. Poslije toga vrh Kiza! :oduševljenje:

- 08:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Varaždiranje po Španciru (II)

Momci koji su ovo ljeto uhvatili najviše cura na Špancirfestu! (Digli su i najviše love od svih uličnih svirača! ) Nagrada Alka Vuica za cvjetnu kič-instalaciju Varaždinski Jadranko Kosor.... Najbolja frizura Festa Najduhovitija spomen-ploča koju sam vidjela Žena u crvenom Najslađi izlog snova... Nagrada Marko Grubnić za kapu i Davor Šuker za okserice. (Nastavlja se...)

- 09:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Varaždiranje po Španciru (I)

Evo i mene prvi put na Špancir fest i moram priznati da sam totalno odvalila. Odlično organizirano, hrpe ljudi, sve se događa na velikom prostoru... nevjerojatno nešto! Najviše su me oduševili ulični svirači, činjenica da se sve događalo na nizu različitih lokacija, dobro raspoloženi ljudi, to da se ni u mini-suknji na bose noge nisam smrznula i da me Gibonni na koncertu čak jednom i nasmijao. Najviše me šokirala hrana koju sam jela u srcu Varaždina, tiha jeza! Od poznatih, vidjela sam Tarika (dosta se trudio biti opušten i srdačan) i mog omiljenog voditelja zvanog Saša Ćeramilac (simpa samo totalno zgrbljen lik). I to nije sve! Hajde da, na brzinu, pobacam fotke po ekranu! Inače, pisat ću o Španciru u još dva foto-posta! Nego! Prije nego što krenem... Znate li tko je ovaj lik u crvenoj košulji, desno na slici? Inače, dolazak u Varaždin počeo je fantastično. Našla sam mjesto za parkirati u najužem centru grada, pola minute od onog glavnog varaždinskog Trga. Bila sam dosta gladna, skitali smo po Kalniku preko dana, ništa nisam jela i stvarno sam htjela čim prije nešto strpati u usta. Napravili neki mali krug po središtu, ali stvarno mali đir i došli u neki park u centru grada... tamo restoran Park. Mila majko! Cijelo večer sam se duboko ispričavala kolegama planinarkovićima i imala napade grižnje savjesti jer sam upravo ja inzistirala da tamo jedemo ("joj, kakav mir, u parku, baš zgodno")... i odbacivala prijedloge da, IPAK, malo prošećemo po gradu prije konačnog izbora restorana, ali nenene... ja napala na taj park i Park! Pogledajte užas koji sam dobila na tanjuru kad sam naručila "piletinu na žaru"... U najgore doba socijalizma ovo niste mogli dobiti na tanjuru. Kuhari, promijenite struku , vlasnici restorana, promijenite kuhare! Ovakvu šaku luka, umjetni kupovni ajvar i neko meso navučeno na drvenu daščicu garant ulazi u kategoriju NAJGORE restoranske ponude u Hrvatskoj. Usput, ono što ne podnosim je a) kad konobara uopće nema da vas posluži i b) kad non-stop širi nervozu i vrši pritisak da se čim prije odlučite što ćete jesti. Konobari restorana Park obje su stvari napravili. Prvo, konobar je pedeset puta došao u prvih pola minute prevrćući očima kako se ne mogu odlučiti iz tako priprostog menija. Nakon što smo dobili na stol ovaj gornji užas, konobar je nestao i više ga nismo vidjeli. Valjda mu bilo neugodno. Hajde bar malo morala. Platili smo konobarici. U šoku. Da ne govorim da je restoran bio pun, ne kužim, kako itko od domaćih može tamo jesti!? Društvo je šutjelo i jelo, izbjegavajući kontakt očima sa mnom. Kasnije smo u malo široj šetnji vidjeli super mjesta za klopu, ali meni je sve već prisjelo... izgubih apetit iako sam vrlo malo tog mesa pojela... Da ne spominjem da su nam za to na gornjoj slici još uzeli i novce! Dakle, sjeti se & ne zaboravi, restoran Park u Varaždinu - ne ulazi! Kad smo krenuli dalje po centru i kad sam vidjela kakvih slatkiša od restorana ima, baš mi je bilo žao. Gle ove dolje šatore, super su, hehe.. eee da sam bar tamo jela! Tko ne bi htio da ga poslužuje konobarica u borosanama, s crnim najlonkama ispod bijelih adidas čarapica! A u pozadini sviraju dva druga, simulirajući jedno 13 instrumenata! Šteta! Škola za ubuduće! Ovdje bi mi baš bio gušt klopati! Bar da sam tu bila... eh! Zato sam papala štrukle, mislim čak prvi put u životu i totalno se oduševila! Jela sam ih na više lokacija... nešto prefino! Molim tko zna da mi da reeeceeept za štrukle! Fala! Čak bi bilo bolje da sam tu jela, nego u Parku A kad smo na klopi... gle'te ovo...

- 18:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.09.2007.

Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (II)

(Nastavak prošlog posta) Pogled na Veliki Kalnik s prvog zuba... Ajd ti sad to osvoji! Išli su s gradnjom sve više i više! Prije vrha je, inače, uobičajeno nakaradan tv-toranj. Inače, do tog tornja vodi cesta, ali, mislim... tko još i tu cestu koristi do vrha hodat će tri (3) minute. S vrha možete vidjeti, navodno, Slavoniju i Zagorje. Šuma je čarobna i lagana za hodati čak i senior-građanima. U šumi ima lijana. Pazite, nisu sigurne. U mojoj maloj družini došlo je do oštrog pada na trticu tijekom pokušaja imitiranja Džejn od Tarzana. Čak i nije toliko strašno što bi pali s visine metar na trticu, nego vam se može dogoditi da padnete u nešto što je prije bila papirnata maramica, a što se koristi u šumi, znate već za šta... Inače, cijeli put je odlično obilježen, nikad ne može bit pretjerano oznaka, ali ovdje su se stvarno potrudili! Inače, od tornja do vrha na jednom su dijelu vrijedni održavatelji staze postavili čak i metalne stepenice. Ma, svaka čast! Takvi me znaci pažnje, ovako komotnu, uvijek dirnu! Pri vrhu se vidi i zadnji kalnički zub. Inače, s vrha se možete dolje alternativno spustiti (ili popeti) i preko sajle o kojoj sam detaljno pisala u prošlom postu. Kako je tik do sajle mojprviposkok ne bih vam to preporučila prije zime. Usput, evo još malo linkove koje sam dobila od kolege mEde: http://www.aozeljeznicar.hr/page.php?id=900 i http://www.aozeljeznicar.hr/page.php?id=883. Vezano uz Kalnik i poskoke, naravno! Da stvar bude bolja, na vrhu paraglajderi imaju svoj mali raj! Naime, lokalni paraglajderi su organizirani u klub Feniks (Paragliding klub Kalnik). Oni su ujedno i operatori letjelišta. Za korištenje letjelišta morate im se, svakako, najaviti. Inače, oko samog Kalničkog gorja organizirana je i zanimljiva Poučna staza, duga pet kilometara. Počinje od Doma pa sjevernom stranom grebena, zaokruži ga i vraća se u Dom južnom stranom. Na putu navodno ima deset ploča s opisom zanimljivosti. Ma, stvarno nema šta nema na tom Kalniku! Svaka im čast! Još malo starog Kalnika... IV. Nakon što smo popili sokić i odustali od klope u Planinarskom domu Kalnik jer bi morali dugo čekati, krenuli smo za Novi Marof pa prema Varaždinu. Eee, tu nas je čekalo iznenađenjce, užžžžasna cesta kilometrima, vožnja u drugoj eventualnoj trećoj brzini. Mi smo prvo mislili da su skinuli sloj asfalta, da bi kolega mEdo s foruma HPS-a rekao kako se radi o prastaroj cesti iz doba Rimljana koju nikako da obnove. Ajde, na kraju mi je čak i to bilo simpatično! Inače, prošli smo pokraj dvorca u Gornjoj Rijeci, gdje je živjela prva hrvatska operna primadona Sidonija Rubido Erdody (1819.-1884.). Po imenu bih rekla prava Zagorka! Nismo stali, jer je dvorac ograđen nekom stravičnom plastičnom žicom koja apsolutno onemogućava bilo kakvo fotografiranje. Vrata zatvorena. A i da su bila otvorena, žica je totalno za apstinenciju. I onda dolazak u Varaždin! Uuuu, super je bilo na Špancir festu! Impresionirana sam! O tome u sljedećem postu! Markacije: Odlične. Žig: Nije na vrhu već na početku, u planinarskom domu Vrijeme do vrha: 30-ak minuta hoda po šumi Temperatura: 20-ak stupnjeva, super ugodno za hodanje Opasnosti: Nema, ako ne idete kroz stijene već kroz šumu. Životinje: Poskoci! Vidikovac: Nije ništa spektakularno, ali je neizmjerno šarmantno, uživala sam! Sve u svemu: Vratit ću se, definitivno!

- 10:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (I)

Za razliku od razvikanog Samoborskog gorja, samozatajni Kalnik me oborio s nogu i torza. Inače, izbor izleta za nedjelju pao je na moja nejaka planinarska prsa. Tri sam si uvjeta postavila: prvi, da je hodanje na putu za Varaždin (hint: zadnji dan Špancir festa nismo željeli propustiti), drugi, da ne moram puno hodati (očuvati se za španciranje), i treći uvjet da ima - žig (mora bit neki viši cilj)! Kalnik je ispunjavao sva tri uvjeta. Nisam ništa očekivala, a dobila sam tako puno! Živijjjjooo! Na put prema Kalniku išli smo starom cestom, varijanta Vrbovec-Križevci. Guštali smo u malim slatkim selima, hrpima muškatala i surfinija po prozorima, polupraznim cestama... I. Inače, Kalnik je ime za tri pojma - planinu, stari grad i selo. Vrh Kalničkog gorja je Vranilac (643 m). Najkraći je prilaz za pješake iz sela Kalnik (južna padina). Automobilom furajte skroz prema brdu, ne možete promašiti jer je na vrh uvijek prisutni tv-toranj. Parkirate podno planinarsko-izletničkog doma, tik do ruševina starog grada. Inače, područje Kalnika naseljeno je 3,000 godina. Danas naselje Kalnik ima oko 500 ljudova, a u njemu je središte jedne od najmanjih općinica u Hrci od samo 2,000 ljudi. Spominje se i neka prastara crkva sv. Brcka (hehe jel ovo neka vjerska šala? kak' se netko može zvati Brcko i ući u lokalnu crkvenu leĐendu?), no, nismo to vidjeli... Planinarski dom na Kalniku nalazi se na 480 m. Tamo možete i pojesti i popiti, čini se da imaju standardnu ekipu posluge. Uredno djeluje, imaju i prostor za noćenje (tridesetak ležaja). II. Grad Veliki Kalnik (to je taj stari grad) nalazi se blizu Doma, par metara hoda. Izgleda impresivno! Ima tri dijela, kao da je građen u više nivoa. Svaki je i građen u drugom vremenskom razdoblju. Spominje se već sredinom 13. st.! Inače, Veliki Kalnik u povijesti je odolio čak i zlim Tatarima! Stajala sam gore i gledala tu savršenu dolinu. Utvrda je locirana u savršenom okruženju za obranu, na tri strane brdo/stijena konstrukcije, djeluje kao neka sigurna luka... a ispred široko-ti-polje! I mislim si kako je to moralo izgledati u 'ona vremena'... kakav je strah morao biti u ljudima zatvorenim u utvrdu na koju iz daljine kreću divlje horde jahača. Silver shadowsi na tatarski način! Brr! Pa se onako mic-po-mic približavaju od horizonta... ajmeee! Bjež'mo! Ovaj Grad prvi spominje Bela IV. jer je bio važan za obranu od Tatara. U to je doba nastala legenda da su vojnici uspjeli odoljeti Tatarima i zato što su ih spasili lokalni seljaci koji su im dali šljiva umjesto hrane (od tud naziv Šljivari) koju više nisu imali. Tako su Bela IV. i njegovi junaci uspješno odoljeli tatarskoj opsadi. Šljivama protiv oružja! Da ne govorim kako su čak i onim vojnicima s najtvrđom stolicom Šljivari fino izregulirali probavu! Uh... kad pomislim samo na tu tatarsku opsadu... brrr... a za ručak svaki dan knedle! Brrrr! III. Evo sad koja riječ o vrhu Vranilac! Od Doma do vrha imate 20-ak minuta hoda. Ovisno koliko se vučete do gore. Slatka mala šuma. Već na početku možete birati, hoćete li šumskom stazom ili biste malo prošvrljali po stijenama. LUDO IZGLEDA! I totalno netipično za Zagorje. Odmah sam se zapalila. Naime, tu su tzv. kalnički zubi. Ima ih sedam sveukupno i odlično bi mogli poslužiti za vježbanje! Probali smo malo verati po prvom zubu, a onda smo skužili da bi nam ovaj put potencijalno oduzeo više vremena pa smo se vratili na šumski (hint: trebalo je stići i do Vž-a za dana). Kako god, definitivno je pao dogovor da se vraćamo ovdje na poligon! Gle ova provlačenja kroz stijene, preeeeslatko! Fanatastično izgledaju takve 'rupe' kroz koje se provlačite! Nastavak posta sutra, u isto vrijeme...

- 10:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 07.09.2007.

Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju

Kao što sam i najavila u svom uvodnom postu o prošlom vikendu, Samoborsko me gorje razočaralo. Taj smo kraj odlučili posjetiti u subotu. Očekivala sam puno više. Bili smo u istočnom dijelu i to na dva glavna vrha: Oštrc i Plešivica. Već po imenima vidite da ne nude Bogznašta. A i možda je moja greška da sam počela s Velebitom i Gorskim kotarom pa valjda onda većina drugih brda i planina po Hrci pada u zaborav. Ne znam... doduše, dan poslije, u nedjelju, bila sam u Kalničkom gorju i totalno se oduševila tim krajem! Ne može se usporediti sa Samoborskim gorjem po atraktivnosti! Zapravo, planirala sam da ova brda bliža Zagrebu ostavim za hladnije dane, kad nam se neće dati vozikati dalje zbog vremenskih (ne)prilika, no, eto... ispalo je ovako... Usput, bizaran detalj, ali ja sam sad prvi put bila u Samoboru. Ne računam tu eventualne izlete sa starcima u djetinjstvu. Još bizarniji detalj: kada idem negdje na izlet ili putovanje, fotografiram kao luda. Recimo, s EOS-om u prosjeku po jednom danu pravim 200-tinjak fotki. Zamislite, u subotu sam bila na dva vrha i u Samoboru i ispucala samo 29 (dvadesetdevet) fotografija. Strašno! To sam skužila čim sam došla kući. Po tome se isto fino vidi koliko sam imala motiva i volje... iskreniška! I. dio Krenimo kronološki. Krenuli smo iz sela Rude, simpatično mjesto gdje možete naići na ovakvu scenu. Muškarci u bijelim kimono-trikoićima igraju nogomet. Zagrijavanje! Šta nije fora? Penjete se prema Oštrcu prvo kroz selo, onda kroz šumu. Uspon laganiška. Treba nešto više od sat vremena. Do vrha ćete naići na dvije zgrade. Prva zgrada. (Tu smo popili sokić na penjanju.) Druga zgrada. (Tu smo pojeli štrudlec na povratku.) I to je sve. Vrh nisam slikala. Zaboravila. Majke mi. Zapravo, na vrhu sam slikala džinovske muhe koje su me plašile do to mjere da sam očekivala metamorfoze članova moje male družine u džinovske muhe s ruksacima na leđima. Eto koliko me vrh zaintrigirao, kad mi je najveći izazov bio fotkati mutant muhe. II. dio Brzo mi to prošetali, još smo bili nabrijani pa odlučismo osvojiti još jedan vrh Samoborskog gorja. Nakon ofrlje proučene karte, ocijenismo da je najlakši i najbrži način da dođemo do još jednog žiga tzv. Plešivica. Ma šta to značilo. Uspon na Plešivicu bio je ok. Ima jedno 40 min. hoda od Lovačkog doma Srndać do kojeg smo došli autom. Pred sam vrh dok smo bili još u šumi, čuli smo neke glasove... kad ono neka dva momka iza nas. Uglavnom, stalno viču "Aga, ovamo, Aga, dolazi, Aga ovoono". Jebemu, okrećem se ja stalno, očekujem križanca vučjaka, pittbulla i dobermana u tijelu doge, kad ono... the pinč! Haha... e ak' se nisam odvalila, mišić mali trčkara s onim svojim malim nogama. Žiiiilav, nevjerojatno nešto, pas me oduševio! Na vrhu smo si fino popričali s mladićima i zadržali duže od planiranog, ali smo svašta saznali. Primjerice, jedan od te dvojice u dvije je godine izlupao sve žigove u Dnevniku hrvatske planinarske obilaznice. Bio je druga osoba nakon sastavljača obilaznice. U to je vrijeme bilo 'samo' 135 kontrolnih točki, za razliku od današnjih 148. Dakle, moguće je! Išao je, priča, svaki vikend negdje. Prvo bi se pripremao, čitao hrpe knjiga, a onda kretao u osvajanje, sam ili u malim grupama. Sad priprema knjigu o Dinarskom gorju, jer, navodno, o tome se nije ništa pisalo kod nas. Zanimljivo. Kasnije smo skužili da se uopće nismo formalno upoznali s njima i da ne znamo njihova imena. Evo pogled s vrha, lijepo je... Na hrptu ćete naći čistinu s pet metara visokom željeznom piramidom. Vidite Pokuplje, Hrvatsko zagorje i Zagreb (ovo sam prepisala, naravno , jer ja nisam ništ' vidjela). III. Dolazak u Samobor. Gradić sladak. Dosta se radi na uređenju, majstora-radnika, prašine... na sve strane. Neuspješno traženje restorana. Izvjesni dobar restoran "Mali medo" nije radio, iako je prošao rok kolektivnog godišnjeg. U nekom drugom poznatom restaču Pri staroj vuri (ili tako nešto) bili su svatovi. U trećem se služilo samo crveno meso. Prošetali smo trgom, lijevo desno, gore dolje. Ajmo za Zagreb. Ajmo. Evo tri fotke iz Samobora i to je to. Samobor I. Samobor II. Samobor III. Update: Jedan od igrača koji je bio na ovom izletu poludio je na sam naslov ovoga posta: "Pa kako si samo mogla... joj! Uh! Šta si to napisala!? Pa ti si napala cijelo jedno gorje!!" LOL! Pa šta da vam lažem! Iskrenička sam! Stvarno Samoborsko gorje nije ništa posebno. Plus, još sam saznala da je snažno leglo poskoka pod samim vrhom na Oštrcu što me prestravilo. !Tamo sam se sunčala pola sata razvaljena po toj stijeni gdje je vrh... aaaa! Ma idem ja pisati post o 'mom' Kalniku... puštam ga sutra... oh šećerković! Markacije: Ne sjećam se. Žig: Na vrhu. Vrijeme do vrha: Ne sjećam se. Temperatura: Ugodno i toplo. Opasnosti: Leglo poskoka. Super oprez! Saznala to tek nakon što sam se vratila. Užasnulo me! Zmija: Leglo poskoka. Vidikovac: Leglo poskoka ispod. Sve u svemu: Adios. Uzela žigove. Do sad jedan od najslabijih izleta.

- 08:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Poskok: Moj prvi susret s otrovnicom

Breaking news! Iako sam planirala napisati post o prošlom vikendu po danima, s obzirom na zanimanje onih koji su saznali da sam se gledala oči u oči s poskokom, odlučih prvo opisati taj događaj, a onda sve ostalo - kronološkim redom. Dakle, događaj se zbio na Kalniku, u koji sam se totalno zaljubila. Popeli smo se s lakoćom na vrh. I sad pred sam vrh imate jednu malu zaravan nakon koje ide još par metara do samog vrha. (Vrh prepoznajete po geodetskom stupu, zaravan je malo podno tog zadnjeg penjanja.) Na toj zaravni, kad se penjete gore, s lijeve strane je padina. Uglavnom, bila sam zadnja i zastala sam kod te padine. Od gore mi s vrha viču da gledam u postavljenu sajlu. Viču mi da je super za vježbati penjanje, da si kupim rukavice pa ćemo se vratiti na Kalnik... kao vježbanje za Anića kuk... (Crveno označava gdje sam stajala. Žuto gdje je bio poskok.) Ja oduševljena, kreštim kako volim Kalnik, živiJo i tradicionalne spike. I sad tu počinje... Moj crni ljubimac mi na licu, spuštam ga dolje da fotkam padinu i sajlu... naglas komentiram kako je super popeti se na ovo slatko brdo i preko te sajle... vičem kako ćemo se vratiti u ovaj mali Eden i Kruz... sve je to trajalo nekih 30-ak sekundi... (Crveno - ja, žuto - poskok, plavo - sajla.) I kako sam namjestila aparat da ću fotkati... kad s lijeve strane, u visini koljena, krajičkom oka skužim da se nešto mrda... polako odmaknem aparat i spustim pogled... i u sekundi se smrznem!! U nevjerojatnoj blizini, pola metra od mene, rukom sam je mogla dotaknuti zmija... sekunda-dvije šoka... Nakon smrzotine, ispalim smirenim glasom "zmija"! Polako se odmaknem metar, dva, tri pa malo ubrzam... i sa sigurne udaljenosti prestravljena stanem ispitivati šta su drugi vidjeli! Uglavnom, kreće neuvjerljivo tješenje da nije zmija tako velika, da nije otrovnica, ma koji crni poskok, jel znaš ti kako izgleda riđovka i slične spike, ali vraga! Vidjela sam ja dobro njen središnji dio prije nego se uvukla, nije to ni malo ni bezazleno, a cik-cak šare kao u poskoka. No, dobro, šta ja znam... Odemo gore na vrh, ja sva pod dojmom, zovem prvo mater da joj kažem kako se ne mora sekirati jer me nije ugrizla zmija. Zašto da ja jedina patim, a i ona je jedina shvatila moju doživljaj ozbiljno. Mama stala panično vikati da "idem kuć', ali nikako ne istim putem" i da se javim čim siđem! No, prekrasan pogled i super sunce, brzo su utjecali da zaboravim nemili događaj i skužim da nije-zmija-ni-tako-luda. Nakon pola sata lješkarenja i uživanja u pogledu... ... krenusmo mi dolje! Dakle, crvena staza je regularna, zelena je sajlasta... i sad kao baš ćemo gledati jel ono stvarno bila zmija, je li izašla van ili nije... a možda nam se sve samo učinilo... ... kad ono... O-o! ... ljepotica... Kad nas je osjetila, polako je krenula unutra... tu sam ispucala još jedno 10-ak fotki na uvlačenje tijela, ali već ima preveć pa ću dati samo završne... I posljednji pozdrav... I šta sad da kažem! Baš osjetim strahopoštovanje. Da ne govorim zahvalu što me nije ugrizla. Nemoj da je netko dirne, slučajno! Prešla je i preko mog deranja, lupanja štapom, fotkanja... i nije mi naudila, pa molim! Ovo je primjer "poskok - prijatelj čovjeka". Ježim se i divim. Zapravo me više strah uhvatio kad sam poslala fotke preko neta i stala dobivati odgovore "je, to je poskok". Onda me uhvatila panika. A najgore su mi one priče o poskoku na drvetu, mila majko! Baš sam ovih dana čula priču da kao poskok nije zato što "poskakuje" po zemlji, nego da je dobio ime što poskakuje po granama. O ne. Brrrr... Usput, silazimo mi i naiđemo na 10-ak seniora kako se penju na vrh. Ja odmah "jao, ljudi, pazite poskok-sajla" ovo-ono... a oni potpuno NEzainteresirani, u stilu odmakni se s puta, ne smetaj i slično, jedva nas odzdravili, a kamoli neka komunikacija zahvale... Još ispala nasrtljiva... Odmah su mi moji sudruzi rekli da se kanim takvih stvari, samo širim paniku, u stilu gledaj svoja posla. Ne kužim. Pa ja bih bila turbo zahvalna da me netko upozori na takve stvari. Pomalo sam bila uvređenkov, ali hajde dobro. Evo linka na mom omiljenom planinarskom forumu o poskocima. I evo, za kraj, da naglasim dva komentara u vezi poskoka i Kalnika: # masni palac: curo draga to ti je POSKOK, najotrovnija zmija naših krajeva, znam ga odlično jer sam iz tog kraja, ......na kalniku ima dosta ljudi koji žive od lova poskoka, otkupljuje ih farmaceucka industrija za izradu ljekova i protuotrova,,,,,, (04.09.2007. u 12:37) # Asterix: Definitivno poskok ;). Na Kalniku ih ima podosta, toliko da cak jedan penjacki smjer nosi ime "u poskokovom gnijezdu". Kalnik mi je inace super mjesto. Ako vec nisi, savjetujem uspon na Vranilac preko 7 zuba :) (04.09.2007. u 14:36) Koji je to smjer "poskokovo gnijezdo", hehe, planiram se ja vratiti na Kalnik i prohodati 7 zuba! O tome više u sljedećem postu (prvo ide Samoborsko gorje, zatim post o Kalniku pa Špancir fest post). P.S. Sad sam upravo čula da je na Zavižanu pao snijeg i da "nema poskoka"... Idemo kod dragog gospodina Vukušića, anyone?

- 10:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

Ludi vikend

Evo, konačno, i mene s nekim izlet-planinc postom. Vikend bih mogla podijeliti u tri faze. a) U subotu smo bili hodati po Samoborskom gorju. Prilični razočar. Da nije bilo Samobora, sumnjam da bih na onu stranu više išla. Iskreniška. Čak sam se bojala da mi se ni Samobor neće svidjeti, jer sam toliko hvalospjeva pročitala o tom gradiću da sam mislila da moj rivju neće-izaći-na-dobro. Međutim nije, stvarno je magičan i presladak! b) Zato me sutrašnji planinarska ophodnja oooduševila! Bez da sam se nadala, bila sam zatečena ljepotom i slatkoćom, zamislite, Kalničkog gorja! Tamo me dirnuo čitav niz detalja i tamo se, definitivno, vraćam! Tamo sam, inače, ugledala svoju prvu pravu zmijetinu! Samo ne znam o kojoj se radi. Valjda nije neka otrovnica? Ha? Jel netko zna koja je ovo zmija? Kako god, ispričat ću vam priču oko te zmije, da se naježite, jer bome ja jesam! Zapravo, više se sad ježim, nego što sam se ježila na terenu! c) Konačno, u kasno nedjeljno poslijepodne krenusmo prema Špancir festu! Zadnji je dan bio pa, rekoh, da vidimo i to! Ne da je bilo iznad svih očekivanja, nego ja nisam mogla vjeroooovati kako je to sve organizirano, na kojoj razini, koja kvaliteta... a tek koliko je ljudi bilo! Ne znam zašto prije nisam išla na ovako šta pa ovo je fantastično! d) Gibin koncert, kao zadnji događaj na Špancir festu bio je odličan. Čak sam se par puta nasmijala. Da, da, nevjerojatno, ali Gibo je tu večer bio i duhovit! Osim što je koncert bio vrhunski za naše prilike. Densala sam cijelo vrijeme i čekala svaki tren kad će rulja navaliti na mene i uz pomoć mog krhkog tijela (počela am mehanički pisati 'tijesta') provaliti ogradu i navaliti na Štipišića, ali nisu... pristojni su, stvarno! e) Tijekom vikenda sam odlučila kupiti externi hard za back-up svih mogućih fotki koji sad već dosežu razmjere epidemije. Razmišljam i o novom obdžektivu za mog EOS-a. Imala sam prilike igrati se s jednom Sigmom na EOS-u i oduševila me mogućnost paparazzi fotografija. Bilo koji advajs na ove dvije teme je više nego dobrodošao! Ovako ću nekako tematski i podijeliti postove...

- 09:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #