Marketing
Bokolj: Gdje su zaštitari prirode kad ih najviše trebaš (a ni markacista baš nema)
Koje čudno ime "Bokolj", ne mogu to nikako zapamtiti, stalno "Bokulj", "Bokalj", "Bukalj" i druge verzije. Na Pašman smo došli, standardno, preko mosta koji spaja otok Ugljan s otokom Pašmanom. Krenuli smo se spuštati tom glavnom cestom, tražeći mjesto Dobropoljane, naš cilj za osvajanje još jednog vrha.
Kad smo stigli u Dobropoljane, odlučili smo prvo nešto klopati pa tek onda ići na vrh. Ne znam da li je to bila greška, ali ja sam se, kasnije kad smo krenuli hodati, preznojavala do gore. Doduše, već je bilo negdje oko 16h, neka zaparina, nemaš zraka, oblivena znojem... moji planinarski sudruzi tvrde da je zbog klope... A imala sam plemenite namjere. Naime, smeta mi kad se hoda i onda sjedne u neku birtiju prije odlaska kući. Najedeš se tamo, umjesto da i nakon toga napraviš malo šetnje da se klopa razgradi, hehe... Pa sam tako i sad mislila. Ajmo klopati pa onda gore da to fino potrošimo. Kad ono... 
Restoran Zrinski očajno izgleda, ono tragedija hrvatskog graditeljstva duž naše obale. Nadozidavano hrpu puta, neožbukano, kičeraja na sve strane, fontane, gipsani odljevi nepoznatih oblika, ali smo tamo ostali samo zato što je bilo dosta domaćih, veća neka društva... kontali smo mora da je dobro! Cijene isto nisu bile male, što je bio drugi razlog da bi klopa mogla biti dobra. I bila je. Ja sam papala rižoto od škampa. Nije mi se jela ni riba ni janjetina. Zapravo i nisam baš bila gladna, više sam uhtjela "ajmo sjesti i odmoriti".
U Dobropoljanama se, inače, ne možete zagubiti. Na toj ste glavnoj cesti, dođite do centra, velika neka zaravan i tu je s desne strane busna stanica. Lijevo se silazi u selo, tamo smo išli klopati.
Nakon klope vratili smo se do te glavne ceste i jedno 20-ak metara od busne stanice vidjet ćete "cesti kod bori", što će reći jedno 5-6 borova duž makadam-ceste (na ovoj gore slici ja sad stojim kod tih bori i slikam raskršće). Par metara dalje bit će i tabla na kojoj piše Veliki Bokolj. Krenite tom cesticom, bit će tu kuća s obje strane. No, morate potpuno ignorirati tu tablu koju ćete naći, jer ima nelogične i netočne upute. Prvo smo mislili da je krivo postavljena, ali nije samo to problem... Da ne nabrajam šta sve na ovako malom informacijskom prostoru ne štima, kad je vidite - ignorirajte!
Evo te table:
Nismo bili sigurni jel' to to, ali sam se sjetila da sam negdje na Forumu HPS-a pročitala da postoji neki "jarac i magarac" što smo i vidjeli čim smo skrenuli... znala sam da smo na dobrom putu... Prvo je bio magarac, onda sam rekla sad ćete vidjeti jarca, hehe... kad ono stvarno! Ostali su impresionirani mojim pamćenjem detalja i pouzdavanjem u podatke (o jarcu i magarcu) iz 2006. godine. 
Htjela sam biti puno kritičnija prema Dobropoljancima, jer me stvarno uznemirilo što sam u tih 100-200 m vidjela životinje koje pate. Radi se o par kuća koje idu duž te makadam ceste na našem putu prema Velikom Bokolju i koje malo-malo pokazuju primjerima kako se životinje ne-bi-smjele-držati.
Taj siroti mago je toliko revao i kad sam mu prišla on gotovo da je potrčao prema meni. Jel gladan, što mu je, ne znam... ali me to dirnulo... 
Preslatke umorne oke..
Nakon toga, vidjeli smo svezanog jarca... jako lijep, miran, pažljivo te gleda, svezan za grlo... Primjetila sam da je imao i neka ženska obilježja, ali nitko mi nije znao reći da li to možda, ipak, nije jarac ili je prvi jarac hermafrodit na ovim područjima. 
Konačno, kad smo parkirali auto, vidjela sam ono što najviše poludim, a to su svezani psi i to svezani psi u kavezima dva sa dva. Ajme, što je taj ćuko cvilio... Srce ti puca. Da se nisam bojala kako bi reagirao, s obzirom da s tako mučenim životinjama nikad ne znaš, ali majke mi bi ga pustila neka ode ako želi... Taman u tom trenutku je neko dijete u tih par kuća stalo urlati jedno par minuta pa je scena bila više nego bizarna. Urla dijete, mi stali gledamo odakle krici dolaze, pas cvili, ajme... Tek nakon minute smo čuli i neku odraslu osobu u blizini djeteta, strašno.
Markacije - loše. Par puta ne znaš gdje ići. Naglašavam da je staza stvarno lagana, ono šetnjica do gore, prosječan markacist sredio bi to za dva sata u vrh glave. I pomogao onima koji tu nisu domaći ili su početnici. Inače, do vrha se može i cestom skroz do gore, ali onda se morate vratiti u selo Banj, koje se nalazi prije Dobropoljane.
Evo jedne od rijetkih markacija...
Meni je bilo užasno vruće, stalno sam pila vodu i tražila hlad da malo okanem, hehe...
Nakon što ste prošli taj put do podno vrha, doći ćete na jednu zaravan, gdje ćete teatralno naći upute gdje je vrh i raskršće s dvije cestice (makadam verzija). Tu smo skužili foru da se s dvije strane može doći na vrh, jer su dvije makadam-cestice. Na ovoj slici vidite i vrh u daljini.
Na vrhu je zgodan _zidani_ vidikovac. Nemam pojma kak' sam ga zaboravila fotkati. Lijepo da su se potrudili, jer taj detalj privlači i one koji nisu planinari, već obični izletnici.
Pogled impresivan.
Za kraj, evo još par fotkica.
Tehnološka dostignuća. Drvo na struju.
Pogledajte ovaj graditeljski užas! Šta je ovaj htio? Dobropoljanski cockpit? Malo previše SF? Tko je vlasnik? Bivši zapovjednik broda? Ili zračne luke? Zastrašujuće!
Ne, ne, vratimo se na prirodu!
Sretna jer sam ukucala drugi žig u jednom danu, osvojila, zapravo, jedno novo područje (Dalmatinski otoci II.) na koje uopće nisam računala. Puna sam bila dojmova, vraćam se u bazu i spremam na san čim prije, kako bi što prije krenuli na naše drugo odredište - Pag! Ajbok, Preko!
| Vrh: 274m Markacije: -2! S obzirom da je put kratak i nenaporan, zaista je razočaravajuće da to netko od odgovornih ne sredi. Žig: Uzidani Vrijeme do vrha: 40-ak min. Temperatura: Vruće, jer smo hodali poslijepodne po lijepom i sunčanom danu. Opasnosti: Da se ne izgubite. Životinje: Mučene. Vidikovac: Zidani, prekrasan pogled. Sve u svemu: Preporučam zbog vidikovca. |
Post je objavljen 18.09.2007. u 08:25 sati.