Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
U Lokvama se spuštamo dobropoznatim putem do motela Jezero i tamo nalazimo na preljubaznu konobaricu koju smo ranije upoznali. Odmah nas je prepoznala. Pitamo jel ima možda mjesta kod njih za spavanje. Naime, prošli put nas je žena ljubazno obavjestila da će kod njih bit svatovi tu noć i preporučila gdje da odemo i na miru spavamo u Lokvama. Super! Ovaj puta je sve bilo mirno, jedino što im je večer prije toga došao medo do zgrade. Ako nas to ne smeta, odmah iznajmljuje. Naravno da smo pristali. U međuvremenu su majstori koji renoviraju motel Jezero pitali da šta Slavonci kogvraga tu rade!? Šokirali se kad su vidjeli registraciju. Ono neki Vinkovčani majstori... eto još jedne čvrste veze Gorskog kotara i Slavonije! A i čovječe, kao da smo u Rusiji pa se netko iz Vladivostoka našao u Kalinjingradu pa kao u šoku su da se zemljaci tako daleko od kuće sretnu...
Nakon što smo papali faaantastičnu, savršenu juhicu od gljiva i večerali neku mesinu, smazali smo i jako fine palačinke. Inače ih ne volim, ali ove su mi se učinile baš dobre, gledajući za susjednim stolom. Nisam se prevarila, za preporuku su!
Pričamo mi s konobaricom, kaže ona nama sutra će ujutro biti "poj blabla", ne razumijemo šta kaže... rekoh šta će biti? Netko će pojati (pjevati?!), već sam se presjekla opet neki šou! Kad ono bit će POJ-BOJ! Pješačenje oko jezera i Biciklom oko jezera! Ja odvalila. Bojali smo se da nas neće POJaši i BOJaši ujutro probuditi i da opet ništa od mira u Lokvama, hehe.. No, kako smo svi bili krepani, tako smo rano zaspali i rano se probudili.
Soba je onak, u onom obloženom smeđem drvetu, valjda za izolaciju, kupaonica ostarjela, ali čista. Izolacija prema hodniku i ostalim sobama nula bodova. Valjda je samo to drvo bilo između soba. Ali zaspala sam bez po muke i fino se naspavala. Mashallah.
U Lokvama smo, inače, naišli i na plakat za moto-druženje u Delnicama i odvalili na nekoliko detalja.
Na prvom mjestu striptiz?! To je najvažnije motociklistima!? Na engleskom je obavijest da bikeri imaju bespla upad i kamping, a na hrvatskom obavijest o besplatnoj klopi, hehehe, jadni stranci, koje diskriminacija! Baš me zanima tko je sastavljao ovaj poster za 4. Moto susret u Delnicama! Hehe, a pogledajte sponzore, divno!
Kako god, još jedna super večer/noć u Lokvama, baš smo se nauživali ljepote prije odlaska na Bijele stijene. Naravno, kad god da krenemo, mi prije 12 h nema šanse da počnemo planinariti.
Što reći. Ugodna šetnja do gore i nazad. Jednim smo putem išli, drugim se spustili. Jedno tri sata uz pauzu gore. Čak ni meni nije bilo naporno. Kroz šumu standardno, kad se gore popnete imate zgodan vidikovac. Spustite se dolje i već ste u Delnicama. Poanta je da ste dobili još jedan žig više u svom dnevniku. S tim da ćete gore garant ostati zatečeni kada vidite da je žig u stijeni - oštećen. Pa meni fakat nije jasno kome se to da. Zamislite, penješ se sat do sat i pol gore i onda dođeš gore i staneš tucati žig. Baš me zanima tijek misli aktera tog žigocida. Sjedi na travi i tucka žig. I onda je neko vrijeme tuckao pa se vjerojatno udario o prstiće i odustao. Nije mogao do kraja. Ili mu je dosadilo. Evo, baš bi me to zanimalo. Dakle, opraštam mu sve pod uvjetom da anonimno na blogu napiše svoj slijed misli dok je lupao kamenom ili drugim predmetom po zidu. Pomozi nam, nepoznati žigocidašu, da te razumijemo i manje osuđujemo. Tko zna, možda je čovjeku psihički bilo lakše kad je stucao dio žiga? Ne treba uvijek ljude unaprijed oštro osuđivati. Saslušajmo i drugu stranu, ma, koliko debilno zvučala. Hvala.
Inače, ovo uništavanje žiga dogodilo se u prvim danima kolovoza, jer 30. srpnja žig bio okej, prema informacijama koje sam pročitala na Forumu PS-a. Tjedan dana poslije stucan.
Ajmo sad ispočetka, ukratko, obećanje!
Kako doći do Veliko Drgomlja (koji, ustvari, i nije baš tako velik)? Odete do Delnica. U centru idete onom jednosmjernom cestom do skretanja za vojarnu. Pitajte nekoga, kao što smo i mi. Zašto bi lutali, a tamo svi ljubazni. Evo iz Poljaka: Supilovom ulicom prema crkvi i prije nje skrećete u ulicu Jastreba (ne zove se tako, zaboravih kako se zove, promijenjen je naziv, ali ne možete promašiti jer je ulica tih prije crkve s lijeve strane). Nastavite dalje prema kasarni, kad je prođete imate jednu jedinu cestu do gore. Kad ta cesta postane šljunčana parkirajte gdje hoćete pa polako gore. S desne strane ćete vrlo jasno naći na planinarsku oznaku gdje dalje u šumu prema hrbatu. Ma ne možete zalutati!
Inače, nemojte zaboraviti registrirati da kad prođete pokraj famozne kasarne gdje, u doba satelitskim snimaka koje hvataju iglu u plastu stijena, i dalje imate znak "zabranjeno fotografiranje". Ne znam samo šta bi tamo i fotkala. Oronulu kasarnu i mlade vojnike koji umiru od dosade uz ogradu u pola šume? Pa najzanimljivija fotka oko kasarne je upravo ta - koja zabranjuje fotkanje. Strašno!
Put kroz šumu je malo otežan jer su šumari dosta razrovali cestu. Inače, sve je fino obilježeno planinarskim oznakama duž cijelog puta.
Nisam puno slikala, to je odmah znak da nemam šta i da mi je malkoc dosadnjiković.
Na vrhu sam više fotkala devastaciju žigova, nego okolna brda i planine.
Veliki Drgomalj je od Malog "veći" za jedan (1) metar.
Ovo je bila odmah nakon vrha kad smo se krenuli spuštati - fantastična livada, dođe ti da se spustiš kao po toboganu. Nije dugo trajalo.
Povratak, put kroz šumu i onaj divni osjećaj kad ti se kroz zelenilo nazire tvoj auto, aaah. A tek ono ushićenje kad vidiš da je u istom stanju kao što ste ga i ostavili! Zbog tog se osjećaja isplati planinariti!
E da, ovo je bilo fantastično! Juriš 20-30 km/h jer je cesta puna okuka, od šume ne vidiš jel ti tko ide iz suprotnog pravca, a ograničenje na nevjerojatnih 50! Pa, ne znam stvarno tko bi tu vozio 50! Neka šumarsko-vojnička šala ili..?
Na vrhu smo, inače, sreli dva simpatična brata, jednog velikog i jednog malog i njihovog labradora Bena pa smo malo pričali o kraju... Kako god, taj dan je bilo skupljanje bajkera u Delnicama pa nam je mladić savjetovao da odemo do tamo. Ja sam odmah bila protiv toga, jer stvarno ne želim da me tamo bradati i dugokosi muškarci u čižmicama gledaju kao u čudu kad se pojavim u kratkim hlačicama i jeftinoj mekinli majici drajplas. Doduše, gojzerice bi garant prošle u onom hevimetal envajormentu... no, dok bi spustili pogled do gojzi već bi bili zgroženi! Kad smo se spustili u grad, čekale su nas kolone motociklista. Nije mi se dalo fotkati, onda znate koliko je bilo sati. Možda zato što nisam mogla izaći na glavu cestu od njih jedno 7 minuta.
Stali smo na parking u središtu Delnica i, običaju, pojma nismo imali gdje dalje. Brejnstorming nije upalio pa smo krenuli s lobiranjem, prijetnjama i preklinjanjem: oko toga u koje mjesto idemo spavati, a posebno, ako idemo u Lokve, da ću ja prije spavati u autu nego Kod Eve. Solidarnost prema meni se brzo istopila kad su izvjesne osobe dale argumente preplavljenje sjećanjima na to da Kod Eve u sobi imate tv, satelitsku i novu kupaonicu za samo 120 kn po osobi.
No, odbila sam pokleknuti! I tako je dogovor pao! Idemo u Lokve, u restoran Jezero na Lokvarskom jezeru pa ćemo tamo vidjeti gdje ćemo dalje. Računali smo da će nas ona fantastična juhica od gljiva dovesti do rješenja dileme gdje prenoćiti.
Nastavlja se u sljedećem postu...
P.S. Ne mogu vjerovati da sam ovoliko napisala o Drgomlju. Mislila sam da neću izvući dvije-tri rečenice. Ne, ne brinite, nije do Drgomlja... Koji sam ja skribomanski-psiho...
Dakle, kad smo se gore popeli, jak vjetar, temperatura prilagođena toplijem zimskom danu, ja, poslovično, smrznuta. No, vjetar je bio stvarno prilično zeznut jer me, malne, nosio. To je prilično pridonijelo mojoj urođenoj panici. No, to nije bilo ništa u odnosu na moj izraz kad sam konačno shvatila da ništa od žiga. To me shrvalo.
S vrha pogled puca na sve strane. Oprostite, ali nisam baš fotkala jer sam se bojala da mi se ne spizdi aparat dok me vjetar ljuljao po vrhu. Evo skroman pejsaž iz sjedećeg položaja.
Dolje smo se odlučili krenuti prilično brzo, no, nismo htjeli ići istim putem (sajlastim), već kao alternativnim. Ne znam što da kažem koji je gori. Naime, taj drugi put kojim smo išli dolje ima na dva mjesta vrlo, vrlo neugodne trenutke. U jednom sam trenutku sjela, čak me nije ni panika uhvatila, sjela sam i kontala "ne, ovo mora bit skrivena kamera ili nešto, vi mene zezate, hehe", "koja fora, hehe", "ma, dajte, nemojte me zaje..." i slično. Kad sam shvatila da se ne radi o šali, mozak mi je počeo grozničavo raditi. Doduše, ovaj puta nisam imala vizije kako me GSS-ovci razbijenu nose na (skoro sam napisala vješalima) na nosilima... Anić je, ipak, Anić, no, stupanj zabrinutosti rastao je iz sekunde u sekundu i tako jedno par minuta!
Evo, pogledajte ovo, ovim smo se dijelom spuštali. Samo dva klina. SAMO! Pa, koliko je problem ubaciti još koji? I zar sve planinarke imaju noge dužine Razije Mujanović ili neke druge manekenke da se mogu ovdje popeti, ha?
Planinarske vođe, definitivno, ignoriraju i diskriminiraju niske ljude i žene.
Meni je ovo bilo gotovo pa smiješno. Iako sad kad gledam, ježim se. Zapravo, uopće se ne sjećam kako sam ja na kraju smislila sići. Inače, znam da se treba okrenuti prema stijeni pa gledati dolje prema nogama, ali mene to sužavanje vidnog polja smeta pa preferiram na guzno spuštanje prema dolje. Ako padam da bar vidim gdje ću odletjeti.
Zbog ove i još jedne točke, proglašavam ovaj uspon TEŽIM od sajlastog. Dakle, koristite sajlu i za gore i za dolje, osim ako baš volite izazivati.
Sad sam skužila da nisam uploadala sajlu pri usponu, pa evo sad koristim priliku. Dakle, ovo je jedina sporna točka bila prilikom uspona. Opet problem s ignoriranjem ljudi-niskog-rasta ili s-kratkim-nogicama (sindrom Šuker). Sajla je okej, ali daj ti digni dupe do nje. Škrtarenje na klinovima ili sajli n i j e o p c i j a !
Još par detalja
Drvo versus Bijele stijene!
Prstići sa sirom
Staza je ulijevo, ne gore, ali je dobra fora...
... ne bi me čudilo i da je prema gore! :D
Nova reklama za Karlovačko:
Kad izađete iz spleta samog vrha, nemojte misliti da je gotovo. O neee... ima tu još par poslića za obaviti!
Na nekim je dijelovima uže. Iako, tvrde Kapelaši, na najužem dijelu može proći do 120 kg živog planinarskog mesa. Kako god, meni je na jednom mjesto bilo prilično knap (to nije ovo na ovoj slici), tako da ne znaaaam baš za ovih stodva'est.
Preko preče, a okolo bliže.
Nismo se spustili totalno na cestu Mrkopalj-Jasenak, već smo udesno skrenuli nešto prije. Htjeli smo skratiti put i koristiti neki šumarski put. Neću spominjati da je šikara bila do struka, da smo se izgrebli fest, a da su koprive liječile naše rane.
Kad sam sjela u auto, noge su mi bile kao išibane sitnim ogrebotinama.
Sve u svemu, ovdje se definitivno vraćam(o). Ima puno previše toga za vidjeti što ne možete u jednom danu. Ne bi bilo loše ni prespavati, jer je dom, zaista, fin. 25 kn po noćenju, ali nije ni to toliko bitno, koliko da ništa ne smrdi, da je uredno i dobro opremljeno.
Inače, ovaj me Gogin komentar dirnuo i zato ga ostavljam za kraj: Prvi put sam bio krajem 10. mj. '83. (čitam u svom pl. dnevniku) i još 10-ak puta, a jednom sam i invalida dopratio na vrh,... Bravo, čestitam! Zbog ovakvih se stvari zastidim kad razmaženo kmezim po planinama...
Nakon grande oduševljenja Samarskim stijenama, znala sam da neće proći dugo da posjetim i sestrinske Bijele stijene. Kao što sam par postova niže napisala, bio je to uzbudljiv vikend. Prvi dan posjetili smo Veliki Drgomalj, mjesto gdje samo pasionirani skupljači žigova mogu ići, a drugi dan smo otišli na Bijele stijene. Osim što su me Bijele stijene dojmile po svojim ne baš jednostavnim stijenama za penjanje prvi vrhu, izlet će bit pamćen, ponavljam, i po susretu s čak četiri (4) međeda i runolistu, malo onemoćalom, ali who cares!
Bez obzira krenuli mi iz Zagreba ili iz Gorskog kotara, nema šanse da se krenemo penjati prije 12h. Tako je bilo i ovaj puta. To je sad već nevjerojatno. Fenomen. Stvarno me nekad raspizdi. A znam da je, najčešće, razlog do mene, ali u tim trenucima to ne mogu priznati. Nda...
Ako idete iz Zagreba za Bijele stijene bolje vam je ići preko Ogulina auto-cestom pa na Jasenak. E sad šta je. Kad idete iz Mrkoplja preko Tuka i Matić poljane prema Bijelim stijenama, imate na raspolaganju više glavnih putova za vrh, kao što vidite dolje na ovoj mapi koju sam fotografirala u samoj šumi. Mi smo se odlučili za onaj najdaljnji, što je ovdje ucrtan crvenom bojom. Dakle, to bi od Mrkoplja bio četvrti put po redu i nalazi se negdje na 18-om kilometru od Mrkoplja. Naravno, u Mrkoplju sam resetirala brojač, da mi se ne bi dogodilo da promašim brojanje. Zadnji put me to ne-brojanje koštalo toga da sam umjesto u Ratkovom greškom završila na vrhu Samarskih stijena. Nda..
Dakle, odlučili smo se za najlakši uspon, na slici je označen brojem 4. A spustili smo se ovim trećim putem. Mogu vam reći da jao si ga onim koji se odluče za penjanje tim trećim, hehe... teži je i bitno duži od ovog našeg četvrtog!
Inače, još jedna zanimljiva anegdota. Konačno smo nakon više pokušaja uspjeli naći čovjeka u Turističkom uredu Mrkoplja. Stalno smo se mimoilazili zbog čudnog radnog vremena, a bilo nam je neugodno zvati mobitel na vratima ureda, jer je uvijek u pitanju bio vikend pa kao da ne smetamo ljude. Kako god, popričali smo fino s tim čovjekom i, između ostalog, čuli kako stranci znaju ići preko Mrkoplja na more, recimo, za Zadar. Zašto, pitate se? Jer je to 1. najkraći put do mora po kilometrima i 2. nitko-ne-zna-zašto, ali na kartama je cesta Mrkopalj-Jasenak ucrtana kao dobra cesta. Što se prvog tiče primjenjuje se stara izreka preko preče, a okolo bliže. Naime, možda je kratak, ali se toliko polako vozi, da će vam prisjesti. Vezano uz drugo, radi se o šumskog cesti, s kamenčićima i šljunkom, na kojoj ne možete voziti brže od 30-40 km/h.
Izašli mi van i baš to komentiramo, kao što čovjek priča, pa tko bi lud ovom cestom išao na more.
E! Ne moram vam reći da smo primjetili preko nekoliko automobila strendžerskih registracija, od kojih su nas jedni, Francuzi , čak i zaustavili. Mi taman parkirali, obukli se i da ćemo gore, kad staje tip do nas, izlazi poluzbunjen van sa ženom i počinje nas na lošem engleskom ispitivati za Jasenak, sav u transu! Ne zna gdje je, majkumu! Mi ne možemo vjerovati, pitamo ga gdje će, kaže on ZADAR! E, ljudi! Idete u Zadar i zastajete podno Bijelih stijena?! Pa ta vijest je u rangu ona četiri medvjeda! I mogu si misliti da će kasnije u Francuziji pričati kako mi, Hrvatići, imamo strašno loše ceste! Pune međeda, ljudi u čizmicama u pola ljeta i neasfaltiranih cestica! O ne! Na naš komentar da zašto ne idu na auto-cestu, pravili su se da ne razumiju. Pa šta kog vraga uopće ideš na tako dalek put ako nemaš za platiti auto-cestu u stranoj državi?! O ne!
Dakle, nakon što smo vidjeli mevjediće i nakon što sam pažljivo izabrala mjesto za parkiranje, krenuli smo ubrdo. Mi smo parkirali odmah pri toj glavnoj šumskoj cesti, iako se može još gore, još malčice, autom do famoznog okretišta. Dosta je strmo, rupovito, tako da nismo htjeli forsirati, a i tako smo se odlučili drugim putem vratiti pa bolje neka nas auto čeka u podnožju. Oprostila sam se s autom i sa suznim očima krenula ubrdo.
Evo prve slike koja nas je dočekala.
I da to nitko od "odgovornih" ne može prebrisati.
Iako je cesta kroz šumu bila dosadnjakovićka, bilo je i zanimljivih trenutaka. Pogledajte ovaj sitni bor ilištolijeveć kako je zaustavio deblo. A-ha!
Meni je šumska cesta bez ikakvih vidika bila lagano naporna, sve isto, uspon da se blago zadišeš, a stijene nikako da osvanu u daljini! Tražili su se izazovi. Konačno sklonište pa iza ugla i dom! Odah! Prekrasno izgledaju obje kuće! Stvarno idilično! U skloništu i domu (1300m) smo naišli na simpatične postarije članove Planinarskog društva Kapela koji su nas dočekali s puno priče.
Dom odlično izgleda, ne smrdi po čađi, sve je uredno. Noćenje košta 25 kn preko vikenda. Imaju sve živo tamo, hvalili su se s dosta detalja, a i s aktivnošću članova na održavanju. Ovim putem ih pozdravljam, super su bili! Preko tjedna nema nikog pa morate u nedaleko sklonište koje je stalno otvoreno, za razliku od doma koje se otvara na zahtjev ili kad su tamo članovi Kapelaši. Sve je, zaista, fino održavano, svaka čast organizatorima! No, taj dan bilo je sveukupno 8 ljudi koji su išli na Bijele stijene. Šta to nije malo za ljeto i godišnje odmore? Nekako nas je to dirnulo.
Proćaskali smo s Kapelašima i brzo krenuli dalje jer nismo imali puno vremena za priču. Usput, dali su nam i praktičnu kartu Bijelih stijena. No, ipak smo se držali dr. Poljaka jer nas je ova njihova poprilično zbunila. Uz još njihove komentare gdje je šta, više nismo znali jesmo uopće u Gorskom kotaru. :)
Od auta do planinarskog doma hodali smo nekih 40-ak minuta, koliko je i bilo predviđeno. Od planinarskog doma do vrha ima 15 minuta. Fakat.
Do vrha imate dva puta. Jedan je lakši, jedan teži. Ne znam koji je koji, meni su bila zahtjevna oba! Mi smo se penjali tamo gdje su sajle, a spuštali se onim drugim. Kako god, meni su oba bila takva da sam u dva-tri navrata ostala zatečena i preneražena. Poslovično. Čak mi je teži bio onaj što smo se spuštali. No, uspjela sam! Čak mogu reći da se nisam ni uplašila, više je bilo ono "ček, šta netko stvarno misli da se ovdje može proći, dajte, ljudi, nemojte me nasmijavati". U jednom sam se trenu kad smo se spuštali i kad sam vidjela samo dva klina (2) odvalila i smijati. Jer koristiti ta dva klina može samo netko građe Razije Mujanović.
Dopustite, ipak, da ovdje citiram dr. Poljaka:
"Oba puta su pristupačna samo vještim osobama koje se ne plaše pogleda u dubinu i samo za lijepa vremena..."
Oho! Znači da sam vješta i ne plaši se pogleda u dubinu!
Gore nas je dočekao gadan vjetar što je pridonijelo dramatičnosti. Na kraju me potpuno skrhalo to što nije bilo žiga. Nije mi jasno kako Kapelaši nisu to znali i organizirali dovoženje jednog malog žiga na vrh. Pa to je nama žigomanima ključno!
U tuljcu smo našli koješta, ali ne i onaj mali slatki žigić za moju planinarsku knjižicu! Bio je to neki ooogromni žig koji mi je zauzeo četvrt stranice. Mislim da je pisalo Kapelaški planinarski put ili tako nešto. Hajde, vidi se Bijele stiene i koliko je metara. Pa, tko može biti tako okrutan i otuđiti ili baciti žig? Oh!
Vrh je na 1334 m. Ne mogu reći da sam baš puno fotkala, ne samo zbog vjetra, već i zbog ridanja i suznih očiju zbog žiga.
Staze su međusobno ispovezane, sve je lijepo obilježeno. No, nemojte ići gore bez mapa. Lako se zagubiti u tim premreženim stazama, a da ne spominjemo ako uđete u stijene! To čak i dr. Poljak upozorava da se u stijenama posebno lako za zagubiti. Od Bijelih možete na Samarske, naravno, tzv. Vihoraškim putem ("markirano bespuće" po Poljaku).
Još se nisam oporavila od susreta s obitelji medvjedića u nedjelju, kad danas novi šok! Cvijetić koji sam snimila kad sam se krenula penjati na sam vrh Bijelih stijena (taman negdje kod onih sajli) izgleda da je runolist? Ha? Jel' je? Pa, čovječe, koja sam ja sretnica ako je to stvarno taj cvijet!
Vikend je i bez runolista bio više nego uspješan, a još s runolistom...
Od kad sam krenula planinariti bojim se samo dvije stvari: medvjeda i zmija. Uostalom, to je i jedino s čim su me plašili. I ovaj vikend odlučimo mi nakon male pauze proskitati dobrim-starim-Gorskim-kotarom. Pojma nismo imali gdje ćemo. Krenuli smo tradicionalno kasno, hehe, oko 10h iz Zagreba. Konačno je pao dogovor kako smo se približavali Delnicama. Prvi dan Veliki Drgomalj iznad Delnica. Manje poznat, ali zato neophodan svakom skupljaču žigova. Drugi dan fantastične Bijele stijene.
Uživali smo i prvi, a posebno drugi dan skitanja. No, drugi dan nismo uživali samo zato što smo bili u Bijelim stijenama, već nam se dogodio i susret iz naslova. Zato prvo moram nešto o tome, jer se i sad naježim kad se sjetim.
Iz Mrkoplja smo krenuli prema Bijelim stijenama. Prvi put da sam ja vozila po ovom kraju s mojim autom. Svi koji su bili u tom kraju, znaju lijepu šumsku cestu koja se iz Mrkoplja i Tuka nastavlja nakon Matić poljane. U Samarske i Bijele stijene možete ući s tri, odnosno četiri glavna ulaza iz podnožja. Vrlo ozbiljno sam shvatila Poljakovo brojanje kilometara od Mrkoplja, jer smo prošli put, kada nismo brojali, umjesto u Ratkovom skloništu završili na Samarskim stijenama.
Ovaj puta, dakle, ja vozim svoj auto i resetiram brojač po izlasku iz Mrkoplja.. prošli Matićku, ušli u šumu, idu kilometri na brojaču moja glavna preokupacija... i mene sve nekako vozeći tom šumom krenu hvatati neka pitanja "što ako", hehe, auto mlad... kontam, šta ako nas netko napadne da li je bolje ići na rikverc ili se nekako okrenuti na toj uskoj cesti pa bris... Prozor otvoren, prekrasna priroda, gusta šuma, uska cesta jedva da se dva auta mimoiđu, sve zeleno na sve strane... i u tim razmišljanjima, negdje oko 8. kilometra od Mrkoplja, krene dijalog:
Ja: "Šta ćemo raditi ako nas sad napadne medvjed?"
On: "Pa vrištat!"
U toj sekundi kad je On rekao "pa vrištat" ja se odvalila smijati... mi polako izlazimo iz okuke i na naš neviđeni šok ispred mog auta četiri (4) medvjeda! E, kakav šok!! I još to moje pitanje!! Meni srce zakucalo, na kojih 30-ak metara, ne više, stoji neka hrpa medvjeda! Tj. majka s troje prekrasne mladunčadi nasred ceste!! Prvih par sekundi nevjerica. Gledaju oni nas, gledamo mi njih, ugasila auto, pribrala se... da ću uzeti aparat, oni bris s ceste u šumu! Mladunčad trapava, preslatko nešto! Dok sam izvadila svoj Eos, odoše u šumu, šmrc, nisam bila spremna! A i da jesam, ne bih stigla, garant bi mi se blic uključio da sam postavila na automatsko snimanje, a za manualno fotografiranje ne bi imala vremena, prebrzi su bili; dok bi izašla vanka, oni bi bili već far away... No, dobro, škola za ubuduće, aparat uvijek mora bit spreman!
Kako god, medvjedica je otišla 50-ak metara u šumu, fotkala sam i bila uvjerena da će se vidjeti, ali šteta nije, jer je aparat zumirao okolno drveće i, zapravo, samo se na jednoj fotki vidi medvjedica. A i nekako sam htjela uživati i u tom trenutku, za mene velikom događaju...
Pametna životinja nije bezglavo jurišala u šumu, nego je nakon nekog vremena na, za njih, sigurnoj udaljenosti stala i pogledala iza... Tražila nas je pogledom da vidi da li je slijedimo! Bila je tamo nekih pola minute prije nego što je brzo otišla dalje u šumu. Divna je!
A tek mališankovići, da ste ih vidjeli! Joj!
Stara mi stalno govori kako mi je auto super tih. Sad sam se uvjerila da fakat i je. Ne kužim kako nas nisu čuli da dolazimo! I još taj legendarni dijalog "vrištat ćemo", nevjerojatno nešto da smo u toj sekundi naišli na mevjede. I to njih četiri! Once in a lifetime! Presretna sam bila! Stvarno da se naježiš...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.