Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 06.08.2007.
Moj prvi susret s medvjedima u prirodi
Od kad sam krenula planinariti bojim se samo dvije stvari: medvjeda i zmija. Uostalom, to je i jedino s čim su me plašili. I ovaj vikend odlučimo mi nakon male pauze proskitati dobrim-starim-Gorskim-kotarom. Pojma nismo imali gdje ćemo. Krenuli smo tradicionalno kasno, hehe, oko 10h iz Zagreba. Konačno je pao dogovor kako smo se približavali Delnicama. Prvi dan Veliki Drgomalj iznad Delnica. Manje poznat, ali zato neophodan svakom skupljaču žigova. Drugi dan fantastične Bijele stijene.
Uživali smo i prvi, a posebno drugi dan skitanja. No, drugi dan nismo uživali samo zato što smo bili u Bijelim stijenama, već nam se dogodio i susret iz naslova. Zato prvo moram nešto o tome, jer se i sad naježim kad se sjetim.
Iz Mrkoplja smo krenuli prema Bijelim stijenama. Prvi put da sam ja vozila po ovom kraju s mojim autom. Svi koji su bili u tom kraju, znaju lijepu šumsku cestu koja se iz Mrkoplja i Tuka nastavlja nakon Matić poljane. U Samarske i Bijele stijene možete ući s tri, odnosno četiri glavna ulaza iz podnožja. Vrlo ozbiljno sam shvatila Poljakovo brojanje kilometara od Mrkoplja, jer smo prošli put, kada nismo brojali, umjesto u Ratkovom skloništu završili na Samarskim stijenama.
Ovaj puta, dakle, ja vozim svoj auto i resetiram brojač po izlasku iz Mrkoplja.. prošli Matićku, ušli u šumu, idu kilometri na brojaču moja glavna preokupacija... i mene sve nekako vozeći tom šumom krenu hvatati neka pitanja "što ako", hehe, auto mlad... kontam, šta ako nas netko napadne da li je bolje ići na rikverc ili se nekako okrenuti na toj uskoj cesti pa bris... Prozor otvoren, prekrasna priroda, gusta šuma, uska cesta jedva da se dva auta mimoiđu, sve zeleno na sve strane... i u tim razmišljanjima, negdje oko 8. kilometra od Mrkoplja, krene dijalog:
Ja: "Šta ćemo raditi ako nas sad napadne medvjed?"
On: "Pa vrištat!"
U toj sekundi kad je On rekao "pa vrištat" ja se odvalila smijati... mi polako izlazimo iz okuke i na naš neviđeni šok ispred mog auta četiri (4) medvjeda! E, kakav šok!! I još to moje pitanje!! Meni srce zakucalo, na kojih 30-ak metara, ne više, stoji neka hrpa medvjeda! Tj. majka s troje prekrasne mladunčadi nasred ceste!! Prvih par sekundi nevjerica. Gledaju oni nas, gledamo mi njih, ugasila auto, pribrala se... da ću uzeti aparat, oni bris s ceste u šumu! Mladunčad trapava, preslatko nešto! Dok sam izvadila svoj Eos, odoše u šumu, šmrc, nisam bila spremna! A i da jesam, ne bih stigla, garant bi mi se blic uključio da sam postavila na automatsko snimanje, a za manualno fotografiranje ne bi imala vremena, prebrzi su bili; dok bi izašla vanka, oni bi bili već far away... No, dobro, škola za ubuduće, aparat uvijek mora bit spreman!
Kako god, medvjedica je otišla 50-ak metara u šumu, fotkala sam i bila uvjerena da će se vidjeti, ali šteta nije, jer je aparat zumirao okolno drveće i, zapravo, samo se na jednoj fotki vidi medvjedica. A i nekako sam htjela uživati i u tom trenutku, za mene velikom događaju...
Pametna životinja nije bezglavo jurišala u šumu, nego je nakon nekog vremena na, za njih, sigurnoj udaljenosti stala i pogledala iza... Tražila nas je pogledom da vidi da li je slijedimo! Bila je tamo nekih pola minute prije nego što je brzo otišla dalje u šumu. Divna je!
A tek mališankovići, da ste ih vidjeli! Joj!
Stara mi stalno govori kako mi je auto super tih. Sad sam se uvjerila da fakat i je. Ne kužim kako nas nisu čuli da dolazimo! I još taj legendarni dijalog "vrištat ćemo", nevjerojatno nešto da smo u toj sekundi naišli na mevjede. I to njih četiri! Once in a lifetime! Presretna sam bila! Stvarno da se naježiš...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
