Marketing
Moj prvi susret s medvjedima u prirodi
Od kad sam krenula planinariti bojim se samo dvije stvari: medvjeda i zmija. Uostalom, to je i jedino s čim su me plašili. I ovaj vikend odlučimo mi nakon male pauze proskitati dobrim-starim-Gorskim-kotarom. Pojma nismo imali gdje ćemo. Krenuli smo tradicionalno kasno, hehe, oko 10h iz Zagreba. Konačno je pao dogovor kako smo se približavali Delnicama. Prvi dan Veliki Drgomalj iznad Delnica. Manje poznat, ali zato neophodan svakom skupljaču žigova. Drugi dan fantastične Bijele stijene.
Uživali smo i prvi, a posebno drugi dan skitanja. No, drugi dan nismo uživali samo zato što smo bili u Bijelim stijenama, već nam se dogodio i susret iz naslova. Zato prvo moram nešto o tome, jer se i sad naježim kad se sjetim.
Iz Mrkoplja smo krenuli prema Bijelim stijenama. Prvi put da sam ja vozila po ovom kraju s mojim autom. Svi koji su bili u tom kraju, znaju lijepu šumsku cestu koja se iz Mrkoplja i Tuka nastavlja nakon Matić poljane. U Samarske i Bijele stijene možete ući s tri, odnosno četiri glavna ulaza iz podnožja. Vrlo ozbiljno sam shvatila Poljakovo brojanje kilometara od Mrkoplja, jer smo prošli put, kada nismo brojali, umjesto u Ratkovom skloništu završili na Samarskim stijenama.
Ovaj puta, dakle, ja vozim svoj auto i resetiram brojač po izlasku iz Mrkoplja.. prošli Matićku, ušli u šumu, idu kilometri na brojaču moja glavna preokupacija... i mene sve nekako vozeći tom šumom krenu hvatati neka pitanja "što ako", hehe, auto mlad... kontam, šta ako nas netko napadne da li je bolje ići na rikverc ili se nekako okrenuti na toj uskoj cesti pa bris... Prozor otvoren, prekrasna priroda, gusta šuma, uska cesta jedva da se dva auta mimoiđu, sve zeleno na sve strane... i u tim razmišljanjima, negdje oko 8. kilometra od Mrkoplja, krene dijalog:
Ja: "Šta ćemo raditi ako nas sad napadne medvjed?"
On: "Pa vrištat!"
U toj sekundi kad je On rekao "pa vrištat" ja se odvalila smijati... mi polako izlazimo iz okuke i na naš neviđeni šok ispred mog auta četiri (4) medvjeda! E, kakav šok!! I još to moje pitanje!! Meni srce zakucalo, na kojih 30-ak metara, ne više, stoji neka hrpa medvjeda! Tj. majka s troje prekrasne mladunčadi nasred ceste!! Prvih par sekundi nevjerica. Gledaju oni nas, gledamo mi njih, ugasila auto, pribrala se... da ću uzeti aparat, oni bris s ceste u šumu! Mladunčad trapava, preslatko nešto! Dok sam izvadila svoj Eos, odoše u šumu, šmrc, nisam bila spremna! A i da jesam, ne bih stigla, garant bi mi se blic uključio da sam postavila na automatsko snimanje, a za manualno fotografiranje ne bi imala vremena, prebrzi su bili; dok bi izašla vanka, oni bi bili već far away... No, dobro, škola za ubuduće, aparat uvijek mora bit spreman! 
Kako god, medvjedica je otišla 50-ak metara u šumu, fotkala sam i bila uvjerena da će se vidjeti, ali šteta nije, jer je aparat zumirao okolno drveće i, zapravo, samo se na jednoj fotki vidi medvjedica. A i nekako sam htjela uživati i u tom trenutku, za mene velikom događaju...
Pametna životinja nije bezglavo jurišala u šumu, nego je nakon nekog vremena na, za njih, sigurnoj udaljenosti stala i pogledala iza... Tražila nas je pogledom da vidi da li je slijedimo! Bila je tamo nekih pola minute prije nego što je brzo otišla dalje u šumu. Divna je!
A tek mališankovići, da ste ih vidjeli! Joj! 
Stara mi stalno govori kako mi je auto super tih. Sad sam se uvjerila da fakat i je. Ne kužim kako nas nisu čuli da dolazimo! I još taj legendarni dijalog "vrištat ćemo", nevjerojatno nešto da smo u toj sekundi naišli na mevjede. I to njih četiri! Once in a lifetime! Presretna sam bila! Stvarno da se naježiš...
Post je objavljen 06.08.2007. u 10:21 sati.