Pregled posta

Bijele stijene, here I come! (1)

Nakon grande oduševljenja Samarskim stijenama, znala sam da neće proći dugo da posjetim i sestrinske Bijele stijene. Kao što sam par postova niže napisala, bio je to uzbudljiv vikend. Prvi dan posjetili smo Veliki Drgomalj, mjesto gdje samo pasionirani skupljači žigova mogu ići, a drugi dan smo otišli na Bijele stijene. Osim što su me Bijele stijene dojmile po svojim ne baš jednostavnim stijenama za penjanje prvi vrhu, izlet će bit pamćen, ponavljam, i po susretu s čak četiri (4) međeda i runolistu, malo onemoćalom, ali who cares!

Bez obzira krenuli mi iz Zagreba ili iz Gorskog kotara, nema šanse da se krenemo penjati prije 12h. Tako je bilo i ovaj puta. To je sad već nevjerojatno. Fenomen. Stvarno me nekad raspizdi. A znam da je, najčešće, razlog do mene, ali u tim trenucima to ne mogu priznati. Nda...



Ako idete iz Zagreba za Bijele stijene bolje vam je ići preko Ogulina auto-cestom pa na Jasenak. E sad šta je. Kad idete iz Mrkoplja preko Tuka i Matić poljane prema Bijelim stijenama, imate na raspolaganju više glavnih putova za vrh, kao što vidite dolje na ovoj mapi koju sam fotografirala u samoj šumi. Mi smo se odlučili za onaj najdaljnji, što je ovdje ucrtan crvenom bojom. Dakle, to bi od Mrkoplja bio četvrti put po redu i nalazi se negdje na 18-om kilometru od Mrkoplja. Naravno, u Mrkoplju sam resetirala brojač, da mi se ne bi dogodilo da promašim brojanje. Zadnji put me to ne-brojanje koštalo toga da sam umjesto u Ratkovom greškom završila na vrhu Samarskih stijena. Nda..



Dakle, odlučili smo se za najlakši uspon, na slici je označen brojem 4. A spustili smo se ovim trećim putem. Mogu vam reći da jao si ga onim koji se odluče za penjanje tim trećim, hehe... teži je i bitno duži od ovog našeg četvrtog!



Inače, još jedna zanimljiva anegdota. Konačno smo nakon više pokušaja uspjeli naći čovjeka u Turističkom uredu Mrkoplja. Stalno smo se mimoilazili zbog čudnog radnog vremena, a bilo nam je neugodno zvati mobitel na vratima ureda, jer je uvijek u pitanju bio vikend pa kao da ne smetamo ljude. Kako god, popričali smo fino s tim čovjekom i, između ostalog, čuli kako stranci znaju ići preko Mrkoplja na more, recimo, za Zadar. Zašto, pitate se? Jer je to 1. najkraći put do mora po kilometrima i 2. nitko-ne-zna-zašto, ali na kartama je cesta Mrkopalj-Jasenak ucrtana kao dobra cesta. Što se prvog tiče primjenjuje se stara izreka preko preče, a okolo bliže. Naime, možda je kratak, ali se toliko polako vozi, da će vam prisjesti. Vezano uz drugo, radi se o šumskog cesti, s kamenčićima i šljunkom, na kojoj ne možete voziti brže od 30-40 km/h.

Izašli mi van i baš to komentiramo, kao što čovjek priča, pa tko bi lud ovom cestom išao na more.

E! Ne moram vam reći da smo primjetili preko nekoliko automobila strendžerskih registracija, od kojih su nas jedni, Francuzi , čak i zaustavili. Mi taman parkirali, obukli se i da ćemo gore, kad staje tip do nas, izlazi poluzbunjen van sa ženom i počinje nas na lošem engleskom ispitivati za Jasenak, sav u transu! Ne zna gdje je, majkumu! Mi ne možemo vjerovati, pitamo ga gdje će, kaže on ZADAR! E, ljudi! Idete u Zadar i zastajete podno Bijelih stijena?! Pa ta vijest je u rangu ona četiri medvjeda! I mogu si misliti da će kasnije u Francuziji pričati kako mi, Hrvatići, imamo strašno loše ceste! Pune međeda, ljudi u čizmicama u pola ljeta i neasfaltiranih cestica! O ne! Na naš komentar da zašto ne idu na auto-cestu, pravili su se da ne razumiju. Pa šta kog vraga uopće ideš na tako dalek put ako nemaš za platiti auto-cestu u stranoj državi?! O ne!



Dakle, nakon što smo vidjeli mevjediće i nakon što sam pažljivo izabrala mjesto za parkiranje, krenuli smo ubrdo. Mi smo parkirali odmah pri toj glavnoj šumskoj cesti, iako se može još gore, još malčice, autom do famoznog okretišta. Dosta je strmo, rupovito, tako da nismo htjeli forsirati, a i tako smo se odlučili drugim putem vratiti pa bolje neka nas auto čeka u podnožju. Oprostila sam se s autom i sa suznim očima krenula ubrdo.

Evo prve slike koja nas je dočekala.



I da to nitko od "odgovornih" ne može prebrisati.



Iako je cesta kroz šumu bila dosadnjakovićka, bilo je i zanimljivih trenutaka. Pogledajte ovaj sitni bor ilištolijeveć kako je zaustavio deblo. A-ha!




Meni je šumska cesta bez ikakvih vidika bila lagano naporna, sve isto, uspon da se blago zadišeš, a stijene nikako da osvanu u daljini! Tražili su se izazovi. Konačno sklonište pa iza ugla i dom! Odah! Prekrasno izgledaju obje kuće! Stvarno idilično! U skloništu i domu (1300m) smo naišli na simpatične postarije članove Planinarskog društva Kapela koji su nas dočekali s puno priče.



Dom odlično izgleda, ne smrdi po čađi, sve je uredno. Noćenje košta 25 kn preko vikenda. Imaju sve živo tamo, hvalili su se s dosta detalja, a i s aktivnošću članova na održavanju. Ovim putem ih pozdravljam, super su bili! Preko tjedna nema nikog pa morate u nedaleko sklonište koje je stalno otvoreno, za razliku od doma koje se otvara na zahtjev ili kad su tamo članovi Kapelaši. Sve je, zaista, fino održavano, svaka čast organizatorima! No, taj dan bilo je sveukupno 8 ljudi koji su išli na Bijele stijene. Šta to nije malo za ljeto i godišnje odmore? Nekako nas je to dirnulo.

Proćaskali smo s Kapelašima i brzo krenuli dalje jer nismo imali puno vremena za priču. Usput, dali su nam i praktičnu kartu Bijelih stijena. No, ipak smo se držali dr. Poljaka jer nas je ova njihova poprilično zbunila. Uz još njihove komentare gdje je šta, više nismo znali jesmo uopće u Gorskom kotaru. :)



Od auta do planinarskog doma hodali smo nekih 40-ak minuta, koliko je i bilo predviđeno. Od planinarskog doma do vrha ima 15 minuta. Fakat.


Do vrha imate dva puta. Jedan je lakši, jedan teži. Ne znam koji je koji, meni su bila zahtjevna oba! Mi smo se penjali tamo gdje su sajle, a spuštali se onim drugim. Kako god, meni su oba bila takva da sam u dva-tri navrata ostala zatečena i preneražena. Poslovično. Čak mi je teži bio onaj što smo se spuštali. No, uspjela sam! Čak mogu reći da se nisam ni uplašila, više je bilo ono "ček, šta netko stvarno misli da se ovdje može proći, dajte, ljudi, nemojte me nasmijavati". U jednom sam se trenu kad smo se spuštali i kad sam vidjela samo dva klina (2) odvalila i smijati. Jer koristiti ta dva klina može samo netko građe Razije Mujanović.

Gore nas je dočekao gadan vjetar što je pridonijelo dramatičnosti. Na kraju me potpuno skrhalo to što nije bilo žiga. Nije mi jasno kako Kapelaši nisu to znali i organizirali dovoženje jednog malog žiga na vrh. Pa to je nama žigomanima ključno!

U tuljcu smo našli koješta, ali ne i onaj mali slatki žigić za moju planinarsku knjižicu! Bio je to neki ooogromni žig koji mi je zauzeo četvrt stranice. Mislim da je pisalo Kapelaški planinarski put ili tako nešto. Hajde, vidi se Bijele stiene i koliko je metara. Pa, tko može biti tako okrutan i otuđiti ili baciti žig? Oh!



Vrh je na 1334 m. Ne mogu reći da sam baš puno fotkala, ne samo zbog vjetra, već i zbog ridanja i suznih očiju zbog žiga.


Staze su međusobno ispovezane, sve je lijepo obilježeno. No, nemojte ići gore bez mapa. Lako se zagubiti u tim premreženim stazama, a da ne spominjemo ako uđete u stijene! To čak i dr. Poljak upozorava da se u stijenama posebno lako za zagubiti. Od Bijelih možete na Samarske, naravno, tzv. Vihoraškim putem ("markirano bespuće" po Poljaku).

U sljedećem postu više o samom vrhu i spustu.

Post je objavljen 09.08.2007. u 12:29 sati.