Marketing
Bijele stijene: vrhunac i ono poslije (2)
Dakle, kad smo se gore popeli, jak vjetar, temperatura prilagođena toplijem zimskom danu, ja, poslovično, smrznuta. No, vjetar je bio stvarno prilično zeznut jer me, malne, nosio. To je prilično pridonijelo mojoj urođenoj panici. No, to nije bilo ništa u odnosu na moj izraz kad sam konačno shvatila da ništa od žiga. To me shrvalo. 
S vrha pogled puca na sve strane. Oprostite, ali nisam baš fotkala jer sam se bojala da mi se ne spizdi aparat dok me vjetar ljuljao po vrhu. Evo skroman pejsaž iz sjedećeg položaja.
Dolje smo se odlučili krenuti prilično brzo, no, nismo htjeli ići istim putem (sajlastim), već kao alternativnim. Ne znam što da kažem koji je gori. Naime, taj drugi put kojim smo išli dolje ima na dva mjesta vrlo, vrlo neugodne trenutke. U jednom sam trenutku sjela, čak me nije ni panika uhvatila, sjela sam i kontala "ne, ovo mora bit skrivena kamera ili nešto, vi mene zezate, hehe", "koja fora, hehe", "ma, dajte, nemojte me zaje..." i slično. Kad sam shvatila da se ne radi o šali, mozak mi je počeo grozničavo raditi. Doduše, ovaj puta nisam imala vizije kako me GSS-ovci razbijenu nose na (skoro sam napisala vješalima) na nosilima... Anić je, ipak, Anić, no, stupanj zabrinutosti rastao je iz sekunde u sekundu i tako jedno par minuta!
Evo, pogledajte ovo, ovim smo se dijelom spuštali. Samo dva klina. SAMO! Pa, koliko je problem ubaciti još koji? I zar sve planinarke imaju noge dužine Razije Mujanović ili neke druge manekenke da se mogu ovdje popeti, ha?
Meni je ovo bilo gotovo pa smiješno. Iako sad kad gledam, ježim se. Zapravo, uopće se ne sjećam kako sam ja na kraju smislila sići. Inače, znam da se treba okrenuti prema stijeni pa gledati dolje prema nogama, ali mene to sužavanje vidnog polja smeta pa preferiram na guzno spuštanje prema dolje. Ako padam da bar vidim gdje ću odletjeti.
Zbog ove i još jedne točke, proglašavam ovaj uspon TEŽIM od sajlastog. Dakle, koristite sajlu i za gore i za dolje, osim ako baš volite izazivati.
Sad sam skužila da nisam uploadala sajlu pri usponu, pa evo sad koristim priliku. Dakle, ovo je jedina sporna točka bila prilikom uspona. Opet problem s ignoriranjem ljudi-niskog-rasta ili s-kratkim-nogicama (sindrom Šuker). Sajla je okej, ali daj ti digni dupe do nje. Škrtarenje na klinovima ili sajli n i j e o p c i j a !
Još par detalja
Drvo versus Bijele stijene!
Prstići sa sirom
Staza je ulijevo, ne gore, ali je dobra fora...
... ne bi me čudilo i da je prema gore! :D
Nova reklama za Karlovačko:
Kad izađete iz spleta samog vrha, nemojte misliti da je gotovo. O neee... ima tu još par poslića za obaviti!
Na nekim je dijelovima uže. Iako, tvrde Kapelaši, na najužem dijelu može proći do 120 kg živog planinarskog mesa. Kako god, meni je na jednom mjesto bilo prilično knap (to nije ovo na ovoj slici), tako da ne znaaaam baš za ovih stodva'est.
Preko preče, a okolo bliže.
Nismo se spustili totalno na cestu Mrkopalj-Jasenak, već smo udesno skrenuli nešto prije. Htjeli smo skratiti put i koristiti neki šumarski put. Neću spominjati da je šikara bila do struka, da smo se izgrebli fest, a da su koprive liječile naše rane.
Kad sam sjela u auto, noge su mi bile kao išibane sitnim ogrebotinama.
Sve u svemu, ovdje se definitivno vraćam(o).
Ima puno previše toga za vidjeti što ne možete u jednom danu. Ne bi bilo loše ni prespavati, jer je dom, zaista, fin. 25 kn po noćenju, ali nije ni to toliko bitno, koliko da ništa ne smrdi, da je uredno i dobro opremljeno. 
Inače, ovaj me Gogin komentar dirnuo i zato ga ostavljam za kraj: Prvi put sam bio krajem 10. mj. '83. (čitam u svom pl. dnevniku) i još 10-ak puta, a jednom sam i invalida dopratio na vrh,... Bravo, čestitam! Zbog ovakvih se stvari zastidim kad razmaženo kmezim po planinama...
Post je objavljen 14.08.2007. u 10:42 sati.