Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
subota, 29.09.2007.
Koji lud dan
Prvo, osvojila sam još jedno područje - Karlovačko. Skupila čak tri žiga, jer smo obišli Martinščak, Vinicu i Vodenicu. Sveukupno jedno 3 sata hoda. Nije, zapravo, bilo planinarenja, sve su to niski vrhovi. Bilo je malo vožnje, malo hodanja. Puno toga sam vidjela i baš sam sretna zbog toga. Da nije bilo HPO-a sumnjam da bih ikada bila u ovom kraju i zbog toga sam baš sretna.
I dok me Martinščak oborio s nogu i odmah dospio na moju listu omiljenih vrhova , dotle je Vodenica apsolutno odmah izbila na prvo mjesto liste - najgorih vrhova! Koja katastrofa, ajme! I nije bilo samo meni. Već su i najtolerantniji članovi moje male družine čak burnije od mene reagirali. Osim što smo skitali cijeli dan po ovom prekrasnom vremenu, bili smo i u Ozlju. Konačno sam posjetila ovaj gradić. Nažalost, nismo imali baš puno vremena do mraka, no, uspjela sam slikati Stari grad. Fantastičan je i biiiitno veći nego sam mislila. Vidjeli smo da se renovira/restaurira što nas je posebno obradovalo. Žurili smo, naime, na jedan međunarodni (!) teniski turnir koji se odigravao u Ozlju ovaj vikend, jer smo tamo imali jedan specijalan tandem koji je igrao... Stigli smo na turnir (ne i na meč, nažalost). Po preporuci smo ostali klopati u malom restoranu Ranč, tik do teniskih terena. O tome više u sljedećem postu.
Ono što me posebno veseli danas jest to što sam stavila u funkciju svoj novi mobitel! Mrak je! Sony Ericsson k800i! Fenomenalan je... doduše, još nisam vidjela fotke, stavila sam ga full puniti (ono prvo punjenje od 12h) pa ću tek sutra vidjeti fotke koje sam danas snimila. Ali očekujem puno! Kamera na mobitelu je mrak (3.2 mP, 2048x1536 pixels, autofocus, video(QCIF), xenon flash), trebalo bi i fotografije biti super za mobitel! Odlučila sam na blog stavljati i fotke s Canon Eos 350 (mojim omiljenim) i fotke s ovog novog mobitela. Sad već, za jednog amatera, postajem bolesna s fotkanjem i opremom, priznajem! A šta kad volim...
Izbila sam na cool listu, moram priznati da sam ostala zatečena. Kad sam pročitala komentare na prošli post, mislila sam da je neka greška, da nešto niste dobro pročitali, kad ono stvarno... eto, ne mogu reći da mi ne laska, laska i to jako. Valjda su moja svakodnevna mukotrpna objavljivanja foto-reportaža urodila plodom!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
, dotle je Vodenica apsolutno odmah izbila na prvo mjesto liste - najgorih vrhova! 
Koja katastrofa, ajme! I nije bilo samo meni. Već su i najtolerantniji članovi moje male družine čak burnije od mene reagirali. Osim što smo skitali cijeli dan po ovom prekrasnom vremenu, bili smo i u Ozlju. Konačno sam posjetila ovaj gradić. Nažalost, nismo imali baš puno vremena do mraka, no, uspjela sam slikati Stari grad. Fantastičan je i biiiitno veći nego sam mislila. Vidjeli smo da se renovira/restaurira što nas je posebno obradovalo. Žurili smo, naime, na jedan međunarodni (!) teniski turnir koji se odigravao u Ozlju ovaj vikend, jer smo tamo imali jedan specijalan tandem koji je igrao... Stigli smo na turnir (ne i na meč, nažalost). Po preporuci smo ostali klopati u malom restoranu Ranč, tik do teniskih terena. O tome više u sljedećem postu. 
