Diavola

srijeda, 31.10.2007.

(II) Vrste planinarskih žigova i žigokradice

Neki žigovi su tzv. uzidani, neki su na debelom lancu, a neki su plastični/drveni i slobodno šeću u "metalnom tuljcu" (štiti od zaštite od vremenskih neprilika)... Neki su žigovi na samom vrhu, neki su malo podno vrha. Neke možete dobit u mjestu/selu podno brda čak i prije nego krenete na uspon pa se možete švercati da vrh ni ne vidite (nadam se da je takvih malo). Neki se žigovi nalaze u planinarskim domovima podno vrhova. Za jedan se jedini vrh, uz žig, traži i slika da ste bili gore, a to je vrh Dinare koji se zove Sinjal (najviši vrh Hrvatske). Najbrži način za dobivanje informacije o žigovima je Forum HPS-a, a možete i zvati planinarska društva u čije zone idete i provjeriti ima li žigova. I sama sam to znala raditi: pošaljem upit na mail društva i iz prve ruke saznam gdje je žig. Primjer žiga u planinarskom domu podno vrha (P.D. Strahinjščica) Metalni tuljac na vrhu (Drgomalj) Postoje neki žigovi koji su dan-danas problematični. Primjerice, postoji li ili ne žig na Anića kuku. Neki se zaklinju da su ga vidjeli, drugi tvrde da su obišli cijelu stijenu, uključujući i onaj dio gdje idu climberi , ali da žiga nema i gotovo! Neki žigovi su sporni, kao onaj na Gromovači koji je maknut, jer se za ovaj vrh priča da će bit "zatvoren za javnost" zbog očuvanja tog dijela Velebita. Primjeri tzv. uzidanog žiga. Ovdje vidite stup i na stupu tradicionalno crveni metalni tuljac. Žig ne samo da je svježe uzidan, nego je "živ" još i žig iz tuljca na lancu pa sam ga izvadila van da ih mogu oba fotkati. (Špicasti vrh) Primjer tuljca u unutrašnoj strani "piramide" (vrh Čardak). Evo jedan neobično instaliranog žiga kao pipe (vrh Vis). Najgori neprijatelj žigomana jesu "žigokradica i žigorazbijač". To su frustrirane osobe, nikad ih ne bi nazvala "planinarima" koji kidaju žigove, uništavaju ih, kradu. Neki to rade iz čiste mržnje ili obijesti. Iako, nikad mi nije jasno kako se nekom da popeti na određeni vrh i onda dobiti destruktivne nagone. Iz Hrvatskog planinarskog saveza i drugih planinarskih društava se trude doskočiti tim bezobraznicima pa razmišljaju kako napraviti žig koji se ne može uništiti ili ga je bar teško uništiti. Žigokradice su ljudske kreature koje me stvarno žaloste. Da ih uhvatim na djelu žigosala bi ih s vrelim žigom! Neki tvrde da šumare nerviraju planinari (naša ŠumarKA je dokaz protiv te teze!), drugi pak tvrde da se lovci i planinari ne vole. Ovo drugo ja mogu potvrditi. Zaista ne podnosim lovce, užasavaju me! Zato što im kao "tjeramo divljač" pokušavaju nas otjerati s planinarskih puteva i otežati hodanje uništavanjem "planinarskih rekvizita". Šumari, pak, ne vole planinare jer ovi svjedoče o devastacijama šuma "za više šumarske potrebe". A ima i spika da neki profesori tjelesnog daju potpise studentima ako se popnu na neki vrh. Onda jedan ode gore, marne žig pa (pro)daje drugim studentima da ne moraju na tjelesni. Primjer uništavanja žiga: Kompletno spaljen tuljac. Na sreću žig je preživio! Inače, u tim tuljcima je osim žiga i tzv. upisna knjiga. U upisnu knjigu planinari upišu svoje ime i prezime, datum i ime planinarskog društva kojeg su član. To je isto jedan od dokaza da su zaista tamo i bili. Većina žigova je tradicionalna - trokut i u trokutu ime vrha i visina. To su ti standardni žigovi Hrvatskog planinarskog saveza. No, ima i vrlo kreativnih i time jako zanimljivih žigova. Te obožavam! Gledajte ove: Primjer preuredno složene metalne kutije s upisnom knjigom i žigom (Tuščak) Da se markacistima ponekad omakne koje slovo možete vidjeti i na logu mog bloga! (Šćah) Do sada gdje god da sam išla bilo je žiga. Inače, postoji još jedna mogućnost za dobivanje nagrada HPS-a i bez žigova, a tu metodu koristi naš dragi Vinči. Naime, ako date fotografiju točno s vrha brda ili planine koja se traži to vam, također, uzimaju u obzir. Zapravo, moj vam je savjet da se uvijek fotografirate na vrhu, jer dnevnik možete negdje izgubiti (uf) pa da, ipak, imate neke dokaze. Za žig, inače, morate imati i nešto u što ćete utunkati, tj. tintu. U početku sam nosila onu tekuću i to je bio užas. Prolijevanje na sve strane, po jastučiću, crne ruke, panika da ću si trajno uništit odjeću s tom bojom, katastrofa! Onda sam sasvim slučajno otkrila koncept da za 20 kn možete kupiti jastučiće koji su "vječno natopljeni tintom"! E, 20 kn!! Kupila sam ih u onim radnjama što izrađuju žigove i pločice, nisam ih našla po knjižarama i papirnicima. Oduševila sam se i preporodila! Sad samo to nosim, lagano je i neusporedivo manja mogućnost prljanja. Kod pasioniranih žikomana može se govoriti o jednoj vrsti ovisnosti pa čak i o doživljavanju sladostrašća nakon utisnuća žiga. Kao kad vaša ekipa da gol na utakmici. Ekstaza. E tako i mi žikomani! Gdje točno možete dobiti informacije o žigovima: 1. Forum HPS-a (potražite teme "Ima žiga - nema žiga" i "Stanje žigova na HPO"). 2. Web stranice Faruka Islamovića. 3. Ovaj blog! (Nastavlja se.)

- 08:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2007.

(I) Žigovi, HPO, HPS, vrhovi planina i drugi planinarski termini

Već me dosta ljudi u komentarima pitalo o kakvim ja to žigovima i dnevnicima pričam pa sam, evo, odlučila, konačno, napisati nešto na tu temu. Koncept prikupljanja žigova je vrlo jednostavan. Na velikom broju planinarskih vrhova u Hrvatskoj i u drugim zemljama, postavljeni su posebni žigovi kako bi planinari po dolasku na vrh mogli opaliti iste u bilježnicu, notes, dnevnik, itd. i tako dokazati da su, zaista, i bili gore. Dakle, žig služi, u prvom redu, kao dokaz da ste neko brdo ili planinu osvojili. Drugi razlog lupanja žigova je to da se možete drugima pohvaliti koliko ste i koje vrhove osvojili. No, žigovi imaju i praktičnu vrijednost: tjeraju vas da vodite evidenciju gdje ste bili i kada, jer se vremenom sve to počne polako zaboravljati. U Hrvatskoj su godinama postojale razno-razne transverzale (obilaznice), lokalna su planinarska društva, primjerice, organizirala lokalne obilaske vrhova. Trebali bi samo kupiti mali dnevnik s već određenim mjestima za lupanje točno određenih žigova (lokalnih) vrhova. Kad bi ispunili cijeli taj dnevnik, dobili bi neku simboličnu nagradu. Koliko sam čula, najčešće su se, kao nagrade, dijelile značke na kojima je bio znakić te-i-te planinarske rute. Te su se značke znale kačiti po šeširčićima, što je bio dio tadašnjeg planinarskog folklora. Što ste više obilazili i imali više prikupljenih značaka, to ste bili više okićeni značkicama na šeširima. I bili veća faca kad bi došli na sletove planinara! Evo jedan primjer! Planinarska obilaznica "Lički gorski biseri" (LGB) koja obuhvaća 13 atraktivnih vrhova na Velebitu i po Lici. Uz planinarsko ima i povijesno značenje. Za osvajanje atraktivne značke "Lički gorski biseri" treba obići barem 10 od 13 kontrolnih točaka. Te su transverzale funkcionirale od Slavonije do Dalmacije. Neke su transverzale u Hrvatskoj bile vrlo zahtjevne, a neke simpatične i lagane za obići! Pogledajte na stranicama PD Šumar koje su sve postojale/postoje, a tu možete čak i vidjeti godinu kad su određene! Često se uz te transverzale (obilaznice) prodaju i pripadajuće planinarske mape radi lakše orjentacije. Inače, Hrvatski planinarski savez dao je svoju listu priznatih i nepriznatih obilaznica u Hrvatskoj. Primjeri žigova na vrhovima.. Krovna i najvažnija organizacija svakog planinara u Hrvatskoj je Hrvatski planinarski savez (HPS). Imaju odlične i informativne stranice i, ono što je aktivnim planinarima posebno važno, dobro posjećen Forum Hrvatskog planinarskog saveza gdje iz prve ruke možete saznati čitav niz važnih informacija. E sad, Savez je 2000. godine donio odluku o izdavanju jednog sveobuhvatnog dnevnika u kojem će bit navedeni svi mogući relevantni vrhovi u Hrvatskoj. Taj je dnevnik nazvan Hrvatska planinarska obilaznica. Sad su po prvi put u Hrvatskoj svi vrhovi bili u jednom dnevniku, a ne više podijeljeni po nizu malih transverzala i putova. Onome tko skupi određeni broj vrhova koje odredi Savez, bit će dodijeljene posebne "nagrade" i priznanja. Ne radi se o financijskim nagradama, već o onim simboličnim - značkama i svojevrsnim diplomama. Obilasci nekih vrhova su vezani i uz velike troškove. Primjerice, imate čitav niz vrhova (kontrolnih točaka) HPO-a koji se nalaze po našim otocima. Da bi otišli tamo, trebate platiti benzin, trajekt za auto, trajekt za osobe, tamo ćete vjerojatno i spavati, itd. Zato vam je dobro kalkulirati da na otoke idete s planinarskim društvima - organizirano! Recimo, Zagreb-Matica malo-malo organizira nekakve planinarske izlete po otocima koji uključuju ne samo planinarenje po lokalnim brdima, već i obilaske kulturno-povijesnih znamenitosti mjesta koja se tamo nalaze. Za male novce, a nerijetko može i na rate! Spavate na skromnim mjestima, ali zato dobijete stručnog vodiča, rekreaciju, nova druženja, nove fotke, nabijate kondiciju, itd. Možete sami formirati grupu planinara pa ići s automobilima i tako dijeliti troškove prijevoza, koji su najskuplji. Najelegantnije vam je i najjeftinije s planinarskim društvima. Ako imate volju ništa nije teško. Vrhove i žigove možete skupljati autom, vlakom, busom, organizirano u većim grupama s društvima, u manjim grupama, itd. Spavati možete u planinarskim domovima za male novce (20-50 kn). Ma, sto je kombinacija! Uvijek ima nekog rješenja! Konstatirali smo već na blogu da je najteže za skupljati žigove Slavoncima i to onim iz Istočne Slavonije i dolje Dubrovčanima. Meni je, čak, problem skupiti i žigove po Slavoniji, jer od Osijeka do prvog vrha imate najmanje sat-dva autom. Dakle, ništa mi nije pod nosom i sve je vezano uz vožnju od 100-injak km. No, dobro, prizanjem, dubrovačkim planinarima je, ipak, malo teže od nas. Ajmo sad ukratko. Onaj svjetloplavi dnevnik na prvoj fotki u postu je Dnevnik Hrvatskog planinarskog saveza, tzv. Hrvatska planinarska obilaznica (HPO). (O mojim ću dnevnicima pisati u sljedećim postovima.) Svi su vrhovi podijeljeni po planinarskim područjima. To su vam kao "planinarske županije". Popis svih područja i vrhova pogledajte na stranicama Hrvatskog planinarskog saveza. Vizualni prikaz pogledajte ovdje (mapu izradio Božidar Dragišić Bodo). Ukoliko osvojite određeni broj vrhova (kontrolnih točki) dobit ćete a) brončanu značku b) srebrnu značku c) zlatnu značku d) posebno priznanje e) visoko priznanje (Značku posudih s Vinčijeva bloga, nadam se da se neće ljutiti.) Točno je određeno za svaku ovu nagradu koliko vam je potrebno osvojiti vrhova i područja, tako da morate malo i kalkulirati, ako vam je cilj što bezbolnije doći bar do prvih nagrada. Vrhove odabirete po svojoj želji. Nitko vam ne nameće ritam, vrijeme ili raspored osvajanja vrhova. Jedini je dodatni uvjet da za Sinjal morate imati i fotku s vrha. Dnevnik košta 25 kn i možete ga kupiti u prostorijama HPS-a. Duplerica dnevnika. (Fotkano s mobitelom.) Da bi vam se, primjerice, priznalo da ste "osvojili" područje Južnog Velebita, morate ispenjati čak tri vrha. S druge strane, da bi vam se priznalo područje "sjevernih jadranskih otoka" dovoljan vam je jedan žig s nekog od tih otoka. Za brončanu značku morate imati 10 osvojenih područja i 25 bilo kojih žigova. Za srebrnu značku morate obići 15 područja s ukupno 50 vrhova (obavezna je Sinjal - Dinara). Gorski kotar je podijeljen na dva dijela, sjeverni i južni. Za sjeverni trebate tri, a za južni čak četiri vrha da bi vam se priznalo osvojeno područje. I tako dalje. Za naviše priznanje, ovo visoko, potrebno je čak 150 vrhova! Danas sveukupno ima 151 vrh (kontrolna točka ili KT). Na blog.hr-u najviše vrhova ima Vinči (mislim malo preko sto). Upoznali smo tipa koji tvrdi da je u godini dana imao sve vrhove. Na kraju dnevnika nadležni iz Saveza upisuju vaše "stanje" žigova. (Nastavlja se.)

- 13:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2007.

Krapinski neandertalci, ujedinimo se!

Evo i zadnjeg posta od prošlog vikenda! Nakon Marije Bistrice/Mate Miše, Strahinjčice, evo i par riječi o samoj Krapini. Ne, ne, neću o Krapini, već sam se previše raspisala o ovom vikendu. Pisat ću samo o onom što mi se jaaako svidjelo tamo, a to je park neandertalaca! Ajmeee, što sam se ja tamo dobro osjećala, kako se meni to sve tamo svidjelo! E, ljudi! Kako je to tamo sređeno! Wow! Zapad! Naime, taj park ne možete promašiti, pitajte bilo koga, laka je orjentacija. E sad što je bio problem. Subota, već predvečer, taj muzej nije više radio. Ja sam bila shrvana (osim što sam bila smrznuta). Nismo mogli ući u park, jer je ograđen ogradom. Nismo mogli ništa kupiti od suvenirčića, jer muzej nije radio. I onda smo odlučili napraviti nešto što nikad u životu nisam napravila, a to je - ilegalno ući u taj parkić. Ispričavam se nadležnima, obećajem da ću opet doći u taj kraj i sigurno platiti ekstra kartu jer mi se sve jako svidjelo. A i stvarno sam to htjela vidjeti, vjerujte! Skužajte! Sve je lijepo ograđeno drvenom ogradom i onda smo iskoristili to da se na jednom mjestu moglo bez problema provući. Ušla sam, priznajem, uz ciku i veselje. Paf! Jako me se dojmilo, bio je već sumrak pa je sve imalo neku dozu napetosti i mističnosti. Samo sam čekala da sve te kreature životinja i ljudi ožive! Veselila sam se ovom više nego žigu na Strahinjčici, onda znate koliko je sati! Prvo, kad parkirate i izađete iz auta, vidjet ćete drvene skulpture, od kojih su neke bile pomalo nejasne. Ovu bih skulpturu žene nazvala "Co to maš međ nogami". Zatim ćete naići na spomenik Krambergeru (Dragutinu Gorjanoviću), faci koja je otkrila naše stare ljudiće-Hrvatiće! Geolog i paleontolog Kramberger ove je ostatke neandertalaca pronašao 1899. godine u pijesku. Otkriveno je sve u naslagama debelim osam metara. Ostaci vuku svoje korijene iz posljednjeg međuledenog doba. Na nalazištu su nađeni ostaci 70-80 osoba raznog uzrasta i spola (od djece do 40-godišnjaka). Zadnji neandertalci živjeli su u Krapini prije 130,000 godina! Zamislite, i mi imamo njihove ostatke (sveukupno 900 komada kostiju i zubi)! Nevjerojatno! Da se naježite! Osim ljudi, nađeni su i ostaci čitavog niza životinja i oruđa. Cijeli se kompleks zove: "Polupećina Hušnjakovo" - Paleontološki spomenik prirode. Evo pogledajte kako to zgodno izgleda s vrha. Sve je isprepleteno tim stazicama. Uglavnom, cijeli je park na maloj strmini, kao neko mini-brdo. Isprepleteno je sve urednim stazicama s drvenom ogradom i s nizom kipova koji prikazuju ljude i životinje iz tog perioda. Fantastično! Evo obitelj neandertalaca. Mama Jelka i dva sineka: Šime i Alojz. Sineki s desna na lijevo: Šime (7) i Alojz (21). Close-up! Mali Šime se igra s velikom praćkom, a Alojz s... khm... Šta vam ova frizura ne baca na frizuru Boška Balabana? Mrki medo, jedan od glavnih uzročnika smrti naše obitelji neandertalaca-Hrvatića. Strikan Goran u modernom pareu s prijateljem u pozadini. Korijeni bejzbola u Hrvatskoj... Ovo je jedno od najbogatijih paleontoloških nalazišta, pazite sad, u svijetu! I još nešto što mi se jako svidjelo nalazilo se "iza ugla" tog brda. Pratili smo stazu i odjednom se ispred nas našla neobična zgrada - Muzej hrvatskog Zagorja! Baš dobro uklopljena u okoliš, moderno, neupadljivo, zanimljivo! Nadam se da će bit i brzo otvoreno. Prekrasna rekonstrukcija života homo sapiens neanderthalensisa! Moram se vratiti i pokupovati suvenire odavde! Joj, obožavam to! Mali neandertalikusići, dobro mi ostajte! Dragi praljudići, vratit ću vam se vrlo brzo! I kupit duplu kartu! Pa-pa, Šime! Pa-pa, Lojzika!

- 12:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 26.10.2007.

Strahinjščica: Zatrpani u snijegu u prekrasnoj planinarskoj kućici

Ma, dobro, malo pretjerujem. Nije nas zatrpao snijeg. Ali vidjeli smo prve pahulje zimske sezone 2007./08. pa sam to morala dramatično naglasiti. Krenimo redom! Nastavljamo prošli vikend, posjetili smo Mariju Bistricu i Gubec bega i produžili dalje za Krapinu. Vrijeme: oblačno i tmurno na rubu kiše. Prvo, nisam, zapravo, sigurna kako se kaže StrahinjŠČica ili StrahinjČica ili Strahinčica? I kako se zove vrh - Sušec? Crveno - auto, žuto - hodanje. Ulazimo u Krapinu, vozikamo se glavnim ulicama i tražimo putokaz za Đurmanec. Nalazimo ga u središtu Krapine, skrećemo desno. Polako napuštamo Krapinu i skužimo na kraju grada mostić s desne strane ceste i jasnu oznaku za skretanje za Varaždin. Lako se snađete. S desne strane već se vidi Strahinjščica. Orjentacija laka. Jedino morate bit skoncentrirani kad se skidate s te ceste prema Varaždinu! To je trenutak kad skrećete s asfalta na makadamsku cestu prema planinarskoj kući i vrhu. Tu je oznaka za kamenolom (ne sjećam se imena). Poljak tu spominje "most" prije kojeg idete na makadam. Mi most uopće nismo vidjeli. Zapravo, zbog te smo opaske završili u sljedećem selu iza Žutnice pa smo se vratili nazad. Ništa dramatično. Pratite samo oznaku za skretanje za kamenolom! Makadamska cesta je dosta razrovana, nije za niske aute. Nakon nekoliko minuta vožnje doći ćete do samog kamenoloma i smetlišta. To je jedino što nas je rastužilo, jer stvarno nakaradno izgleda i jedno i drugo. Izderana zemlja, da se naježiš... Pogledajte i smetlište (fotkana mobom iz auta). Tamo non-stop ljudi koji prekopavaju smeće. Šteta. Nakon što prođete kamenolom i smetlište ulazite u šumu i vozite dalje gore. Malo jači uspon, cesta derutna, puna vododerina. Meni se čini do sad najlošija na kojoj smo se vozili u obilasku vrhova. Nakon jedno 20-ak minuta vožnje, doći ćete pred preslatku planinarsku kuću. Simpatije na prvi pogled! Prvi dojam - sve uredno, prekrasan pogled s terase! Ostavljamo auto, odlazimo se pozdraviti u kuću gdje nalazimo jaaako simpatičnu ekipu s kojom se dogovaramo oko ručka. Počastili su nas aperitivom, baš su bili dragi, komunikativni i jako su se trudili da se ugodno osjećamo. Ništa, izašli mi van dok nije počelo padati. A razgovor obećajemo da ćemo nastaviti po osvajanju još jednog vrha. Markacije su fantastične, ne možete se izgubiti. Do vrha vam treba pola sata (u knjizi je napisano 45 min.). Ali! Nemojte misliti da je uspon bezazlen, bome fino smo se zadihali! Malo šumsko iznenađenje! Inače, postoji vidikovac i na samom vrhu, pod uvjetom da je lišće otpalo i da nema magle. Nažalost, iako lišća nije bilo, gusti oblaci nisu omogućavali neki pogled. No, eto... simpatično je bilo! Već na početku vašeg puta prema vrhu Strahinjščice, naići ćete na prekrasan vidikovac! Raj za paraglajdere. Ja kad pomislim da bi poletjela iznad ove ljepote - naježim se! Svaka čast onim hrabrima koji uživaju u tom sportu! Prvi put kad smo skužili vrh... inače, ovakav je put cijelim putem... Na vrhu je oznaka na jednom drvetu (bukvi). Ima i metalni tuljac, ali u njemu nema ništa. Naši domaćini objasnili su nam da su žigokradice, navodno, studenti koji su već više žigova ukrali jer na nekom fakultetu u Zgbu mogu dobit potpis ako imaju žig da su bili na vrhu. Ako je to istina - stvarno ružno. U povratku magla... Ja sam u jednom trenutku, telefonirajući, izgubila koncentraciju i pala, hehe... nikakav udarac, ali na što mi je ličila stražnjica u svježem blatu, ajme! ... A bilo je i snijega (prvi ove sezone) i tuče! Vratili smo se u dom, dobro smrznuti! Odmah su nas dočekali naše najveće blago - žigovi! Hehe i to preko nekoliko njih! Vidiš, mogla sam ih slikati u dnevnicima da vidite kako dobro izgledaju kad se izlupaju. Jedni od najljepših naših žigova koje sam vidjela. A dom kao iz snova! A evo i naših veselih i dragih domaćina! Gospodin u sredini je taj dan imao svoje prvo dežurstvo u planinarskoj kući i bio je sav uzbuđen! Nama je sve bilo jako simpatično i baš smo si lijepo popričali. Toliko su se trudili da se dobro osjećamo! Baš su nas dirnuli, odlična ekipa! Nasmijali smo se s njima, doduše, ja baš nisam sve najbolje razumjela zbog dijalekta, ali je atmosfera bila super! Za ručak je bio gulaš s teletinom i gljivama. Meni je tako pasalo što je bio ljutkast. Više sam papala juhicu i gljive, nego meso, ali je bilo stvarno ukusno. Nevjerojatnih 15 kuna porcija. Šokirani smo bili. A ubili smo se u hrani! Svaka čast, pohvalili smo kuhara! I evo jedna panorama s vidikovca za kraj! Impresivno, zar ne? Vrh: 846 m Markacije: Odlične Žig: Preko nekoliko prekrasnih, ali u planinarskom domu. Vrh opelješen. Ako je dom zatvoren onda žigove uzimate u Krapini u ulici Matije Gupca 62 (piše na domu) Vrijeme do vrha: Od doma pola sata do vrha. Opasnosti: Blato-strmina-lete noge. Životinje: Nismo sreli. Vidikovac: Jedan prekrasan, drugi na vrhu skriven Sve u svemu: Super izlet, pod dojmom smo! Bravo!

- 10:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.10.2007.

Vjerski turizam u Mariji Bistrici i svirač podno nogu Gubec bega

Kad smo se odlučivali za izlet prošli vikend, lomili smo se između Samoborskog gorja i Strahinjščice. Tj. ja se nisam lomila, jer mi se baš nije išlo na Samoborsko. Sve ostalo prema jugu, tipa Gorski kotar je otpalo zbog loše prognoze. Na kraju je Gorski kotar bio puuuno gori nego što su prognostičari najavljivali, na sreću da nismo išli. Odlučili smo se ići istočno od Medvednice, dakle, preko Sesveta pa na Mariju Bistricu i onda preko Zaboka za Krapinu. Palo nam je na pamet stati u Mariji Bistrici, tamo nisam nikad bila pa me baš zanimalo. Dva dojma imam iz Marije Bistrice. Prvo, glavna crkva u središtu mjesta je stvarno lijepa. Drugo, vjerski turizam je tamo u punom jeku. Sve u svemu, mjesto mi se baš svidjelo, lijepo je, svi su nekako dobro raspoloženi. Jedino je bilo užasno, ali užasno hladno. Prvi dan nakon ljeta da sam osjetila da stiže zima (i nisam bila odjevno pripremljena na tako što ). Evo par detalja iz ovog mjestašca. Marija Bistrica ima oko tisuću stanovnika i nalazi se sa sjeverne strane Medvednice. Poznata je po crkvi Sv. Marije Snježne i jedno je od najpoznatijih hodošašča u državi. Na ovom je mjestu crkva izgrađena još u 14. st. Kroz povijest je proširena više puta. Danas ima elemente romantičkog, gotičkog i baroknog stila, a unutar crkve su i prekrasne freske. Očuvani su i stari zlatni i srebrni vjerski predmeti. Sve djeluje vrlo uredno i organizirano. Tijekom naše šetnje bila je misa, postavljeni su zvučnici duž objekta tako da i velik broj ljudi vani može pratiti vjersku ceremoniju. Za vjerski dio moje obitelji kupila sam par sitnica. Ako se mogu ekskulpirati potrošačkom mentalitetu koji je snažno zahvatio i ovaj dio društva - nisam ništa kupila na štandovima duž ceste, već u službenoj trgovini Svetišta. Neka i oni zarade nešto, kad se već vrte novci, fino sve održavaju. Netko je viknuo da eno blagoslovljene vode za kupiti i ja sam poluluda, malne s karnisterima, otišla iz Svetišta Majke Božje sva bitna poručujući svojim Slavoncima doma da im stiže posebna svježa blagoslovljena voda iz ovog važnog hrvatskog Svetišta. Nekako mi je to imalo drukčiju dimenziju vezano uz predstojeći dan Svih mrtvih. Eto, neke sam i razveselila. Učinilo mi se da je to baš vjersko-praktičan poklon. A kasnije mi bilo neugodno koliko je to vode bilo, hehe... Pogledajte ove kipove. Na sve strane su štandovi, štandovi, štandovi... uglavnom, vjerska tematika, ali ima i standardnog "kirbajskog kiča". U doba turskih osvajanja, seljani su sredinom 16. st. sakrili tadašnju drvenu statuu "Crna Madona s djetetom" kako je osvajači ne bi uništili. Nekoliko desetljeća kasnije, pronađen je kip i to je smatrano čudom! Dan-danas se tom događaju posvećuje posebna pažnja. Pretpostavljam da je ova crna Marija gore na slici u skladu s tom legendom/povijesnim događajem. Inače, u pozadini te lijepe crkve nalazi se crkva na otvorenom. Sve je jako uredno i pregledno. Dosta veliko izgleda. Ne znam da li iznajmljuju taj prostor i za neke druge društvene događaje. Inače, stvarno jesam za očuvanje svih spomenika. To, naravno, uključuje i one spomenike koji podsjećaju na NOB i sve oblike borbe protiv fašizma. No, ovaj me spomenik šokirao. Nalazi se u centru Marije Bistrice, tik preko puta crkve. Djeluje fakat vrlo vulgarno i sumnjam da bi mi autor spomenika mogao reći nešto u obrani umjetnosti, hehe... Praktično ovaj lik se naprčio svima koji prilaze crkvi. Mogu misliti zašto je u bivšoj Jugi baš tu stavljen. Za one koji ne kuže što dovraga ovaj radi, objašnjenje: kao vezane su mu ruke odostraga, a on se propinje... to što se ne propinje u ramenima, već u preponama trebamo valjda ignorirati? Napuštamo sjedište vjerskog života Krapinsko-zagorske županije i krećemo dalje. Nakon odlaska iz Marije Bistrice, a prije dolaska u Krapinu, odlučili smo stati na još jedno legendarno hrvaško mjesto, a to je spomenik Matiji Gubecu. Zagorskom Čegevarku i Blekusteni zagorskih brega. Da je živio u neko kasnije doba, vjerojatno bi bio i pjesnik-ljubavnik. Ovako je samo revolucionar. Smijali smo se u autu pokušavajući se sjetiti što više detalja iz Seljačke bune. Godina 1573. I da je imao vruću "krunu" kao dio rituala mučenja nakon što je skršena pobuna. Umro je groznom smrću. I da ima rock-opera Gubec beg. Iako je bio poražen i pogubljen, legenda o Matiji traje do danas. Brrr, grozna priča, zapravo. Evo fotografije monumentalnog spomenika. Molim da obratite pažnju da sam ubacila i koju panoramu u postove, ne-budi-mi-lijeno! Ovaj ogroman spomenik Matiji Gubecu nalazi se u mjestu Stubica. Lijep spomenik. VIsok je preko 7 m, a duljina obaju krila iznosi 40 m, sam Gubec je nešto više od 6 m (podaci s ove stranice). Doduše, Matija mi, pogledajte i sami na doljnjoj slici, nekak' preveć vuče na sovjetske komrade, ali dobro... Evo ga! Mate... Mišo... Guuubec! Jeeee! E da! Ono što me posebno bilo zaintrigiralo i za što nemam nikakvo logično objašnjenje jest mali, mali svirač koji se nalazi s desne strane spomenika, kao malo u podnožju. Neki prijedlozi o čemu se ovdje zapravo radi? I zašto je u suknjici ispod koje puše vjetrić da mu se malo digne? Čini se, drugi umjetnički debakl u samo jednom postu! Inače, Mate ima dobar pogled. Pogledajte kako je prekrasno. Da završim dramatično, kako i priliči ovakvoj temi (a i predizborno je vrijeme): ) Dolje suvremeni Franjo Tahiji i njegovi zagovornici u Hrvatskoj!

- 09:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2007.

Još malo o Kopačkom ritu (III.)

Ovo je sad već trilogija postova o Baranji, ali obećavam da stajem na ovom postu da ne bi ispalo da sam pristrana! Htjela bih vam pokazati još par mojih fotografija iz Kopačkog rita... snimljeni su ove godine u različitim vremenskim periodima... nadam se da će bar nekog zaintrigirati za posjet ovom kraju... Copy/paste I. Copy/paste II. Klupe za zaljubljene Drveće koje hoda Imela srušila drvo Panonsko more

- 16:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

Dvorac Tikveš, Tito, Baranjci, Zlatna Greda (II.)

Evo, vidim kroz komentare da ima interesa i da se postavljaju neka pitanja u vezi Baranje, što mi je, naravno, posebno drago. Pa, da se ne raspisujem više u komentarima, napisat ću još par riječi u postu o ovom dijelu Hrvatske. Kad već promoviram i pišem o drugim dijelovima Lijepe naše, šteta je propustiti i naše krajeve. Naime, Baranju, opet ponavljam, jako volim. Volim se vozikati po Baranji, volim tamo šetati, često klopam, ma koliko kritična bila prema tamnošnjoj gastro-sceni, hehe... ne dajte se zavarati mojim, ponekad, oštrim stavovima! Zato moram jasno naglasiti da je ovo za mene poseban kraj kojeg jako volim! Dakle, budući da sam u prošlom postu velikom omaškom zaboravila spomenuti ova čarobna baranjska mjesta, danas im posvećujem cijeli jedan post! Ne znam kako sam zaboravila u prošlom postu napisati koju riječ o Tikvešu pa su me upozorili u komentarima! Naime, da, Tikveš je stvarno posebno mjesto, kao, uostalom, i cijela Baranja. Baranja je totalno nešto drukčije od svega što ste vidjeli do sad na ovim našim prostorima. Ima prekrasna sela (Suza i Batina najljepša! must see!), a ljudi... hehe... ima razno-raznih Baranjaca... tamo su vam i stari Baranjci i Zagorci i Srbi i Nijemci i Bosanci, a posebno Mađari! Sjećate se iz povijesti da je Baranja nakon Prvog svjetskog rata podijeljena po pola, dio je ostavljen Mađarskoj, a dio prepušten SFRJ. Time su se Mađari kaznili, kao gubitnici, po završetku rata. Tako je nemali broj Mađara došao "s druge strane granice". Dan-danas u Baranji, pogotovo starije pučanstvo, uopće ne razgovara hrvatski, već isključivo mađarskim jezikom. No, zanimljivo je da je Hrvatska jedna od rijetkih susjednih država Mađarskoj koja Mađarima nikad nije pravila bilo kakve etno-probleme. Hrvati s Mađarima žive u lijepom suživotu generacijama. No, vratimo se mi na lakše teme. Možda da vam dam kartu koju sam s mukom izrezala i pospajala, a koja bi možda nekima i dobro došla, ako planiraju u ove krajeve! Karta je skinuta sa službenih stranica Kopačkog rita, nadam se da neće zamjeriti, ali ne može se direktno linkati na tu kartu, a malo je nespretno napravljena navigacija na tom siteu. Ovo je i tako i reklama za njih pa se nadam da neće krivo shvatiti. Pojačala sam vam crvenim - cestu Osijek - Kopačevo - Kopački rit (oko 10 km, možda i manje). Ostala dva puta (plavi i ljubičasti) označavaju vam kako doći do Tikveša. Prvi je način preko sela Bilje - Vardarac - Lug. Na toj cesti vidite ono što sam u prošlom postu spominjala, ako skrenete odmah poslije Bilja desno, idete prema selu Kopačevu i Kopačkom ritu. Ako produžite ravno, tj. blago u lijevo, idete prema Vardarcu (i birtiji Citadeli na fiš hehe)... Inače, do Tikveša možete doći i vozikanjem po samom Kopačkom ritu, što je prekrasan put! Zapravo, moj vam je savjet, da idete tamo, recimo, preko Kopačkog rita, a nazad se iz Tikveša vraćate selima. Kao kružni put! U samom Kopačkom ritu, možete autom ići cijelim putem. Uska asfaltna cesta, ali se dva auta komotno mimoiđu. Gdje vam je slovo "i" nalaze se informacije (slike vidi u prošlom postu), a onda imate još možda pola km pješke ili autom do mjesta odakle ide brodom. Slovo "P" vam je parking, tu ostavite auto i spustite se do vode. Crvenim točkama sam vam obilježila dio kojim vodi brodić od Sakadaša (dio Kopačkog rita). Vidite vi koja je to vodurina ovdje, ogromno! Vi se vozite oko 45 min. tim brodićem. Tamo i nazad. Ako ste već došli do Tikveša, šteta vam je ne produžiti do Zlatne grede. Isto jedno posebno mjesto. Zaseok, rekla bih. Ali ima nešto čudno u tim napuštenim kućama... a i tamo sad renoviraju eko-selo i ima se što za vidjeti... ma, full zanimljivo! Ja se uvijek tamo neobično osjećam i volim se tamo prošetati. Evo par detalja s tih putovanja po Baranji... Obratite pažnju kako na znak! Tikveš... Poznat po dvorcu i po parku koji ga okružuje. Staro je to izletište koje je u današnje vrijeme poznato kao "Dvorac u Tikvešu" gdje je Tito volio ići u lov. A znate kako je Tito lovio, hehe... Radi se o kompleksu zgrada koji su nastajali u različitim povijesnim razdobljima, počevši od druge polovine 19. st. Bile su to u početku lovačke kuće, a kasnije ladanjske kuće, vikendice za bogataše. Tikveš se sad polako obnavlja, nažalost, dosta je oštećen. Morate znati da je posebno propao za vrijeme Domovinskog rata kada je cijela Baranja bila pod srpskom okupacijom. Dvorac je u tom periodu teško devastiran. Koliko znam, mislim da tamo možete i prespavati, ali nisam sigurna. Postoji i restoran, čula sam da je dobar fiš i da ima raznih drugih ribljih jela i divljači. SIgurno je štos tamo stati, prošetati i nešto popapati. Ako ne u Tikvešu, možete jesti u Kormoranu u samom Kopačkom ritu. Kraj je danas ostao i dalje poznat kao bogato lovište, dolaze, navodno, i stranci loviti našu divljač. Meni je to odbojno i odurno. Pročitala sam da ima 5-7 tisuća divljih jelena u ovom području. Siroti. Evo, ovdje sam našla zanimljiv članak o Baranji (napisala Tanja Kraljić) o turističkim mogućnostima pa pročitajte što sve možete raditi u Baranji. Stvarno je dobro prezentirana regija... Evo jedna drvena instalacija u samom kompleksu... Sve je prepuno zelene boje, na sve strane travnate ledine ili guste šume... sve miriše... nirvana/zen! Evo i najpoznatije zgrade u okviru tog kompleksa. Do svih tih zgrada, kao i do kompleksa cijelog, dolazite normalnom asfaltnom cestom. Ovo je ladanjska kuća, izgrađena u prijelazu stoljeća. Nažalost, dosta propada, ali nadam se da će se to čim prije sanirati... Zgrada koja je služila za poslugu hehe... skromno, ne? Ovo je glavna zgrada u Tikvešu! Poznato je kao "Titova vila"... U doba Juge, stariji se sjećaju sigurno, tu su se znali održavati banketi i primati strane državljane i "visoke funkcionere" hehe... stvarno je bilo elitno mjesto! Sirotinja, radnici i seljaci, nisu imali pristup tim krajevima, naravno! Park koji okružuje cijeli dvorac Tikveš je prekrasan! Ima puno roditelja s djecom i stvarno je lijepo kao izletište. Evo na kraju mapa Tikveša, uzeta s ovih stranica radi lakše orjentacije. Za kraj par slika iz Zlatne Grede... Snimljeno u dvorištu jedne kuće u Zlatnoj Gredi... A ovo je iz etno-parka u Zlatnoj Gredi.. Imam jako puno fotografija iz Baranje... ovo je mrvica i tek toliko da dobijete neku malu sliku što se sve tamo događa i ima za vidjeti... u sljedećem ću postu staviti još samo par fotografija da vidite dio te ljepote...

- 17:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2007.

Birtije po Baranji i Kopački rit (I.)

Obožavam Kopački rit i bila sam tamo hrpu puta. No, moram priznati da se brodom po Kopačkom ritu nisam vozila od rata. Kako sam imala goste iz Metropole, odlučih ih malo provozati po Baranji pa smo, između ostalog, završili i u ovom trokutu između Dunava i Drave. Nemojte slučajno doći do Osijeka ili nekih obližnjih mjesta, a da niste otišli do Kopačkog rita. To kao da ste bili u centru Zagreba, a niste bili na sladoledu u Milenijumu. Inače, da ne bude zabune, Kopačevo je selo tik do Kopačkog rita. Do tamo stignete za par minuta. Točnije, imate 10-ak kilometara od Osijeka. Pređete osječki most i samo ravno do Bilja, u Bilju skrenete na glavnom raskršću kod jedine benzinske pumpe desno i samo pratite oznake. Kilometar dalje ćete napraviti još jedno skretanje desno. Ako na tom drugom raskršću produžite ulijevo, stići ćete u jedan od najpoznatijih birtijetina za fiš u Baranji - Citadelu. O baranjskim bih birtijama mogla napisati cijeli post, ali nekako mi se ne da jer nemam slika... Jedem po Baranji već godinama, ali nisam se trudila to nešto ovjekovječiti. Često ćete čuti fraze "najbolji fiš", "najbolji restorani" i "najbolja klopa" u Baranji. Pa vam se tu uvijek uzme Kovač čarda u Suzi, Citadela u Vardarcu, Varga u Bilju, itd. Jedan provali pa onda svi za njim kao papige jednu te istu spiku. Kao kad se sad svi zaklinju u Maratonce i svi znaju sve fore iz filma, a gdje su bili kad se snimalo. To sve što čujete o Baranji nisu nikakva kultna mjesta gdje možete kao fantastično klopati, već su to zanimljive birtije, koje imaju svoju draž. Prave restoranske ponude u Baranji, nažalost, nema. Ona tek nastaje u zadnje vrijeme. Što ne znači da ova mjesta ne trebate obići. Čak štoviše! Sigurna sam da ćete se dobro zabaviti, samo morate znati što vas čeka. Imaju ona itekako svojih čari... Legendarna je bila Čingilingi čarda, na ulazu u Bilje iz Osijeka, ali nje već odavno nema. Kovač čarda loše izgleda, pogled nikakav, prastari namještaj, priučeni konobari. Poznate su fraze "joj, Kovač čarda rulz" i to od ljudi koji ne bi znali naći na auto-karti selo gdje se ova birtija nalazi, a kamoli da su tamo bili i jeli... Pa šta ti vrijedi i da je fiš dobar kad jedeš u tužnom okruženju. Eto, meni je to bitno, jer Kovač čarda djeluje jako zapušteno. Varga je bio dobar dok je pokojni Geza bio živ. Sad očekujte postariju gazdaricu koja se svaki put kad vas vidi nalakti na vaš stol i forsira "obiteljski restoran" u stilu lege-smo-si. Ne možete na miru pojesti klopu i popričati s ljudima s kojima ste ušli u restoran jer ona misli da nam je svima cilj da "znamo gazdu" kad negdje dođemo. Pardon, gazdaricu. Napomene da "ne stavlja rep i glavu u fiš" i da "(tovljeni) šaran nije jedina riječna riba za fiš" - ne pomažu. No, dobro, ako ste u ovom kraju, svakako to sve trebate obići. Fora je sve to vidjeti i doživjeti! Uostalom, ako ste u dobrom društvu, na puno ćete toga zažmiriti, ne? Citadela je dobra, volim tamo otići i bila sam brrrdo puta. Od svih baranjskih birtija mi je još najbolja (i najbliža). Očekujte i tamo karirane stoljnjake, očajne toalete, prastari namještaj... Ali u Citadeli kad kažete hoćete srednje ljut fiš, takav i dobijete, kad kažete nećete glavu i rep u fišu - ni ne dobijete ih! Fiš je stvarno dobar, malo drukčiji od standardnog, ali dobar. Konobari brzi i ljubazni, ima puno mjesta za sjediti. Sve vrvi Osječanima. Oni koji jedu mesinu tamo kažu da je i meso dobro. Kad vodim ljude koji nisu odavde na klopu u Baranju, uglavnom ih, ipak, vodim u Citadelu. I nitko se još nije skanjivao, čak štoviše, svi su bili oduševljeni atmosferom (i klopom). Inače, odlično mi izgleda restoran Kolar u Suzi (to je u centru Suze, Kovač čarda je na kraju kad idete od Osijeka). Kolar je u starom vinskom podrumu, lijepo sređen, imaju i svoja dva vinska podruma. Suza mi je, inače, najljepše baranjsko selo i to svakako trebate vidjeti. Svaki put se naježim kad prolazim tim krajem. No, do tamo nam se nekad ne da ići, ima 40-ak km i ako hoćete popiti i baranjskih vina, veće su vas šanse da će vas na povratku policija zaustaviti nego kad se vraćati par km od Osijeka. Otvoren je i restoran u Karancu, tzv. etno-selu, ali sve me strah otići, jer su komentari dvoje ljudi kojima vjerujem i koji su tamo bili u dvije različite situacije prilično oštri. Skeptična sam, no, morat ću kad-tad otići i do tamo. E da, preko ljeta probajte šarana na rašljama u restoranu Kormoran u Kopačkom ritu, odlična klopa i fantastičan ambijent preko ljeta kad sjedite vani... Kak' sam taj restoran zaboravila, ali stvarno je dobar i taj! Ne, ne, moram se sad zaustaviti, neću više od birtijama po Baranji... ako nekog zanima, mogu nekom drugom prilikom... većinu zanima kako dobiti Cigane da vam sviraju navečer, jer ni to nije lako, a i morate ih uvesti iz susjedne Vojvodine, hehe... Trebala bih malo fotkati sljedeći put kad budem išla klopati po Baranji pa vam tu pokazati sličke da sami vidite bar dio štimunga. Ma, tko zna, možda fakat to sve je već kultno... pišem tu, pišem, čitam, a zapravo mi sad sline cure i već smišljam kad ćemo opet tamo na klopu... mogla bih sutra-preksutra pa vam stavim fotke bar iz Citadele... Znam ja da bi sad bilo slatko tračati birije po Baranji i baranjske konobar, ali nećeeemo! Da me ne bi shvatili krivo, ja stvarno volim Baranju! Čim pređem dravski most u Osijeku odmah nabacim osmijeh i viknem jupi. Baranja vam je gušt da se idete čisto vozikati autom, a kamoli što imate što vidjeti (i pojesti hehe). Posebna je u odnosu na ostatak Hrvatske i to se jako osjeti. Nego... Kopački kažete? Budući da izbjegavam prepisivanje drugih izvora po blogu, neću se puno zadržavati na samom Kopačkom ritu. Imaju dobre stranice na web pa koga zanima neka ih pogleda. Imali smo vodičicu, ljubaznu i simpatičnu. Od nje sam saznala neke nove informacije - "rit" je zato što nije samo voda već ima dosta i kopna (inače bi bio močvara) - orlovi štekavci prave gnijezda teška i do 250 kg, široka i do 9 m2 - niti jedan kopneni ili vodeni put u Kopačkom ne ide u krug - odakle ste krenuli istim se putem morate i vratiti - ne zna se koliko ima mina, ali je Kopački rit dosta minirano područje... mine šeću gore dolje ovisno o vodostaju, plus, dobar dio njih se ukopao u mulj (pitanje o minama sam ja ponosno postavila vodičici i time isprepadala ne-Slavonce koji su do tada vriskali od oduševljenja pojma nemajući gdje su došli) Kopački rit za mnoge Osječane znači samo jedno - leglo komaraca! Problem je što se oni razmnožavaju u toj vodurini, a ne smiju se špricati jer bi se ubijanjem staništa komaraca ubijale i druge biljno-životinjske vrste. Onda mi svi okolo moramo trpjeti zbog ljepote. No, zadnjih godina pa tako i ovo ljeto, komaraca opće nije bilo. Eto, u svakom zlu nešto dobra pa tako i u suši. Kopački rit je najpoznatiji po čitavom nizu različitih vrsta životinja (pr. 40-ak vrsta riba, 300-tinjak vrsta ptica), a i bujna je vegetacija (400 biljnih vrsta). Karta za vožnju brodom je 70 kn. Isplati se. Kartu kupite odmah na ulazu s desne strane, morate se spustiti autom na parking... Da kiča ima svuda pa i po parkovima prirode, dokaz nam je ova karton-skulptura Kad kupite kartu nastavite se voziti još jedno kilometar automobilom kako bi došli do mjesta odakle kreće brodić. Možete i ostaviti auto na ulazu pa se prošetati 20-ak minuta obilježenom stazom od recepcije do broda. Radi se zapravo o dva brodića, većem i manjem, koji vikendom idu svakih sat. Morali bi rezervirati mjesto telefonom, za svaki slučaj, jer su po lijepom vremenu - gužve. Najbolje je da ih nazovete i provjerite voze li brodovi i kada. Evo malo reklame za muški dio populacije da posjeti Kopački rit! Ove ptice toliko kake opasne otrove da ubijaju drveće na koje slijeću - spora i užasna smrt za drvo. Bilo je i zmija. Ne brinite, mi smo poskok-free područje! Nema tu otrovnica... Iako smo komentirali da kad prolaziš brodom svaki tren očekuješ da ti se spusti neki krokodilčić u vodu kad te spazi na tom brodiću. Evo još par fotki prekrasne prirode... Inače, svi djelatnici Kopačkog rita rade - sve! Stvarno se trude i s obzirom kolikim financijskim sredstvima raspolažu, Kopački super izgleda! Šteta da je toliko miniran i da vjejatno nikav neće biti razminiran. Ali bar u ovom dijelovima koji su sigurni za vožnju treba uživati. Može se, inače, doći i biciklima, duž Drave, do Kopačkog rita, ali ja to nisam do sad nikad napravila. Nisam imala s kim, a nekako mi se ne ide tamo da ja budem vodičica. No, i to mora bit super doživljaj, vozikati se nasipom...

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.10.2007.

Orlove stijene i janjetina

Moram odmah ispaliti ono što me mučilo, a to je, jesu ove Orlove stijene neka lokalna nazi-spika? Te neki orlovi u igri, te u Poljaku naglašeno kako je vidikovac napravljen za vrijeme Drugog svjetskog rata? Nego, možda sam malo preveć paranoična, nastavimo u revijalnom tonu. Dakle, nakon što smo se spustili u Male Drage s vrha Okrugljak, imali smo još vremena i sunca da odemo do Orlovih stijena, poznatog vidikovca. Od Malih Draga produžili smo još prema istoku, prošli Razdrto i vrlo lako našli tablu koja nas je uputila da do Orlovih ima samo 15 minuta pješke. Hm, nismo znali da smo se baš toliko približili pa smo tu odmah parkirali i još malo prošetali noge. Do vrha dođete bez problema i tamo je zaista prekrasan vidikovac. Postoji i žig za one koji skupljaju žigove GPP-a. Dio pogleda... Isplati se otići pogledati! Kad smo došli do auta, nećkali smo se kojim putem nazad. Uvijek vječna prokletstvo-dilema: da li se vratiti nazad (do Brod Moravice) i ići normalnom cestom ili ići kraćim putem sporije kroz šumu. Naravno da smo izabrali ovo drugo. Truckali smo se 12 km dok nismo vidjeli civilizaciju. U jednom trenutku smo naišli i na lovački dom Litorić i od te točke je cesta, naravno, bila asfaltirana. Ne znam jesmo uštedjeli na vremenu, ali na kilometraži jesmo. Mrak se već spuštao, a izbili smo na staru cestu Rijeka-Zagreb negdje kod Vrbovca. I tu je krenuo najveseli dio dana, a to je gdje i što jesti. Ova druga dilema je brzo bila razrješena, jer nakon nekoliko pokušaja da u Gorskom kotaru jedemo išta osim janjetine, slegnutih ramene prepustili smo se uvijek vjenčnom ražnju. Dovraga! E sad nakon što smo riješili prvu dilemu janjetina - nešto drugo 1:0, trebalo je odlučiti gdje...Zdihovo (Mali raj) i Rim (Rim) su stare destinacije, do Bosiljeva mi se ne da čekati. Ovaj puta odlučili smo se na restoran u Klancu, koji je nezgodno smješten pa ga se uvijek sjetimo kad smo već u ravnini s tim restoranom, a vozimo 70km/h. Ovaj puta smo ga, opet, promašili, nezgodno je u brzini za skrenuti, ako imate iza automobile. Ništa, vozimo se mi do prvog skretanja pa ćemo se vratiti. Kad ono, prvo sljedeće okretanje kod restrana Rim u Rimu, hehe... opet grozna dilema, ostati u Rimu ili se vratiti! I odlučismo se vratiti. Zaokrenemo na parkingu restorana Rim u Rimu i vratimo se u selo Klanac, restoran Mirni kut. Nismo tamo nikad jeli pa da vidimo. Janjetina fina, bolja nego u Rimu, nije bila tako slana. Cijena 160 kn kilogram. Konobar vrlo ljubazan i pristojan, pravo osvježenje. Stigli smo taman na netom pečenu janjetinu tako da nismo ništa čekali. Ma, sve pet! Mislim da je tu puno ugodnije preko ljeta, kad se može sjediti vani, no, opet... ljupko je bilo. Preporuka!

- 09:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

Okrugljak: E ljudi, pa ovo i nije tako loše!

I u ovom su postu, kao i u prethodnom, fotografije slikane mobom. Nakon što smo osvojili Špičasti vrh odlučili smo se vratiti u Brod Moravice i krenuti na istok, par sela dalje bio je početak uspona za Okrugljak. Eto, 10-ak minuta autom i evo vas podno novog izazova. Evo karte... Ovaj puta donijeli smo odluku gdje ćemo ići čak dva dana prije pa smo imali vremena proučiti situaciju na terenu. Moj omiljeni Planinarski forum opet mi je bio polazna točka naših planinarskih istraživanja. Kako su tamo pojedini sudionici rasprave bili prilično kritični prema vrhu, očekivali smo najgore. No, moram odmah priznati, nama se baš svidjelo. Ne znam jel vrh zaista sladak ili smo "vidjeli gore", no, mi smo bili daleko od razočaranja. Prvo, selo MalE DragE je prekrasno, tajnovito mjestašce s prekrasnim kućama... Postoje neke markacije oko crkve koju ćete naći u središtu sela, ali ih ignorirajte i krenite par metara dalje do ove ulice. Tu desno skrećete! Mi smo parkirali odmah na ulazu u ulicu, neki je bunar tamo pa smo ga mi iskoristili kao stol za kruha-paštete. Imali smo sreće i s ljudima u selu. Čim smo izašli iz kola, prilazi nam čovjek i veselo dobaci "Okrugljak?" i mi s njim odmah priču, uputio nas iako je dalje sve bilo lakše. Inače, možete produžiti još jedno 300-tinjak metara dalje tom ulicom i parkirati negdje na šumskom putu, ali nema potrebe. Kao što vidite na toj gornjoj mapi, zapravo ćete ohoho obići brdo da bi ste se popeli na vrh, stalno idete s boka i motate li ga motate... Što se tiče kritika da je staza zapuštena, vjerojatno je zbog jesenskih (ne)prilika dosta toga bilo prirodno "pokošeno". U drugoj petini puta ima grana po stazi, ali vidjeli smo puno gore. Ovo lagano ispreskačete, učini vam put malo zanimljivijim, a ne da pognute glave/šutke kročiš kroz šumu. Čak smo i sunca imali, ono dopiralo sunce do nas, što je stvarno luksuz po šumskim putovima. Evo ti lošiji dijelovi puta: Šikara Zatim ćete nakon pola sata izbiti na neku široku šumsku cestu, čudili smo se da ona nije bila dio puta do gore, baš je dobro izgledala hehe... Njome idete još par minuta dok ne vidite markaciju i oznaku za vrh. Doći ćete na jednu čistinu i naći malu oznaku blago ulijevo (na slici ovaj "šumski prolaz" lijevo na slici). Svijetla i lijepa šuma. I onda.... ... zlatni žig!! Koji smo mi sretnici! Trebalo nam je 65 minuta do vrha. Nema vidikovca pa smo izlupali žigove i vratili se nazad kako bi stigli obići još Orlove stijene. Kad smo se spustili na početak sela, sreli smo gospođu koja stanuje baš u toj ulici s kojom smo započeli naš uspon i fino smo s njom proćaskali. I ona nam je dala praktične informacije kako doći do Orlovih stijena. Zapravo, i nije bilo potrebe, jer ćete se i bez tih uputa snaći. Postoje i markacije i table s nazivima mjesta. No, opet, uvijek je lijepo kad s nekim možeš srdačno popričati. Za kraj, slatka gljivica... ili možda nije? Vrh: 886 m Markacije: Korektne Žig: Nov novcat, pozlaćen Vrijeme do vrha: 65 min. Opasnosti: Eventualno prepreke na stazi, šikara Životinje: Neki vidjeli srne. Ja ne. Vidikovac: Nema. Sve u svemu: Simpatično.

- 09:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 17.10.2007.

Špičasti vrh: Jedan od mnogih

Prvo moram napomenuti da se dogodilo nešto zbog čega sam u automobilu oko Karlovca dobila slom živaca: zaboravila sam ponijeti foto-aparat. Što da vam kažem? Poludjela sam. To kao da sam zaboravila gojzerice ili ruž ili vodu, a idem na planinarenje!! Sve fotografije su snimljene s mojim, na sreću novim, mobitelom, koji se pokazao kao okej, da bar mogu neke fotografije prezentirati blog-javnosti. Fotografije snimljene sa Sony Ericsoon 800i. Evo kako smo proveli vikend. Odlučili smo se jedan dan posvetiti prvo Špičastom vrhu, za koji treba 45 min. vremena. Nakon osvajanja Špice, produžiti na Okrugljak za koji treba sat vremena hoda do gore. Kad završimo i taj drugi vhr, ako nam ostane vremena, produžiti do poznatog lokalnog vidikovca - Orlove stijene. Sve je par minuta od Brod Moravica na istok, odnosno na zapad. Fino smo to smislili i, na sreću, ostvarili. Vrijeme je bilo polusunčano i stvarno smo se nauživali. Očekivali smo slabiji izlet nego smo dobili. Reći ću vam zašto... Što se tiče Špičastog vrha, prvo morate znati da u Gorskom kotaru postoje dva (2) Špičasta vrha: pazite da ne završite na krivom i poljubite vrh, umjesto žiga! Evo da pripomognem! Od Brod Moravica krenete prema Moravičkim Selima. Crveno cestovni put, žut pješačenje. Kad dođete u Brodske Moravice ključno vam je ovo raskršće. Imate više manjih cesta, vi idite najljevijom od ove točke. Na najdesniju ćete se vratiti ukoliko želite u istom danu obići i Okrugljak. Kad dođete u Moravička sela, vozite samo ravno i na kraju sela dođete pred ovu kuću. Tu parkirate auto gdje prestaje asfalt. S lijeve strane parkirajte, s desne strane kuće ide put. Sve je korektno označeno. Markacije nisu najnovije, ali su fino vidljive. Baš po Goginom ukusu, koji je rekao da voli diskretne markacije. Niti u jednom trenutku nije bilo da se nismo snašli. Jesen je bila u zraku. U jednom trenutku, ispod čeke, naći ćete tablu s oznakom za skretanje u lijevo. Tu skrenete, dakle, lijevo i polako se penjete na greben. (Pazi termina "greben", kako to gordo zvuči na ovakvom brdašcu hehe.) Nakon 40 minuta hoda od Moravičkih sela odjednom će se pred vama ukazati najljepši prizor za svakog žikomana Zlatni žig!! A pogled na Kupu i Sloveniju prekrasan! Gore je napravljen mali vidikovac pa smo se zadržali malo na klupici i uživali u prirodi... E, da, jedno pitanje... Zake postoje razlike u metraži planina između HPO-a i knjiga i oznaka na terenu? Recimo, što se Špičastog vrha tiče, razlika je u jednom metru (701 ili 702m?). Zanimljivo, cijelim putem je bilo oblačno, čim smo krenuli iz auta na vrh odjednom sunce. No, kako smo se bojali kiše, na Špici smo bili jedno pola sata i brže krenuli dolje. U povratku, vidik koji nismo skužili kad smo se penjali bio je sladak: Inače, da se vratim na početak ovog posta i Brodske Moravice. U centru je podignut spomenik, a ne piše kome pa smo mi složno zaključili da je najbolje da ga posvetimo dr. Poljaku. Vrh: 702 m Markacije: Sve pet! Žig: Nov novcat. Vrijeme do vrha: 40 min. Opasnosti: Ma, nikakve! Životinje: Vidi prethodni odgovor hehe Vidikovac: Prekrasan! Kupa i Slovenija divni! Sve u svemu: Jako simpatično i za preporuku

- 08:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

Sovsko jezero - nema sova, a bome ni jezera

Do Sovskog smo jezera došli nakon što smo otišli iz Čardaka. Brod smo ostavili iza nas i krenuli prema sjeveru i Našicama. Prođete Podcrkavlje (kojeg li imena) i u Ruševu skrenete desno. Iako je na kartama ova cesta prema Đakovu označena kao loša, moramo vas sve razveseliti da je cesta novosređena i odlična! Tamo malo vijugate, spuštate se dok ne dođete do zaseoka gdje će vam jasno biti žarko plave table "Sovsko jezero" sa strelicom pravca. Omašiti ne možete. Da smo od Čardaka išli pješke do Sovskog jezera, trebalo bi nam dva sata. Što me tamo oduševilo? Prvo, napravljena je mala poučna staza. Svako drvo ima pripadajuću zgodnu tablu s nazivom. Super izgleda. Vrlo edukativno! Netko si je, zbilja, dao truda. Inače, jezero zapravo nije jezero već svojevrsna bara. Sve je malo, ima šaša, ali da ne shvatite krivo, sve je slatko i jako fino uređeno. Nemojte očekivati neku ogromnu količinu vode! Radi se o jako simaptičanom izletištu. Tamo smo zatekli veće grupe roditelja i djece, cika na sve strane, osjetila se velika uživancija i dobra energija. Našli smo i dvije table koje su nam djelovale prilično nerazumljivo... znate one tekstove koje pročitate jednom, dvaput, više puta i ono... ne kužite što je pisac htio reći... Druga tabla nas je isto malo zbunila... Ono... malo te zbuni i dođe ti da postaviš pitanje "Da... i..?" Na sve strane instalirani objekti za roštilj-performans. Jedino nismo skužili što je ovo desno od roštilja? Neka okrugla posuda s rupom u sredini? Mislili prvo da je to kao za čobanac, ali ta rupa u sredini nas je razuvjerila. Ono što nas je posebno dirnulo jest informacija koju smo našli kad smo izlazili s izletišta, a to je da su sve ovo izgradili stanovnici okolnih sela. Dakle, svaka im čast! Kao u stara vremena radnih akcija, ljudi nisu sjedili skrštenih ruku, već alat u ruke i ajmo raditi! Na kraju su dobili super simpatično izletište na koje dolaze čak i Brođani! A evo i mi... Bravo, čestitam! Fantastično! Eh da je više tako osvještenih stanovnika Lijepe naše! Ovo je mjesto za preporuku kako se izletišta trebaju raditi! P.S. Nisam znala gdje da ubacim fotku s puta na Sovsko jezero pa sam ubacila tu... ne znam za šta služi... za izbacivanje svemirskih raketa? Ne, ne, to bi bilo prejednostavno... any clue?

- 09:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2007.

Čardak: Ni na nebu ni ne zemlji, a možda je u šumi

Evo mene, opet, na Dilj gori. Jedan od mojih prvih "planinarskih" izleta bila je diljska Pljuskara. Ovaj puta išli smo zbog mučo važnog razloga, a to je žig u slavonski dio HPO-a. Izabrali smo Čardak. Sumnjam da vas je većina čula za to, nisam ni ja do trenutka traženja pogodne destinacije. Planirali smo obići Čardak i kasnije poznato brodsko izletište - Sovsko jezero. Zgodan izletnički dan. Kako doći do Čardaka? E sad, tu smo se malo napatili... Dr. Poljak je o tome nešto površno napisao, nedovoljno da bi se snašli. Krenuli smo prvo tražiti gdje je uopće Čardak na Dilj gori. Našli smo na jednoj karti da bi trebali tražiti Ljeskove vode i od tamo krenuti na Čardak. Odlučili smo se na varijantu iz Osijeka prema VStrizivojna-Vrpolje, tamo smo skrenuli s ceste koja je produžavala za Veliku Kopanicu (i autocestu Zagreb-Lipovac) i produžili desno. Redala su se sela Brodsko-posavske županije: Čakovci, Donji Andrijevci, Staro Topolje, Garčin i Trnjani Malo poslije Trnjana tabla za skretanje za Šušnjevce i Korduševce, koje su bile naše ključne točke za odlazak na Čardak.. Ne možete promašiti raskršće, jasno vidljive table, groblje s desne strane. Nije bilo problem za naći. Da skratim, evo mape što sam sredila, crveno je označen cestovni put: Na terenu se, inače, nije bilo problem za snaći, markacije su bile odlične, sve pet. Da sad ukratko pretrčim izlet. Negdje na ovoj slici nalazi se i vrh Čardak, gdje - ne znamo! Ali ovako izgleda prilaz s linije Šušnjevci-Korduševci... Nešto prije dolaska na Ljeskove vode, nakon ova dva sela, vidjet ćete uz cestu neuobičajen prizor i tablu s natpisom "Kolonija ptica pčelarica". Na Netu nisam baš našla nešto informacija o ovim pticama, nabrzinu sam preletjela tekstove i pročitala da su rijetke, da su divne, da prave veliku štetu jer jedu pčele-radilice (malo trača hehe), da imaju specifičan način života, itd. Mi nismo sreli niti jednu, zato smo slikali njihov stambeni komplex. Odjednom će se, samo vozite ravnom cestom, pred vama ukazati malo umjetno jezero Ljeskove vode... Dakle, samo vozite u produžetku Šušnjevci/Korduševci i put vas odvede do ovih Voda... Tu smo čak vidjeli jedan (1) šator i par ljudi. Produžite slobodno stotinjak metara pored jezera i vidjet ćete da tu završava asfalt. Nastavlja se šumska cesta i dvije markacije ćete naći tik do ceste. Odlučili smo se za markaciju koja je bila uz taj šumski put. Tamo smo sreli nekog čovjeka i priupitnuli ga, just-in-case moj planinarski moto, je li Čardak u ovom smjeru. On se toliko oduševio da smo u tri (3) minute stajanja s njim saznali sljedeće: da je njemu do gore trebali 35 min., a da će nama (nakon što nas je odmjerio) trebati 45 min. Da je bio dva puta oženjen. Da je prva žena sestra našeg poznatog trkača i da ga je tri (3) puta nokautirala i da je jedva od nje pobjegao (rekao je kojeg, ali ne možemo vam reći). Da ne voli crvenokose. Da ne voli plavuše, ali dobro možda mogu proći ako nemaju plave oči. Da voli sisate. Da je vrh Čardak s te naše lokacije skroz udesno (iako je bio skroz ulijevo, ali nema veze). Da se moli Allahu. Da mu je doktorica rekla da prestane pušiti, a da on uopće ne puši, ali radi na dizalici. Da su mu djeca popravila kompjutor što nisu znali u firmi gdje su "pokidani" kompjutor odnijeli. Da je njima uvijek ručak nedjeljom u 11:30. Khmda... Cijelim putem su markacije bile korektne. Evo i jednog detalja, markacija u kombinaciji s petokrakom. Da nemam ovaj moj "žik-logo" na blogu, vjerojatno bih stavila ovu, ehehe... Vjerovali ili ne, iako se radilo o šumskom putu bez vidikovaca, put nije bio dosadan. U jednom trenutku izašli smo, čak, na nekakvu dolinicu... Prošli je i produžili... Putem je bilo puno gljiva. U jednom trenu smo skužili srnu, nije bilo vremena za fotkanje. Ali ja stvarno ne kužim što se događa s tim divljim životinjima. Te nas medvjedi nisu čuli, te nas ova srna nije čula, a daleko smo od toga da kontempliramo u tišini dok planinarimo i definitivno se ne igramo Mr. John Locka iz Losta... U jednom smo trenu presjekli jako široku šumsku cestu (možda je to ta koja je vijugala od samog starta našeg uspona? ne znamo). Također, na ovoj karti koju sam napravila nismo na terenu skužili kojim smo točno putem išli od trenutka kad smo ostavili auto. Vjerujte, izgubiti se ne možete, sve je lijepo i korektno markirano i uspon je kraći od 45 minuta. Na par mjesta treba bit oprezan i pratiti markacije. Crveno cesta, žuto pješačenje, plavo jezerce! Na krati sam obilježila žutim gdje smo kao išli, ali moguće da nije to baš ta stazica, tko će ga znati u onoj šumi. Nije vam to ni važno, jer ćete se lako snaći s dobrim markacistima. Na vhu opet nakaradni... što je to već... piramida? Može li mi netko reći tko je to gradio i zašto? Ima li to kakvu funkciju? Jel to, Božemprosti, neka geodetska spika? Unutar ove betonske konstrukcije nalazi se sve neophodno! Eto, nije neki poduhvat, ali lijepo je vidjeti kad se netko brine o putu, markacijama, bilježnicama, žigiću, oznakama. Svaka čast. To poštujem. Nazad smo sišli za 20 minuta i produžili za Sovsko jezero. Napisat ću kratak post i o tome, jer se ima što (tj. koga) za pohvaliti. Vrh: Skromnih 421m Markacije: Školski primjer dobro označenog puta, bravo! Žig: U sklopu piramide, sve uredno Vrijeme do vrha: oko 40 min. Opasnosti: Blato na putu Životinje: Srna Vidikovac: Nula bodova na vrhu, samo jedan tijekom hodanja Sve u svemu: Ugodna šumska šetnja

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 13.10.2007.

Cepeliš: Piramida, Dolina kraljeva i pripiti faraoni

Sumnjam da je većina vas ikad čula za ovaj vrh. Nisam ni ja dok nisam uspoređivala koje su razlike u odnosu na Dnevnik HPO-a iz 2005. i 2007. godine. Naime, Cepeliš je dodan kao najnoviji neophodan vrh u rubrici "Karlovačko Pokuplje, Banija i Kordun". Nemam pojma ništa o tom vrhu, ali kako nisam nikad bila u tom kraju, nismo se dugo nećkali da si zadamo novi cilj. Imali smo dosta dobru kartu, samo je bilo pitanje odakle ćemo krenuti. Mene prestrašilo upozorenje dr. Poljaka, ali i čovjeka kojeg smo usput sreli, da je to područje još uvijek minirano. Zgrozila sam se. Mislim, uvjerili su nas da gore ljudi idu uredno i da je gore full izgrađen dom. No, činjenica da neću moći, po potrebi, ni na dvije minute u šumicu otići zbog mina mi je ulila strah u moje preplašene kosti. Ovo je fotkano još iz faze kad nismo znali jel Cepeliš lijevo ili desno. Zato se nisam usudila ići putem od Hrastovice-Gradine prema vrhu Cepeliš, koji je kao stari planinarski put. Pustite priču. Idemo mi podno brda pa onda pješke šumarskom cestom kojom se, između ostalog, prevozio materijal za izgradnju planinarske kuće. Sigurnija alternativa. Kako rekoh, karta je bila dosta dobra uz jedan važni propust. Naime, selo Cepeliš je krivo ucrtano. Ono nije na tom desnom raskršću, već dva-tri cenimetra ulijevo. Pogledajte to raskšće ulijevo od ucrtanog Cepeliša. Neobičan propust koštao nas je toga da smo u jednom trenutku ušli u selo Cepeliš i zaključili da smo otišli previše udesno pa se odlučili vratiti. Kad smo, vozeći makadamom, skužili prvog čovjeka i njega pomalo očajni upitali gdje smo, tip nam objašnjava da idemo u totalno drugom smjeru od točke gdje smo mislili da trebamo ići. Ostali smo šokirani kad smo konačno postavili pravo pitanje "Oprostite, a gdje se mi sad nalazimo"? Odgovor je bio poražavajući. U Župićima (Pogle kartu.) No, dobro, kasnije smo skužili u čemu je greška - selo je krivo pomaknuto udesno na karti, na krivom je raskršću. Označila sam crvenom strelicom na gornjoj karti gdje je trebalo pisati "Cepeliš". Mi svaki put kad bi ušli u selo vratili bi se, jer smo mislili da smo promašili raskršće za skretanje desno. A zapravo, vi trebate ući u selo, bar prvu trećinu sela, da bi se odvojili za vrh. Vratili smo se u Cepeliš, prošli selo i bez problema našli skretanje za vrh. Opet smo se, doduše, nalutali, hehe... Ali i poštujemo moto "upoznaj domovinu da bi je više volio makar i u (za)lutajućoj varijanti". Mi je fakat upoznajemo. I što treba i što ne treba. Na ovom linku možete vidjeti veliku kartu kraja. Tu ćete sve lako skužiti. Kako je ogromna, namjerno dajem samo link. Stavila sam u ovaj post malo više mapa jer pretpostavljam da će ljudi tek sad početi otkrivati ovaj kraj nakon ove promocije u HPO-u. Evo sad malog izvatka iz te karte: Kad smo došli do tog skidanja s makadama ulijevo prema vrhu našli smo na grupu lovaca. Rampa otvorena. Tu smo parkirali auto. Nismo se usudili dalje, iako se moglo, da nam ne bi zatvorili cestu. Na gornjoj karti vam je crveno ucrtana makadam cesta gdje smo išli autom, a žutim gdje smo krenuli šumskim putem u brdo. Nisam ih se usudila slikati, da se ne ponovi incident iz prošlog posta pred Gavrilovićem. Nešto sam i naučila u ovom kraju. Do vrha ima nekih 4 kilometra normalnog šumskog puta. U jednom trenutku s lijeve se strane vidi Petrinja. Šteta da nisu posjekli šikaru (mine?) pa napravili neki zgodni vidikovac. Morali smo žuriti jer je sumrak polako dolazio. Petrinja s ceste za Cepeliš. Znat ćete da ste blizu vrha kad naiđete na ovo eko-vozilo-kiosk Gavrilović Petrinja Jugoslavija. Ovo je vozilo postavljeno blizu vrha Cepeliš kako ljudi okolo ne bi bacali smeće. E, da, postoji još jedna fora... naime, svuda se spominje ta famozna "piramida na Cepelišu". Mi bili uvjereni da je to ono za penjanje, pa se popneš i imaš još bolji pogled na okoliš. Neki fini vidikovac i to. Čovječe! Mi došli gore, a to neka nakaradna betonska konstrukcija. Uopće ne znamo za šta je! Pa mi bilo neugodno. Naime, mi smo više puta stajali i pitali za put jer nam je bilo sporno... i njih dvoje-troje nas je pitalo šta idemo gore... onak' ljubazno popričate... i da mi sad neobjašnjavamo kako smo mi plaaaaninari, HPO, HPS, blabla, mi svaki put rekli "Pa, eeeeto, prvi put smo u Vašem kraaaaju pa da vidimo i tu poznatu piraaaaamidu na Cepelišu." E!! Tko zna šta su ti ljudi mislili! Naš šok kad smo vidjeli tu famoznu "piramidu" bio je na sekundu neizdrživ: Koja bruka! Ova piramida je nešto najstrašnije što smo vidjeli! A mi se okolo hvalili kako nam je malne životni cilj vidjeti to čudo! Žig je uzidan i u funkciji na desnom zidu piramide... Dom na Cepelišu je gotov (ne znam zapravo jel to planinarski ili lovački dom/kuća). Rekoše nam lovci. I ne znamo je li u funkciji. Za kraj, kako nisam fotkala Petrinju kada smo dolazili (zbog Gavrilović-incidenta), htjela sam se maknuti u prirodu čim prije, tako više nisam imala šta fotkati jer je mrak već polako padao. Imam još samo dvije scene iz Petrinje. Nekih se starih pravopisnih navika teško riješiti. Pretpostavljam da je ovo općepoznata fotka iz Petrinje. Rijeka Petrinjčica u centru. Toliko iz Petrinje! Vrh: 415 m Markacije: Korektne Žig: Na piramdi, jasno označen Vrijeme do vrha: Oko sat vremena od rampe iza sela Cepeliš. Opasnosti: Mine u cijelom tom kraju. Životinje: Vjerojatno ih ima dok je bila hrpa alkoholiziranih lovaca. Vidikovac: Nula bodova. Čak ni s "piramide". Sve u svemu: Sve je ostalo u sjeni incidenta u Petrinji (v. prethodni post Gavrilović)

- 09:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2007.

'Moja Petrinja' i zašto više nikad neću kupovati Gavrilović proizvode

Kako nikad nisam bila u Petrinji, odlučismo se mi na odlazak u ovaj kraj i otkrivanje novog vrha - Cepeliša. Ulazak u Petrinju sam doživjela prilično dramatično. Tako mi se grlo stegnulo i neke grubo zatomljene emocije fino su isplivale na površinu s prvim kućama. Petrinja mi je oduvijek bila mučna asocijacija na Rat. Sjetila sam se osjećaja koji sam imala za Petrinju i Petrinjce dok smo sjedili po osječkim podrumima. Iako daleko, činio se tako blizu. Identifikacije. S ulaskom u Petrinju i tim prvim kućama u meni se razvio i osjećaj bijesa i tuge i one proklete nemoći. Sjetila sam se nekakvih slika Petrinje iz rata, sjetila sam se petrinjskih prognanika, užasa kad je pala, a posebno krvavih događanja tijekom Oluje. I još me sad vrag tjerao da surfam Petrinja/Domovinski rat pa se nove emocije samo nižu. Ne znam zašto, ali Petrinja mi je uvijek budila te neke čudne osjećaje. Nisam tamo nikad prije bila, ali su me potresli, eto baš uz ovaj grad, teški osjećaji u to ratno doba... možda me posjećala na Vukovar, ne znam... Bila sam emotivno vezana uz grad u kojem nikad nisam bila i za koji sam vjerovala da tko zna hoću ikada doći. E evo me sad, došla ja u Petrinji... (pišem zbrda-zdola da bih vam bar malo opisala kako sam se mučno osjećala) Preplavio me osjećaj neke teške simbolike i na rubu patetike, šutke sam promatrala Petrinju... i mislila na sve one koji su poginuli da se ja sad tu vozikam... mučo mučno... Sve mi je djelovalo tako dramatično gledajući poluprazne petrinjske ulice u jedno nedjeljno poslijepodne. Ježila sam se i gutala knedle. Nakon nekog vremena, sad tu dolazi do takvog obrata da vam ne mogu opisati moj šok, dolazimo mi pred socijalističku mrgu od neke tvornice i odmah skužimo da je to poznata tvornica Gavrilović. Uglavnom, tvornica se (ne, nemam sliku, a reći ću vam zašto, to je i poanta ovog posta) nalazi usred grada. Bitno je naglasiti da je hrrrpa privatnih kuća i ulica okolo. Tvornica je ograđena visokom živicom . Inače, tvornicu možete fotkati iz svih mogućih uglova. Ja, onako bezazleno, kažem da mi se stane tik na ulaz u tvornicu... vidim veliki parking pa ću slikati zgradu iznad koje groteskno-marketinški viri ogromna Gavrilović salama... Sviđa mi se taj arhitektonsko-marketinški socijalistički kič, ne mogu si pomoći. I sad stali mi pošteno pred ulazna vrata, iako sam, naglašavam, mogla fotkati odakle sam htjela... mogla sam i ostati u autu, ne bi me uopće skužili da fotkam (sad već kužite u kojem smjeru ide post)... mogla sam otići deset metara prije ili poslije... ma nitko me ne bi skužio! Mogla sam pitati bilo kojeg susjeda jel mogu iz njegova dvorišta fotkati... ma, hrpa kombinacija! Ali ne... Ja pošteno ispred vrata, izlazim van s aparatom i da ću slikati, kad odjednom iskaču naoružani čuvari (on i ona) i na mene zaurlaju: "Zabranjeno je slikati, ne smijete fotografirati!!!" Ja zatečeno, ali ljupko: "Nisam novinarka, privatno slikam, htjela sam samo ovu glavnu zgradu...", jer me dosta ljudi znalo pitati jesam novinarka (zbog foto-aparata). Čuvar me bahato prekida "Ne! Ne smijete fotografirati, molim Vas da ne fotografirate", sav ono važan, konačno neka akcija na poslu! Sad već predosjećam da ovo nešto neće izaći na dobro i logično/ljupko priupitam znatiželjno "Oprostite, a gdje piše da je zabranjeno fotografiranje?" On zatečen pitanjem nešto promrmlja, zapravo više slegne ramenima i opet oštro "Evo, lijepo vas molim da ne fotografirate, jel to okej?". Kao onako pokroviteljsko-prijateljskim tonom, mi-lege, tko će kome nego svoj-svome. Ok, prihvaćam igru. Pa onda i ja krenem još uvijek ljupkim glasom parafrazirati naoružanog čovjeka "Pa, onda tako i ja mogu Vas pitati - evo lijepo vas molim da mi date da privatno fotografiram tvornicu, evo samo jednom, jel to okej?". Moji u autu sve vrijeme sjede i slušaju što se događa s nevjericom. I on se vrati u drsko-grubi ton i zabrani mi ponovo jasno i glasno fotkanje. I tu sad ja da ubrzam spiku krećem na konkretno: "Dobro, što ćete mi napraviti ako budem fotografirala zgradu"? Mislim si od kad se zabranjuje fotografiranje ovako javnih objekata u mjestima?! I to čega? Pa nije ovo vojni objekt, pobogu?! Čovječe, ja slikala vojno teško utvrđenu Golansku visoravan (nitko mi ništa zabranio nije) i ničiju zemlju u jedinom podijeljenom glavnom gradu na svijetu - Nikoziji, a da ne mogu Gavrilović!? I u Gavrilović tvornici moraju stvarno bit tehnološki POTPUNO neobrazovani kada misle da će e sprječavanjem fotografiranja zgrade običnim foto-aparatom, na koju su nakalemili salamu radi javne REKLAME, osigurati krađu recepata za salame! U današnje vrijeme satelita i analognih nazdora iz zraka i svemira ići sprječavati fotkanjem aparatom čini se, oprostit ćete, krajnje suludo. No, na to dolaze dvije fantastične rečenice portira! Dakle, na moje pitanje što će mi se dogoditi ako se, ipak, odlučim fotografirati on ispali, valjda sav sretan da se nečeg dosjetio, "Prijavit ćemo Vas!!". Ja ne znam jel ovo sad već neka skrivena kamera ili šta i pitam ga oprezno i s osmijehom "Oprostite, ali kome ćete me prijaviti?" On ponovo doveden pred zid, nemoćan pred vrhunaravnom inteligencijom mojih pitanja, ispali nešto što mi se uopće nije svidjelo i zbog čega sam pomislila "o-o, ovo neće završiti na dobro"... Naime, on je na to grubim glasom rekao prijeteći: "Onda ću vam zapisati automobilske tablice!" I ja zatečeno i u nevjerici pitam portira vratara Gavrilović tvornice "I što ćete onda napraviti?" I on tu, opet doveden u kut s tako banalnim pitanjem, nešto promrmlja. Valjda će mi zapisati registraciju pa u slobodno vrijeme doći razbiti auto ili što? Ono vidiš maskiranog sekjuriti-portira po noći ispred moje zgrade kako tuče kobasicom po šoferšajbi i konzervama paštete greca boju s bočnih vrata... Ja ne znam što uprava Gavrilovića, direktori i drugi gavrilovićevi vlastodršci radi s onima koji fotografiraju zgradu? Kakva je politika Gavrilovića? Možda će mi podvaliti pokvarenu paštetu ili crvljivu salamu? Što li... Kad sam vidjela da od čovjeka neću dobiti ne neki inteligentan odgovor nego bar logičan i da mi je takva jedna osoba krenula prijetiti, odlučih otići... nasmiješila sam se i rekla "Dobro onda. Ne, neću fotkati tvornicu, nego ću fotkati Vas da mi ostanete za uspomenu.". Fotkam. A on se na to nemoćno i agresivno izdere "Jako si pametna!!". Ja se okrećem prema autu i dobacim "Jesam, imam za to i potvrdu.". I odlazim. Moram priznati da me sve ovo, ipak, uznemirilo. Uznemirilo me to što smo se vratili u neka teška komunističko-socijalistička vremena kad se nije-smjelo-fotografirati. Kad su postojale neke imbecilne tajne i paranoja na sve strane. Petrinja me lupila više nego što sam očekivala. Uznemirio me taj potpuno neobrazovani mladić, kojega uopće nisu inštruirali bar s nekim banalnim objašnjima zašto-se-ne-smije-fotografirati. Uznemirile su me njegove prijetnje (jel vidio registraciju i što bi nam mogao napraviti?). Zašto, zašto, zašto? Očekivala sam od Petrinje nešto... ne znam... potvrdu neke moje posebne veze s tim gradićem, a šta sam dobila... Očekivala sam, ne znam, da ću, kao i puno puta do sada, naći nekog lokalnog simpatičnog čovjeka i s njim porazgovarati... tako nešto... njemu reći koliko sam puta mislila na sve njih dok sam sjedila u svom osječkom podrumu... s patetikom se sjetiti nekih ratnih događanja... Kad ono! Koja je glupa i neugodna situacija nastala ispred petrinjske tvornice Gavrilović koju ću, vjerujem, pamtiti do kraja života i vezati uz Petrinju. Nije fair. Majkuim, dolazim pred legendardnu "tvornicu mog djetinjstva" da bi me ovakav jedan... koji uopće izraz da uzmem... ovako uznemirio svojim neinteligentnim i drskim spikama... Ne, neću više nikad kupiti ništa iz Gavrilovića. I rekla sam mojim najbližim da ne kupuju više ništa od njih. Neka oni zabranjuju i prijete nekim svojim drugim kupcima. Mene više neće vidjeti. Znam da je beznačajno i sitnica za ovakvu jednu deoo-tvornicu da jedan pišljivi kupac odustane od njihovih proizvoda, ali eto, meni nešto znači. I lakše mi je kad sam sad to napisala. Jer su me povrijedili. Moji su, uglavnom, svi bili zgroženi što sam se uopće s takvom jednom osobom upustila u "raspravu". "Šta se nisam maknula?" Pa, dobro, bilo je toliko suludo da nisam izdržala ne pitati o čemu se radi i zašto mi zabranjuju fotkanje. E, da, odbila sam fotkati, ali da vidite o koliko bezazlenoj fotki se radi, odite na stranice Gavrilovića. Doljnja fotografija je ta koju sam ja htjela snimiti. Samo bi moja fotka bila udaljenija, ne bi bio isti kut snimanja. Naime, ja ne bih ušla u krug tvornice i s moje fotke bi se prvo vidio ulaz u tvornicu/portirnica i u pozadini zgrada. Možeš misliti opasne fotke! Dakle, za one kojima se ne da ići na stranice Gavrilovića, evo fotografije s njihovih stranica koju ja privatno, kao dugogodišnji korisnik njihovih proizvoda, nisam smjela snimiti. A koju vi svi možete gledati na njihovim web-stranicama. Strašno. I što bi radio taj vratar i drugi iz Gavrilovića da znaju da već odavno postoji suvremena tehnologija kojom se mogu snimiti iz zraka! Što bi radio da zna da ga snimaju iz svemira, o ne. Mora da bi se prestravili i podigli ogromne metalne konstrukcije i hangare da se zaštite od neprijatelja! A tko zna, zapravo...Možda znaju da ih se snima iz zraka, ali prema gore nisu tako ranjivi kao sa strane? Htjela sam na kraju staviti fotografiju tog tipa, da ga vidite u svoj svojoj snazi dok se objašnjavao sa mnom. Ali neću. Tko zna šta mi još može napraviti. Već mi i objava ovog posta ulijeva nelagodu. Najviše mi je sad, zapravo, bed što me na Petrinju više neće vezati neke 'svete uspomene' nego faca tog tipa koji mi je ispred Gavrilovića grubo, drsko i neargumentirano zabranio bezazlenu fotografiju. Zbog tog me sve tako uznemirilo.

- 10:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 09.10.2007.

Vis: Fantastični Garić-grad

Ovo je bio jedan od puteva koji me zbilja razveselio već na početku. Zašto? Zato što je prvo trebalo svladati put do početka hodanja! Naime, nismo htjeli ići autocestom prema Popovači, odnosno Kutini, jer bi nam to bilo prelako. Kako volimo skitati, odlučili smo se za onaj teži put, a to je preko Podgarića! A-ha! Šta kažete? E sad, da bi došli do tog mjesta potrebno je ići do Vrbovca preko Čazme makadamskim putem do Podgarića. X: E, bok, hoćemo se naći večeras? Y: Može, zašto ne? Gdje se vidimo? X: Šta kažeš u caffe baru Čazmatrans? Y: Ok, super, vidimo se u našem omiljenom kafiću! Evo još jedan detalj s toga puta! Fotkano kroz vjetrobransko staklo automobila. Poštujte naše znakove. Inače, kratka opaska: u Vrbovcu nigdje table za skrenuti za Čazmu pa smo promašili skretanje. Naime, ono glavno raskršće za skretanje udesno kad se dolazi iz Zgba je ujedno i za Čazmu. U Čazmi se skrene prema Garešnici. Idu sljedeća sela: Grabovnica, Vučani, Donji Miklouš. Tu negdje kreće i okej makadam. Vozite samo ravno, nigdje ne skrećete, u jednom trenutku će vam s lijeve strane biti Samarica. Ne hajete. Vozite i dalje. Šimljanik, Gornja Garešnica. I u toj Gornjoj Garešnici skrećete za Podgarić! Juhu, jupi! Eto, namjerno smo napravili krug. Čini se komplicirano, ali nije. Htjeli smo malo iz auta upoznati ovaj kraj. Ajme, velika sirotinja, konačni zaključak. Ta sela imaju dosta derutne kuće, većina ih nema ni fasade, rađene s onom sitnom ciglom. Ali simpatična su... Kad smo došli u poznati Podgarić prvo što smo u selu vidjeli jest jedan spomenik monumentalnih proporcija koji nas je svojim dizajnom podsjetio na samo jedno - partizane. I stvarno. Inače, fakat je i u prirodi naheren! Tu je sahranjeno preko 900 boraca, uglavnom lokalno stanovništvo, koji su stradali u borbi s tada omraženim Švabama. Ovo je, inače, umjetno jezero u centru Podgarića. Tu je hotelčić Vila Garić. Auto možete parkirati već kod ovog kompleksa s umjetnim jezerom, tamo možete i klopati (mi nismo, jer smo žurno htjeli gore). Pogledajte baletana u pozadini... Prvo na vašem putu do Visa je svakako Garić-grad. Od ovog jezera/Vile Garić imate pješke nekih 40-ak minuta do gore. Šumski put, ugodna šetnja. Nisam ništa očekivala, pročitala sam neki 'burg' ovo-ono... kad smo mi došli gore... ajme! E! Ja sam se šokirala! Ovako nešto impresivno, veliko, ovako nešto lijepo! Ma, prekrasno! Čudom se čudim da je to tako slabo izreklamirano. Koje su to zidine, koji je to srednjevjekovni mastodont! Neviđeno na ovim prostorima! Popeli smo se skroz na 'drugi kat' ovog zdanja. Šteta da ne mogu prikazati sve fotke jer bi bilo previše za jedan post. Zidovi debeli po dva metra! To ja zovem utvrdom, hehe... Produžite dalje cesticom i doći ćete do vrha Humka. U jednom trenu morate skrenuti ulijevo. Nije mi bilo jasno zašto u HPO-u nije Humka, nego je Vis. Međutim, sad smo skužili. Humka je ograđena u cijelosti i sklopu ograde su hrpe nekih satelita na par zgrada. Odašiljač. E sad pazite, tu dolazimo do zapleta. Niste valjda mislili da će bit sve tako lako? Da će nas sreća od ljepote Garić grada dugo držati? A ne, ne! Prvo, odličnu mapu područja možete u pdf-formatu skinuti ovdje (stranice HPS-a). Evo detalja s Humke: E sad šta je nama bio problem na terenu. Kad dođete pred tu instalaciju na Humki, taj veliki ograđeni prostor, imate dvije cestice. Desnu i lijevu. Desna vodi na Belu crkvu. Kako vidite mogli smo i tim putem krenuti, išli bi nešto malo okolo, ali to je to. No, moji su htjeli ići nalijevo, kraćim putem. Okej. Krenemo mi lijevo i dođemo na raskršće. Strelica kaže da bi trebali ići ravno. Logično bi bilo desno. Ali prokleta strelica je bila neumoljiva. Poludjeli smo. Možeš lijevo, ravno ili desno. Ili možda najbolje da se vratimo? Mi smo tu pola sata izgubili. Podijelili se na sve strane. Išli ravno i ušli u neku očajnu šikaru. Ja krenula desno, nema markacije nakon par minuta hoda. E ludi smo bili. Ja sam stalno tvrdila da je to, ipak, ta desna cesta. Iako se ni ta nije činila paralelka s ovom cestom za Belu crkvu, ipak je nekako išla u tom smjeru. Obilazili smo opet tu Humku, vraćali se par puta. Onda sam rekla ajmo nazad na ovu cestu za Belu crkvu, samo da više ne gubimo vrijeme. Konačno je pao dogovor. Vraćamo se na sporno raskršće i krećemo desno, to što je najviše ličilo za paralelku s Belom crkvom. Tek nakon ne znam koliko vremena nailazimo na prvu izrazito blijedu markaciju. Kasnije će doći markacije, ali ovako zeznuti ljude skoro nisam vidjela. To je ono što sam u prošlom postu pisala. Glavno da su kasnije gusto markirali ravnu cestu. A na raskršću mala igra inteligencije i izostanak svih mogućih markacija. Loše. Tužno. Ne znam jel ovo već bila nečija (neukusna) šala ili šta? Čemu ova markacija? Od te točke VIDITE vrh. Mislim, ovo mora bit neka sprdačina, ne može bit ništa drugo! Glavno da na ključnom raskršću nije bilo marki... eh! Kao što vidite, trebalo je samo pola sata hoda od Humke. I to spuštanja, jer je Vis niži od Humke. Na kraju, totalno opičen dizajn žiga! Ne, ne radi se o nekakvoj pipi i izvoru vode, ovo je instalirani žig! Ludo, zar ne? Vrh: 444 m Markacije: Izuzev izostanka ključne kod Humke, ostale ok. Žig: Unikatan. Vrijeme do vrha: Od jezera do gore oko dva sata. Opasnosti: Markacisti. Vidikovac: Kod žiga ima vidikovac. Vidi se sve do kutinačkih dimnjaka. Sve u svemu: Put dovde i Garić grad jako dižu ocjenu!

- 08:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.10.2007.

Stvarno prekrasan ovaj dvorac u Ozlju

Nakon što se otrgli iz ralja Vodenice, krenuli smo putem Ozlja. Dva su razloga. Prvi je Stari grad Ozalj. Drugi je međunarodno-lokalni turnir u tenisu gdje su sudjelovala dva mladića, od kojih mi je jedan posebno važan. Nismo stigli na meč, ali smo stigli na turnir. Nažalost, naši se momci nisu plasirali dalje od prvog kola. Potukli ih neki Slovenci, prokletstvo! U Ozalj smo došli kad je već počeo sumrak, tako da nismo Bog-zna-kako-impresivne fotke snimili, ali evo nekih od njih. Stari grad ne možete promašiti na brdašcu je u samom centru. Renoviraju ga, a unutra ulazite na vlastitu odgovornost. Što volim takve natpise, hehe... Stari me grad prvo iznenadio veličinom. Pa to djeluje impresivno! U Starom gradu ima više različitih građevina, vidi se da se to kroz povijest nadozidavalo, kao što naši ljudi znaju nadograđivati vikendice na moru. Meni su impresivne i zidine koje se dižu na brdu i s kojih imate prekrasan pogled na rijeku. Nažalost, mi smo prošetali samo dvorištem i, ustvari, vidjeli samo manji dio cijelog dvorca. Već se spuštao sumrak, slikati se više nije moglo. A nismo imali nikog za pitati gdje sve možemo razgledati. Ma, vratit ćemo se mi opet tu! AKo ništa, onda nagodinu na sljedeći međunarodno-lokalni turnir. Uz Ozalj su mi asocijacije Zrinski-Frankopani i da je tamo grob slikarice Slave Raškaj. Nažalost, ništa osim Starog grada vidjela nisam, ali ima prilike, jer mi se kraj stvarno sviđa. Kupa je fantastična! Kako prekrasno vijuga uz brdašce gdje je dvorac. Ostavlja vas bez daha... Odlazimo iz Starog grada. Vratili smo se na početak Ozlja (na cesti za Karlovac). Tamo je s desne strane benzinska i tik do nje teniski tereni. U sklopu tog ozaljskog tenisko-nogometnog kompleksa nalazi se mali restoran Ranč, kojeg sam ja stalno, greškom, zvala Rodeo. Dakle, na tom Ranču Rodeo u Ozlju mi smo na preporuku otišli klopati. Papala sam korektan pureći odrezak s tim da sam tražila da mi preliju s umakom od gljiva, koji se mogao naručiti sa strane. Uz to pekarski krumpir, koji uopće ne izgleda kao ono što ja nazivam pekarskim, ali nema veze hehe... Neki su naručili rolice ždrebetine s povrćem, ali ja ne samo da izbjegavam crveno meso, već me i pomisao na "ždrebetinu" malo ježi. Oni koji su uzeli, rekli su da je ok. Eto, papali smo u tom restoranu i umorni se vratili doma. Prekrasan gradić, rado ću otići nastaviti svoju turneju! E, joj, da, da, čekajte! Ima još nešto! Sad sam skužila da sam to zaboravila. Taj restoran Ranč je jako mali, kao da ste u nečijoj dnevnoj sobi, onak čudna malo atmosfera jer se ne sjećam da sam skoro bila u nečem tako minijaturnom, a otvorenom za javnost. Mi sjedili u prednjem dijelu, za koji smo tek kasnije skužili da je to kao odvojak za pušače. Na sreću da smo tamo sjeli, jer nikog od pušača tamo nije bilo, a u središnjem dijelu pušač na pušaču. I sad sjedimo papamo. Odjednom ispred mene prolazi žena u dugoj bijeloj haljini! Sjediš u tom malom restoranu i to u odvojku malog restorana, trpaš mesinu u usta, polu si grogi od umora i onda, kao kroz izmaglicu, umjesto bijelih miševa ti vidiš nosi-mi-se-bijela-boja ženu. E koja groteskna scena... posljednje što bi očekivala! Kad ono mladenka! Došla ona s mužem i par prijatelja zapaliti cigarete u Ranč. O ne! A ono atmosfera hehe... zamislite nju u tom sportsko-pušačkom okruženju! Ludo! Uhvatih je s mobačem. Ne mogu vjerovat dokle hvata blic, hehe...

- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 05.10.2007.

Vodenica - šumska zabit najgore vrste

Nakon što smo završili s Vinicom, preostala nam je još jedino Vodenica. Za Vodenicu smo trebali krenuti autom prema Ozlju. Radi se o području između Kupe i Dobre. Navodno okolo ima dvoraca, no, ništa od toga nismo uspjeli vidjeti (osim dvorca u samom Ozlju gdje smo se kasnije odvezli). Jedine lijepe fotke s ovog puta su one - gljiva! Odlučili smo krenuti putem koji opisuju dr. Poljak i suradnici. Prema Hrašću cestom, kad uđete u selo u središtu je dvorac i račvanje lijevo-desno. Krenite desno prema Velikom Erjavcu. Prije samog ulaska u Veliki Erjavec zaustavljate se i parkirate (ne ulazite u selo!). Naime, u jednom trenutku, nakon jedno pola kilometra-kilometar od Hrašća ima jedan jedini jako oštri zavoj u desno. S ceste se vidi okrugla markacija. Tu parkirajte. Odmah ulazite u šumu. Blato, blato, blato. Vidici ništa. Noge teške od gojzerica punih blata. Jesam spomenula užasno blato? Ma, dobro, znam... blato je standardni dio planinarskog folklora u ovo doba godine, ali nisam izdržala da ne prokomentiram. Zbog čeg smo najviše 'poludjeli' je jedna rečenica iz knjige dr. Poljaka 'Iako nema markacija, orijentacija je jednostavna zbog osamljenosti gore.' Prvo, ne znam kako itko može reći da ne treba markacija u šumi? Pa ako je igdje potrebna onda je u šumi. Nismo na ćelavom dijelu Velebita, pobogu, da vidiš jasno gdje ideš! Drugo, orijentacija uopće nije jednostavna! Mi smo, recimo, mislili da se penjemo na brdo ravno, a ispalo je da zapravo krećemo ulijevo preko nekog prijevoja i tek iza toga nas je čekao vrh (vidi zadnju fotku). Treće, nema "osamljenosti gore", sve je šumetina ne vidite prst pred nosom. Ako vam kažem da mene to sve skupa nije nerviralo, ali da članove moje posade je, onda morate znati da je atmosfera bila prilično napeta, hehe... Naime, poludjeli su oni najmirniji. Kritike su padale na sve strane. Od toga zašto je ova zabit uvrštena u HPO, do toga gdje su markacisti. Mišljenja sam da su ovakve su pr*pi*dine postavljene samo zato da bi se puno više cijenili sve ostalo. A i ovako ćemo bar pamtiti Vodenicu! One prosječne lako možeš smetnuti s uma ili pomiješati. Ovo se pamti! Pogledajte, recimo, ovaj dio puta. Dakle, logično je da nastavljate ulijevo, jer neko vrijeme već hodate glavnom šumarskom cestom. Nigdje nikakve markacije, ovo je glavni planinarski put, ne? Eeee, zeznuli ste se, jer put vodi zapravo udesno, u ovaj šumski neobilježeni krš drveća i drugog raslinja. Malo morate i razmišljati dok planinarite, a ne samo upri ravno, a da drugi (pr. markacisti) rade umjesto tebe! Ccc! Morate se staviti u um markaciste kad ste na terenu!! A i ovako je puno zanimljivije nego kad vam je sve na tacni, ne? Jel netko vodi djecu da mu pomognu kad ide markirati? Mene to, zapravo, sve skupa više zabavljalo. Valjda obrambeni mehanizmi. Iako je Poljakova knjiga updatena (2007.), neki podaci baš nisu. Tako morate znati da "mlada brezova šuma" koju spominje u rubrici "Hrašće-Vodenica 1h" više nije tako mlada. Zapravo, takve komentare ne treba ni unositi ako se ne misli sve temeljito osvježiti u knjizi. I markacije, ipak, postoje, a ne kako Poljak piše "nema markacija". Nakon hodanja, tu i tamo gubljenja zbog manjka markacija, ali na to smo sad već navikli, došli smo do vrha. Oko vrha brezova šuma u-najboljim-godinama. U trku protrčali ledinom i pobjegli glavom-bez-obzira iz ove šumetine. Evo što je u tom trku snimljeno! E da! Žig je začuđujuće lijep kad smo ga opalili u dnevnike. To je JEDINO što se isplati pogledati na vrhu Vodenice. Žig. Pa smo ga i lupili. Ostalo je sve ajoj. Možda post i je malo pretjerivanje, očekujte najgore pa kad dođete tamo možda vas, ipak, nešto ugodno iznenadi. Za kraj, pogledajte scenu s mjesta gdje smo parkirali... Markacija je odmah tu ravno ispred auta. I vodi vas u prvi mah čak udesno. Logično je, ako ćemo "orijentacija je laka", da je i vrh ravno ispred vas. Ali ne! Vrh je skrrrroz ulijevo. Vidite gdje strelica završava? E tu počinje mini-prijevoj, a vrh je iza i ne vidi se uopće s mjesta gdje ste parkirali. No, dobro... daj, više, da se maknem s ovog posta! Vrh: 537 m Markacije: Detaljno opisane u postu. Loše. Žig: Odličan i osiguran. Vrijeme do vrha: A ne znam, jedno sat do gore. Pažljivo smo i nazad hodali zbog blata. Dosta se zadržali. Opasnosti: Blato i loše markacije. Životinje: Ptičice. Vidikovac: Sve u svemu: Ozalj će sve popraviti.

- 08:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 02.10.2007.

Kako je vrh Vinicu poharao pobješnjeli piroman (član PD-a?)

Nakon teeeškom mukom osvojenog Martinščaka , evo nas na putu za Vinicu! Krenuli smo prema Dugoj Resi. Doduše, igrom slučaja, izabrali smo duži put do Vinice pa tako nismo vidjeli planinarsku kuću Mladen Polović. U nekom smo selu (Belajske Poljice?) odjednom vidjeli oznaku za Vinicu pa smo sišli s glavne ceste. Tako smo na Vinicu došli s neke druge strane od one opisane u knjizi dr. Poljaka (on piše o ulazu sa zapada, a mi smo došli s istoka, ajmo tako reći). Evo mapa Martinščak - Vinica iz knjige dr. Poljaka. Tu je mapu napravio poznati Alan Čaplar. Nadam se da se neće ljutiti zbog ove 'posudbe'. Ne sjeća se nitko imena sela odakle smo krenuli na Vinicu. Ako netko od domaćih prepoznaje ovo raskršće dolje na slici, molim informaciju o kojem se selu radi. Kako god, mi smo se na prvoj oznaci "Vinica desno" skinuli s glavne ceste i krenuli u brdo. Evo na doljnjoj slici pogledajte. To je glavna cesta, s lijeve strane dolaze oni koji idu pješke s Martinščaka, a desno je oznaka za skretanje na Vinicu. Crveno sam označila neki znak s čije poleđine je bilo napisano strelica za Martinščak (lijevo) i strelica za Vinicu (desno). Da smo još dalje vozili tom glavnom cestom, pretpostavljam, došli bi do ulaza koji opisuje dr. Poljak i do te planinarske kuće. Iako smo kasnije baš pratili, nismo nigdje više našli planinarski ulaz za Vinicu. No, nema veze, snašli smo se i ovako. Krećemo, dakle, asfaltiranom cestom desno gore u brdo. Auto smo u jednom trenutku ostavili negdje u vinogradima na toj 'vinogradarskoj cesti' i odlučili prošetati na svježem zraku. Vrh se činio očit. Evo našeg cilja snimljenog još negdje na početku, iz podnožja... Popričali smo s lokalnim ljudima, nešto su gradili pa pitamo jel vikendicu, kažu ne, nema građevinskih dozvola za Vinicu. Nismo htjeli naglas komentirati, ali bilo nam je drago, jer bi se ljepota brda sigurno skršila. Zanimljivo je bilo da kad smo se vraćali s Vinice, prolazimo, opet, kroz te vinograde i naiđemo na te naše iste mladiće kad nam se oni ponude da nas autima spuste dolje! Kao da ne hodamo, valjda smo izgledali umorni, hehe... O ne! Zahvalismo se pristojno, zahihoćemo i nastavimo dalje kročiti ovim brdašcem! Sve je tamo blago valovito i sviđa mi se! Onak' pitoreskno, što bi se reklo... Pogled na Martinščak s Vinice... Prvi dio puta je okej, prolazite kroz vinograde, brbljate s vinogradarima i lokalnim vikendašima, sve simpatično. Međutim, kad uđete u šumu vašem čuđenju vjerojatno neće biti kraja. Umjesto da se išlo odmah u brdo, koje uopće nije strmo i opasno, markacisti su nas vodili kroz takve duuuge serpentine da nismo mogli vjerovati. Daaaaleko ulijevo pa oštar zavoj pa daaaaleko udesno i tako nekoliko puta. Mi u nevjerici. Naravno kad smo se vraćali da smo išli drito dolje, uključujući jedan dio i kroz vinograde i spustili se za pet puta kraće vremena. E, da, evo jedan detalj s puta... eko-garaža! Nadalje, kad uđete u tu šumu na dva-tri mjesta nije bilo markacija u ključnim trenucima. Najjače mi je kad ide ravna cesta i logički možeš zaključiti da i dalje ideš ravno, još ti to potvrdi jedna-dvije markacije, sve ok, nisi glup. I onda neki (!) markacisti tu kao da polude pa obilježavaju svako drvo, kamen, strvinu, čeku, olupinu auta, itd. Pa, ok, ok, smirite se, kužimo! Da bi onda došli do nekog raskršća ili račvanja ceste, odjednom ne da nema nikakve oznake na samom raskršću, nego ne možeš naći ni dublje od raskršća bilo kakve oznake. I tu onda bezveze gubiš dragocjeno vrijeme pa se dijelite da svako ide u jednom smjeru ispitati teren, itd. E, tu je bilo nekoliko takvih situacija. Na ključnim mjestima n e m a markacija. To te, naravno, odmah iznervira/rastuži/oneraspoloži/natjera na kritiku/upišisam. Lijepo je kad je sve super markirano, baš je gušt pohvaliti! Ali ovako... eh! Da ne spominjem da je dobar dio puta bio toliko pun blata, noge su nam bile kao od olova. Praktički čim smo ušli u šumu put je bio razrovan vodenim odronima. Da smo odmah sjekli u brdo, ništa od blata po nogama nam se ne bi dogodilo, jer je samo ta šumska cesta bila jako razrovana vododerinom. Nego, par lijepih detalja iz šume... Divne sestrice... Išli smo i išli i išli i već smo mislili da smo negdje zeznuli, jer po Poljaku smo već morali biti na vrhu (tad još nismo kužili da smo ušli na krivi ulaz )... kad odjednom vrh, tj. neka zaravan s kamenom, markacijom vrha i žigom. Priđem ja malo bliže kad ono šok! Viknem "u, čovječe, gle ovdje šprice"! I pomislim kako se narkićima dalo penjati skroz do gore!? Kad ono, nisu šprice nego dvije spaljene bijele olovke... odjednom skužim da oko cijelog područja žiga ima spaljotina! Dakle, bez komentara! Netko je došao gore i kad je vidio da ne može uništiti žig (svaka čast onima koji su ovakav žig postavili, sjajno! ) onda je uzeo i spalio sve ostalo. Pepela je bilo na sve strane. To je moralo bit JAKO svježe jer je bila kiša (blatni put), a preživjeli ostaci spaljenog su bili suhi. Sramotno stvarno. Kome je to sad učinilo zadovoljstvo? Ja čak sumnjam da je to neki ne-planinar napravio. Ovaj puta pikiram na nezadovoljnog člana lokalnog društva, jer je čin zaista ciljan i maliciozan. Mislim, tko bi uopće od izletnika, šumara, seljaka, putnika-namjernika došao ovdje?! Pa to je šumska zabit najgore vrste! Netko je jako dobro znao put. Uh pretvaram se u istražitelja planinarskih kaznenih djela! Lupili žigove i ajmo dalje. Da nije bilo onih vinograda i lijepog pogleda na početku, ovaj izlet ne bi bio ništa posebno. No, oni vidici, druženja i vinogradi su podigli ocjenu cijelom vrhu! Vrh: 321 kreni m Markacije: dovoljan (2) Žig: Ogroman, neraskidiv, pravi! Čak i super zanimljiv otisak. Nije žig HPO-a. Vrijeme do vrha: Oko sat vremena. Ovisno odakle krenete. Temperatura: Ma šta vrijedi sunce kad si u šumi i šikari. Opasnosti: Prljanje i noge od blata kao od olova. Životinje: Nema. Jedan gušter bez repa. Vidikovac: Samo na početku (vinogradi), čim uđeš u šumu pogled u zemlju i upri. Sve u svemu: Kombinirano.

- 18:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

Dražesni Martinščak

Stalno smo planirali obići taj Karlovac za potrebe prikupljanja žigova u Dnevniku hrvatske planinarske obilaznice pa nikako. Uvijek smo mislili obići ćemo ga onak' usput kad se budemo vraćali s mora ili Velebita, ali to baš nije išlo lako... nikad od tamo ne bi kretali prijepodne i tako nikad nismo uspjeli skrenuti s ceste put karlovačkih brdašaca. Ili bi bili umorni za lutanja i htjeli čim prije doma. Dakle, odluka je pala, idemo Martinščak-Vinica-Vodenica linija. Sva tri vrha imaju žigove! Sve su to brdašca do kojih se lako prilazi automobilom i onda lagana izletnička šetnja do gore. Tako je ovo ispao drugi vikend s laganim šetnjama od pola sata do dva sata. A takvih je u mom Dnevniku sve manje! Uh! Zato smo ovu subotu odlučili posvetiti isključivo Karlovcu. I svašta doživjeli. Prvi put sam u životu ušla u centar Karlovca, bilo mi žao tog grada, uvijek prošišamo kroz njega... i uđemo i poljubimo vrata od centra! Renovacije! Kako nam je jedan nepoznati i vrlo simpatičan čovjek kojeg smo pitali gdjesudovragaBarilovići rekao "to Vam je naša svakodnevica" i duboko uzdahnuo! Nije mi suđen Karlovac. Oznaku za Bariloviće smo našli na izlasku iz Karlovca, ona stara cesta za Split (prema Plitvicama), na samom izlasku tabla, skrećete desno. Sve je lijepo označeno, ne možete promašiti. Samo slijedite tablu Barilovići, nakon par kilometara ulazite u selo Velemerić (čitaj: 'Velimirovac' ). Tu ćete vidjeti staklenu autobusnu stanicu iza koje odmah skrećete lijevo i skidate se s te ceste za Bariloviće. E sad kad budete išli tom cestom prema vrhu brdašca Martinščak, imat ćete sto raskršća i cestica. Što da vam kažem osim da samo idete lijevo. Lijevo, lijevo, ulijevo, lijevo. Ako vas je strah - pitajte. Puno je sve kuća i ima dosta ljudi. Mi smo kod zadnje kuće ostavili auto i prošetali se do brda. Ma ima nešto više od pola sata hoda kroz šumicu. Evo 'vrha'. Inače, kad sam pitala frenda iz Klca za brda oko Klca, odgovorio mi je da je Martinščak najviši vrh Vinice. No, dobro, tko zna što bih ja odgovorila do prije godinu dana da me netko pitao za Kapovac, Češljakovački vrh ili Lapjak, hehe... ne bih ubola ni regiju, a kamoli... Šumski put klasičan... Kad dođete na vrh vidjet ćete poznatu kapelicu Sv. Martina. Slatka i sređena. Ne bi čovjek rekao da je građena još u 14. st. Uz kapelicu su dva stravično ružna i nakaradna tornja. Trudila sam se izbjeći ih što više tijekom fotkanja. S vrha prekrasan pogled! Stvarno sladak ovaj vrh, zaključila sam... Malo brdo, a gdje god se okreneš puca pogled! Čak smo vidjeli i 'moj Klek'. Inače, mene 'nervira' da na većini vrhova gdje smo bili bih čula legendarnu 'eno vidi se i Klek'. Tako i ovdje, naravno. Evo pogleda na Karlovac! Žig je na drugom tornju, onom desno od kapelice. Na ogradi tornja. I jako je loš u Dnevniku, kao da je izlizan... Na slici pod brojem 1. Od Martinščaka možete pješke produžiti do Vinice. Treba vam dva sata blago valovitog terena. Kako smo bili s autom, odlučili smo otići podno Vinice i potražiti dalje vrh. Da smo išli pješke izgubili bi puno vremena tamo i nazad. Koristili smo upute poznate planinarke Jasne Kosović. Za kraj, za ljubitelje maca, pogledajte ovo postrojavanje! P.S. Ako su vam malo lošije neke fotke u ovom postu, nemam pojma šta se događa, ovo su sve s aparata, valjda sam nešto sprčkala dok sam ih malčice obrađivala i risajzala... Jao sad sam skužila, kliznuo mi onaj izbornik za kvalitetu na nevjerojatnih 11 :( nemojte se ljutiti, da sad ne ispravljam fotke, neka ovih par ostanu ovako, a za sljedeće ću postove dići kvalitetu... sorrriiiii... kak' sam to propustila provjeriti, ne znam... ali imam toliko toga za pisati da se ne stignem vraćati na prijašnje... Vrh: 346 m Markacije: Ok i korektne Žig: Ugrađen unutar poklopca crvene metalne kutije na ogradi odašiljača iza kapele. Vrijeme do vrha: Nešto više od pola sata od zadnje kuće sela Velemerić. Opasnosti: Ma nikakve! Životinje: Mace mažoretkinje. Vidikovac: Iznenađujući! Puca pogled od Karlovca do... khm... Kleka! Sve u svemu: Opet, iznenađujuće lijepo!

- 09:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #