Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 01.10.2007.
Dražesni Martinščak
Stalno smo planirali obići taj Karlovac za potrebe prikupljanja žigova u Dnevniku hrvatske planinarske obilaznice pa nikako. Uvijek smo mislili obići ćemo ga onak' usput kad se budemo vraćali s mora ili Velebita, ali to baš nije išlo lako... nikad od tamo ne bi kretali prijepodne i tako nikad nismo uspjeli skrenuti s ceste put karlovačkih brdašaca. Ili bi bili umorni za lutanja i htjeli čim prije doma. Dakle, odluka je pala, idemo Martinščak-Vinica-Vodenica linija. Sva tri vrha imaju žigove! Sve su to brdašca do kojih se lako prilazi automobilom i onda lagana izletnička šetnja do gore. Tako je ovo ispao drugi vikend s laganim šetnjama od pola sata do dva sata. A takvih je u mom Dnevniku sve manje! Uh!
Zato smo ovu subotu odlučili posvetiti isključivo Karlovcu. I svašta doživjeli. Prvi put sam u životu ušla u centar Karlovca, bilo mi žao tog grada, uvijek prošišamo kroz njega... i uđemo i poljubimo vrata od centra! Renovacije! Kako nam je jedan nepoznati i vrlo simpatičan čovjek kojeg smo pitali gdjesudovragaBarilovići rekao "to Vam je naša svakodnevica" i duboko uzdahnuo! Nije mi suđen Karlovac.
Oznaku za Bariloviće smo našli na izlasku iz Karlovca, ona stara cesta za Split (prema Plitvicama), na samom izlasku tabla, skrećete desno. Sve je lijepo označeno, ne možete promašiti. Samo slijedite tablu Barilovići, nakon par kilometara ulazite u selo Velemerić (čitaj: 'Velimirovac' ). Tu ćete vidjeti staklenu autobusnu stanicu iza koje odmah skrećete lijevo i skidate se s te ceste za Bariloviće.
E sad kad budete išli tom cestom prema vrhu brdašca Martinščak, imat ćete sto raskršća i cestica. Što da vam kažem osim da samo idete lijevo. Lijevo, lijevo, ulijevo, lijevo. Ako vas je strah - pitajte. Puno je sve kuća i ima dosta ljudi. Mi smo kod zadnje kuće ostavili auto i prošetali se do brda. Ma ima nešto više od pola sata hoda kroz šumicu.
Evo 'vrha'. Inače, kad sam pitala frenda iz Klca za brda oko Klca, odgovorio mi je da je Martinščak najviši vrh Vinice. No, dobro, tko zna što bih ja odgovorila do prije godinu dana da me netko pitao za Kapovac, Češljakovački vrh ili Lapjak, hehe... ne bih ubola ni regiju, a kamoli...
Šumski put klasičan...
Kad dođete na vrh vidjet ćete poznatu kapelicu Sv. Martina. Slatka i sređena. Ne bi čovjek rekao da je građena još u 14. st. Uz kapelicu su dva stravično ružna i nakaradna tornja. Trudila sam se izbjeći ih što više tijekom fotkanja.
S vrha prekrasan pogled! Stvarno sladak ovaj vrh, zaključila sam... Malo brdo, a gdje god se okreneš puca pogled! Čak smo vidjeli i 'moj Klek'. Inače, mene 'nervira' da na većini vrhova gdje smo bili bih čula legendarnu 'eno vidi se i Klek'. Tako i ovdje, naravno. Evo pogleda na Karlovac!
Žig je na drugom tornju, onom desno od kapelice. Na ogradi tornja.
I jako je loš u Dnevniku, kao da je izlizan...
Na slici pod brojem 1.
Od Martinščaka možete pješke produžiti do Vinice. Treba vam dva sata blago valovitog terena. Kako smo bili s autom, odlučili smo otići podno Vinice i potražiti dalje vrh. Da smo išli pješke izgubili bi puno vremena tamo i nazad. Koristili smo upute poznate planinarke Jasne Kosović.
Za kraj, za ljubitelje maca, pogledajte ovo postrojavanje!
P.S. Ako su vam malo lošije neke fotke u ovom postu, nemam pojma šta se događa, ovo su sve s aparata, valjda sam nešto sprčkala dok sam ih malčice obrađivala i risajzala... Jao sad sam skužila, kliznuo mi onaj izbornik za kvalitetu na nevjerojatnih 11 :( nemojte se ljutiti, da sad ne ispravljam fotke, neka ovih par ostanu ovako, a za sljedeće ću postove dići kvalitetu... sorrriiiii... kak' sam to propustila provjeriti, ne znam... ali imam toliko toga za pisati da se ne stignem vraćati na prijašnje...
Vrh: 346 m Markacije: Ok i korektne Žig: Ugrađen unutar poklopca crvene metalne kutije na ogradi odašiljača iza kapele. Vrijeme do vrha: Nešto više od pola sata od zadnje kuće sela Velemerić. Opasnosti: Ma nikakve! Životinje: Mace mažoretkinje. Vidikovac: Iznenađujući! Puca pogled od Karlovca do... khm... Kleka! Sve u svemu: Opet, iznenađujuće lijepo!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Sve su to brdašca do kojih se lako prilazi automobilom i onda lagana izletnička šetnja do gore. Tako je ovo ispao drugi vikend s laganim šetnjama od pola sata do dva sata. A takvih je u mom Dnevniku sve manje! Uh! 
). Tu ćete vidjeti staklenu autobusnu stanicu iza koje odmah skrećete lijevo i skidate se s te ceste za Bariloviće.
No, dobro, tko zna što bih ja odgovorila do prije godinu dana da me netko pitao za Kapovac, Češljakovački vrh ili Lapjak, hehe... ne bih ubola ni regiju, a kamoli... 
Evo pogleda na Karlovac!
