Marketing
Kako je vrh Vinicu poharao pobješnjeli piroman (član PD-a?)
Nakon teeeškom mukom osvojenog Martinščaka 
, evo nas na putu za Vinicu! Krenuli smo prema Dugoj Resi. Doduše, igrom slučaja, izabrali smo duži put do Vinice pa tako nismo vidjeli planinarsku kuću Mladen Polović. U nekom smo selu (Belajske Poljice?) odjednom vidjeli oznaku za Vinicu pa smo sišli s glavne ceste. Tako smo na Vinicu došli s neke druge strane od one opisane u knjizi dr. Poljaka (on piše o ulazu sa zapada, a mi smo došli s istoka, ajmo tako reći).
Evo mapa Martinščak - Vinica iz knjige dr. Poljaka. Tu je mapu napravio poznati Alan Čaplar. Nadam se da se neće ljutiti zbog ove 'posudbe'.
Ne sjeća se nitko imena sela odakle smo krenuli na Vinicu. Ako netko od domaćih prepoznaje ovo raskršće dolje na slici, molim informaciju o kojem se selu radi.
Kako god, mi smo se na prvoj oznaci "Vinica desno" skinuli s glavne ceste i krenuli u brdo. Evo na doljnjoj slici pogledajte. To je glavna cesta, s lijeve strane dolaze oni koji idu pješke s Martinščaka, a desno je oznaka za skretanje na Vinicu. Crveno sam označila neki znak s čije poleđine je bilo napisano strelica za Martinščak (lijevo) i strelica za Vinicu (desno).
Da smo još dalje vozili tom glavnom cestom, pretpostavljam, došli bi do ulaza koji opisuje dr. Poljak i do te planinarske kuće. Iako smo kasnije baš pratili, nismo nigdje više našli planinarski ulaz za Vinicu. No, nema veze, snašli smo se i ovako.
Krećemo, dakle, asfaltiranom cestom desno gore u brdo. Auto smo u jednom trenutku ostavili negdje u vinogradima na toj 'vinogradarskoj cesti' i odlučili prošetati na svježem zraku. Vrh se činio očit. Evo našeg cilja snimljenog još negdje na početku, iz podnožja...
Popričali smo s lokalnim ljudima, nešto su gradili pa pitamo jel vikendicu, kažu ne, nema građevinskih dozvola za Vinicu. Nismo htjeli naglas komentirati, ali bilo nam je drago, jer bi se ljepota brda sigurno skršila. Zanimljivo je bilo da kad smo se vraćali s Vinice, prolazimo, opet, kroz te vinograde i naiđemo na te naše iste mladiće kad nam se oni ponude da nas autima spuste dolje! Kao da ne hodamo, valjda smo izgledali umorni, hehe... O ne! Zahvalismo se pristojno, zahihoćemo i nastavimo dalje kročiti ovim brdašcem! 
Sve je tamo blago valovito i sviđa mi se! Onak' pitoreskno, što bi se reklo... Pogled na Martinščak s Vinice...
Prvi dio puta je okej, prolazite kroz vinograde, brbljate s vinogradarima i lokalnim vikendašima, sve simpatično. Međutim, kad uđete u šumu vašem čuđenju vjerojatno neće biti kraja. Umjesto da se išlo odmah u brdo, koje uopće nije strmo i opasno, markacisti su nas vodili kroz takve duuuge serpentine da nismo mogli vjerovati. 
Daaaaleko ulijevo pa oštar zavoj pa daaaaleko udesno i tako nekoliko puta. Mi u nevjerici. Naravno kad smo se vraćali da smo išli drito dolje, uključujući jedan dio i kroz vinograde i spustili se za pet puta kraće vremena.
E, da, evo jedan detalj s puta... eko-garaža! 
Nadalje, kad uđete u tu šumu na dva-tri mjesta nije bilo markacija u ključnim trenucima. Najjače mi je kad ide ravna cesta i logički možeš zaključiti da i dalje ideš ravno, još ti to potvrdi jedna-dvije markacije, sve ok, nisi glup. I onda neki (!) markacisti tu kao da polude pa obilježavaju svako drvo, kamen, strvinu, čeku, olupinu auta, itd. Pa, ok, ok, smirite se, kužimo! Da bi onda došli do nekog raskršća ili račvanja ceste, odjednom ne da nema nikakve oznake na samom raskršću, nego ne možeš naći ni dublje od raskršća bilo kakve oznake. I tu onda bezveze gubiš dragocjeno vrijeme pa se dijelite da svako ide u jednom smjeru ispitati teren, itd. E, tu je bilo nekoliko takvih situacija. 
Na ključnim mjestima n e m a markacija. To te, naravno, odmah iznervira/rastuži/oneraspoloži/natjera na kritiku/upišisam. Lijepo je kad je sve super markirano, baš je gušt pohvaliti! Ali ovako... eh!
Da ne spominjem da je dobar dio puta bio toliko pun blata, noge su nam bile kao od olova. Praktički čim smo ušli u šumu put je bio razrovan vodenim odronima. Da smo odmah sjekli u brdo, ništa od blata po nogama nam se ne bi dogodilo, jer je samo ta šumska cesta bila jako razrovana vododerinom.
Nego, par lijepih detalja iz šume...
Divne sestrice...
Išli smo i išli i išli i već smo mislili da smo negdje zeznuli, jer po Poljaku smo već morali biti na vrhu (tad još nismo kužili da smo ušli na krivi ulaz )... kad odjednom vrh, tj. neka zaravan s kamenom, markacijom vrha i žigom.
Priđem ja malo bliže kad ono šok! Viknem "u, čovječe, gle ovdje šprice"! I pomislim kako se narkićima dalo penjati skroz do gore!? Kad ono, nisu šprice nego dvije spaljene bijele olovke... odjednom skužim da oko cijelog područja žiga ima spaljotina! Dakle, bez komentara! Netko je došao gore i kad je vidio da ne može uništiti žig (svaka čast onima koji su ovakav žig postavili, sjajno! ) onda je uzeo i spalio sve ostalo. Pepela je bilo na sve strane. To je moralo bit JAKO svježe jer je bila kiša (blatni put), a preživjeli ostaci spaljenog su bili suhi. Sramotno stvarno.
Kome je to sad učinilo zadovoljstvo? Ja čak sumnjam da je to neki ne-planinar napravio. Ovaj puta pikiram na nezadovoljnog člana lokalnog društva, jer je čin zaista ciljan i maliciozan. Mislim, tko bi uopće od izletnika, šumara, seljaka, putnika-namjernika došao ovdje?! Pa to je šumska zabit najgore vrste! Netko je jako dobro znao put. Uh pretvaram se u istražitelja planinarskih kaznenih djela! 
Lupili žigove i ajmo dalje. Da nije bilo onih vinograda i lijepog pogleda na početku, ovaj izlet ne bi bio ništa posebno. No, oni vidici, druženja i vinogradi su podigli ocjenu cijelom vrhu! 
| Vrh: 321 kreni m Markacije: dovoljan (2) Žig: Ogroman, neraskidiv, pravi! Čak i super zanimljiv otisak. Nije žig HPO-a. Vrijeme do vrha: Oko sat vremena. Ovisno odakle krenete. Temperatura: Ma šta vrijedi sunce kad si u šumi i šikari. Opasnosti: Prljanje i noge od blata kao od olova. Životinje: Nema. Jedan gušter bez repa. Vidikovac: Samo na početku (vinogradi), čim uđeš u šumu pogled u zemlju i upri. Sve u svemu: Kombinirano. |
Post je objavljen 02.10.2007. u 18:00 sati.