Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 08.10.2007.
Stvarno prekrasan ovaj dvorac u Ozlju
Nakon što se otrgli iz ralja Vodenice, krenuli smo putem Ozlja. Dva su razloga. Prvi je Stari grad Ozalj. Drugi je međunarodno-lokalni turnir u tenisu gdje su sudjelovala dva mladića, od kojih mi je jedan posebno važan. Nismo stigli na meč, ali smo stigli na turnir. Nažalost, naši se momci nisu plasirali dalje od prvog kola. Potukli ih neki Slovenci, prokletstvo!
U Ozalj smo došli kad je već počeo sumrak, tako da nismo Bog-zna-kako-impresivne fotke snimili, ali evo nekih od njih. Stari grad ne možete promašiti na brdašcu je u samom centru. Renoviraju ga, a unutra ulazite na vlastitu odgovornost. Što volim takve natpise, hehe...
Stari me grad prvo iznenadio veličinom. Pa to djeluje impresivno!
U Starom gradu ima više različitih građevina, vidi se da se to kroz povijest nadozidavalo, kao što naši ljudi znaju nadograđivati vikendice na moru. Meni su impresivne i zidine koje se dižu na brdu i s kojih imate prekrasan pogled na rijeku. Nažalost, mi smo prošetali samo dvorištem i, ustvari, vidjeli samo manji dio cijelog dvorca.
Već se spuštao sumrak, slikati se više nije moglo. A nismo imali nikog za pitati gdje sve možemo razgledati. Ma, vratit ćemo se mi opet tu! AKo ništa, onda nagodinu na sljedeći međunarodno-lokalni turnir.
Uz Ozalj su mi asocijacije Zrinski-Frankopani i da je tamo grob slikarice Slave Raškaj. Nažalost, ništa osim Starog grada vidjela nisam, ali ima prilike, jer mi se kraj stvarno sviđa. Kupa je fantastična! Kako prekrasno vijuga uz brdašce gdje je dvorac. Ostavlja vas bez daha...
Odlazimo iz Starog grada. Vratili smo se na početak Ozlja (na cesti za Karlovac). Tamo je s desne strane benzinska i tik do nje teniski tereni. U sklopu tog ozaljskog tenisko-nogometnog kompleksa nalazi se mali restoran Ranč, kojeg sam ja stalno, greškom, zvala Rodeo. Dakle, na tom Ranču Rodeo u Ozlju mi smo na preporuku otišli klopati.
Papala sam korektan pureći odrezak s tim da sam tražila da mi preliju s umakom od gljiva, koji se mogao naručiti sa strane. Uz to pekarski krumpir, koji uopće ne izgleda kao ono što ja nazivam pekarskim, ali nema veze hehe... Neki su naručili rolice ždrebetine s povrćem, ali ja ne samo da izbjegavam crveno meso, već me i pomisao na "ždrebetinu" malo ježi. Oni koji su uzeli, rekli su da je ok.
Eto, papali smo u tom restoranu i umorni se vratili doma. Prekrasan gradić, rado ću otići nastaviti svoju turneju!
E, joj, da, da, čekajte! Ima još nešto! Sad sam skužila da sam to zaboravila. Taj restoran Ranč je jako mali, kao da ste u nečijoj dnevnoj sobi, onak čudna malo atmosfera jer se ne sjećam da sam skoro bila u nečem tako minijaturnom, a otvorenom za javnost. Mi sjedili u prednjem dijelu, za koji smo tek kasnije skužili da je to kao odvojak za pušače. Na sreću da smo tamo sjeli, jer nikog od pušača tamo nije bilo, a u središnjem dijelu pušač na pušaču. I sad sjedimo papamo. Odjednom ispred mene prolazi žena u dugoj bijeloj haljini! Sjediš u tom malom restoranu i to u odvojku malog restorana, trpaš mesinu u usta, polu si grogi od umora i onda, kao kroz izmaglicu, umjesto bijelih miševa ti vidiš nosi-mi-se-bijela-boja ženu. E koja groteskna scena... posljednje što bi očekivala! Kad ono mladenka! Došla ona s mužem i par prijatelja zapaliti cigarete u Ranč. O ne! A ono atmosfera hehe... zamislite nju u tom sportsko-pušačkom okruženju! Ludo! Uhvatih je s mobačem. Ne mogu vjerovat dokle hvata blic, hehe...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
turnir u tenisu gdje su sudjelovala dva mladića, od kojih mi je jedan posebno važan. Nismo stigli na meč, ali smo stigli na turnir. Nažalost, naši se momci nisu plasirali dalje od prvog kola. Potukli ih neki Slovenci, prokletstvo! 
nalazi se mali restoran Ranč, kojeg sam ja stalno, greškom, zvala Rodeo. Dakle, na tom Ranču Rodeo u Ozlju mi smo na preporuku otišli klopati.
