Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
nedjelja, 21.10.2007.
Orlove stijene i janjetina
Moram odmah ispaliti ono što me mučilo, a to je, jesu ove Orlove stijene neka lokalna nazi-spika? Te neki orlovi u igri, te u Poljaku naglašeno kako je vidikovac napravljen za vrijeme Drugog svjetskog rata?
Nego, možda sam malo preveć paranoična, nastavimo u revijalnom tonu.
Dakle, nakon što smo se spustili u Male Drage s vrha Okrugljak, imali smo još vremena i sunca da odemo do Orlovih stijena, poznatog vidikovca. Od Malih Draga produžili smo još prema istoku, prošli Razdrto i vrlo lako našli tablu koja nas je uputila da do Orlovih ima samo 15 minuta pješke. Hm, nismo znali da smo se baš toliko približili pa smo tu odmah parkirali i još malo prošetali noge.
Do vrha dođete bez problema i tamo je zaista prekrasan vidikovac. Postoji i žig za one koji skupljaju žigove GPP-a.
Dio pogleda...
Isplati se otići pogledati!
Kad smo došli do auta, nećkali smo se kojim putem nazad. Uvijek vječna prokletstvo-dilema: da li se vratiti nazad (do Brod Moravice) i ići normalnom cestom ili ići kraćim putem sporije kroz šumu. Naravno da smo izabrali ovo drugo. Truckali smo se 12 km dok nismo vidjeli civilizaciju. U jednom trenutku smo naišli i na lovački dom Litorić i od te točke je cesta, naravno, bila asfaltirana. Ne znam jesmo uštedjeli na vremenu, ali na kilometraži jesmo. Mrak se već spuštao, a izbili smo na staru cestu Rijeka-Zagreb negdje kod Vrbovca.
I tu je krenuo najveseli dio dana, a to je gdje i što jesti. Ova druga dilema je brzo bila razrješena, jer nakon nekoliko pokušaja da u Gorskom kotaru jedemo išta osim janjetine, slegnutih ramene prepustili smo se uvijek vjenčnom ražnju. Dovraga! E sad nakon što smo riješili prvu dilemu janjetina - nešto drugo 1:0, trebalo je odlučiti gdje...Zdihovo (Mali raj) i Rim (Rim) su stare destinacije, do Bosiljeva mi se ne da čekati. Ovaj puta odlučili smo se na restoran u Klancu, koji je nezgodno smješten pa ga se uvijek sjetimo kad smo već u ravnini s tim restoranom, a vozimo 70km/h. Ovaj puta smo ga, opet, promašili, nezgodno je u brzini za skrenuti, ako imate iza automobile. Ništa, vozimo se mi do prvog skretanja pa ćemo se vratiti. Kad ono, prvo sljedeće okretanje kod restrana Rim u Rimu, hehe... opet grozna dilema, ostati u Rimu ili se vratiti! I odlučismo se vratiti. Zaokrenemo na parkingu restorana Rim u Rimu i vratimo se u selo Klanac, restoran Mirni kut. Nismo tamo nikad jeli pa da vidimo.
Janjetina fina, bolja nego u Rimu, nije bila tako slana. Cijena 160 kn kilogram. Konobar vrlo ljubazan i pristojan, pravo osvježenje. Stigli smo taman na netom pečenu janjetinu tako da nismo ništa čekali. Ma, sve pet! Mislim da je tu puno ugodnije preko ljeta, kad se može sjediti vani, no, opet... ljupko je bilo. Preporuka!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
E sad nakon što smo riješili prvu dilemu janjetina - nešto drugo 1:0, trebalo je odlučiti gdje...Zdihovo (Mali raj) i Rim (Rim) su stare destinacije, do Bosiljeva mi se ne da čekati. Ovaj puta odlučili smo se na restoran u Klancu, koji je nezgodno smješten pa ga se uvijek sjetimo kad smo već u ravnini s tim restoranom, a vozimo 70km/h. Ovaj puta smo ga, opet, promašili, nezgodno je u brzini za skrenuti, ako imate iza automobile. Ništa, vozimo se mi do prvog skretanja pa ćemo se vratiti. Kad ono, prvo sljedeće okretanje kod restrana Rim u Rimu, hehe... opet grozna dilema, ostati u Rimu ili se vratiti! I odlučismo se vratiti. Zaokrenemo na parkingu restorana Rim u Rimu i vratimo se u selo Klanac, restoran Mirni kut. Nismo tamo nikad jeli pa da vidimo.
