Pregled posta

Čardak: Ni na nebu ni ne zemlji, a možda je u šumi

Evo mene, opet, na Dilj gori. Jedan od mojih prvih "planinarskih" izleta bila je diljska Pljuskara. Ovaj puta išli smo zbog mučo važnog razloga, a to je žig u slavonski dio HPO-a. Izabrali smo Čardak. Sumnjam da vas je većina čula za to, nisam ni ja do trenutka traženja pogodne destinacije. Planirali smo obići Čardak i kasnije poznato brodsko izletište - Sovsko jezero. Zgodan izletnički dan.

Kako doći do Čardaka? E sad, tu smo se malo napatili... Dr. Poljak je o tome nešto površno napisao, nedovoljno da bi se snašli. Krenuli smo prvo tražiti gdje je uopće Čardak na Dilj gori. Našli smo na jednoj karti da bi trebali tražiti Ljeskove vode i od tamo krenuti na Čardak. Odlučili smo se na varijantu iz Osijeka prema VStrizivojna-Vrpolje, tamo smo skrenuli s ceste koja je produžavala za Veliku Kopanicu (i autocestu Zagreb-Lipovac) i produžili desno. Redala su se sela Brodsko-posavske županije: Čakovci, Donji Andrijevci, Staro Topolje, Garčin i Trnjani Malo poslije Trnjana tabla za skretanje za Šušnjevce i Korduševce, koje su bile naše ključne točke za odlazak na Čardak.. Ne možete promašiti raskršće, jasno vidljive table, groblje s desne strane. Nije bilo problem za naći. Da skratim, evo mape što sam sredila, crveno je označen cestovni put:



Na terenu se, inače, nije bilo problem za snaći, markacije su bile odlične, sve pet.



Da sad ukratko pretrčim izlet.

Negdje na ovoj slici nalazi se i vrh Čardak, gdje - ne znamo! Ali ovako izgleda prilaz s linije Šušnjevci-Korduševci...



Nešto prije dolaska na Ljeskove vode, nakon ova dva sela, vidjet ćete uz cestu neuobičajen prizor i tablu s natpisom "Kolonija ptica pčelarica". Na Netu nisam baš našla nešto informacija o ovim pticama, nabrzinu sam preletjela tekstove i pročitala da su rijetke, da su divne, da prave veliku štetu jer jedu pčele-radilice (malo trača hehe), da imaju specifičan način života, itd. Mi nismo sreli niti jednu, zato smo slikali njihov stambeni komplex.



Odjednom će se, samo vozite ravnom cestom, pred vama ukazati malo umjetno jezero Ljeskove vode... Dakle, samo vozite u produžetku Šušnjevci/Korduševci i put vas odvede do ovih Voda...



Tu smo čak vidjeli jedan (1) šator i par ljudi.

Produžite slobodno stotinjak metara pored jezera i vidjet ćete da tu završava asfalt. Nastavlja se šumska cesta i dvije markacije ćete naći tik do ceste. Odlučili smo se za markaciju koja je bila uz taj šumski put.



Tamo smo sreli nekog čovjeka i priupitnuli ga, just-in-case moj planinarski moto, je li Čardak u ovom smjeru. On se toliko oduševio da smo u tri (3) minute stajanja s njim saznali sljedeće: da je njemu do gore trebali 35 min., a da će nama (nakon što nas je odmjerio) trebati 45 min. Da je bio dva puta oženjen. Da je prva žena sestra našeg poznatog trkača i da ga je tri (3) puta nokautirala i da je jedva od nje pobjegao (rekao je kojeg, ali ne možemo vam reći). Da ne voli crvenokose. Da ne voli plavuše, ali dobro možda mogu proći ako nemaju plave oči. Da voli sisate. Da je vrh Čardak s te naše lokacije skroz udesno (iako je bio skroz ulijevo, ali nema veze). Da se moli Allahu. Da mu je doktorica rekla da prestane pušiti, a da on uopće ne puši, ali radi na dizalici. Da su mu djeca popravila kompjutor što nisu znali u firmi gdje su "pokidani" kompjutor odnijeli. Da je njima uvijek ručak nedjeljom u 11:30. Khmda...

Cijelim putem su markacije bile korektne. Evo i jednog detalja, markacija u kombinaciji s petokrakom. Da nemam ovaj moj "žik-logo" na blogu, vjerojatno bih stavila ovu, ehehe...




Vjerovali ili ne, iako se radilo o šumskom putu bez vidikovaca, put nije bio dosadan. U jednom trenutku izašli smo, čak, na nekakvu dolinicu...



Prošli je i produžili...

Putem je bilo puno gljiva. U jednom trenu smo skužili srnu, nije bilo vremena za fotkanje. Ali ja stvarno ne kužim što se događa s tim divljim životinjima. Te nas medvjedi nisu čuli, te nas ova srna nije čula, a daleko smo od toga da kontempliramo u tišini dok planinarimo i definitivno se ne igramo Mr. John Locka iz Losta...




U jednom smo trenu presjekli jako široku šumsku cestu (možda je to ta koja je vijugala od samog starta našeg uspona? ne znamo). Također, na ovoj karti koju sam napravila nismo na terenu skužili kojim smo točno putem išli od trenutka kad smo ostavili auto. Vjerujte, izgubiti se ne možete, sve je lijepo i korektno markirano i uspon je kraći od 45 minuta. Na par mjesta treba bit oprezan i pratiti markacije.

Crveno cesta, žuto pješačenje, plavo jezerce!



Na krati sam obilježila žutim gdje smo kao išli, ali moguće da nije to baš ta stazica, tko će ga znati u onoj šumi. Nije vam to ni važno, jer ćete se lako snaći s dobrim markacistima.

Na vhu opet nakaradni... što je to već... piramida? Može li mi netko reći tko je to gradio i zašto? Ima li to kakvu funkciju? Jel to, Božemprosti, neka geodetska spika?



Unutar ove betonske konstrukcije nalazi se sve neophodno! Eto, nije neki poduhvat, ali lijepo je vidjeti kad se netko brine o putu, markacijama, bilježnicama, žigiću, oznakama. Svaka čast. To poštujem.



Nazad smo sišli za 20 minuta i produžili za Sovsko jezero. Napisat ću kratak post i o tome, jer se ima što (tj. koga) za pohvaliti.

Vrh: Skromnih 421m Markacije: Školski primjer dobro označenog puta, bravo! Žig: U sklopu piramide, sve uredno Vrijeme do vrha: oko 40 min. Opasnosti: Blato na putu Životinje: Srna Vidikovac: Nula bodova na vrhu, samo jedan tijekom hodanja Sve u svemu: Ugodna šumska šetnja

Post je objavljen 15.10.2007. u 08:18 sati.