Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
srijeda, 19.09.2007.
Sv. Vid, Pag, mi versus Slovenci
Treći osvojeni vrh prošli vikend bio je onaj paški - Sv. Vid. Impresionirana sam Pagom. Otok je fantastičan. Onaj nenaseljeni dio. Kako do vrha? Lako jer su markacije odlične. Jedini maaali problem možete imati kad budete tražili skretanje s glavne ceste (dakle, tu prvu markaciju).
Ali zato imate mene, hehe...
Dakle, krenimo redom. Prvo tražite mjesto Kolan.
Zapravo tražite ovu vrlo oštru okuku kod Kolana. Mi smo dolazili iz smjera grada Paga, tako da smo prije ulaska u Kolan skrenuli na poljski put točno na toj oštroj okuci. Ima i mala okrugla markacija. Evo detaljnija mapa. Točno kod te jako oštre okuke vi silazite na poljski put.
Ovu sam gore kartu sama crtala. Vidite kako otprilike ide staza do vrha.
Čim skrenete na taj poljski put dočekat će vas veliki kamen s oznakom za vrh.
Nakon nekih 10-ak minuta hoda, proći ćete direktno kroz roj pčela, a i vidjet ćete pčelinjake sa strane. Ajme, kako sam tiho i usukano s rukama na licu prošla. Pssst... bez naglih pokreta i s bijelom zastavicom. Prošli smo bez ozljeda.
Staza je, inače, super markirana. Ako nemate gojzerice, razderat ćete obuću na ovom oštrom kamenju. Stvanro, ako niste koncentrirani, lako se potepete- Ovako je (i još gore) do vrha. Vrlo oštro kamenje, gusto raspoređeno po zemlji, hehe...
U jednom trenutku skrećete lijevo...
I onda udri u brdo. Do te točke ste hodali relativno ravno, a sad malčice u brdo.
Konačno, u daljini se vidi vrh...
A pogledajte tek ova kamena brdašca...
Meni netko rekao da se ta brdašca prave u spomen na (stradale) planinare. I ja tu i tamo stavila kamenčić, još druge tjerala da to isto rade. I meni ti isti pričaju kako to nije točno, to moje pojašnjenje, koje sam pročitala tu na blogu ili na forumu... i stvarno je na kraju ispalo da nisam bila u pravu, jer su ova brdašca za markiranje puta, kao alternativno markiranje boji... jer nemoguće da bi netko baš ovoliko brdašaca za posvetu napravio...
U jednom trenutku, Slovenci prihajaju! Nađite ih na fotki, hehe...
Tj. tada još nismo znali čiji su, ali su napredovali užasno brzo. Gotovo nevjerojatno. U koloni. Prvi je jako vukao, drugi je kaskao, a treći, najmanji, je jedva stizao. Kasnije smo skužili da su to tata, tatin prijatelj i sin. A za sina nije bilo milosti. Ne znam kako su samo mogli tako brzo hodati. Onda su mi objasnili kako mogu brže hodati, što trebam raditi i uspjelo mi je, ali morala sam bit full koncentrirana, gledat pažljivo svaki korak... čim bi se malo opustila skoro bih poletjela. U jednom trenutku sam se tako zatepla da sam bila uvjerena da ću razderati dlanove, trup, koljena, potkoljenice, sve... ne znam kako sam se uspjela spasiti pada i sigurnog razbijanja po tom špicastom i oštrom kamenju... to me trglo da sam usporila i full koncentrirano dalje nastavila.
Zanimljivo, ti Slovenci su sva trojica imali neke niske kožne cipele, onak' patkaste, što ja, zapravo, i volim... slatke šuze... to su valjda isto neke planinarske... meni bi to bilo žao po kamenju hehe... još uvijek sam impresionirana kojom brzinom su se i kako vješto kretali...
E da, pita tip nas odakle smo i sad da ne navodimo tko je odakle, ja presječem i kažem kratko "Osijek", a on kaže "Gospić" ja, rekoh, "ne, ne Gospić, O-si-jek"... a on na to s olakašnjem "aaa, pa mi smo si onda blizu, mi smo iz Kamnika". Nda...
No, da se mi vratimo na vrh... dođosmo gore, sve fino uredno... nema šta! Bravo za PD Željezničar.
Zanimljivo, gore su čak dva skloništa. Jedno vidljivo i drugo malo skrovitije. Ovo prvo smo vidjeli već na pola puta do vrha. Drugo je spušteno par metara niže, s druge strane vrha.
Ovo je to drugo sklonište:
Nisam sigurna da bih se usudila unutra ući. Da ne shvatite krivo, divno mi je da si je netko dao truda i to napravio. No, da nešto puše tako jako da trebam zaklon, bojala bih se da mi nešto ne padne na glavu. Izgleda jako lijepo, tako je dobro uklopljeno u prirodu. Ma, svaka čast!
Žig je na svom mjestu, upisna knjiga s puno prostora za upisati se, također. Vidi se da se vodi računa o usponu i vrhu.
Pogled s vrha odličan. Evo "val" kojeg sam pročitala na Vinčijevom blogu.
Još malo pogleda za kraj...
Sljedeći post općenito o Pagu, a za kraj post-Zrće!
Vrh: 349m Markacije: Prefine, guste, sočne. Osim nacrtanih, ima i kamenitih u piramidu. Žig: Uzidani. Ima i fina upisna knjiga. Vrijeme do vrha: Jedno sat vremena. Temperatura: Toplo s vjetrićem taman kako treba biti. Opasnosti: Sve je puno kamenja, noge lete na sve strane. Koncentrirano hodati. Životinje: Pčele na radnom zadatku već na samom početku puta. Vidikovac: Lijepo. Sve u svemu: Nije teško za popeti se, pogled lijep. Pag je kao otok prekrasan. Definitivno za posjetiti više puta (ne vrh, nego otok hehe).
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Vidite kako otprilike ide staza do vrha.
ja, rekoh, "ne, ne Gospić, O-si-jek"... a on na to s olakašnjem "aaa, pa mi smo si onda blizu, mi smo iz Kamnika". 
