Pregled posta

Tuščak: Stoj, draga!

Evo i posljednjeg posta o prošlom vikendu! Tuščak, here we come! Malo smo se zagubili, odmah ću vam priznati. U onim džuberačkim pustopoljinama, negdje smo promašili uspon za Tuščak s južne strane pa smo mu prišli sa sjeverne. Nešto tako, otprilike. Možda i nisu dobro opisane strane svijeta, ali to sad i nije bitno, koliko čisto da se orjentirate o težini promašaja. Nismo skužili markacije gdje trebamo parkirati i krenuti u brdo. Trebali smo negdje poslije Koretića krenuti u brdo, ali smo nakon par pređenih mostića skužili da smo se negdje zeznuli. Never mind. Nismo se morali vraćati, jer je postojala alternativa iz mjestašca pitoreskna imena Stojdraga. (Neko objašnjenje za naziv mjesta? )

Kako god, još smo se malo provozali po Džumberku. Upoznaj Džumberak kako bi ga više volio. U blizini Stojdrage vam se nalazi i izvjesni Milenijski križ, kojeg spominje i dr. Poljak pa hajde da i to vidimo. Križ je u tako lošem stanju, da izgleda kao da je izgrađen prije 1000 godinu, a ne za 1000 godinu hrvatskog kraljevstva. Nije mi se dalo ni izlaziti iz auta da to slikam. Never mind. Našli mi selo Stojdragu.

Produžili smo žumberačkom cestom prema Pokleku i tu pronašli zaseok Drmići. Imaju oznake pa neću puno o tome. Tu skrećete lijevo, kilometar-dva, prema Kravljaku, makadamska cesta. Oznake su okej. Parkirali smo kod male grkokatoličke crkve i dalje nastavili pješke. Ubili smo se od šetnje.



Nakon 20 minuta došli smo do Gradine. To je tuščački Grebengrad, samo u puno gorem stanju.

Evo što je ostalo od Gradine.



Malo smo povijesno zakasnili. Koliko vidim, čini se da je Gradina imala samo jednu sobu (dnevnu?) i terasicu par metara dalje. Ne znam tko je tamo živio i tko bi napadao to mjesto od stranih zavojevača? Em je na nepristupačnom terenu, em se moraš penjati, em još imaš problema za naći (u neka stara vremena zasigurno nije bilo ovako finih markacija kao danas. )



Do sad naaaajurednije posložena knjiga za upis gostiju.




Nakon što smo osigurali još jedan žig (i područje), odlučili smo se vratiti. Do vrha nismo ni išli. Nije bio daleko, možda 10 minuta. Ali šuma nije bila ništa posebno, a vidikovac 0 bodova.



Evo, u nedostatku atraktivnijih fotki s vrha, prilažem trojke! Posvećujem ovu fotku ljubiteljima maca.



Usput, vidjeh i Krško u daljini. Brrr, naježih se.



Odlučismo se vratiti i potražiti nešto za jelo.

Kad smo se spustili nazad na glavnu cestu, ne možete promašiti još jedno imanje za masovni seoski turizam nazvano Divlje vode. Nema ničeg divljeg, ali zato ima voda. Stajačica. I hrrrpe ljudi. Konji koji šeću oko parkinga ograđeni žicom na struju. I neki mali zoo-vrt s hrpom nekih naoko nespojivih životinja. Da se naježite. Ovaj prostor koji je nekad bio ribnjak, danas je preimenovan u funkciju "bio-parka". Što to znači? Nekad je ovdje bio park?



Odlučili smo tamo popiti sokić na sunčanoj strani terase. Izrazili smo sumnju da tamo i klopamo, ali malo sunca nam je nakon šetnje šumom dobro došlo.



Terasa je ogromna, kao i cijelo imanje. No, nevjerojatno je zvučalo da je u takvoj gužvi terasu opsluživalo samo dva (2) konobara. Gazda stvarno mora biti... hm... koju riječ da kažem... upiši-sam-najbolje... da u udarnom danu u tjednu i to sunčanom ostavi terasu na milost i nemilost dva živčana konobara. Mi smo sjedili jedno 15 minuta. Konobara smo možda jednom vidjeli da je proletio. Oko nas dva-tri stola s nepočiščenim ostacima iza gostiju koji su već otišli. Ispred nas brdo smeća. Jedan član naše družine otišao je pitati jel možemo šta naručiti, ali konobar je unutra drhtao. Ništa. Okrenuli smo se i otišli. Zbogom, nikad više. Probali smo, ali ne ide. Nije za nas masovno restoranstvo. Prevelika je konkurencija restorana da bih se nekom išla davati druga šansa nakon ovakvog jednog propusta. Inače, eko-selo Koretići bitno prirodnije izgleda od Divljih voda, ako ćemo već uspoređivati.

I onda smo se odlučili za nešto što još nismo imali prilike napraviti, a to je posjetiti restač koji dr. Poljak osobno preproučuje. Gostilna je 10 km od Bregane, a zove se Gabrovica. Interijer blago socijalistički. Vidi se da ima prometa unatoč izgradnji okolnih bio-eko-sela, ali vidi se i da se tu u uređenje nije lipa uložila već tricetčetr godne.



No, atmosfera u birtiji je fantastična! Gabrovica je, definitivno, puna šarma!



Stolovi su unutra i vani preko ceste pa konobari pretrčavaju cestu pazeći da ih ne zgaze automobili dok nose ribu i mesinu. Mi smo, ipak, sjeli unutra jerbo je vani već zašlo sunce i bilo poprilično svježe. Iznenadila sam se kad sam vidjela da vani ljudi uredno sjede. Jako simpatični konobari i konobarice, stvarno uslužno. Cijene iste. U kuhinji, koju sam slučajno vidjela, radi jedno 5 postarijih žena koje sve u isti glas grakću, hehe, ma luda atmosfera. Stalno sam čula "mama", "tata" ovo ono pa preptostavljam da je obiteljski restoran. Sve u svemu simpatična usluga i fina hrana. Papala sam, opet, pastrve, njami! Uzela sam ekstra umak od gljiva koji je bio prefin i nisam pogriješila!



Toliko! Ovaj vikend planiram(o) Karlovac ili Moslavinu, vidjet ćemo... Imam danas dosta posla pa se bojim da ću jedan dan morati propustiti. Vama želim fin vikendić! *


* Ovo mahanje ovaj puta ne posvećujem vama, već Džumberku! Doviđorno, dragi Džuberče, razveselio si mi vikend, nikad te neću zaboraviti!

Vrh: 585 m (Gradina), 602 m (vrh) Markacije: Okej kad ubodete prvu. Žig: Uzidan kod Gradine Vrijeme do vrha: Nema razloga spominjati! Temperatura: Okej jesenska. Opasnosti: Nikakve. Životinje: Mace i pas na lancu blizu crkve. Vidikovac: 0 bodova. Sve u svemu: Ah, pa to je Džumberak!

Post je objavljen 29.09.2007. u 08:03 sati.