Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
subota, 29.09.2007.
Tuščak: Stoj, draga!
Evo i posljednjeg posta o prošlom vikendu! Tuščak, here we come! Malo smo se zagubili, odmah ću vam priznati. U onim džuberačkim pustopoljinama, negdje smo promašili uspon za Tuščak s južne strane pa smo mu prišli sa sjeverne. Nešto tako, otprilike. Možda i nisu dobro opisane strane svijeta, ali to sad i nije bitno, koliko čisto da se orjentirate o težini promašaja. Nismo skužili markacije gdje trebamo parkirati i krenuti u brdo. Trebali smo negdje poslije Koretića krenuti u brdo, ali smo nakon par pređenih mostića skužili da smo se negdje zeznuli. Never mind. Nismo se morali vraćati, jer je postojala alternativa iz mjestašca pitoreskna imena Stojdraga. (Neko objašnjenje za naziv mjesta? )
Kako god, još smo se malo provozali po Džumberku. Upoznaj Džumberak kako bi ga više volio. U blizini Stojdrage vam se nalazi i izvjesni Milenijski križ, kojeg spominje i dr. Poljak pa hajde da i to vidimo. Križ je u tako lošem stanju, da izgleda kao da je izgrađen prije 1000 godinu, a ne za 1000 godinu hrvatskog kraljevstva. Nije mi se dalo ni izlaziti iz auta da to slikam. Never mind. Našli mi selo Stojdragu.
Produžili smo žumberačkom cestom prema Pokleku i tu pronašli zaseok Drmići. Imaju oznake pa neću puno o tome. Tu skrećete lijevo, kilometar-dva, prema Kravljaku, makadamska cesta. Oznake su okej. Parkirali smo kod male grkokatoličke crkve i dalje nastavili pješke. Ubili smo se od šetnje.
Nakon 20 minuta došli smo do Gradine. To je tuščački Grebengrad, samo u puno gorem stanju.
Evo što je ostalo od Gradine.
Malo smo povijesno zakasnili. Koliko vidim, čini se da je Gradina imala samo jednu sobu (dnevnu?) i terasicu par metara dalje. Ne znam tko je tamo živio i tko bi napadao to mjesto od stranih zavojevača? Em je na nepristupačnom terenu, em se moraš penjati, em još imaš problema za naći (u neka stara vremena zasigurno nije bilo ovako finih markacija kao danas. )
Do sad naaaajurednije posložena knjiga za upis gostiju.
Nakon što smo osigurali još jedan žig (i područje), odlučili smo se vratiti. Do vrha nismo ni išli. Nije bio daleko, možda 10 minuta. Ali šuma nije bila ništa posebno, a vidikovac 0 bodova.
Evo, u nedostatku atraktivnijih fotki s vrha, prilažem trojke! Posvećujem ovu fotku ljubiteljima maca.
Usput, vidjeh i Krško u daljini. Brrr, naježih se.
Odlučismo se vratiti i potražiti nešto za jelo.
Kad smo se spustili nazad na glavnu cestu, ne možete promašiti još jedno imanje za masovni seoski turizam nazvano Divlje vode. Nema ničeg divljeg, ali zato ima voda. Stajačica. I hrrrpe ljudi. Konji koji šeću oko parkinga ograđeni žicom na struju. I neki mali zoo-vrt s hrpom nekih naoko nespojivih životinja. Da se naježite. Ovaj prostor koji je nekad bio ribnjak, danas je preimenovan u funkciju "bio-parka". Što to znači? Nekad je ovdje bio park?
Odlučili smo tamo popiti sokić na sunčanoj strani terase. Izrazili smo sumnju da tamo i klopamo, ali malo sunca nam je nakon šetnje šumom dobro došlo.
Terasa je ogromna, kao i cijelo imanje. No, nevjerojatno je zvučalo da je u takvoj gužvi terasu opsluživalo samo dva (2) konobara. Gazda stvarno mora biti... hm... koju riječ da kažem... upiši-sam-najbolje... da u udarnom danu u tjednu i to sunčanom ostavi terasu na milost i nemilost dva živčana konobara. Mi smo sjedili jedno 15 minuta. Konobara smo možda jednom vidjeli da je proletio. Oko nas dva-tri stola s nepočiščenim ostacima iza gostiju koji su već otišli. Ispred nas brdo smeća. Jedan član naše družine otišao je pitati jel možemo šta naručiti, ali konobar je unutra drhtao. Ništa. Okrenuli smo se i otišli. Zbogom, nikad više. Probali smo, ali ne ide. Nije za nas masovno restoranstvo. Prevelika je konkurencija restorana da bih se nekom išla davati druga šansa nakon ovakvog jednog propusta. Inače, eko-selo Koretići bitno prirodnije izgleda od Divljih voda, ako ćemo već uspoređivati.
I onda smo se odlučili za nešto što još nismo imali prilike napraviti, a to je posjetiti restač koji dr. Poljak osobno preproučuje. Gostilna je 10 km od Bregane, a zove se Gabrovica. Interijer blago socijalistički. Vidi se da ima prometa unatoč izgradnji okolnih bio-eko-sela, ali vidi se i da se tu u uređenje nije lipa uložila već tricetčetr godne.
No, atmosfera u birtiji je fantastična! Gabrovica je, definitivno, puna šarma!
Stolovi su unutra i vani preko ceste pa konobari pretrčavaju cestu pazeći da ih ne zgaze automobili dok nose ribu i mesinu. Mi smo, ipak, sjeli unutra jerbo je vani već zašlo sunce i bilo poprilično svježe. Iznenadila sam se kad sam vidjela da vani ljudi uredno sjede. Jako simpatični konobari i konobarice, stvarno uslužno. Cijene iste. U kuhinji, koju sam slučajno vidjela, radi jedno 5 postarijih žena koje sve u isti glas grakću, hehe, ma luda atmosfera. Stalno sam čula "mama", "tata" ovo ono pa preptostavljam da je obiteljski restoran. Sve u svemu simpatična usluga i fina hrana. Papala sam, opet, pastrve, njami! Uzela sam ekstra umak od gljiva koji je bio prefin i nisam pogriješila!
Toliko! Ovaj vikend planiram(o) Karlovac ili Moslavinu, vidjet ćemo... Imam danas dosta posla pa se bojim da ću jedan dan morati propustiti. Vama želim fin vikendić! *
* Ovo mahanje ovaj puta ne posvećujem vama, već Džumberku! Doviđorno, dragi Džuberče, razveselio si mi vikend, nikad te neću zaboraviti!
Vrh: 585 m (Gradina), 602 m (vrh) Markacije: Okej kad ubodete prvu. Žig: Uzidan kod Gradine Vrijeme do vrha: Nema razloga spominjati! Temperatura: Okej jesenska. Opasnosti: Nikakve. Životinje: Mace i pas na lancu blizu crkve. Vidikovac: 0 bodova. Sve u svemu: Ah, pa to je Džumberak!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
)
Našli mi selo Stojdragu.
)
Što to znači? Nekad je ovdje bio park?
Prevelika je konkurencija restorana da bih se nekom išla davati druga šansa nakon ovakvog jednog propusta. Inače, eko-selo Koretići bitno prirodnije izgleda od Divljih voda, ako ćemo već uspoređivati.
Mi smo, ipak, sjeli unutra jerbo je vani već zašlo sunce i bilo poprilično svježe. Iznenadila sam se kad sam vidjela da vani ljudi uredno sjede. Jako simpatični konobari i konobarice, stvarno uslužno. Cijene iste. U kuhinji, koju sam slučajno vidjela, radi jedno 5 postarijih žena koje sve u isti glas grakću, hehe, ma luda atmosfera. Stalno sam čula "mama", "tata" ovo ono pa preptostavljam da je obiteljski restoran. Sve u svemu simpatična usluga i fina hrana. Papala sam, opet, pastrve, njami! Uzela sam ekstra umak od gljiva koji je bio prefin i nisam pogriješila!
*
