Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
ponedjeljak, 10.09.2007.
Varaždiranje po Španciru (I)
Evo i mene prvi put na Špancir fest i moram priznati da sam totalno odvalila. Odlično organizirano, hrpe ljudi, sve se događa na velikom prostoru... nevjerojatno nešto! Najviše su me oduševili ulični svirači, činjenica da se sve događalo na nizu različitih lokacija, dobro raspoloženi ljudi, to da se ni u mini-suknji na bose noge nisam smrznula i da me Gibonni na koncertu čak jednom i nasmijao. Najviše me šokirala hrana koju sam jela u srcu Varaždina, tiha jeza! Od poznatih, vidjela sam Tarika (dosta se trudio biti opušten i srdačan) i mog omiljenog voditelja zvanog Saša Ćeramilac (simpa samo totalno zgrbljen lik). I to nije sve!
Hajde da, na brzinu, pobacam fotke po ekranu! Inače, pisat ću o Španciru u još dva foto-posta!
Nego! Prije nego što krenem... Znate li tko je ovaj lik u crvenoj košulji, desno na slici?
Inače, dolazak u Varaždin počeo je fantastično. Našla sam mjesto za parkirati u najužem centru grada, pola minute od onog glavnog varaždinskog Trga. Bila sam dosta gladna, skitali smo po Kalniku preko dana, ništa nisam jela i stvarno sam htjela čim prije nešto strpati u usta. Napravili neki mali krug po središtu, ali stvarno mali đir i došli u neki park u centru grada... tamo restoran Park. Mila majko! Cijelo večer sam se duboko ispričavala kolegama planinarkovićima i imala napade grižnje savjesti jer sam upravo ja inzistirala da tamo jedemo ("joj, kakav mir, u parku, baš zgodno")... i odbacivala prijedloge da, IPAK, malo prošećemo po gradu prije konačnog izbora restorana, ali nenene... ja napala na taj park i Park!
Pogledajte užas koji sam dobila na tanjuru kad sam naručila "piletinu na žaru"...
U najgore doba socijalizma ovo niste mogli dobiti na tanjuru. Kuhari, promijenite struku , vlasnici restorana, promijenite kuhare! Ovakvu šaku luka, umjetni kupovni ajvar i neko meso navučeno na drvenu daščicu garant ulazi u kategoriju NAJGORE restoranske ponude u Hrvatskoj.
Usput, ono što ne podnosim je a) kad konobara uopće nema da vas posluži i b) kad non-stop širi nervozu i vrši pritisak da se čim prije odlučite što ćete jesti. Konobari restorana Park obje su stvari napravili. Prvo, konobar je pedeset puta došao u prvih pola minute prevrćući očima kako se ne mogu odlučiti iz tako priprostog menija. Nakon što smo dobili na stol ovaj gornji užas, konobar je nestao i više ga nismo vidjeli. Valjda mu bilo neugodno. Hajde bar malo morala. Platili smo konobarici. U šoku. Da ne govorim da je restoran bio pun, ne kužim, kako itko od domaćih može tamo jesti!? Društvo je šutjelo i jelo, izbjegavajući kontakt očima sa mnom.
Kasnije smo u malo široj šetnji vidjeli super mjesta za klopu, ali meni je sve već prisjelo... izgubih apetit iako sam vrlo malo tog mesa pojela... Da ne spominjem da su nam za to na gornjoj slici još uzeli i novce!
Dakle, sjeti se & ne zaboravi, restoran Park u Varaždinu - ne ulazi!
Kad smo krenuli dalje po centru i kad sam vidjela kakvih slatkiša od restorana ima, baš mi je bilo žao.
Gle ove dolje šatore, super su, hehe.. eee da sam bar tamo jela!
Tko ne bi htio da ga poslužuje konobarica u borosanama, s crnim najlonkama ispod bijelih adidas čarapica! A u pozadini sviraju dva druga, simulirajući jedno 13 instrumenata! Šteta! Škola za ubuduće! Ovdje bi mi baš bio gušt klopati!
Bar da sam tu bila... eh!
Zato sam papala štrukle, mislim čak prvi put u životu i totalno se oduševila!
Jela sam ih na više lokacija... nešto prefino!
Molim tko zna da mi da reeeceeept za štrukle! Fala!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Kuhari, promijenite struku 
, vlasnici restorana, promijenite kuhare! Ovakvu šaku luka, umjetni kupovni ajvar i neko meso navučeno na drvenu daščicu garant ulazi u kategoriju NAJGORE restoranske ponude u Hrvatskoj. 
Dakle, sjeti se & ne zaboravi, restoran Park u Varaždinu - ne ulazi! 
Šteta! Škola za ubuduće! Ovdje bi mi baš bio gušt klopati! 
