Pregled posta

Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju

Kao što sam i najavila u svom uvodnom postu o prošlom vikendu, Samoborsko me gorje razočaralo. Taj smo kraj odlučili posjetiti u subotu. Očekivala sam puno više. Bili smo u istočnom dijelu i to na dva glavna vrha: Oštrc i Plešivica. Već po imenima vidite da ne nude Bogznašta. A i možda je moja greška da sam počela s Velebitom i Gorskim kotarom pa valjda onda većina drugih brda i planina po Hrci pada u zaborav. Ne znam... doduše, dan poslije, u nedjelju, bila sam u Kalničkom gorju i totalno se oduševila tim krajem! Ne može se usporediti sa Samoborskim gorjem po atraktivnosti!

Zapravo, planirala sam da ova brda bliža Zagrebu ostavim za hladnije dane, kad nam se neće dati vozikati dalje zbog vremenskih (ne)prilika, no, eto... ispalo je ovako... Usput, bizaran detalj, ali ja sam sad prvi put bila u Samoboru. Ne računam tu eventualne izlete sa starcima u djetinjstvu.

Još bizarniji detalj: kada idem negdje na izlet ili putovanje, fotografiram kao luda. Recimo, s EOS-om u prosjeku po jednom danu pravim 200-tinjak fotki. Zamislite, u subotu sam bila na dva vrha i u Samoboru i ispucala samo 29 (dvadesetdevet) fotografija. Strašno! To sam skužila čim sam došla kući. Po tome se isto fino vidi
koliko sam imala motiva i volje... iskreniška!

I. dio

Krenimo kronološki. Krenuli smo iz sela Rude, simpatično mjesto gdje možete naići na ovakvu scenu. Muškarci u bijelim kimono-trikoićima igraju nogomet. Zagrijavanje!



Šta nije fora?


Penjete se prema Oštrcu prvo kroz selo, onda kroz šumu. Uspon laganiška. Treba nešto više od sat vremena. Do vrha ćete naići na dvije zgrade.

Prva zgrada. (Tu smo popili sokić na penjanju.)



Druga zgrada. (Tu smo pojeli štrudlec na povratku.)



I to je sve.

Vrh nisam slikala. Zaboravila. Majke mi. Zapravo, na vrhu sam slikala džinovske muhe koje su me plašile do to mjere da sam očekivala metamorfoze članova moje male družine u džinovske muhe s ruksacima na leđima.

Eto koliko me vrh zaintrigirao, kad mi je najveći izazov bio fotkati mutant muhe.





II. dio

Brzo mi to prošetali, još smo bili nabrijani pa odlučismo osvojiti još jedan vrh Samoborskog gorja. Nakon ofrlje proučene karte, ocijenismo da je najlakši i najbrži način da dođemo do još jednog žiga tzv. Plešivica. Ma šta to značilo.

Uspon na Plešivicu bio je ok. Ima jedno 40 min. hoda od Lovačkog doma Srndać do kojeg smo došli autom.

Pred sam vrh dok smo bili još u šumi, čuli smo neke glasove... kad ono neka dva momka iza nas. Uglavnom, stalno viču "Aga, ovamo, Aga, dolazi, Aga ovoono". Jebemu, okrećem se ja stalno, očekujem križanca vučjaka, pittbulla i dobermana u tijelu doge, kad ono... the pinč! Haha... e ak' se nisam odvalila, mišić mali trčkara s onim svojim malim nogama. Žiiiilav, nevjerojatno nešto, pas me oduševio! Na vrhu smo si fino popričali s mladićima i zadržali duže od planiranog, ali smo svašta saznali.

Evo pogled s vrha, lijepo je...



Na hrptu ćete naći čistinu s pet metara visokom željeznom piramidom. Vidite Pokuplje, Hrvatsko zagorje i Zagreb (ovo sam prepisala, naravno , jer ja nisam ništ' vidjela).

III.

Dolazak u Samobor. Gradić sladak. Dosta se radi na uređenju, majstora-radnika, prašine... na sve strane. Neuspješno traženje restorana. Izvjesni dobar restoran "Mali medo" nije radio, iako je prošao rok kolektivnog godišnjeg. U nekom drugom poznatom restaču Pri staroj vuri (ili tako nešto) bili su svatovi. U trećem se služilo samo crveno meso. Prošetali smo trgom, lijevo desno, gore dolje. Ajmo za Zagreb. Ajmo.

Evo tri fotke iz Samobora i to je to.

Samobor I.



Samobor II.



Samobor III.









Ma idem ja pisati post o 'mom' Kalniku... puštam ga sutra... oh šećerković!

Markacije: Ne sjećam se. Žig: Na vrhu. Vrijeme do vrha: Ne sjećam se. Temperatura: Ugodno i toplo. Opasnosti: Leglo poskoka. Super oprez! Saznala to tek nakon što sam se vratila. Užasnulo me! Zmija: Leglo poskoka. Vidikovac: Leglo poskoka ispod. Sve u svemu: Adios. Uzela žigove. Do sad jedan od najslabijih izleta.

Post je objavljen 07.09.2007. u 08:47 sati.