Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 07.09.2007.
Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju
Kao što sam i najavila u svom uvodnom postu o prošlom vikendu, Samoborsko me gorje razočaralo. Taj smo kraj odlučili posjetiti u subotu. Očekivala sam puno više. Bili smo u istočnom dijelu i to na dva glavna vrha: Oštrc i Plešivica. Već po imenima vidite da ne nude Bogznašta. A i možda je moja greška da sam počela s Velebitom i Gorskim kotarom pa valjda onda većina drugih brda i planina po Hrci pada u zaborav. Ne znam... doduše, dan poslije, u nedjelju, bila sam u Kalničkom gorju i totalno se oduševila tim krajem! Ne može se usporediti sa Samoborskim gorjem po atraktivnosti!
Zapravo, planirala sam da ova brda bliža Zagrebu ostavim za hladnije dane, kad nam se neće dati vozikati dalje zbog vremenskih (ne)prilika, no, eto... ispalo je ovako... Usput, bizaran detalj, ali ja sam sad prvi put bila u Samoboru. Ne računam tu eventualne izlete sa starcima u djetinjstvu.
Još bizarniji detalj: kada idem negdje na izlet ili putovanje, fotografiram kao luda. Recimo, s EOS-om u prosjeku po jednom danu pravim 200-tinjak fotki. Zamislite, u subotu sam bila na dva vrha i u Samoboru i ispucala samo 29 (dvadesetdevet) fotografija. Strašno! To sam skužila čim sam došla kući. Po tome se isto fino vidi
koliko sam imala motiva i volje... iskreniška!
I. dio
Krenimo kronološki. Krenuli smo iz sela Rude, simpatično mjesto gdje možete naići na ovakvu scenu. Muškarci u bijelim kimono-trikoićima igraju nogomet. Zagrijavanje!
Šta nije fora?
Penjete se prema Oštrcu prvo kroz selo, onda kroz šumu. Uspon laganiška. Treba nešto više od sat vremena. Do vrha ćete naići na dvije zgrade.
Prva zgrada. (Tu smo popili sokić na penjanju.)
Druga zgrada. (Tu smo pojeli štrudlec na povratku.)
I to je sve.
Vrh nisam slikala. Zaboravila. Majke mi. Zapravo, na vrhu sam slikala džinovske muhe koje su me plašile do to mjere da sam očekivala metamorfoze članova moje male družine u džinovske muhe s ruksacima na leđima.
Eto koliko me vrh zaintrigirao, kad mi je najveći izazov bio fotkati mutant muhe.
II. dio
Brzo mi to prošetali, još smo bili nabrijani pa odlučismo osvojiti još jedan vrh Samoborskog gorja. Nakon ofrlje proučene karte, ocijenismo da je najlakši i najbrži način da dođemo do još jednog žiga tzv. Plešivica. Ma šta to značilo.
Uspon na Plešivicu bio je ok. Ima jedno 40 min. hoda od Lovačkog doma Srndać do kojeg smo došli autom.
Pred sam vrh dok smo bili još u šumi, čuli smo neke glasove... kad ono neka dva momka iza nas. Uglavnom, stalno viču "Aga, ovamo, Aga, dolazi, Aga ovoono". Jebemu, okrećem se ja stalno, očekujem križanca vučjaka, pittbulla i dobermana u tijelu doge, kad ono... the pinč! Haha... e ak' se nisam odvalila, mišić mali trčkara s onim svojim malim nogama. Žiiiilav, nevjerojatno nešto, pas me oduševio! Na vrhu smo si fino popričali s mladićima i zadržali duže od planiranog, ali smo svašta saznali.
Primjerice, jedan od te dvojice u dvije je godine izlupao sve žigove u Dnevniku hrvatske planinarske obilaznice. Bio je druga osoba nakon sastavljača obilaznice. U to je vrijeme bilo 'samo' 135 kontrolnih točki, za razliku od današnjih 148. Dakle, moguće je! Išao je, priča, svaki vikend negdje. Prvo bi se pripremao, čitao hrpe knjiga, a onda kretao u osvajanje, sam ili u malim grupama. Sad priprema knjigu o Dinarskom gorju, jer, navodno, o tome se nije ništa pisalo kod nas. Zanimljivo. Kasnije smo skužili da se uopće nismo formalno upoznali s njima i da ne znamo njihova imena.
Evo pogled s vrha, lijepo je...
Na hrptu ćete naći čistinu s pet metara visokom željeznom piramidom. Vidite Pokuplje, Hrvatsko zagorje i Zagreb (ovo sam prepisala, naravno , jer ja nisam ništ' vidjela).
III.
Dolazak u Samobor. Gradić sladak. Dosta se radi na uređenju, majstora-radnika, prašine... na sve strane. Neuspješno traženje restorana. Izvjesni dobar restoran "Mali medo" nije radio, iako je prošao rok kolektivnog godišnjeg. U nekom drugom poznatom restaču Pri staroj vuri (ili tako nešto) bili su svatovi. U trećem se služilo samo crveno meso. Prošetali smo trgom, lijevo desno, gore dolje. Ajmo za Zagreb. Ajmo.
Evo tri fotke iz Samobora i to je to.
Samobor I.
Samobor II.
Samobor III.
Update: Jedan od igrača koji je bio na ovom izletu poludio je na sam naslov ovoga posta: "Pa kako si samo mogla... joj! Uh! Šta si to napisala!? Pa ti si napala cijelo jedno gorje!!" LOL! Pa šta da vam lažem! Iskrenička sam! Stvarno Samoborsko gorje nije ništa posebno.
Plus, još sam saznala da je snažno leglo poskoka pod samim vrhom na Oštrcu što me prestravilo. !Tamo sam se sunčala pola sata razvaljena po toj stijeni gdje je vrh... aaaa!
Ma idem ja pisati post o 'mom' Kalniku... puštam ga sutra... oh šećerković!
Markacije: Ne sjećam se. Žig: Na vrhu. Vrijeme do vrha: Ne sjećam se. Temperatura: Ugodno i toplo. Opasnosti: Leglo poskoka. Super oprez! Saznala to tek nakon što sam se vratila. Užasnulo me! Zmija: Leglo poskoka. Vidikovac: Leglo poskoka ispod. Sve u svemu: Adios. Uzela žigove. Do sad jedan od najslabijih izleta.
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
, jer ja nisam ništ' vidjela).
LOL! Pa šta da vam lažem! Iskrenička sam! 
Stvarno Samoborsko gorje nije ništa posebno. 
