Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
nedjelja, 09.09.2007.
Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (II)
(Nastavak prošlog posta)
Pogled na Veliki Kalnik s prvog zuba...
Ajd ti sad to osvoji! Išli su s gradnjom sve više i više!
Prije vrha je, inače, uobičajeno nakaradan tv-toranj. Inače, do tog tornja vodi cesta, ali, mislim... tko još i tu cestu koristi do vrha hodat će tri (3) minute. S vrha možete vidjeti, navodno, Slavoniju i Zagorje.
Šuma je čarobna i lagana za hodati čak i senior-građanima. U šumi ima lijana. Pazite, nisu sigurne. U mojoj maloj družini došlo je do oštrog pada na trticu tijekom pokušaja imitiranja Džejn od Tarzana. Čak i nije toliko strašno što bi pali s visine metar na trticu, nego vam se može dogoditi da padnete u nešto što je prije bila papirnata maramica, a što se koristi u šumi, znate već za šta...
Inače, cijeli put je odlično obilježen, nikad ne može bit pretjerano oznaka, ali ovdje su se stvarno potrudili! Inače, od tornja do vrha na jednom su dijelu vrijedni održavatelji staze postavili čak i metalne stepenice. Ma, svaka čast! Takvi me znaci pažnje, ovako komotnu, uvijek dirnu!
Pri vrhu se vidi i zadnji kalnički zub.
Inače, s vrha se možete dolje alternativno spustiti (ili popeti) i preko sajle o kojoj sam detaljno pisala u prošlom postu. Kako je tik do sajle mojprviposkok ne bih vam to preporučila prije zime.
Da stvar bude bolja, na vrhu paraglajderi imaju svoj mali raj! Naime, lokalni paraglajderi su organizirani u klub Feniks (Paragliding klub Kalnik). Oni su ujedno i operatori letjelišta. Za korištenje letjelišta morate im se, svakako, najaviti.
Inače, oko samog Kalničkog gorja organizirana je i zanimljiva Poučna staza, duga pet kilometara. Počinje od Doma pa sjevernom stranom grebena, zaokruži ga i vraća se u Dom južnom stranom. Na putu navodno ima deset ploča s opisom zanimljivosti.
Ma, stvarno nema šta nema na tom Kalniku! Svaka im čast!
Još malo starog Kalnika...
IV.
Nakon što smo popili sokić i odustali od klope u Planinarskom domu Kalnik jer bi morali dugo čekati, krenuli smo za Novi Marof pa prema Varaždinu. Eee, tu nas je čekalo iznenađenjce, užžžžasna cesta kilometrima, vožnja u drugoj eventualnoj trećoj brzini. Mi smo prvo mislili da su skinuli sloj asfalta, da bi kolega mEdo s foruma HPS-a rekao kako se radi o prastaroj cesti iz doba Rimljana koju nikako da obnove. Ajde, na kraju mi je čak i to bilo simpatično!
Inače, prošli smo pokraj dvorca u Gornjoj Rijeci, gdje je živjela prva hrvatska operna primadona Sidonija Rubido Erdody (1819.-1884.). Po imenu bih rekla prava Zagorka! Nismo stali, jer je dvorac ograđen nekom stravičnom plastičnom žicom koja apsolutno onemogućava bilo kakvo fotografiranje. Vrata zatvorena. A i da su bila otvorena, žica je totalno za apstinenciju.
I onda dolazak u Varaždin! Uuuu, super je bilo na Špancir festu! Impresionirana sam! O tome u sljedećem postu!
Markacije: Odlične. Žig: Nije na vrhu već na početku, u planinarskom domu Vrijeme do vrha: 30-ak minuta hoda po šumi Temperatura: 20-ak stupnjeva, super ugodno za hodanje Opasnosti: Nema, ako ne idete kroz stijene već kroz šumu. Životinje: Poskoci! Vidikovac: Nije ništa spektakularno, ali je neizmjerno šarmantno, uživala sam! Sve u svemu: Vratit ću se, definitivno!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Svaka im čast!
