|
ŽENA KOJA JE Grubo rečeno postoje ljudi koji vole pse i ljudi koji ne vole pse. Teoretski moraju postojati i ljudi koji prema psima nemaju nikakav stav, kojima je sasvim svejedno za njih, ali nekoga takvog nisam sreo.VOLJELA PSE  Među one koji vole pse ubrajam i one koji izjavljuju da ne vole pse, već više vole mačke, jer ta izjava najčešće znači „više volim mačke nego pse“, što znači da vole i pse i sve druge životinje, iako manje od onoga koliko su im drage mačke. Među onima koji ne vole pse postoje i oni koji ih se iz raznoraznih razloga naprosto boje, pa ih zato ne vole, što još mogu razumjeti koliko god mislim da su razlozi zašto ih se boje neopravdani. Oni koji ne vole pse, a ne boje ih se, pravi su mrzitelji pasa. Po mom osobnom uvjerenju koje je najvjerojatnije predrasuda, pa ga nikada ne bih javno branio, s njima nešto nije u redu. Gruba podjela na ljude koji vole i ne vole pse pokazala se izuzetno značajnom u anđeoskoj misiji Irene Sandler. (JJA je u ponedjeljak 29. ožujka objavila izuzetan post o njoj koji vam savjetujem da svakako pročitate, po mogućnosti prije nego nastavite s čitanjem ovog upisa.) Njezino pravo, poljsko ime je Irena Sendlerowa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ona je spasila živote dvije tisuće i pet stotina djece. Kao djelatnica javnog zdravstva Irena je imala dozvolu svakodnevno službeno ulaziti u varšavski židovski geto. Pri izlasku je u torbama, koferima i vrećama u svom kamionetu švercala djecu. Pri tome joj je pomagao pas kojega je vodila sa sobom. Pas je bio naučen da laje kada se kamionetu približila kontrola na izlasku iz geta. Pseće lajanje prikrivalo je plač i druge zvukove zastravljene djece, a istovremeno je odbijalo stražare da provjeravaju što Irena zapravo vozi u svojoj prtljazi. Lajanje dresiranih stražarskih njemačkih ovčara nikome nije bilo sumnjivo jer su mislili da laju na psa iz kamioneta koji laje na njih. I stražari su ljudi. Oni koji vole pse i koji ih se ne boje mogli su bez muke ukloniti psa ili pored njega pretražiti kamionet, ali im tako nešto nije padalo na pamet. Oni koji se boje pasa ili ih ne vole nisu mogli ukloniti psa jer je pripadao službenoj osobi kojoj nisu smjeli naškoditi. Irena je dva puta spasila tih dvije i pol tisuće djece. Prvi puta kada ih je izvela iz geta, opskrbila lažnim dokumentima i udomila. Drugi puta kada ju je napokon ulovio Gestapo i kada ni pod mukama nije odala gdje je sakrila popis spašene djece po kojemu bi ih nacisti mogli pronaći. Da ne idemo daleko, Irena je bez sumnje bila osoba koja je voljela pse.  No nešto si mislim – što se mi zajebavamo s Djedom Mrazom i Svetim Nikolom, pa natežemo koji je od njih praviji i bolji? Da sam ranije, kad je moj sinac Dinkač bio mali, znao za Irenu Sendlerowu – darove bi mu donosila Teta Irena. |
 Točno u ponoć između 29. i 30. ožujka prije trinaest godina rodio se Dinac-mandarinac, Dinko-sinko-mandarinko. Izrastao je u pametnog, dobrog i zgodnog dječaka. Viši je od majke! Sreća majčina, moje najbolje autorsko djelo! Neka mu brojka 13 donese sreću! |
 Bach je rekao da je vrlo jednostavno svirati orgulje. Jedino što je potrebno je da se u pravom času pritisne prava tipka. I nikako se ne smije pokušavati odsvirati odjednom sve kompozicije koje se kani odsvirati u životu, nego jednu po jednu, i to notu po notu, ton po ton. Jednako je tako lako prestati pušiti. Jedino što je potrebno je u pravom trenutku ne zapaliti jednu cigaretu. Ne smije se pokušati odbiti sve cigarete koje bi se inače popušile u životu, to je previše, nego samo jednu jedinu u trenutku kad ti dođe zapaliti. Za početak popušite do kraja kutiju koju imate pri sebi, a zatim nemojte kupiti sljedeću. To da nemate pri sebi cigarete niti da u kući i prostorima u kojima boravite nema cigareta uvelike olakšava provođenje odluke. Ako je za sviranje orgulja ipak potrebno neko znanje, znati koja je prava tipka, znanje za prestanak pušenja svi imamo. Svi znamo kako odbiti jednu cigaretu i zašto je to dobro. Povoljan trenutak za odbiti prvu cigaretu je nakon sprovoda dobrog prijatelja koji je umro jer je previše pušio. |
 Kad su Mirka Torbicu premjestili iz sobe broj 3 u sobu broj 6, pored njega je ležao jedan koji je disao tako da ga se čulo već od pola stepenica i prije nego se ušlo na odel. Taj je škripao, hroptao, pištao, klokotao, rikao, škrgutao, pučkao, grgutao, grgljao i graktao sa svakim udisajem, a i izgledao je tako kao da bi ga najbolje bilo smjesta poslati u krematorij. Neugodno ga je bilo slušat, teško se moglo išta razgovarati pored njega. Mirko je primijetio da je posjetiteljima nelagodno, a oni su se pitali kako može spavati ili opustiti se pored takvog cimera. Draško je obzirno pitao, pazeći da jadnik ne čuje: - Jel' on to stalno tako? Usprkos stanju u kojem se i sam nalazio, Torbica se smireno nasmiješio i odgovorio sasvim u duhu koji ga je odlikovao cijeloga života: - Samo kad diše. |
|
RESPIRONICS Nedavno su liječnici utvrdili mom dobrom prijatelju da mu je zbog poremećaja disanja i spavanja potrebna sprava koja se zove respironics. Treba je držati pored kreveta i od sada pa do kraja života od navečer do ujutro valja disati kroz nju. Sprava je nalik omanjem usisavaču za prašinu. Kako se naprava ne izdaje na recept, prijatelj se raspitao gdje i kako je može nabaviti. Otkrio je da je da postoji domaće poduzeće u Samoboru koje je prodaje za 14.627 kuna.  Kako je to svakom normalnom čovjeku povelik novčani iznos, prijatelj se nastavio raspitivati i saznao da se ista naprava prodaje u Sloveniji za 1.030 eura. Dapače, dok kod nas naše HZZO-osiguranje ne priznaje da je nekim ljudima to potrebno i ne pokriva troškove, slovenski bolesnici ne samo da dobivaju nužno pomagalo besplatno nego im slovensko medicinsko osiguranje priznaje i troškove za struju koliko naprava mjesečno potroši. Prijatelj se nastavio raspitivati i preko interneta saznao da se ista stvar prodaje u S.A.D. za 580 dolara.  Ne želeći čekati prijatelj je otišao u Ljubljanu, kupio napravu i sad može mirno spavati. Kod nas postoji i udruga ljudi koji je rabe. Ondje je saznao da je u mjesec dana ranije kod nas prodana jedna takva naprava, ali da je trideset ljudi iz Hrvatske otišlo u Sloveniju i kupilo je. Kako je 580 dolara u Americi postalo 1.030 eura u Sloveniji, te završilo kao 14.627 kuna kod nas? Uračunaj skupu državu koja bi se omastila, pridodaj trgovca koji bi veću maržu nego igdje u svijetu, pridodaj troškove transporta koji su dva puta veći iz Slovenije nego iz S.A.D. do Slovenije, dodaj neki postotak da se još nekoga usput podmaže - i eto te cijene. Svi sretni i zadovoljni. Zanemarimo pri tome da su na jedan prodani primjerak zapravo i zanemarljivo zaradili. Umjesto toga, kada bi sprava kod nas kojim slučajem koštala kunski ekvivalent 800 eura, onih trideset ljudi iz Hrvatske sigurno bi je ovdje i kupili, a lako moguće da bi došlo i petnaest Slovenaca da je ovdje nabave. Četrdeset i pet prodanih primjerka sigurno bi donijeli veću zaradu svima nego samo jedan, ali... Mi dišemo i sanjamo u ovakvoj Hrvatskoj kakva jeste i toga trebamo biti svjesni sa svakim udisajem i to nam treba pokvariti svaki san. Nema te cijene na koju svaki pravi rodoljub neće biti spreman za tako nešto! |
 U utorak smo se posljednji put oprostili od Vučka, Milana Vukelića. Predsjedništvo Saveza socijalističke omladine Hrvatske odupiralo se pomiriti s tim da im nije ostalo ništa drugo nego prihvatiti prijedlog Centra društvenih djelatnosti da me imenuju za glavnog i odgovornog urednika. Do posljednjeg časa su uzaludno pokušavali pronaći neko drugo rješenje, nekog drugoga tko bi se toga prihvatio i bio dorastao zadatku. Tek tri-četiri dana prije nego je trebalo poslati materijale za prvi broj u štampu službeno su me imenovali i time prebacili vrući krumpir iz svojih ruku mojim prijateljima u CDD-u. „Omladinci“ su me kao osnivači novih novina, kobajagi, zadužili na vrijeme, pa da prvi broj nije izišao kad je bilo planirano odgovornost se mogla svaliti na izdavača, a mene proglasiti krivcem. Prvog radnog dana došao sam na posao točno u osam. Dodijelili su mi radni stol, stolicu, pisaću mašinu i telefon. Prvo pitanje koje sam postavio nakon toga bilo je tko je zadužen za distribuciju. Referent za prodaju bio je Milan Đukić zvani Minja. Gdje je on? Vjerojatno u skladištu. CDD je imao dva skladišta. Jedno od četrdesetak kvadrata u Tkalčićevoj ulici i drugo, znatno veće, na nekoj drugoj lokaciji u gradu. Ono u Tkalčićevoj je, navodno, bilo u kaosu, a ono znatno veće u znatno većem kaosu. Nijedno od skladišta nije imalo telefon. Minja se doklatario oko deset-jedanaest. Gdje si bio? U skladištu. Koje su pripreme napravljene za distribuciju prvog broja? Razgovarano je s „Vjesnikovom“ distribucijom i dogovoreno je da oni preuzmu tri i pol tisuće primjeraka za prodaju na kioscima. I to je to? To je to. Kroz razgovor sam shvatio da s Minjom nemam što više razgovarati. Čim smo završili nazvao sam Milana Vukelića Vučka i zamolio da mi dođe u redakciju. Vučko je bio moj dobar prijatelj iz društva koje se od 1970-te svakodnevno sastajalo navečer u restoranu „Drina“. Bio je diplomirani inženjer kemije, a za vrijeme studija je dvije ili tri godine distribuirao „Studentski list“ i ondje ispekao zanat. Pojavio se na vratima u manje od sat vremena. Sjeli smo u jedan od mirnijih uglova i počeli pričati. Rekoh da imamo novaca da tiskamo novinu u dvadeset tisuća primjeraka i kanim odmah prvi broj štampati u toj tiraži. Da krenem s opreznih sedam ili osam tisuća trebalo bi mi najmanje godina dana na dođem do dvadeset, ili više. Ako krenem odmah s dvadeset, mogu doći do dvadeset tisuća čitatelja mnogo ranije. Zanima me realna tiraža. Pokriveni smo financijski do dvadeset tisuća primjeraka, preko toga ne smijemo tiskati jer bi upali u neplanirane gubitke, ali zato želim da tih dvadeset tisuća pročita što više ljudi, da dođemo do realne tiraže, da se sve proda ljudima kojima se novina dopadne i spremni su otići do kioska i kupiti svaki novi broj. Za sada želim da prvi broj dođe do što više potencijalnih čitatelja, da ga vide. Jedan od načina da ga ljudi vide je da se pošalje nekoliko besplatnih primjeraka u svaku osnovnu organizaciju Saveza omladine u Hrvatskoj. Vučko su suglasio da je plan dobar i izazovan, te upitao što je već urađeno. Rekoh - zapravo ništa. Znamo što ćemo s tri i pol tisuće i to je to. Jesu li pribavljene adrese osnovnih organizacija Saveza omladine? Nisu. Mogu li se nabaviti? Teoretski mogu. Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske, naš izdavač, trebala bi ih imati. Vučko je bio praktičan: čak i ako ih imaju, samo da se dobiju od njih trajat će nekoliko sati, cijeli radni dan. Adrese treba prepisati u određenom formatu na papir da ih „Vjesnikova“ distribucija može razrezati i zalijepiti na primjerke koji se šalju poštom, samo za prepisati šest do osam tisuća adresa treba dva do tri radna dana. Dakle, to se naprosto ne stigne napraviti do pojave prvog broja. Može li se dio naklade pohraniti nekoliko dana u skladište? Nažalost, rekoh, čujem da su skladišta u kaosu, bolje na njih ne računati. Postoji li još netko tko radi na distribuciji? Rekoh da postoji Minja, ali se na njega ne može osloniti. Drag je momak, srdačan, simpatičan, ali usprkos relativno pompoznom nazivu njegova radna mjesta, zapravo radi tek kao skladištar, i to loš. Rezimirali smo situaciju i suglasili se: i neposredni zadatak, distribucija prvog broja, i dugoročni ciljevi, dvadeset tisuća realne tiraže, nedosezljivi su, nemogući. Do tada su novine tog tipa bile tiskane obično u nakladama ispod ili ne mnogo više od deset tisuća primjeraka. Postojali su neki izuzetni brojevi, kao „Studentski list“ u lipnju šezdeset i osme ili broj povodom studentskog štrajka sedamdeset i prve, za koje se pričalo da su otisnuti i razgrabljeni u dvadeset tisuća primjeraka. Stabilna redovna naklada od dvadeset tisuća smatrala se „granicom snova“, nemogući ideal o kojem su svi sanjali, a ja sam kanio krenuti od onoga što su svi do mene smatrali nedostižnim. Moja namjera da prvi broj tiskam u tom broju doimala se kao suludi plan razrokog kamikaze. Saslušavši sve što je Vučko imao reći, što se svodilo da ga moje fantazmagorije zabavljaju i sviđaju mu se, ali da sve što imamo na raspolaganju upućuje na neizbježan krah, postavio sam mu samo jedno pitanje: - Dakle, možeš li to? Vučko je trenutak razmislio i rekao: - Mogu. - Odlično! - rekoh. - Kreni! Otišao sam u računovodstvo i izdao nalog da naprave narudžbenicu za tiskanje dvadeset tisuća primjeraka, te se vratio pozabaviti ostalim poslovima potrebnim da se pripremi i objavi prvi broj. Vučka sam narednih dana viđao kao ulazi i izlazi iz redakcije, kako telefonira, kako daje daktilografkinji Mileni dugačke popise, i uzima od nje ispisane listine. Prvi sljedeći put kad smo sjeli jedan pored drugoga bilo je kad su iz tiskare stigli prvi otisnuti primjerci. - Dobro - rekoh. - Sad mi priznaj što si izveo. Vučko se mefistofelovski kesio. Prvo je otišao u „Vjesnik“ i nagovorio ih da preuzmu osam tisuća primjeraka za kioske. Iz vremena dok je radio za „Studentski list“ poznavao je „Vjesnikovog“ tiražistu i lagano ga skuhao. Podsjetio ga je tada među tiražistima općepoznate činjenice da se bilo što tiskano što se pojavi u dovoljnoj količini na svim „Vjesnikovim“ kioscima proda u najmanje sedam i pol tisuća primjeraka. Zatim je zvao šefove prodaje u „Vjesnikovim“ podružnicama po cijeloj Hrvatskoj, koje je također uglavnom osobno znao, ranije radio s njima, i dogovorio kako da rasporede po konkretnim kioscima: glavninu po prodajnim mjestima oko škola i fakulteta, pored kolodvora i autobusnih stanica, po prodajnim mjestima koja su i inače uspješnija, a manje po perifernima. Preostalo je dvanaest tisuća za omladinske organizacije… Milena je stigla prepisati dvije tisuće adresa na koje je poslao dva ili tri primjerka. Time se riješio pet tisuća. Zatim je odabrao desetak općinskih komiteta omladine, knjižnica po udaljenim krajevima Hrvatske, omladinskih organizacija u velikim radnim kolektivima i slično, mjesta za koja je prilično pouzdano vjerovao da će se s pristiglim novinama odnositi odgovorno, s poštovanjem, i poslao im stotinu do osam stotina primjeraka. Time se riješio i ostatka. Drugi dan su počeli zvoniti telefoni, javljali su se uspaničeni glasovi: „Stiglo nam je pet stotina komada novina! Ali mi smo naručili svega petnaest primjeraka! Što da radimo?“ Vučko je vrlo ljubazno i strpljivo objašnjavao da je posrijedi zabuna, jedva ostajući ozbiljan zamišljajući izraze lica onih kojima su poštari banuli na vrata s teškim paketima, te molio da sve vrate na adresu distribucijskog centra. Kad su se paketi vratili, dočekale su ih već ispisane liste s adresama na koje je trebalo poslati dva-tri do petnaest ili dvadesetak primjeraka. Vučko je iskemijao trik kojeg se nitko ranije nije dosjetio, niti ga je itko kasnije ponovio. Trik je bio dostojan najboljeg mađioničara: sedam tisuća komada novina, sad ih vidiš - sad ne vidiš. Uspio je dobiti na vremenu tri-četiri dana, sačuvati kroz to vrijeme više od trećine cjelokupne naklade iako nije bilo skladišta i smisliti kako je nakon toga rasprodati. Tako je „Polet“ krenuo od točke o kojoj su drugi samo sanjali. Nakon genijalne improvizacije za prvi broj, od drugoga je krenuo smireno, sistematski. Pratio je prodaju i odazive iz omladinskih organizacija, smanjivao broj besplatno razašiljanih novina koje smo smatrali ulaganjem u reklamu, da nas tržište upozna, i povećavao količine na kioscima. Uveo je i prodaju preko vlastitih distributera. Time se došlo do toga da je „Polet“ bio ne samo tiskan, nego i čitan. „Polet“ nisu stvarali samo talentirani mladi novinari i fotografi, nego i okretni distributeri, vrijedni skladištari i veličanstvene daktilografkinje. Pred „Zvečkom“ se nisu okupljali samo buntovni rok-glazbenici i nadareni strip-crtači, nego i mladi znanstvenici, budući pravnici i balerine. Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji sposobna žena. Iza svakog uspješnog novinara mora stajati vješt distributer i niz ljudi koji se u novinama ne vide, ali bez koje od njih ne može biti ništa.  |
|
VRANA VRANI OČI NE VADI Sjećam se tog 14. veljače… Prolazio sam pored novinskog kioska i pogled mi je privukla naslovna stranica "Jutarnjeg lista", naslov OVO JE PREVARANT KOJEG ŠTITI DRŽAVA. Zamalo sam kupio te novine, ali sam se ipak othrvao i samo zastao da proučim fizionomiju prevaranta pokušavajući je zapamtiti, za svaki slučaj, ako mi nešto pokuša podvaliti, a zatim požurio do svog svakodnevnog kafića gdje za cijenu jedne kave mogu prelistati sve novine. Pročitao sam cijeli članak i ponovo potrošio minutu-dvije pokušavajući memorirati inkriminiranu fizionomiju. Nedavno je na naslovnoj stranici "Zareza" osvanuo iznenađujući nastavak priče. Preko cijele naslovne stranice razvučena je presnimka malog ispravka iz jednog od narednih brojeva "Jutarnjeg", u originalu ne većeg od poštanske marke. Ništa čudno, koliko god pažljivo pregledam novine u kafiću, ispravka mi je u "Jutarnjem" promakla.  Iznenađujuće da nijedna druga novina nije objavila tekst u kojem bi gosp. Ivan Dokelja ispričao što je sve doživio nakon što je njegovo lice osvanulo na svakom novinskom kiosku u zemlji. Koliko on može biti smiren i zadovoljan ispravkom koja je ovdje prikazana otprilike dva puta veća nego u naravi, naspram dijela naslovne stranice kojeg sam priložio uvelike umanjenog? Zar više nije u opticaju da se ispravke moraju donijeti na istom mjestu i jednako prezentirane kao ono na što se odnose? Zašto na nekoj od narednih naslovnih stranica nije izašla velika fotografija gosp. Dokelje pod naslovom OVO JE ČOVJEK KOJEGA SMO GRUBOM GREŠKOM IZGAZILI? Zapravo, možda bi bilo iznenađujuće da su konkurentske novine ikako reagirale. Nek' se baci kamenom tko je bez grijeha! Gdje bi došli da se počnu međusobno kasapiti? Vrana vrani oči ne vadi, zar ne? Prvo se jednima omakne ovakva svinjarija, zatim svi drugi to prešute, i onda se svi zajedno čude zašto ih ljudi sve manje i manje kupuju, a gotovo nitko im više ništa ne vjeruje. |
 U kafiću u koji često zalazim stolovi i sjedalice odijeljeni su ogradom, pa ako se naslonite na nju, glava vam je tek nekoliko centimetara udaljena od nekoga tko se naslonio s druge strane. Premda u kafiću istovremeno ori glazba i čuje se televizor, kroz sav žamor nemoguće je ne čuti što razgovaraju oni u susjednim odjeljku. Dva ženska glasa: - To što izgleda kao čistunac, to je samo naizgled. Primijetila sam da rijetko nakon zahoda pere ruke. Rekla sam mu – zašto ne pereš ruke? A on meni - kad se posere, uvijek opere ruke nakon toga, ali ako ide pišati, opere ruke PRIJE! - Kako prije? - I ja sam mu rekla! A on kaže: zašto bi ih prao NAKON? Kurac mi je čist, opran zaštićen čistim rubljem. Ruke su prljave! Rukama diram šipku u tramvaju, gumb lifta, novine, novce, sve i svašta. Operem ih prije da si kurac ne zaprljam. - Ima logike. - Lako tebi držati mu stranu! Ti se s njim samo rukuješ, a meni gura taj kurac u usta! |
 Književnik Pajo našao se svojevremeno u grupi književnika kojima je jako smetala književnica S.M. Da bi je uklonili s puta proširili su u to doba priču da je ona Srpkinja, što je tada značilo otprilike da nema građanskih prava i treba šutke podnositi sve što je snađe, a ako slučajno i pisne, na to se ne treba obazirati. Kada je nisu uspjeli tako eliminirati, proširili su priču da je potajno snimala magnetofonom neki sastanak književnika, što je podrazumijevalo da tu snimku kani proslijediti omraženim tajnim službama ili učiniti s njom nešto još gore, što bi je diskvalificiralo u javnosti makar da je najčistokrvnija Hrvatica. Na njihovu žalost je priča da je S.M. Srpkinja bila utemeljena koliko i tvrdnja da je ona Švicarka ili Hotentotkinja, pa ih je uspjela tužiti sudu za klevetu. Na sudu je književnik Pajo svjedočio da je svojim očima vidio magnetofon u S.M.-inoj torbi i kako ga je uključila na početku sastanka i isključila na kraju. Dapače, ako me sjećanje ne vara, na jednom od narednih ročišta je to i ponovio. Usprkos netrpeljivosti suda književnica S.M. je uspjela dokazala da je lagao od prve do posljednje riječi. Zapisnik sastanka o kojem je književnik Pajo svjedočio pokazao je da mu uopće nije prisustvovao. No tužiti se još i moglo, ali ne i dobiti parnicu. Kako bi to odjeknulo da se niz književnika koji su važili za stupove hrvatstva osudi za klevetu, i još im se dosudi neka odšteta? Zbog odugovlačenja suđenja tužbu je snašla zastara. Istina, književnik Pajo nikoga nije ubio, ali zar lagati pred sudom da bi se nekome naškodilo također nije monstruozno? Što mu je uopće trebalo? Poznavateljima prilika odgovor je očigledan. On se smatrao VELIKIM HRVATOM (sve pisano velikim slovima), a tada se netko tko se zove Pajo trebao vraški truditi da sve druge uvjeri da je uopće Hrvat. Teško je to kad da li je netko književnik i kakav je književnik ovisi o tome da li je i kakav je Hrvat. Još teže kada se to zbiva u vremenima u kojima je moguće biti više ili manje Hrvat, dobar ili loš Hrvat; Hrvat, Hrvatina, Hrvatić ili Hrvatičić. Zaista VELIKIM HRVATIMA bilo je potrebno progutati mnogo Hrvatičićića, kao što ulješura mora pojesti zaista mnogo planktona da bi ponarasla. Što mu je sve to trebalo može se očitati i iz epiloga priče. Premda je tek banalni stihoklepac, književnik Pajo danas se izučava u domaćoj školskoj lektiri, a književnica S.M. u nju nije uvrštena. Dječici se ne spominje kako se književnik Pajo istaknuo vatrenim hrvatovanjem kojemu je tipični obrazac osvjedočeno lažno svjedočenje. Čemu ih opterećivati nevažnim pojedinostima? Lažnim svjedočenjem književnik Pajno dokazao je ono bitno: da je pod izlikom zalaganja za interese Nacije i Domovine spreman i voljan na bilo kakvu gadariju kad god i on od toga ima neke koristi. On je „naš“! Primjer lažnog svjedočenja književnika Paje povezuje dva nedavno objavljena odlična članka. Prvi je tekst Borisa Dežulovića o jednom primjeru tipičnom za domaću školsku lektiru, a drugi Jurice Pavičića povodom nedavnog uhićenja slovenskog nacionaliste Zmage Jelinića. Pavičić utemeljeno upozorava na pravilo „kad na Balkanu netko kaže 'nacija', hitro provjerite gdje vam je novčanik“, ali je previdio da je pravilo znatno šire primjenjivo nego samo na novce. Nema povoljnijeg od zastave bezumnog rodoljublja da bi se zastrle svakovrsne opačine koje rezultiraju koristima koje se novcima i ne mogu izraziti, ali – tu je Pavičić suštinski u pravu – i one dovedu do toga ili su barem usmjerene tomu da naposlijetku zazvekeću i neki novčići. |
 Doktor je autoritativno završio niz savjeta: -… a najvažnije je - trebate izbjegavati stresove! Mikula se odmah uzruja: - Zar Vi mislite da trčim za stresovima?! |
 Krajnje dobronamjerno i vrlo zainteresirano uzeo sam u ruke knjigu FRA MA FU - ZAKON RIJEKE koju je priredio i uredio Mladen Pavković. Franjo M. Fuis, poznat pod pseudonimom Fra Ma Fu, bio je najpoznatiji, ako ne i najbolji, u svakom slučaju jedan od najboljih domaćih novinara prije Drugog svjetskog rata, fotograf, fotoreporter, pisac scenarija za stripove Andriji Mauroviću, scenarist i filmađija, izuzetno zanimljiva osoba, snažan karakter i vrijedna ličnost. Obradovao sam se vidjevši da se netko potrudio osvježiti sjećanje na njega i predstaviti ga onima koji za njega ne znaju. Već na prvoj stranici doživio sam šok. Fra Ma Fu, citiram: "Bio je zaštitnik siromašnih i bespravljenih", poznat po socijalno angažiranim reportažama za koje bi se danas reklo da su pisane s lijevih pozicija, a poginuo je odlazeći u partizane. Priređivač knjige naveo je izjavu dr. Hrvoja Šošića, akademika, znanstvenika, bivšeg robijaša, jednog od osnivača HDZ-a i utemeljitelja hrvatske države, prononsiranog budalaša, povodom postavljanja spomen-ploče prigodom 95-obljetnice rođenja i 60-te obljetnice Fra Ma Fuove smrti: - Čudno je da Fra Ma Fu još do danas nije, makar i posthumno, član Društva hrvatskih književnika… Članstvo u Društvu hrvatskih književnika prestaje između ostaloga i smrću člana. Zašto bi nekoga posthumno primili? Da mu šalju na grob pozive na godišnje skupštine? No priređivač knjige se potrudio biti na nivou svog uzora, dr. Šošića. "Od onih malobrojnih koji su pokušali istražiti njegovu životnu priču saznali smo uz ostalo da je njegov kraj povezan sa suradnjom s partizanima, iako se po reportažama koje je objavljivao to nikako ne može zaključiti. O tome naprosto nema vjernih dokaza. Fuis i politika! To je kao da uspoređujete pismenog s nepismenim." Ovo je strašno. Iz navedenog odlomka saznajemo Fra Ma Fu u svojim reportažama nije najavio da kani prebjeći u partizane, da nema vjernih dokaza da je surađivao s partizanima, te da se nije bavio politikom, da su Fuis i politika dva nespojiva pojma "kao da uspoređujete pismenog s nepismenim". Da glupost boli, mnogi bi urlali. Zar je ljevičar koji se kanio pridružiti partizanima to trebao najavljivati u reportažama objavljivanim u novinama tiskanim u Zagrebu za vrijeme ustaškog režima? Ne postoje vjerni dokazi o suradnji s partizanima - osim što je poginuo u pokušaju da im se pridruži noseći razne dokumente i fotografski materijal? Nije se bavio politikom - osim što je pisao socijalno angažirane reportaže, te - piše već na sljedećoj stranici - "… počeo, pod konspirativnim imenom Galeb, surađivati s ilegalcima u Zagrebu, dostavljajući im razne dokumente, oružje i slično". Da se sve te gluposti nisu slučajno omakle svjedoči već naredna rečenica: "Činjenica je da su mu komunisti sedam godina nakon njegove još nerazjašnjene smrti posthumno udijelili Spomenicu (1950.) kao jednom od palih boraca NOR-a, ali je isto tako istina da ti isti baš ništa nisu učinili za njegovu obitelj, pa čak se nisu zanimali ni za njegov grob. To također dovoljno govori o njegovu tzv. političkom radu, kojega zapravo i nije bilo." Pazi ovamo! Komunisti "baš ništa nisu učinili" za palog borca - osim što su mu (istina, malo kasno) dodijelili Spomenicu. Nisu se ni zanimali ni za njegov grob - a to je autor saznao od onih koji su tražili Fra Ma Fuov grob. I ponavlja se da Fra Ma Fuova političkog rada nije bilo - i dalje stranicu prije navoda o tome kako su ga ustaške vlasti često hapsile, tako da mu je život bio izravno ugrožen, a bavio se i dostavljanjem dokumenata (obavještajna djelatnost) i oružja za partizane, što je valjda humanitarna djelatnost ili kulturno-zabavna aktivnost. Ipak, koliko god budalaština priređivač i urednik priljepio uz Fra Ma Fua, vrijednost knjige su originalni radovi nezaboravnog novinara i dokumenti koji su ostali nakon njega. Jedan od njih ukazao mi je i na jednu vrijednost gluposti koju sam bio sklon previdjeti, blažena bila.  : |
 Ubacio sam novčić od dvije kune, a kada sam pokušao ugurati u procijep i „medvjeda“, metalni kružić mi je kliznuo iz prstiju i zveknuo na pod. Prije nego sam se stigao i pomaknuti, mlada gospođica se munjevito sagnula, dohvatila kovanicu, uspravila se i pružila mi je. Na trenutak je vrh njene glave bljesnuo u visini mog pupka. Osupnuo sam se i jedva profrfljao „hvala“. U narednom trenutku ona je prihvatila mladića pod ruku, ušli su u dizalo i metalna vrata su se zatvorila za njima. Do nedavno tako nešto ne bi se moglo dogoditi. U nebrojeno navrata dogodilo se upravo suprotno, da sam ja bio onaj koji se sagnuo. Do nedavno su se gospođice i mlade žene saginjale preda mnom iz sasvim drugih razloga. Nisu mi pokazivale tjeme jer su bile pristojne i dobro odgojene, nego upravo suprotno, da bi pokazale koliko mogu biti nesputane i slobodne. Ostao sam zgromljen ispred metalnih vrata dizala s plaćenom karticom za parking u ruci. Istina, već prije petnaestak godina mi se dogodilo da mi se omaklo u tramvaju da sam odmjerio jednu vrlo razvijenu sedamnaestogodišnjakinju, a ona se ustala i ponudila „Izvolite, hoćete li sjesti?“, ali tada je to još bila smiješna zabuna koju sam prepričavao kao anegdotu za zabavu. Ovo u subotu više nije bilo nimalo smiješno. Umjesto da išta zapišem, u subotu sam objavio na ovom blogu jednu sjajnu pjesmu koju izvode Willie Nelson, Johnny Cash, Waylon Jennings i Kris Kristofferson. Utvaram si da izgledom, držanjem i nastupom izgledam tako da se glatko mogu uklopiti među njih. Zar su to starci kojima treba pomoći da pređu preko ceste i ponijeti im vrećicu s onim što su nakupovali na placu? Meni izgleda da nisu, ali izgleda da su mladim gospođicama to poštovane olupine kojima treba podići novčić ako im ispadne. Uzalud se osjećam kako se već osjećam i mislim što već mislim, kad one koje bi to trebale uviđati vide sasvim drugačije. Da se razumijemo, ja sam vrlo solidan suprug, već petnaestak godina ne jurcam naokolo za zgodnim ženama, imam jednu doma. Nije riječ o tome da bih na ikoji način zlorabio svoj šarm (ili ono što je od njega ostalo), ali ipak mi je žao da me takve poput ove ljubazne gospođice smatraju otpisanim. U nedjelju i ponedjeljak nisam bio raspoložen išta zapisati. Danas, s teškom mukom, bilježim sve ovo. Zašto? Ne zanosim se time da bi to moglo išta promijeniti, tek da ostane zapisano. Neka ostane, možda ću jednom razmisliti o tome kad mi bude sve svejedno. |
|
Willie Nelson, Johnny Cash, Waylon Jennings and Kris Kristofferson perform the Jimmy Webb song "Highwayman" live. Filmed in March 1990 at Long Island's Nassau Coliseum. |
 Konkretno je slika bila ponešto drugačija, a djed je bio dovoljno pošten da to nije tajio. Kad god ga je životu netko gadno prevario i oštetio, bili su to Hrvati, i to obično oni najbolji, antikomunisti i čvrsti katolici, veliki rodoljubi najčišćeg pedigrea. Djed je samo s takvima volio poslovati i svaki put se iznenadio i duboko ogorčio kada su ga izigrali, što nimalo nije okrnjilo njegovu vjeru u Hrvate, samo ga činilo još ogorčenijim da mu neki dobar i pošten Hrvat može tako nešto učiniti. Pričao mi je što mu se dogodilo upozoravajući me kakvi su ljudi, a to što su to odreda bili Hrvati smatrao je nevjerojatnim, slučajnim i nebitnim iznimkama. Nasuprot tome, svaki put kad mu je netko u životu stvarno pomogao, i to u velikim nevoljama, ničim izazvan ni očekujući ikakvu protuuslugu - još u Sarajevu, pa kasnije u zagrebu - bili su Srbi ili komunisti ili čak Srbi-komunisti. Djed je to tumačio time da oni ionako imaju vlast i moć za svako zlo, pa im se koji put i nešto dobro omakne. Kad sam već dovoljno odrastao i naslušao se dovoljno djedovih priča nisam se mogao suzdržati da ga povremeno ne upozorim na očiglednu kontradikciju. Kako se slaže njegova izreka „Srbi su svemu krivi!“ s tim da mu je u životu samo netko od njih nepozvan pomogao kada je zatrebalo dok su ga samo Hrvati uvaljivali u nevolje i zlurado se smijuljili dok se u njima koprcao? Djed je to tumačio time da su oni Srbi koji su mu pomogli bili visoki, lijepi ljudi, markantni, čak nisu ni govorili ekavicom, pa prema tome zapravo i nisu bili sasvim pravi Srbi, a komunisti koji su mu pomogli bili su prije svega dobri ljudi, pa zapravo nisu bili pravi komunisti. S druge strane – Hrvati... Djeda ništa nije moglo pokolebati. Sve djedove priče o Hrvatima uvjerile su me samo u jedno. Ako postoji neko nacionalno biće, nekakav kolektivni mentalitet, jedna od njegovih osobina je nepopravljiva nepokolebljiva naivnost, premda postoje i drugi nazivi za tu osobinu. |
|
ŽIVOT ZA ROMAN  Jedan od razloga zašto se ne smije odlagati jest da te netko ne preduhitri. Evo, već desetak dana razmišljam o jednom tekstu, a danas u novinama – napisao ga Jergović! (Kako – koji Jergović? ONAJ Jergović. Samo je jedan Jergović u našoj kulturi i javnosti. Ne znam za drugoga i ne vjerujem da drugi postoji, valjda bih znao.) Napisao je otprilike upravo ono što sam i ja kanio, i to tako dobro da sumnjam da bih i približno tako uspio. Možda bih napisao ponešto drugačije, ponešto dodao, ali u biti to je to i nema smisla da se nakon njega trudim napisati isti tekst u lošijoj verziji. Preostaje mi samo staviti poveznicu na njegov tekst i savjetovati vam od sveg srca da ga pročitate. I kad dođete do dna ekrana, ne propustite kliknuti za drugi screen na kojemu je završetak teksta. Jergović o Dragi Pilslu i napadima na njega. |
 Dok sam procjenjivao ušteđevinu i cijene automobila iznenada mi se ukazala prilika kupiti polovnu „vectru“ 2.0i u odličnom stanju. Bila je otprilike dvaput skuplja od onoga što sam procjenjivao da smijem potrošiti i pet put bolja od svega ostalog što mi je bilo dostupno. Nisam mogao odoljeti. Sportska jurilica s pogonom na sva četiri kotača u prvo me vrijeme razveseljavala koliko god sam zapravo imun prema automobilima. U to vrijeme bio je to rijedak i bolji model, pa sam često ondje gdje sam ga parkirao zaticao grupe mladića koji su ga obilazili i razgledavali. Ja sam pak da je to moj auto prvih mjesec dana prepoznavao po boji i karakterističnom velikom golubinjem dreku na poklopcu haube. Nekako u to vrijeme sam se i drugi put oženio. Pet godina kasnije auto je bio zreo za temeljiti pregled i remont, ali su moja sporadična i slučajna primanja bila nedovoljna za tako nešto. Sirota „vectra“ je puhala, stenjala i jedva se vukla. Iznenada sam srećom dobio neke veće novce, pa sam je odlučio popraviti i obnoviti, iako je zapravo došlo vrijeme za novi automobil, ali o tome nisam mogao ni sanjati. Mehaničari su ugradili u stroj svu silu novih dijelova, sve poštimali da je radilo kao urica, pa kako je popravak koštao čak manje nego sam očekivao, prije izlaska iz servisa dozvolio sam si kupiti niz sitnica poput sjajnih radkapa, osvježivača zraka kabine, sjenila za stražnje prozore, električnog upaljača koji je koštao otprilike 50 kuna da rupa za upaljač ne zjapi na komandnoj tabli, novog kompleta za hitnu pomoć i sličnih sitnica. Kupio sam i nove zimske gume. Vrlo zadovoljan odvezao sam se do kuće u vozilu koje je savršeno glatko klizilo i parkirao ga pred kućom. Drugog jutra sjednem u auto, utaknem ključ za paljenje mašine, okrenem ga, a ono – ništa. Ništa, ništa. Ni „bek“! Auto potpuno mrtav. Otprilike onako kao kad je akumulator potpuno ispražnjen. No bio sam uvjeren da nije akumulator posrijedi jer sam dan ranije kupio novi. Jedino što mi je padalo na pamet bilo je da je kompjutor riknuo. Ti novi automobili imaju kompjuter u motoru, a to nisam mogao ni zamisliti koliko košta popraviti. Sumnjao sam da se ti kompjutori uopće i popravljaju, nego vjerojatno kad se tako nešto pokvari naprosto ugrade novi. Kako je auto bio potpuno nepokretan, trebalo je pozvati kamion za prevoz da ga odveze do mehaničara, zatim platiti pregled, a nakon toga popravak, a sve to je trebalo i platiti. Kako sam se za popravak potpuno istrošio, o takvom zahvatu – koliko košta da košta – nisam mogao ni sanjati. Ne mogu opisati kako i koliko sam bio deprimiran vidjevši da je dan ranije popravljeni automobil u gorem stanju nego prije popravka i da ga do daljnjega ne mogu upotrebljavati. Srećom je krepao upravo pred kućom, pa nisam trebao brinuti gdje ću s njim dok se ne sudarim s novcima dovoljnim da se usudim obratiti mehaničarima. „Vectra“ je tako ostala nepokretna sljedeće dvije godine. Svako me je jutro izlazeći iz kuće bolno presjekao pogled na auto koji je već stajao na felgama ispuhanih guma prije nego sam se pješice upućivao prema gradu. Nakon otprilike dvije godine uspio sam odjednom zaraditi veću sumu novaca i pozvao vučnu službu da odvezu olupinu do mehaničara. Ne trebam ni spominjati u koliko mi je navrata u tih dvije godine auto nužno zatrebao. Mehaničari su sve pomno pregledali i rekli – auto je potpuno ispravan. Pa kako?! Zašto se onda ne da ni upaliti? Zato jer je akumulator prazan. Naravno da je ispražnjen jer se vozilo dvije godine nije pokrenulo, ali u njega je dan prije kvara ugrađen potpuno novi, napunjen akumulator! A drugi dan je auto bio sasvim mrtav. Da, zato jer je bio neispravan upaljač za cigarete. Ono sranje što je koštalo 50 kuna preko noći je naprosto posisalo svu struju iz akumulatora. Mogu biti sretan što se auto nije zapalio. U servisu su napunili akumulator i izveo sam se iz njega u autu u savršenom stanju. Zbog pišljivog upaljača za cigarete bili smo bez auta dvije godine! Kod kuće se nisam usudio priznati ženi što je bilo posrijedi. Ionako mi je u tih dvije godine nebrojeno puta kvocala da kad ću već napokon popraviti auto koji nam gotovo svakodnevno treba, pa sad da priznam da ni nije bio pokvaren... Bilo mi je sasvim dovoljno sve ono što sam sam sebi rekao. Velike stvari krahiraju na malim detaljima, sitnim pojedinostima. Donekle me utješilo da nisam najgluplji i najnesposobniji čovjek na svijetu kada sam čitao kako su Amerikanci poslali u svemir vrata za svemirsku stanicu koja su koštala nekoliko milijuna dolara, pa tak kada su ih pokušali ugraditi otkrili da se otvaraju na lijevu stranu, a okvir u koji ih je trebalo usaditi je napravljen tako da zahtijeva vrata koja se otvaraju na desno. U Njemačkoj su izbacili iz upotrebe atomsku elektranu kojoj je iz betonskog oklopa istjecala radijacija, a kada su istraživali zašto se to događa otkrili su da se prilikom lijevanja betona neki anonimni radnik popišao u smjesu. Prema takvim primjerima ja sam još Božja milost. DŽaba velike zamisli kad se čovjek spotakne na sitnicu. Skakaču koji preskoči više od dva metra nedostaje svega centimetar da obori svjetski rekord. Napoleon nije osvojio Moskvu jer je došla zima. Socijalizam je propao iako je bio sposoban poslati raketu na Mjesec jer nije mogao proizvesti dovoljno kvalitetne i jeftine robe široke potrošnje. Grandiozna zamisao samostalne i nezavisne Hrvatske oslanjala se na Tuđmana, Suška, Milasa, Merčepa, Glavaša i još nekolicinu takvih. (S druge strane, samo takvima je ta zamisao i mogla pasti na pamet.) Htio sam reći da su sitnice zapravo vrlo krupne pojave. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
