Marketing
pohvala gluposti
Krajnje dobronamjerno i vrlo zainteresirano uzeo sam u ruke knjigu FRA MA FU - ZAKON RIJEKE koju je priredio i uredio Mladen Pavković. Franjo M. Fuis, poznat pod pseudonimom Fra Ma Fu, bio je najpoznatiji, ako ne i najbolji, u svakom slučaju jedan od najboljih domaćih novinara prije Drugog svjetskog rata, fotograf, fotoreporter, pisac scenarija za stripove Andriji Mauroviću, scenarist i filmađija, izuzetno zanimljiva osoba, snažan karakter i vrijedna ličnost. Obradovao sam se vidjevši da se netko potrudio osvježiti sjećanje na njega i predstaviti ga onima koji za njega ne znaju.
Već na prvoj stranici doživio sam šok. Fra Ma Fu, citiram: "Bio je zaštitnik siromašnih i bespravljenih", poznat po socijalno angažiranim reportažama za koje bi se danas reklo da su pisane s lijevih pozicija, a poginuo je odlazeći u partizane. Priređivač knjige naveo je izjavu dr. Hrvoja Šošića, akademika, znanstvenika, bivšeg robijaša, jednog od osnivača HDZ-a i utemeljitelja hrvatske države, prononsiranog budalaša, povodom postavljanja spomen-ploče prigodom 95-obljetnice rođenja i 60-te obljetnice Fra Ma Fuove smrti:
- Čudno je da Fra Ma Fu još do danas nije, makar i posthumno, član Društva hrvatskih književnika…
Članstvo u Društvu hrvatskih književnika prestaje između ostaloga i smrću člana. Zašto bi nekoga posthumno primili? Da mu šalju na grob pozive na godišnje skupštine?
No priređivač knjige se potrudio biti na nivou svog uzora, dr. Šošića. "Od onih malobrojnih koji su pokušali istražiti njegovu životnu priču saznali smo uz ostalo da je njegov kraj povezan sa suradnjom s partizanima, iako se po reportažama koje je objavljivao to nikako ne može zaključiti. O tome naprosto nema vjernih dokaza. Fuis i politika! To je kao da uspoređujete pismenog s nepismenim."
Ovo je strašno. Iz navedenog odlomka saznajemo Fra Ma Fu u svojim reportažama nije najavio da kani prebjeći u partizane, da nema vjernih dokaza da je surađivao s partizanima, te da se nije bavio politikom, da su Fuis i politika dva nespojiva pojma "kao da uspoređujete pismenog s nepismenim". Da glupost boli, mnogi bi urlali.
Zar je ljevičar koji se kanio pridružiti partizanima to trebao najavljivati u reportažama objavljivanim u novinama tiskanim u Zagrebu za vrijeme ustaškog režima? Ne postoje vjerni dokazi o suradnji s partizanima - osim što je poginuo u pokušaju da im se pridruži noseći razne dokumente i fotografski materijal? Nije se bavio politikom - osim što je pisao socijalno angažirane reportaže, te - piše već na sljedećoj stranici - "… počeo, pod konspirativnim imenom Galeb, surađivati s ilegalcima u Zagrebu, dostavljajući im razne dokumente, oružje i slično".
Da se sve te gluposti nisu slučajno omakle svjedoči već naredna rečenica: "Činjenica je da su mu komunisti sedam godina nakon njegove još nerazjašnjene smrti posthumno udijelili Spomenicu (1950.) kao jednom od palih boraca NOR-a, ali je isto tako istina da ti isti baš ništa nisu učinili za njegovu obitelj, pa čak se nisu zanimali ni za njegov grob. To također dovoljno govori o njegovu tzv. političkom radu, kojega zapravo i nije bilo."
Pazi ovamo! Komunisti "baš ništa nisu učinili" za palog borca - osim što su mu (istina, malo kasno) dodijelili Spomenicu. Nisu se ni zanimali ni za njegov grob - a to je autor saznao od onih koji su tražili Fra Ma Fuov grob. I ponavlja se da Fra Ma Fuova političkog rada nije bilo - i dalje stranicu prije navoda o tome kako su ga ustaške vlasti često hapsile, tako da mu je život bio izravno ugrožen, a bavio se i dostavljanjem dokumenata (obavještajna djelatnost) i oružja za partizane, što je valjda humanitarna djelatnost ili kulturno-zabavna aktivnost.
Ipak, koliko god budalaština priređivač i urednik priljepio uz Fra Ma Fua, vrijednost knjige su originalni radovi nezaboravnog novinara i dokumenti koji su ostali nakon njega. Jedan od njih ukazao mi je i na jednu vrijednost gluposti koju sam bio sklon previdjeti, blažena bila.
:
Post je objavljen 13.03.2010. u 16:29 sati.