Marketing
dimenzije sitnica
Dok sam procjenjivao ušteđevinu i cijene automobila iznenada mi se ukazala prilika kupiti polovnu „vectru“ 2.0i u odličnom stanju. Bila je otprilike dvaput skuplja od onoga što sam procjenjivao da smijem potrošiti i pet put bolja od svega ostalog što mi je bilo dostupno. Nisam mogao odoljeti.
Sportska jurilica s pogonom na sva četiri kotača u prvo me vrijeme razveseljavala koliko god sam zapravo imun prema automobilima. U to vrijeme bio je to rijedak i bolji model, pa sam često ondje gdje sam ga parkirao zaticao grupe mladića koji su ga obilazili i razgledavali. Ja sam pak da je to moj auto prvih mjesec dana prepoznavao po boji i karakterističnom velikom golubinjem dreku na poklopcu haube.
Nekako u to vrijeme sam se i drugi put oženio. Pet godina kasnije auto je bio zreo za temeljiti pregled i remont, ali su moja sporadična i slučajna primanja bila nedovoljna za tako nešto. Sirota „vectra“ je puhala, stenjala i jedva se vukla. Iznenada sam srećom dobio neke veće novce, pa sam je odlučio popraviti i obnoviti, iako je zapravo došlo vrijeme za novi automobil, ali o tome nisam mogao ni sanjati.
Mehaničari su ugradili u stroj svu silu novih dijelova, sve poštimali da je radilo kao urica, pa kako je popravak koštao čak manje nego sam očekivao, prije izlaska iz servisa dozvolio sam si kupiti niz sitnica poput sjajnih radkapa, osvježivača zraka kabine, sjenila za stražnje prozore, električnog upaljača koji je koštao otprilike 50 kuna da rupa za upaljač ne zjapi na komandnoj tabli, novog kompleta za hitnu pomoć i sličnih sitnica. Kupio sam i nove zimske gume. Vrlo zadovoljan odvezao sam se do kuće u vozilu koje je savršeno glatko klizilo i parkirao ga pred kućom.
Drugog jutra sjednem u auto, utaknem ključ za paljenje mašine, okrenem ga, a ono – ništa. Ništa, ništa. Ni „bek“! Auto potpuno mrtav. Otprilike onako kao kad je akumulator potpuno ispražnjen. No bio sam uvjeren da nije akumulator posrijedi jer sam dan ranije kupio novi. Jedino što mi je padalo na pamet bilo je da je kompjutor riknuo. Ti novi automobili imaju kompjuter u motoru, a to nisam mogao ni zamisliti koliko košta popraviti. Sumnjao sam da se ti kompjutori uopće i popravljaju, nego vjerojatno kad se tako nešto pokvari naprosto ugrade novi. Kako je auto bio potpuno nepokretan, trebalo je pozvati kamion za prevoz da ga odveze do mehaničara, zatim platiti pregled, a nakon toga popravak, a sve to je trebalo i platiti. Kako sam se za popravak potpuno istrošio, o takvom zahvatu – koliko košta da košta – nisam mogao ni sanjati. Ne mogu opisati kako i koliko sam bio deprimiran vidjevši da je dan ranije popravljeni automobil u gorem stanju nego prije popravka i da ga do daljnjega ne mogu upotrebljavati. Srećom je krepao upravo pred kućom, pa nisam trebao brinuti gdje ću s njim dok se ne sudarim s novcima dovoljnim da se usudim obratiti mehaničarima.
„Vectra“ je tako ostala nepokretna sljedeće dvije godine. Svako me je jutro izlazeći iz kuće bolno presjekao pogled na auto koji je već stajao na felgama ispuhanih guma prije nego sam se pješice upućivao prema gradu.
Nakon otprilike dvije godine uspio sam odjednom zaraditi veću sumu novaca i pozvao vučnu službu da odvezu olupinu do mehaničara. Ne trebam ni spominjati u koliko mi je navrata u tih dvije godine auto nužno zatrebao. Mehaničari su sve pomno pregledali i rekli – auto je potpuno ispravan.
Pa kako?! Zašto se onda ne da ni upaliti?
Zato jer je akumulator prazan.
Naravno da je ispražnjen jer se vozilo dvije godine nije pokrenulo, ali u njega je dan prije kvara ugrađen potpuno novi, napunjen akumulator! A drugi dan je auto bio sasvim mrtav.
Da, zato jer je bio neispravan upaljač za cigarete. Ono sranje što je koštalo 50 kuna preko noći je naprosto posisalo svu struju iz akumulatora. Mogu biti sretan što se auto nije zapalio. U servisu su napunili akumulator i izveo sam se iz njega u autu u savršenom stanju.
Zbog pišljivog upaljača za cigarete bili smo bez auta dvije godine! Kod kuće se nisam usudio priznati ženi što je bilo posrijedi. Ionako mi je u tih dvije godine nebrojeno puta kvocala da kad ću već napokon popraviti auto koji nam gotovo svakodnevno treba, pa sad da priznam da ni nije bio pokvaren... Bilo mi je sasvim dovoljno sve ono što sam sam sebi rekao.
Velike stvari krahiraju na malim detaljima, sitnim pojedinostima. Donekle me utješilo da nisam najgluplji i najnesposobniji čovjek na svijetu kada sam čitao kako su Amerikanci poslali u svemir vrata za svemirsku stanicu koja su koštala nekoliko milijuna dolara, pa tak kada su ih pokušali ugraditi otkrili da se otvaraju na lijevu stranu, a okvir u koji ih je trebalo usaditi je napravljen tako da zahtijeva vrata koja se otvaraju na desno. U Njemačkoj su izbacili iz upotrebe atomsku elektranu kojoj je iz betonskog oklopa istjecala radijacija, a kada su istraživali zašto se to događa otkrili su da se prilikom lijevanja betona neki anonimni radnik popišao u smjesu. Prema takvim primjerima ja sam još Božja milost.
DŽaba velike zamisli kad se čovjek spotakne na sitnicu. Skakaču koji preskoči više od dva metra nedostaje svega centimetar da obori svjetski rekord. Napoleon nije osvojio Moskvu jer je došla zima. Socijalizam je propao iako je bio sposoban poslati raketu na Mjesec jer nije mogao proizvesti dovoljno kvalitetne i jeftine robe široke potrošnje. Grandiozna zamisao samostalne i nezavisne Hrvatske oslanjala se na Tuđmana, Suška, Milasa, Merčepa, Glavaša i još nekolicinu takvih. (S druge strane, samo takvima je ta zamisao i mogla pasti na pamet.)
Htio sam reći da su sitnice zapravo vrlo krupne pojave.
Post je objavljen 01.03.2010. u 13:34 sati.