odlazak novinskog čarobnjaka

četvrtak, 25.03.2010.

U utorak smo se posljednji put oprostili od Vučka, Milana Vukelića.

Predsjedništvo Saveza socijalističke omladine Hrvatske odupiralo se pomiriti s tim da im nije ostalo ništa drugo nego prihvatiti prijedlog Centra društvenih djelatnosti da me imenuju za glavnog i odgovornog urednika. Do posljednjeg časa su uzaludno pokušavali pronaći neko drugo rješenje, nekog drugoga tko bi se toga prihvatio i bio dorastao zadatku. Tek tri-četiri dana prije nego je trebalo poslati materijale za prvi broj u štampu službeno su me imenovali i time prebacili vrući krumpir iz svojih ruku mojim prijateljima u CDD-u. „Omladinci“ su me kao osnivači novih novina, kobajagi, zadužili na vrijeme, pa da prvi broj nije izišao kad je bilo planirano odgovornost se mogla svaliti na izdavača, a mene proglasiti krivcem.

Prvog radnog dana došao sam na posao točno u osam. Dodijelili su mi radni stol, stolicu, pisaću mašinu i telefon. Prvo pitanje koje sam postavio nakon toga bilo je tko je zadužen za distribuciju. Referent za prodaju bio je Milan Đukić zvani Minja. Gdje je on? Vjerojatno u skladištu. CDD je imao dva skladišta. Jedno od četrdesetak kvadrata u Tkalčićevoj ulici i drugo, znatno veće, na nekoj drugoj lokaciji u gradu. Ono u Tkalčićevoj je, navodno, bilo u kaosu, a ono znatno veće u znatno većem kaosu. Nijedno od skladišta nije imalo telefon.

Minja se doklatario oko deset-jedanaest. Gdje si bio? U skladištu. Koje su pripreme napravljene za distribuciju prvog broja? Razgovarano je s „Vjesnikovom“ distribucijom i dogovoreno je da oni preuzmu tri i pol tisuće primjeraka za prodaju na kioscima. I to je to? To je to.

Kroz razgovor sam shvatio da s Minjom nemam što više razgovarati. Čim smo završili nazvao sam Milana Vukelića Vučka i zamolio da mi dođe u redakciju. Vučko je bio moj dobar prijatelj iz društva koje se od 1970-te svakodnevno sastajalo navečer u restoranu „Drina“. Bio je diplomirani inženjer kemije, a za vrijeme studija je dvije ili tri godine distribuirao „Studentski list“ i ondje ispekao zanat. Pojavio se na vratima u manje od sat vremena.

Sjeli smo u jedan od mirnijih uglova i počeli pričati. Rekoh da imamo novaca da tiskamo novinu u dvadeset tisuća primjeraka i kanim odmah prvi broj štampati u toj tiraži. Da krenem s opreznih sedam ili osam tisuća trebalo bi mi najmanje godina dana na dođem do dvadeset, ili više. Ako krenem odmah s dvadeset, mogu doći do dvadeset tisuća čitatelja mnogo ranije. Zanima me realna tiraža. Pokriveni smo financijski do dvadeset tisuća primjeraka, preko toga ne smijemo tiskati jer bi upali u neplanirane gubitke, ali zato želim da tih dvadeset tisuća pročita što više ljudi, da dođemo do realne tiraže, da se sve proda ljudima kojima se novina dopadne i spremni su otići do kioska i kupiti svaki novi broj. Za sada želim da prvi broj dođe do što više potencijalnih čitatelja, da ga vide. Jedan od načina da ga ljudi vide je da se pošalje nekoliko besplatnih primjeraka u svaku osnovnu organizaciju Saveza omladine u Hrvatskoj. Vučko su suglasio da je plan dobar i izazovan, te upitao što je već urađeno. Rekoh - zapravo ništa. Znamo što ćemo s tri i pol tisuće i to je to. Jesu li pribavljene adrese osnovnih organizacija Saveza omladine? Nisu. Mogu li se nabaviti? Teoretski mogu. Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske, naš izdavač, trebala bi ih imati. Vučko je bio praktičan: čak i ako ih imaju, samo da se dobiju od njih trajat će nekoliko sati, cijeli radni dan. Adrese treba prepisati u određenom formatu na papir da ih „Vjesnikova“ distribucija može razrezati i zalijepiti na primjerke koji se šalju poštom, samo za prepisati šest do osam tisuća adresa treba dva do tri radna dana. Dakle, to se naprosto ne stigne napraviti do pojave prvog broja. Može li se dio naklade pohraniti nekoliko dana u skladište? Nažalost, rekoh, čujem da su skladišta u kaosu, bolje na njih ne računati. Postoji li još netko tko radi na distribuciji? Rekoh da postoji Minja, ali se na njega ne može osloniti. Drag je momak, srdačan, simpatičan, ali usprkos relativno pompoznom nazivu njegova radna mjesta, zapravo radi tek kao skladištar, i to loš. Rezimirali smo situaciju i suglasili se: i neposredni zadatak, distribucija prvog broja, i dugoročni ciljevi, dvadeset tisuća realne tiraže, nedosezljivi su, nemogući.

Do tada su novine tog tipa bile tiskane obično u nakladama ispod ili ne mnogo više od deset tisuća primjeraka. Postojali su neki izuzetni brojevi, kao „Studentski list“ u lipnju šezdeset i osme ili broj povodom studentskog štrajka sedamdeset i prve, za koje se pričalo da su otisnuti i razgrabljeni u dvadeset tisuća primjeraka. Stabilna redovna naklada od dvadeset tisuća smatrala se „granicom snova“, nemogući ideal o kojem su svi sanjali, a ja sam kanio krenuti od onoga što su svi do mene smatrali nedostižnim. Moja namjera da prvi broj tiskam u tom broju doimala se kao suludi plan razrokog kamikaze.

Saslušavši sve što je Vučko imao reći, što se svodilo da ga moje fantazmagorije zabavljaju i sviđaju mu se, ali da sve što imamo na raspolaganju upućuje na neizbježan krah, postavio sam mu samo jedno pitanje:
- Dakle, možeš li to?

Vučko je trenutak razmislio i rekao:
- Mogu.

- Odlično! - rekoh. - Kreni!

Otišao sam u računovodstvo i izdao nalog da naprave narudžbenicu za tiskanje dvadeset tisuća primjeraka, te se vratio pozabaviti ostalim poslovima potrebnim da se pripremi i objavi prvi broj. Vučka sam narednih dana viđao kao ulazi i izlazi iz redakcije, kako telefonira, kako daje daktilografkinji Mileni dugačke popise, i uzima od nje ispisane listine. Prvi sljedeći put kad smo sjeli jedan pored drugoga bilo je kad su iz tiskare stigli prvi otisnuti primjerci.

- Dobro - rekoh. - Sad mi priznaj što si izveo.

Vučko se mefistofelovski kesio. Prvo je otišao u „Vjesnik“ i nagovorio ih da preuzmu osam tisuća primjeraka za kioske. Iz vremena dok je radio za „Studentski list“ poznavao je „Vjesnikovog“ tiražistu i lagano ga skuhao. Podsjetio ga je tada među tiražistima općepoznate činjenice da se bilo što tiskano što se pojavi u dovoljnoj količini na svim „Vjesnikovim“ kioscima proda u najmanje sedam i pol tisuća primjeraka. Zatim je zvao šefove prodaje u „Vjesnikovim“ podružnicama po cijeloj Hrvatskoj, koje je također uglavnom osobno znao, ranije radio s njima, i dogovorio kako da rasporede po konkretnim kioscima: glavninu po prodajnim mjestima oko škola i fakulteta, pored kolodvora i autobusnih stanica, po prodajnim mjestima koja su i inače uspješnija, a manje po perifernima. Preostalo je dvanaest tisuća za omladinske organizacije…

Milena je stigla prepisati dvije tisuće adresa na koje je poslao dva ili tri primjerka. Time se riješio pet tisuća. Zatim je odabrao desetak općinskih komiteta omladine, knjižnica po udaljenim krajevima Hrvatske, omladinskih organizacija u velikim radnim kolektivima i slično, mjesta za koja je prilično pouzdano vjerovao da će se s pristiglim novinama odnositi odgovorno, s poštovanjem, i poslao im stotinu do osam stotina primjeraka. Time se riješio i ostatka.

Drugi dan su počeli zvoniti telefoni, javljali su se uspaničeni glasovi: „Stiglo nam je pet stotina komada novina! Ali mi smo naručili svega petnaest primjeraka! Što da radimo?“ Vučko je vrlo ljubazno i strpljivo objašnjavao da je posrijedi zabuna, jedva ostajući ozbiljan zamišljajući izraze lica onih kojima su poštari banuli na vrata s teškim paketima, te molio da sve vrate na adresu distribucijskog centra.

Kad su se paketi vratili, dočekale su ih već ispisane liste s adresama na koje je trebalo poslati dva-tri do petnaest ili dvadesetak primjeraka. Vučko je iskemijao trik kojeg se nitko ranije nije dosjetio, niti ga je itko kasnije ponovio. Trik je bio dostojan najboljeg mađioničara: sedam tisuća komada novina, sad ih vidiš - sad ne vidiš. Uspio je dobiti na vremenu tri-četiri dana, sačuvati kroz to vrijeme više od trećine cjelokupne naklade iako nije bilo skladišta i smisliti kako je nakon toga rasprodati. Tako je „Polet“ krenuo od točke o kojoj su drugi samo sanjali.

Nakon genijalne improvizacije za prvi broj, od drugoga je krenuo smireno, sistematski. Pratio je prodaju i odazive iz omladinskih organizacija, smanjivao broj besplatno razašiljanih novina koje smo smatrali ulaganjem u reklamu, da nas tržište upozna, i povećavao količine na kioscima. Uveo je i prodaju preko vlastitih distributera. Time se došlo do toga da je „Polet“ bio ne samo tiskan, nego i čitan.

„Polet“ nisu stvarali samo talentirani mladi novinari i fotografi, nego i okretni distributeri, vrijedni skladištari i veličanstvene daktilografkinje. Pred „Zvečkom“ se nisu okupljali samo buntovni rok-glazbenici i nadareni strip-crtači, nego i mladi znanstvenici, budući pravnici i balerine.

Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji sposobna žena. Iza svakog uspješnog novinara mora stajati vješt distributer i niz ljudi koji se u novinama ne vide, ali bez koje od njih ne može biti ništa.

- 10:19 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>