subota, 27.03.2010.

posljednja anegdota o Mirku Torbici



Kad su Mirka Torbicu premjestili iz sobe broj 3 u sobu broj 6, pored njega je ležao jedan koji je disao tako da ga se čulo već od pola stepenica i prije nego se ušlo na odel. Taj je škripao, hroptao, pištao, klokotao, rikao, škrgutao, pučkao, grgutao, grgljao i graktao sa svakim udisajem, a i izgledao je tako kao da bi ga najbolje bilo smjesta poslati u krematorij. Neugodno ga je bilo slušat, teško se moglo išta razgovarati pored njega. Mirko je primijetio da je posjetiteljima nelagodno, a oni su se pitali kako može spavati ili opustiti se pored takvog cimera. Draško je obzirno pitao, pazeći da jadnik ne čuje:

- Jel' on to stalno tako?

Usprkos stanju u kojem se i sam nalazio, Torbica se smireno nasmiješio i odgovorio sasvim u duhu koji ga je odlikovao cijeloga života:

- Samo kad diše.






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker