Obično oko ponoći šećem psa uokolo velikog parka ili po vijugavim stazama kroz njega. Što je vrijeme toplije to je više ljubavnih parova na klupama pored kojih prolazim. Nedavno sam prošao pored jednog para koji je napravio nešto što rijetki naprave - pozdravili su. Obično su toliko zaokupljeni jedni drugima da im takvo što ne pada na pamet, tim više što više nije običaj pozdravljati nepoznate. Ovi su mi uputili pristojno srdačno "dobroveče" i ja sam im ozdravio. Odmjerio sam ih na trenutak. Ona zgodna i simpatična, on ozbiljan i pristojan, po svemu si odgovaraju, ali je razdaljina na kojoj su sjedili pokazivala da još nisu par. Točno sam znao kako se on osjeća jer sam svojevremeno, prije nego sam počeo šetati psa, sjedio s mnogim mladim gospođicama na istoj i susjednim klupama, a s velikom vjerojatnošću sam mogao pretpostaviti prisjetivši se tog vremena i što se njoj vrti po glavi. On bi, jako bi, a ona bi i ne bi, ne zna bi li ili ne bi li. Sreo sam ih ponovo nakon što sam napravio krug oko parka upravo na izlazu. Hodali su više nego nužno razmaknuti i očito lošijeg raspoloženja nego kada sam ih prvi put vidio. Ponovo su pozdravili i imao sam ih priliku još jednom osmotriti. U trenu sam ih procijenio. Ona bi njega samo veselila, a on je takvu zavrijedio i trudio bi se da bude uvijek zadovoljna, ali način na koji su odlazili nije ukazivao da će za to biti prilike. Morao sam im nešto reći: - Odat ću vam tajnu. - Iznenađeno su me pogledali i zastali. - U ovim krošnjama žive velike sove. U ovo vrijeme lete i love šišmiše. Savjetujem vam, kad sljedeći put navratite da zabacite glave i gledate prema nebu. Jedino tako ih se može vidjeti. Samo se stvore u trenu, a neopisivo su fascinantne. Raspon krila im je veći od metra, a lete potpuno nečujno i to vrlo nisko, na tri do pet metara iznad tla. To treba vidjeti - proklize kao sjene, kao duhovi… To se ne može ni usporediti s onim kako ih se može vidjeti u zoološkom vrtu On je živnuo, a ona nije bila sigurna da li bi se trebala plašiti sova ili se oduševiti prilikom da ih vidi tako na slobodi. Bilo je prekasno da se odmah vrate, ali sam ih ostavio s razlogom da za koji dan dođu ponovo. Nadam se da će te noći sova imati dobar ulov. |
Za dva ili tri dana brojčanik u desnom stupcu pokazat će broj 500.000. Lijepa brojka. Broj posjeta ovom blogu zapravo je i veći jer je brojčanik postavljen nekoliko mjeseci nakon prvog posta, a ni ne zabilježi sve koji navrate. Da sam za svaki posjet dobio makar lipu, sada bih na bankovnom računu imao znatno više od 0,26 kuna koliko imam jer oni koji su već odavno trebali poslati novce još ništa nisu poslali. Statistika kaže da je ovo 1276 upis (ili post) na ovom blogu. Neću ni pokušati računati koliko je radnih sati u to uloženo ni koliko bi to bilo radnih dana. Ne vjerujem da je mnogo posjetitelja koji su pročitali sve što sam ovdje napisao i pogledali sve što sam postavio. Posjetitelji blogova uglavnom pogledaju posljednji ili nekoliko posljednjih postova, te eventualno odu pogledati još nešto što ih zanima prije nego produže dalje. Poneki kojima se svidi što su vidjeli odvoje neko vrijeme da pogledaju što više, ali nema toga tko je uspio odjednom pročitati sve. Možda je to moguće u nekoliko uzastopnih navrata, ali ni tada posao nije završen jer novi postovi neprestano naviru. Način na koji se čitaju blogovi podsjeća na pijenje vode s izvora ili iz fontane. Za razliku od knjige koju se obično pročita od korica do korica, kao da ispraznimo bocu, na blogu pročitamo upravo onoliko koliko nam je dovoljno da nas u tom jednom navratu zadovolji kao što na izvoru popijemo samo toliko da utažimo žeđ, a nitko ne popije ni kap više. Ponegdje oprobamo tek gutljaj - bacimo samo pogled - i nećemo više jer nas okus ne privlači. Živi blog je onaj na kojem svaki put kad navratimo ima nešto novoga. Kod nekih se vratimo sve do mjesta na kojem smo posljednji put bili. Blog teče kao voda - "u istu se vodu ne može dva puta zagaziti". Filozofija je započela s Talesom iz Mileta koji je tvrdio da je sve voda. Prvi pravi filozof bio je Heraklit koji je ustvrdio "sve teče", misleći da sve postoji samo u kretanju i promjeni. Da su obojica znali za blogove imali bi pogodan primjer za ilustraciju svojih ideja. Nama preostaje samo promišljati se što nam to kretanje već sada daje i pitati se gdje će nas dovesti. |
Poslušajte ovu glazbu. Nastavite čak i ako vam se u početku se svidi. Pjesma ima nekoliko različitih dijelova, teško mi je reći koji je bolji. U prvi čas me je zbunila slika: Kakve veze ima afrički vlak za ugljen s vožnjom kroz nekakav europski grad, jednostavan spot u gotovo neprekinutom kadrom u realnom vremenu? Onda sam se prisjetio kako mi u nekim raspoloženjima godi lagano voziti automobil kroz noć, posebno ako s radija dopire neka dobra glazba. ako sve to kratko traje znam zažaliti kad muzika prestane ili stignem na odredište. Ovaj spot zapravo je pogled iz automobila u kojem svira dobra muzika. Dok klizimo u dobrom autu po dobrim cestama valja se prisjetiti da postoji i afrička željeznica, prekrcani vlakovi u Indiji i smrtonosni meksički autobusi. I svi želimo negdje stići, ali kadikad je dovoljno da se naprosto krećemo. |
U nekoliko krila hale centralnog restorana hotelskog kompleksa "Limra" u Kirisu, ne računajući one na otvorenom, na terasama, nalazi se tristotinjak stolova. Švedski stolovi s kojih se gosti sami poslužuju samo u natkrivenom dijelu svi zajedno protežu se stotinjak metara, a na terasama ih je još više. U restoranu posluje nekoliko desetaka konobara koji samo sklanjaju sa stolova upotrijebljeno posuđe, a u kuhinji mora da posluje barem pedesetak ljudi. Njima treba pribrojiti ljude zadužene za nabavu, čistačice, one koji na razne načine svime time upravljaju i nadziru. Velik je to, složen i uhodan pogon. Gornji odlomak primjer je literarnog opisa. Novinarski opis trebao bi biti precizniji. Novinar bi trebao reći točan broj stolova, točan broj gostiju koje se posluži na jednom obroku i točan broj osoblja, sveukupno i po glavnim kategorijama: konobari, kuhari, čistačice… No za ovo što kanim ispričati dovoljno je reći da je restoran otprilike veličine velesajamske dvorane, a svakodnevno - u tri navrata: doručak, ručak, večera - nahrani desetak tisuća ljudi. U taj mega-restoran obavezno uleti i nekoliko vrabaca. Iskoriste otvorena vrata prema terasama i uvuku se. Sjede na ornamentima na zidu i na svjetiljkama i odozgo se obrušavaju kao orlušine prema mrvicama na podu. U tolikom prostoru nemoguće ih je uloviti niti se isplati tjerati ih. Moglo bi ih se potući zračnim puškama, ali i to bi oštetilo zidove i stropove, a gosti, od kojih su mnogi s djecom, sigurno to ne bi voljeli gledati tijekom objeda. Da sam profesor sociologije poput Ognjena Čaldarevića koristio bih priču o tim vrapcima u restoranu da objasnim studentima pojam marginalnih ljudi i društvenih grupa u društvu. Pri planiranju restorana vrapci sigurno nisu bili ni planirani ni željeni. Kad je restoran proradio, vrapci su postali neizbježni. Dokle god ih nije previše, nisu gotovo nikakav problem. Dapače, neke goste i djecu čak uveseljavaju i namjerno im bacaju mrvice. Kad gosti odu, nikoga ne zanima kako osoblje postupa s njima i kako sprečavaju da se stalno ne nasele i namnože. Uprava restorana nekako to rješava pazeći jedino da ne ošteti inventar. Pored vrabaca u restoranu obitava i druga marginalna vrsta - mačke. Nekoliko ih neprestano šeće između stolova. I njih gosti hrane, a mačke vjerojatno pripomažu da se vrapci ne osile i ne prerazmnože. Mačke tako obuzdavaju vrapce, a nakon toga je daleko lakše kontrolirati mačke u restoranu nego vrapce - vikne im se "Iš!", pa su tako svi marginalci svedeni na podnošljivu mjeru. Restoran je civilizirano mjesto na kojem vladaju uljuđeni obrasci ponašanja, ali unutar njega između mačaka i vrabaca vladaju sasvim druge, daleko elementarnije zakonitosti. Sa stanovišta mačaka i vrabaca restoran je - kako bi rekao profesor Kuvačić - društvo obilja. Ipak, i u tako složenom, naprednom i bogatom društvu nasilje je prisutno i neiskorjenjivo. Svjedočili smo kada je jedna od mačaka pokazala zavidnu prilagođenost okolini. Došlo joj je obaviti nuždu i uredno je skočila na teglu s nekom biljkom, olakšala se i nastavila dalje. Nažalost, nismo uspjeli izvući fotoaparat na vrijeme da to zabilježimo, ali smo joj stigli fotografirati rep na odlasku. Tako je tek zakašnjela fotografija ostala kao svjedočanstvo ove priče, a kako izgleda kada se ta mačka dočepa nekog vrapca preostaje vam samo zamisliti. |
Prije neki dan sam kod Nachfressera pročitao kako se hvali da je svojevremeno remizirao s evropskom prvakinjom u šahu. Tekst je popratio fotografijama nekoliko šahistica koje izgledaju tako da bi čovjek s njima radio sve drugo prije nego igrao šah. Kako sam ja inače slab na ženske koje dobro igraju tu igru, samo me je štrecnulo. Da se oporavim nabrzinu sam skočio na nekoliko šahovskih web-stranica i blogova, a kad tamo - još gore! Sad ću i ja priložiti nekoliko fotografija koje sam bezočno ukrao s tih mjesta: Što sam ono kanio reći? Kladim se u što god hoćete da nijedna od njih ne sanja da postane Simonica ili Maja Morales, a da im se odiozni Ante ne može približiti bliže od kilometra. Problem s ženskama koje igraju šah je jednostavan. Svatko s imalo iskustva u zavođenju trebao bi znati da nikako nije preporučljivo onu s kojom se želite zbližiti izazvati na ikakvu kompetitivnu igru u kojoj se ogledaju sposobnosti, naročito ne u igru u dvoje. Da bi se nekome podale, ženama je ipak potrebno da im taj imponira, a ako ga pobijede, kako mogu biti impresionirane gubitnikom? Ako izgube, obično bi mu najradije razbile o glavu kristalnu vazu, a kamoli da bi mu dozvolile da se osladi njihovim malim vazama. Svaki zavodnik koji se može samokontrolirati zbog toga će pristati na takvo ogledanje - od šaha, preko bekgemona, do "čovječe ne ljuti se" - samo nakon što je postigao svoj cilj. Pristane li prije toga, lako mu se može dogoditi da se tog cilja nikada ne dokopa. Ako baš nikako ne može izbjeći da se omjere, nastojati će remizirati, što opet pokazuje jednu od prednosti šaha jer je on rijetka igra u kojoj je moguć neodlučan, uravnotežen ishod. Od sveg srca se nadam da je zato Nachtfresser remizirao s europskom prvakinjom. Ako ne znate što bi radili, a imate pred sobom dobru šahisticu, predlažem šah na svlačenje. Svaka pojedena figura - jedan komad odjeće ukloniti. Pa uz malo sreće nije potrebno ni odigrati šahovsku partiju do kraja… Jedanaest je sati navečer! Idem pogledati što mi radi supruga… |
Zahodi u Turskoj na prvi pogled izgledaju kao i kod nas. Tek kada se pusti voda za ispiranje uoči se razlika. Vode koja iscuri je znatno manje - nedovoljno da ispere i odnese ono što želimo ukloniti. Nekoliko uzastopnih puštanja nije dovoljno, jer je vode svaki put premalo, pa se zaprljani papir samo uskovitla i ostaje plivati na površini. Tako onaj koji je preživio smrtne opasnosti na ljetovanju u toj gostoljubivoj zemlji dolazi u opasnost da se smrtno osramoti pred onim od domaćina koji nakon njega rabi isti wc. Prva je pomisao da je wc-uređaj pokvaren. Pobliže razgledavanje pokazuje da je naprosto drugačiji. Podrobnije istraživanje otkriva da uz obrub školjke bliže zidu postoji neki plastični pipac poput klitorisa, a kad se sjedne na školjku, s desne strane je dovod vode na kojem je zavrtanj pogodno na dohvatu ruke. Na podu pored školjke je i košara za otpatke. Drugačiji wc-uređaj zahtijeva i drugačiju upotrebu. Nakon što se obavi recimo velika nužda, desnom rukom se odvrne dovod vode. Voda izlazi u vodoravnom mlazu iz plastičnog "klitorisa". Prstima lijeve ruke opere se šupak. Papirom se osuši stražnica, a ne obriše struganjem kako je kod nas običaj. Mokri papir odbaci se u koš za otpatke da ne bi začepio odvod. Nama neuobičajeno, ali praktičnije i troši se manje vode nego je troše naši zahodi. Praktičnije prvenstveno zato jer stražnjica ostaje čistija nego ako je samo ostružemo, a ekološki prihvatljivije kada se prisjetimo koliko vode troše veliki gradovi kroz vodokotliće. Europljani, zapadnjaci, sljedbenici kršćanske tradicije, šeću po svijetu kozmetikom urešenih lica i ukaljanih rektuma. Kultura koja je sklona skrivati lice istovremeno je čistija ondje gdje se ne vidi. |
Preko retrovizora vrebamo pojavljuju li se kakva svjetla koja dolaze. Nailaze neka! Jedan od nas izlazi na vjetrometinu i maše. Kamion protutnji i nestane. Onaj koji je bio vani uskoči tresući se u auto. Koliko god kratkotrajno, otvaranje vrata toliko rashladi unutrašnjost da se ponovo temperira tek kroz minutu-dvije. Razmišljamo da li nas oni koji prolaze uopće vide. Na oko stotinjak metara mora da primijete žmiganje signalnih svjetala vozila zaustavljenog sa strane, ali tek na nekoliko desetaka metara vide da netko pored njega maše da se zaustave. Dok shvate o čemu se radi - već su prošli. Kad već prođu, kome bi se po ovakvom vremenu zaustavljalo i vraćalo? Situacija je ne samo dramatična nego i apsurdna, besmislena. Mi smo suvremeni, urbani ljudi, Hrvati, i sad da skončamo jednostavno se smrznuvši negdje u Turskoj?! Da mi biografija završava time da sam se smrznuo na godišnjem odmoru?! Da nas dotuče tako elementarna nevolja usprkos tome što smo spojeni na interent?! Nakon petnaestak minuta ukazuju se nova svjetla. Izlazimo dvojica i obojica mašemo. To je neki kamion-hladnjača. Prođe nas, ali se nakon stotinjak metara zaustavlja i vraća unazad. Izlaze dva povelika crna Turčina. U nekim drugim okolnostima ne bi ih bilo prijatno sresti na ovako pustom mjestu Usprkos kožnim vjetrovkama i cokulama i oni cvokoću. Iako se ne razumijemo ni riječi, shvaćaju situaciju i izuzetno susretljivo vade svoju dizalicu, skidaju oštećeni i zamjenjuju ga rezervnim kotačem. Nakon ponoći stižemo u hotel. Koliko god smo prije imali zamjerke sobama, sada nam izgledaju kao raj. Naspram tome da je u njima toplo, da možemo izvući toplu odjeću iz ormara, da se možemo zavući pod deke, leći u kadu s toplom vodom ili naručiti topli čaj, sve ostalo je nebitno. ----------------------------- ZAKLJUČAK ------------------------------- Usporedba situacije iz koje smo se izvukli i one u kojoj smo se našli pokazuje razliku između svih životnih prilika u kojima je čovjeku loše, u kojima je bijedan i osjeća se jadno, od onih u kojima je dobro i čovjek se dobro osjeća. U bijedi je čovjeku loše, ne može si pomoći, a perspektive su beznadne. Sav totalitet života, i prošlost i budućnost i sve mogućnosti svedu se samo na jedno – na aktualnu nevolju. Naši su izgledi bili jedino da ćemo ostati bez goriva i grijanja i smrznuti se do jutra. Kad je dobro, dobro je prvenstveno po tome što nije loše, a čovjek ima razne mogućnosti da si napravi sasvim zadovoljavajuće, te samo od njega zavisi koje od onih koje su mu na raspoloženju će iskoristiti. Može poboljšati okolinu u kojoj je i svoj položaj u njoj, promijeniti mjesto i okolinu, a u budućnosti ga očekuju samo poboljšanja. Zatvorili smo vrata i prozore, uključili grijanje, zavukli se u toplu posteljinu i tako mogli uživati do daljnjega, a na kraju ćemo sjesti u avion i vratiti se u našu uobičajenu okolinu u kojoj su sve zamjerke koje trenutno imamo na sobu (nekvalitetne keramičke ploćice u kupaonici, ofucane zavjese, sobarica nije ispraznila koš za smeće) potpuno nevažne. Ne mora se otići preko pola svijeta da bi se iskusila razlika dobroga i lošeg. Dovoljno je živjeti u iznajmljenom stanu, ostati bez novaca i izgleda da će se uskoro nešto priskrbiti, u stanu u kojem je već isključen plin, a uskoro će isključiti i struju, te znati da ćete narednog mjeseca biti izbačeni i iz njega. Gotovo nema razlike nalazite li se u karamboliranom autu usred ledene pustinje i niza drugih mizernih varijanti. Loše je kad nije dobro, a dobro je kad nije loše. Nije dobro kad je loše. Koliko god da nam je dobro, ovaj svijet nije dobar dokle god u njemu ima toliko ljudi u bijedi niti je život dobar dok u njemu ima toliko jadnih ljudi. Dio mogućnosti koje imamo trebamo iskoristiti za to da svima bude dobro, čime smanjujemo mogućnost da se i sami nađemo među onima koji su nadrapali. |
Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Savjetujem onima koji ne znaju kako to izgleda da potraže fotografije pomoću Googlea. Predio se doimlje kao da nije na našem planetu. Noću, u nigdini, otprilike sto i dvadeset kilometara prije Antalye pukla nam je guma na rentakarovu kombiju. Srećom je to bila stražnja guma, pa smo uspjeli zaustaviti ne prevrnuvši se. U vozilu nas je dva para odraslih i troje djece, najmlađe od tri godine. Svi smo lagano obučeni jer je dan bio sunčan i topao, te nismo ponijeli ništa ozbiljnije za obući računajući da ćemo se vratiti na noćenje u hotel. Cesta na kojoj nas je zadesila nezgoda nezavršeni je autoput. Duž asfaltne trake još je izrovana zemlja i jarak za postavljanje obruba. Malo tko ovuda prolazi. Svakih desetak, petnaestak minuta protutnji usamljeni kamion. Nalazimo se usred dvadesetak kilometara visoravni okružene vijencem planina. Noć je bez mjeseca, oblačna, potpuno mračna, na vidiku nema nikakva svjetla, čak ni zvijezda na nebu. Izgleda kao da će uskoro neka olujina. Izlazimo razgledati oštećenje. Vraški je hladno, vjerojatno tek malo iznad nule, a vjetar brije tako da se probija do kostiju i nakon nekoliko koraka uviđamo da izvan vozila teško možemo izdržati i minutu. U potpunom mraku ništa ne možemo vidjeti, a po vjetru ne pomažu ni upaljači za cigarete. Pri svjetlosti s ekrana mobitela vidimo da su od gume ostali samo rezanci. Pri razgledavanju ulijepimo cipele, hlače i ruke ljepljivim crnim katranom još neutisnutim u novi asfalt. U kombiju je podnošljivo jer je uključeno grijanje, ali gorivo je na izmaku. Prvo tražimo knjižicu s uputstvima za korištenje i popravak vozila. Tekst je na turskom, ali po ilustracijama ustanovljavamo da nemamo dizalicu. Mobitelom nazivamo rentankar agenciju, te dobivamo odgovor da nam oni ne mogu nikako pomoći. Također kažu i da u Turskoj ne postoji nikakva služba za pomoć na cestama koju bi mogli pozvati. Među opremom nema ni trokuta koji bi postavili na cestu da pokažemo da smo u kvaru. Što god dodirnemo ostaje upackano crnim mrljama katrana. Djeca bi piškila. Ne usuđujemo se pustiti ih van na hladnoću. Ipak moramo, pa ih izvodimo jedno po jedno zamotane u ručnike. Vraćaju se izbezumljeno cvokoćući. Zatim su žedni, ali imamo tek bočicu mlijeka za najmlađe. Pišem ovaj test na ekranu Nokie N-97. Slova su mi sitna, linije nepregledne, pa mi nemojte uzeti za zlo ako mi se provuče koji tipfeler ili kakva gramatička greška. Imamo internet! Ako ugasimo motor, pa prestane grijati, smrznut ćemo se prije jutra. Ako se nastavimo grijati, goriva će ionako uskoro nestati. Ako i uspijemo promijeniti oštećeni kotač po toj užasnoj hladnoći pomoću pribora za manikiranje noktiju i švicarskog džepnog nožića, ako ostanemo bez goriva ni to nam neće koristiti. Posljednje čega se sjećam da smo vidjeli još za vidjeva bili su vrhovi Ararata, gdje je nekoć Noa ukotvio svoju barku, i dalje pod debelim snijegom... nastavak OVDJE |
Ogorčeno pismo čitatelja Monitora.hr Zdravka Matušina potaknuto zulumom Zagrebparkinga na zagrebačkim prometnim prostorima potiče niz pitanja. Jedno od njih je, budući da je osnovna zadaća te firme uvesti reda u javno parkiranje, kako Zagrebparking to rješava. Mogu vam navesti nedavni primjer koji to zorno ilustrira. Odveo sam sina autom u školu. Pri izlasku je vrisnuo i pao. Istrčao sam vidjeti što se dogodilo. Krivo je stao, izvinuo gležanj i srušio se. Skinuo sam mu cipelu i čarapu i pregledao zglob. Mom laičkom uvidu izgledalo je da nema ozbiljnih oštećenja, ali sam znao koliko to boli, i odlučio sinca – za svaki slučaj – odvesti do doktora i na rendgensko slikanje. Vratio sam dijete u auto i umjesto u školu odvezao ga u Runjaninovu ulicu u Dom zdravlja. Kružio sam s djetetom u suzama barem pola sata uokolo Doma dok se nije oslobodilo mjesto za parkiranje, otprilike iza stare Sveučilišne knjižnice. Od tamo do Doma zdravlja trebalo je prohodati najmanje pet stotina metara. Sin je već preveliki da bih ga mogao nositi, pa nam je trebalo barem četvrt sata da on na jednoj nozi savlada tu udaljenost. Malcova doktorica od koje sam očekivao pregled, savjet i uputnicu za slikanje nije bila u službi. Uspio sam ga posjesti i krenuo tražiti drugu doktoricu koja bi ga primila. Nakon najmanje pola sata to mi je i uspjelo. Doktorica je rekla da ni ona ne vidi ozbiljnu ozljedu, ali da u svakom slučaju zglob treba slikati, pa nas je uputila u Traumatološku bolnicu u Draškovićevoj. Bilo mi je to malo čudno, ali ona je bila sigurna da je najbolje otići ondje, da se može i bez uputnice jer je posrijedi hitan slučaj. Kad smo se uspjeli vratiti do parkiranog auta, pod brisačem smo zatekli kaznu za prekoračenje uplaćenog vremena, ili kako to već danas zovu – naplatu za cjelodnevno parkiranje. Pazite! Pored Doma zdravlja gdje je mjesto za parking teško naći i za lijek, gdje se može očekivati da dolaze ljudi bolesni i u nevolji, a zna se koliko kod naših doktora treba čekati, Zagrebparking promptno naplaćuje i nekoliko minuta prekoračenja uplaćenog vremena. Nisam imao vremena razbijati glavu i time, već smo krenuli u Draškovićevu. Naravno, u blizini bolnice nije bilo moguće naći mjesto gdje bih ostavio vozilo ni slučajno. Nakon dvadesetak minuta kruženja uokolo ostavili smo auto u garaži u Branimir-centru. Odande je ponovo trebalo prohodati duž četiri bloka, s malcem koji se junački držao, ali se jedva vukao i suze su mu tekle pri svakom koraku. Bolnica u Draškovićevoj je posebna priča. Sve su stolice bile zauzete, a ljudi koji su sjedili bili su u još gorem stanju nego moj sin, pa sam ga ostavio stajati, a ja stao pred šalter za hitni prijem. Ispred mene bilo je već dvadesetak ljudi. Trebalo mi je pola sata da dođem na red. Da skratim: nisu nas htjeli primiti, već nas poslali u dječju bolnicu u Klaićevoj ulici. Ponovo bolno i polako hodanje do Branimir-centra, zatim vožnja kroz grad do Klaićeve i ovdje pola sata kruženje oko okolnih blokova dok nisam našao mjesto za parkiranje, otprilike iza bivše tvornice duhana. Poučen ranijim primjerom odmah sam uplatio dva sata parkiranja. (Na to što sam prisilno platio cjelodnevno parkiranje u tzv. prvoj zoni nisam se usudio pouzdati jer sam našao mjesto u drugoj.) Mali se oslonio na mene i krenuo skačući na jednoj nozi do pola kilometra udaljene bolnice. U Klaićevoj je sve teklo relativno glatko i brzo. Usnimili su ga, pregledali, našli da ništa nije slomljeno, ali savjetovali da tjedan dana leži i oporavlja se. Stigli smo nazad do automobila za manje od sat vremena. Ostalo je još sat uplaćenoga vremena, ali nije bilo načina da bih to na ikoji način dobio nazad. Dobro, istina da sam teoretski mogao postupiti i drugačije. Čim je mali pao mogao sam ostaviti auto pred školom i mobitelom nazvati taksi. Nažalost, nisam imao pri sebi gotova novca ni za jednu vožnju. Također sam mogao ostaviti dijete ispred Doma zdravlja, Traumatološke bolnice i dječje bolnice, a ja otići tražiti mjesto za parking, ali niti sam znao koliko bi to trajalo, niti je bilo mjesta gdje bih dijete mogao posjesti, a ni on nije htio da ga ostavljam samoga u gužvama kakve su ispred tih mjesta. Zagrebparking nije samo ovlašten, nego i zadužen da uvede i održava red na javnim parkiralištima, ali ako je taj red gori nego nered onda nešto nije u redu. Ako netko u svemu poštuje zahtijevana pravila i provede se onako kako sam naveo, onda to pokazuje veliku bezobzirnost prema onima koji su Zagreparkingu dopali šaka. Naplatiti nekoliko minuta prekoračenja cjelodnevnim parkiranjem, a istovremeno uzeti naplatu za sat vremena kod se parkirno mjesto nije koristilo je pljačka, i to bezobrazna pljačka. Direktor Zagrebparkinga Mato Kraljević u komentaru pisma Zdravka Matušina u "Novom listu" pravi se lud i potpuno previđa poantu. Nema ni razloga da se ponaša drugačije kada do sada taktika "jebo lud zbunjenoga" besprijekorno funkcionira. Nije glavni problem u brojnim spornim slučajevima, glavni problem je u onoj velikoj gomili svakodnevnih nespornih slučajeva koji pokazuju da je Zagrebparking naprosto lopovska družina kojoj i ono što dobro urade nije ništa drugo nego izlika da mogu haračiti koliko stignu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)