Marketing
jeb'o lud zbunjenoga
Ogorčeno pismo čitatelja Monitora.hr Zdravka Matušina potaknuto zulumom Zagrebparkinga na zagrebačkim prometnim prostorima potiče niz pitanja. Jedno od njih je, budući da je osnovna zadaća te firme uvesti reda u javno parkiranje, kako Zagrebparking to rješava.
Mogu vam navesti nedavni primjer koji to zorno ilustrira.
Odveo sam sina autom u školu. Pri izlasku je vrisnuo i pao. Istrčao sam vidjeti što se dogodilo. Krivo je stao, izvinuo gležanj i srušio se. Skinuo sam mu cipelu i čarapu i pregledao zglob. Mom laičkom uvidu izgledalo je da nema ozbiljnih oštećenja, ali sam znao koliko to boli, i odlučio sinca – za svaki slučaj – odvesti do doktora i na rendgensko slikanje.
Vratio sam dijete u auto i umjesto u školu odvezao ga u Runjaninovu ulicu u Dom zdravlja. Kružio sam s djetetom u suzama barem pola sata uokolo Doma dok se nije oslobodilo mjesto za parkiranje, otprilike iza stare Sveučilišne knjižnice. Od tamo do Doma zdravlja trebalo je prohodati najmanje pet stotina metara. Sin je već preveliki da bih ga mogao nositi, pa nam je trebalo barem četvrt sata da on na jednoj nozi savlada tu udaljenost.
Malcova doktorica od koje sam očekivao pregled, savjet i uputnicu za slikanje nije bila u službi. Uspio sam ga posjesti i krenuo tražiti drugu doktoricu koja bi ga primila. Nakon najmanje pola sata to mi je i uspjelo. Doktorica je rekla da ni ona ne vidi ozbiljnu ozljedu, ali da u svakom slučaju zglob treba slikati, pa nas je uputila u Traumatološku bolnicu u Draškovićevoj. Bilo mi je to malo čudno, ali ona je bila sigurna da je najbolje otići ondje, da se može i bez uputnice jer je posrijedi hitan slučaj. Kad smo se uspjeli vratiti do parkiranog auta, pod brisačem smo zatekli kaznu za prekoračenje uplaćenog vremena, ili kako to već danas zovu – naplatu za cjelodnevno parkiranje.
Pazite! Pored Doma zdravlja gdje je mjesto za parking teško naći i za lijek, gdje se može očekivati da dolaze ljudi bolesni i u nevolji, a zna se koliko kod naših doktora treba čekati, Zagrebparking promptno naplaćuje i nekoliko minuta prekoračenja uplaćenog vremena.
Nisam imao vremena razbijati glavu i time, već smo krenuli u Draškovićevu. Naravno, u blizini bolnice nije bilo moguće naći mjesto gdje bih ostavio vozilo ni slučajno. Nakon dvadesetak minuta kruženja uokolo ostavili smo auto u garaži u Branimir-centru. Odande je ponovo trebalo prohodati duž četiri bloka, s malcem koji se junački držao, ali se jedva vukao i suze su mu tekle pri svakom koraku.
Bolnica u Draškovićevoj je posebna priča. Sve su stolice bile zauzete, a ljudi koji su sjedili bili su u još gorem stanju nego moj sin, pa sam ga ostavio stajati, a ja stao pred šalter za hitni prijem. Ispred mene bilo je već dvadesetak ljudi. Trebalo mi je pola sata da dođem na red.
Da skratim: nisu nas htjeli primiti, već nas poslali u dječju bolnicu u Klaićevoj ulici.
Ponovo bolno i polako hodanje do Branimir-centra, zatim vožnja kroz grad do Klaićeve i ovdje pola sata kruženje oko okolnih blokova dok nisam našao mjesto za parkiranje, otprilike iza bivše tvornice duhana. Poučen ranijim primjerom odmah sam uplatio dva sata parkiranja. (Na to što sam prisilno platio cjelodnevno parkiranje u tzv. prvoj zoni nisam se usudio pouzdati jer sam našao mjesto u drugoj.) Mali se oslonio na mene i krenuo skačući na jednoj nozi do pola kilometra udaljene bolnice.
U Klaićevoj je sve teklo relativno glatko i brzo. Usnimili su ga, pregledali, našli da ništa nije slomljeno, ali savjetovali da tjedan dana leži i oporavlja se. Stigli smo nazad do automobila za manje od sat vremena. Ostalo je još sat uplaćenoga vremena, ali nije bilo načina da bih to na ikoji način dobio nazad.
Dobro, istina da sam teoretski mogao postupiti i drugačije. Čim je mali pao mogao sam ostaviti auto pred školom i mobitelom nazvati taksi. Nažalost, nisam imao pri sebi gotova novca ni za jednu vožnju. Također sam mogao ostaviti dijete ispred Doma zdravlja, Traumatološke bolnice i dječje bolnice, a ja otići tražiti mjesto za parking, ali niti sam znao koliko bi to trajalo, niti je bilo mjesta gdje bih dijete mogao posjesti, a ni on nije htio da ga ostavljam samoga u gužvama kakve su ispred tih mjesta.
Zagrebparking nije samo ovlašten, nego i zadužen da uvede i održava red na javnim parkiralištima, ali ako je taj red gori nego nered onda nešto nije u redu. Ako netko u svemu poštuje zahtijevana pravila i provede se onako kako sam naveo, onda to pokazuje veliku bezobzirnost prema onima koji su Zagreparkingu dopali šaka. Naplatiti nekoliko minuta prekoračenja cjelodnevnim parkiranjem, a istovremeno uzeti naplatu za sat vremena kod se parkirno mjesto nije koristilo je pljačka, i to bezobrazna pljačka.
Direktor Zagrebparkinga Mato Kraljević u komentaru pisma Zdravka Matušina u "Novom listu" pravi se lud i potpuno previđa poantu.
Nema ni razloga da se ponaša drugačije kada do sada taktika "jebo lud zbunjenoga" besprijekorno funkcionira. Nije glavni problem u brojnim spornim slučajevima, glavni problem je u onoj velikoj gomili svakodnevnih nespornih slučajeva koji pokazuju da je Zagrebparking naprosto lopovska družina kojoj i ono što dobro urade nije ništa drugo nego izlika da mogu haračiti koliko stignu.
Post je objavljen 02.04.2010. u 11:38 sati.