Preko retrovizora vrebamo pojavljuju li se kakva svjetla koja dolaze. Nailaze neka! Jedan od nas izlazi na vjetrometinu i maše. Kamion protutnji i nestane. Onaj koji je bio vani uskoči tresući se u auto. Koliko god kratkotrajno, otvaranje vrata toliko rashladi unutrašnjost da se ponovo temperira tek kroz minutu-dvije. Razmišljamo da li nas oni koji prolaze uopće vide. Na oko stotinjak metara mora da primijete žmiganje signalnih svjetala vozila zaustavljenog sa strane, ali tek na nekoliko desetaka metara vide da netko pored njega maše da se zaustave. Dok shvate o čemu se radi - već su prošli. Kad već prođu, kome bi se po ovakvom vremenu zaustavljalo i vraćalo?
Situacija je ne samo dramatična nego i apsurdna, besmislena. Mi smo suvremeni, urbani ljudi, Hrvati, i sad da skončamo jednostavno se smrznuvši negdje u Turskoj?! Da mi biografija završava time da sam se smrznuo na godišnjem odmoru?! Da nas dotuče tako elementarna nevolja usprkos tome što smo spojeni na interent?!
Nakon petnaestak minuta ukazuju se nova svjetla. Izlazimo dvojica i obojica mašemo. To je neki kamion-hladnjača. Prođe nas, ali se nakon stotinjak metara zaustavlja i vraća unazad. Izlaze dva povelika crna Turčina. U nekim drugim okolnostima ne bi ih bilo prijatno sresti na ovako pustom mjestu Usprkos kožnim vjetrovkama i cokulama i oni cvokoću. Iako se ne razumijemo ni riječi, shvaćaju situaciju i izuzetno susretljivo vade svoju dizalicu, skidaju oštećeni i zamjenjuju ga rezervnim kotačem.
Nakon ponoći stižemo u hotel. Koliko god smo prije imali zamjerke sobama, sada nam izgledaju kao raj. Naspram tome da je u njima toplo, da možemo izvući toplu odjeću iz ormara, da se možemo zavući pod deke, leći u kadu s toplom vodom ili naručiti topli čaj, sve ostalo je nebitno.
----------------------------- ZAKLJUČAK -------------------------------
Usporedba situacije iz koje smo se izvukli i one u kojoj smo se našli pokazuje razliku između svih životnih prilika u kojima je čovjeku loše, u kojima je bijedan i osjeća se jadno, od onih u kojima je dobro i čovjek se dobro osjeća.
U bijedi je čovjeku loše, ne može si pomoći, a perspektive su beznadne. Sav totalitet života, i prošlost i budućnost i sve mogućnosti svedu se samo na jedno – na aktualnu nevolju. Naši su izgledi bili jedino da ćemo ostati bez goriva i grijanja i smrznuti se do jutra.
Kad je dobro, dobro je prvenstveno po tome što nije loše, a čovjek ima razne mogućnosti da si napravi sasvim zadovoljavajuće, te samo od njega zavisi koje od onih koje su mu na raspoloženju će iskoristiti. Može poboljšati okolinu u kojoj je i svoj položaj u njoj, promijeniti mjesto i okolinu, a u budućnosti ga očekuju samo poboljšanja. Zatvorili smo vrata i prozore, uključili grijanje, zavukli se u toplu posteljinu i tako mogli uživati do daljnjega, a na kraju ćemo sjesti u avion i vratiti se u našu uobičajenu okolinu u kojoj su sve zamjerke koje trenutno imamo na sobu (nekvalitetne keramičke ploćice u kupaonici, ofucane zavjese, sobarica nije ispraznila koš za smeće) potpuno nevažne.
Ne mora se otići preko pola svijeta da bi se iskusila razlika dobroga i lošeg. Dovoljno je živjeti u iznajmljenom stanu, ostati bez novaca i izgleda da će se uskoro nešto priskrbiti, u stanu u kojem je već isključen plin, a uskoro će isključiti i struju, te znati da ćete narednog mjeseca biti izbačeni i iz njega. Gotovo nema razlike nalazite li se u karamboliranom autu usred ledene pustinje i niza drugih mizernih varijanti. Loše je kad nije dobro, a dobro je kad nije loše. Nije dobro kad je loše. Koliko god da nam je dobro, ovaj svijet nije dobar dokle god u njemu ima toliko ljudi u bijedi niti je život dobar dok u njemu ima toliko jadnih ljudi. Dio mogućnosti koje imamo trebamo iskoristiti za to da svima bude dobro, čime smanjujemo mogućnost da se i sami nađemo među onima koji su nadrapali.
Post je objavljen 11.04.2010. u 21:57 sati.