Za dva ili tri dana brojčanik u desnom stupcu pokazat će broj 500.000. Lijepa brojka. Broj posjeta ovom blogu zapravo je i veći jer je brojčanik postavljen nekoliko mjeseci nakon prvog posta, a ni ne zabilježi sve koji navrate. Da sam za svaki posjet dobio makar lipu, sada bih na bankovnom računu imao znatno više od 0,26 kuna koliko imam jer oni koji su već odavno trebali poslati novce još ništa nisu poslali.

Statistika kaže da je ovo 1276 upis (ili post) na ovom blogu. Neću ni pokušati računati koliko je radnih sati u to uloženo ni koliko bi to bilo radnih dana.

Ne vjerujem da je mnogo posjetitelja koji su pročitali sve što sam ovdje napisao i pogledali sve što sam postavio. Posjetitelji blogova uglavnom pogledaju posljednji ili nekoliko posljednjih postova, te eventualno odu pogledati još nešto što ih zanima prije nego produže dalje. Poneki kojima se svidi što su vidjeli odvoje neko vrijeme da pogledaju što više, ali nema toga tko je uspio odjednom pročitati sve. Možda je to moguće u nekoliko uzastopnih navrata, ali ni tada posao nije završen jer novi postovi neprestano naviru.

Način na koji se čitaju blogovi podsjeća na pijenje vode s izvora ili iz fontane. Za razliku od knjige koju se obično pročita od korica do korica, kao da ispraznimo bocu, na blogu pročitamo upravo onoliko koliko nam je dovoljno da nas u tom jednom navratu zadovolji kao što na izvoru popijemo samo toliko da utažimo žeđ, a nitko ne popije ni kap više. Ponegdje oprobamo tek gutljaj - bacimo samo pogled - i nećemo više jer nas okus ne privlači.

Živi blog je onaj na kojem svaki put kad navratimo ima nešto novoga. Kod nekih se vratimo sve do mjesta na kojem smo posljednji put bili. Blog teče kao voda - "u istu se vodu ne može dva puta zagaziti".

Filozofija je započela s Talesom iz Mileta koji je tvrdio da je sve voda. Prvi pravi filozof bio je Heraklit koji je ustvrdio "sve teče", misleći da sve postoji samo u kretanju i promjeni. Da su obojica znali za blogove imali bi pogodan primjer za ilustraciju svojih ideja. Nama preostaje samo promišljati se što nam to kretanje već sada daje i pitati se gdje će nas dovesti.

Poslušajte ovu glazbu. Nastavite čak i ako vam se u početku se svidi. Pjesma ima nekoliko različitih dijelova, teško mi je reći koji je bolji.

U prvi čas me je zbunila slika: Kakve veze ima afrički vlak za ugljen s vožnjom kroz nekakav europski grad, jednostavan spot u gotovo neprekinutom kadrom u realnom vremenu? Onda sam se prisjetio kako mi u nekim raspoloženjima godi lagano voziti automobil kroz noć, posebno ako s radija dopire neka dobra glazba. ako sve to kratko traje znam zažaliti kad muzika prestane ili stignem na odredište.

Ovaj spot zapravo je pogled iz automobila u kojem svira dobra muzika. Dok klizimo u dobrom autu po dobrim cestama valja se prisjetiti da postoji i afrička željeznica, prekrcani vlakovi u Indiji i smrtonosni meksički autobusi. I svi želimo negdje stići, ali kadikad je dovoljno da se naprosto krećemo.

Prije neki dan sam kod Nachfressera pročitao kako se hvali da je svojevremeno remizirao s evropskom prvakinjom u šahu.

Tekst je popratio fotografijama nekoliko šahistica koje izgledaju tako da bi čovjek s njima radio sve drugo prije nego igrao šah. Kako sam ja inače slab na ženske koje dobro igraju tu igru, samo me je štrecnulo. Da se oporavim nabrzinu sam skočio na nekoliko šahovskih web-stranica i blogova, a kad tamo - još gore! Sad ću i ja priložiti nekoliko fotografija koje sam bezočno ukrao s tih mjesta:





















Što sam ono kanio reći? Kladim se u što god hoćete da nijedna od njih ne sanja da postane Simonica ili Maja Morales, a da im se odiozni Ante ne može približiti bliže od kilometra.

Problem s ženskama koje igraju šah je jednostavan. Svatko s imalo iskustva u zavođenju trebao bi znati da nikako nije preporučljivo onu s kojom se želite zbližiti izazvati na ikakvu kompetitivnu igru u kojoj se ogledaju sposobnosti, naročito ne u igru u dvoje. Da bi se nekome podale, ženama je ipak potrebno da im taj imponira, a ako ga pobijede, kako mogu biti impresionirane gubitnikom? Ako izgube, obično bi mu najradije razbile o glavu kristalnu vazu, a kamoli da bi mu dozvolile da se osladi njihovim malim vazama.

Svaki zavodnik koji se može samokontrolirati zbog toga će pristati na takvo ogledanje - od šaha, preko bekgemona, do "čovječe ne ljuti se" - samo nakon što je postigao svoj cilj. Pristane li prije toga, lako mu se može dogoditi da se tog cilja nikada ne dokopa. Ako baš nikako ne može izbjeći da se omjere, nastojati će remizirati, što opet pokazuje jednu od prednosti šaha jer je on rijetka igra u kojoj je moguć neodlučan, uravnotežen ishod. Od sveg srca se nadam da je zato Nachtfresser remizirao s europskom prvakinjom.

Ako ne znate što bi radili, a imate pred sobom dobru šahisticu, predlažem šah na svlačenje. Svaka pojedena figura - jedan komad odjeće ukloniti. Pa uz malo sreće nije potrebno ni odigrati šahovsku partiju do kraja…

Jedanaest je sati navečer! Idem pogledati što mi radi supruga…

Smjestili smo se u hotelskom kompleksu „Limra“ u Kirisu, gradiću nedaleko Antalye. Prijatelji s kojima se i u Zagrebu viđamo gotovo svakodnevno bili su istovremeno u Kemeru, desetak kilometara dalje, pa smo se svakog drugog dana posjećivali koristeći lokalne autobuse. Četiri dana prohujala su u trenu.

završetak prethodnog posta

Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Savjetujem onima koji ne znaju kako to izgleda da potraže fotografije pomoću Googlea. Predio se doimlje kao da nije na našem planetu. Noću, u nigdini, otprilike sto i dvadeset kilometara prije Antalye pukla nam je guma na rentakarovu kombiju. Srećom je to bila stražnja guma, pa smo uspjeli zaustaviti ne prevrnuvši se. U vozilu nas je dva para odraslih i troje djece, najmlađe od tri godine. Svi smo lagano obučeni jer je dan bio sunčan i topao, te nismo ponijeli ništa ozbiljnije za obući računajući da ćemo se vratiti na noćenje u hotel.

Cesta na kojoj nas je zadesila nezgoda nezavršeni je autoput. Duž asfaltne trake još je izrovana zemlja i jarak za postavljanje obruba. Malo tko ovuda prolazi. Svakih desetak, petnaestak minuta protutnji usamljeni kamion. Nalazimo se usred dvadesetak kilometara visoravni okružene vijencem planina. Noć je bez mjeseca, oblačna, potpuno mračna, na vidiku nema nikakva svjetla, čak ni zvijezda na nebu. Izgleda kao da će uskoro neka olujina. Izlazimo razgledati oštećenje. Vraški je hladno, vjerojatno tek malo iznad nule, a vjetar brije tako da se probija do kostiju i nakon nekoliko koraka uviđamo da izvan vozila teško možemo izdržati i minutu. U potpunom mraku ništa ne možemo vidjeti, a po vjetru ne pomažu ni upaljači za cigarete. Pri svjetlosti s ekrana mobitela vidimo da su od gume ostali samo rezanci. Pri razgledavanju ulijepimo cipele, hlače i ruke ljepljivim crnim katranom još neutisnutim u novi asfalt.


U kombiju je podnošljivo jer je uključeno grijanje, ali gorivo je na izmaku. Prvo tražimo knjižicu s uputstvima za korištenje i popravak vozila. Tekst je na turskom, ali po ilustracijama ustanovljavamo da nemamo dizalicu. Mobitelom nazivamo rentankar agenciju, te dobivamo odgovor da nam oni ne mogu nikako pomoći. Također kažu i da u Turskoj ne postoji nikakva služba za pomoć na cestama koju bi mogli pozvati. Među opremom nema ni trokuta koji bi postavili na cestu da pokažemo da smo u kvaru. Što god dodirnemo ostaje upackano crnim mrljama katrana.

Djeca bi piškila. Ne usuđujemo se pustiti ih van na hladnoću. Ipak moramo, pa ih izvodimo jedno po jedno zamotane u ručnike. Vraćaju se izbezumljeno cvokoćući. Zatim su žedni, ali imamo tek bočicu mlijeka za najmlađe.

Pišem ovaj test na ekranu Nokie N-97. Slova su mi sitna, linije nepregledne, pa mi nemojte uzeti za zlo ako mi se provuče koji tipfeler ili kakva gramatička greška. Imamo internet!

Ako ugasimo motor, pa prestane grijati, smrznut ćemo se prije jutra. Ako se nastavimo grijati, goriva će ionako uskoro nestati. Ako i uspijemo promijeniti oštećeni kotač po toj užasnoj hladnoći pomoću pribora za manikiranje noktiju i švicarskog džepnog nožića, ako ostanemo bez goriva ni to nam neće koristiti.

Posljednje čega se sjećam da smo vidjeli još za vidjeva bili su vrhovi Ararata, gdje je nekoć Noa ukotvio svoju barku, i dalje pod debelim snijegom...


nastavak OVDJE

DOKUMENTI

O

ODNOSU

Subota. Letimo za Antalyu. Prethodno je gospođa supruga nekoliko dana prekapala po internetu gdje bismo mogli otići za školskih paznika. Napokon je pronašla gotovo nevjerojatnu „last minute“ ponudu: hotel s pet zvjezdica u Turskoj, mnoštvo atrakcija i zanimljivosti u okviru hotelskog kompleksa, put avionom i autobusom, smještaj, hrana i piće, sedam dana, sve zajedno – dvije tisuće kuna po osobi. Šest tisuća za nas troje. Za tu cijenu ne bi uspjeli provesti toliko dana ni na Jadranu. Uplatili smo karticom preko interneta, a kada smo sat vremena kasnije išli provjeriti da li je uplata prihvaćena, otkrili smo da isti paket-aranžman za troje već poskupio na četrnaest tisuća kuna.

U skladu s „last minute“ filozofijom u petak sam se sjetio da, obzirom da krećemo s djetetom na put u inostranstvo, ne bi bilo zgorega svratiti do HZZO-a i srediti da nam zdravstveno osiguranje vrijedi i u stranim zemljama. Srećom sam našao mjesto za parkiranje ni pedeset metara od ulaza u podružnicu HZZO-a gdje sređujem sve što imam s njima i uplatio da mogu sat vremena. Moja pustolovina u Jukićevoj završila je za pet minuta. Portir na ulazu je rekao:

- Trebate ići u Branimirovu 37.

Da bih došao do podružnice u Branimirovoj parkirao sam u Branimir-centru. Naravno da mi ondje više nije vrijedilo što sam dvadesetak minuta ranije uplatio sat vremena parkiranja Zagrebparkingu. Odšetao sam stotinjak metara do podružnice HZZO-a i ondje na vratima zatekao obavijest ispisanu rukom:

Vratio sam se u garažu u Branimir-centru nakon dvadeset minuta, ali sam svjednako morao platiti kao da sam bio ondje sat vremena.



I tako sad letimo u subotu u Antalyu i nadam se da narednu sedmicu nikome od nas troje neće zatrebati nikakva zadravstvena usluga. I imam dovoljno vremena da premišljam...

Kakva je to zemlja, kakav je to sistem gdje kad mogu od tebe išta naplatiti sve uvijek savršeno radi, a kad ti očekuješ ili trebaš nešto za sebe, u ništa se ne možeš pouzdati? Zašto Zagrebparkingu za pet minuta parkiranja treba platiti cijeli sat? U slijedećih pedeset i pet minuta imaju priliku naplatiti za isto mjesto još nekoliko puta... U suštini to je isto kao da se zakonski omogući da netko proda isti stan istovremeno nekolicini osoba. Zašto se u Branimir-centru za dvadeset minuta korištenja garaže mora platiti kao da sam ondje bio cijeli sat? Sistem kontrole je dovoljno pametan da zabilježi u sekundu kada je netko došao i kada odlazi; kako to da nije dovoljno pametan preciznije izračunati i naplatiti koliko je stvarno dužan? I jednima i drugima konvenira da se prave bedasti, naivni i nespretni dokle god na temelju toga mogu zaračunavati više nego im po bilo kojoj pravdi pripada.

Mogao sam postupiti pametnije, zvati mobitelom i tako bih uštedio novce potrošene za plaćanje parkiranja, ali i telefonom bih saznao samo da ured u Branimirovoj nakon podneva ne radi, te da ne stignem platiti osiguranje za put. Po svemu su oni trebali raditi do kraja uobičajenog radnog vremena. Ako je iskrsnulo nešto zbog čega im to nije bilo moguće, trebali su obavijestiti sve zainteresirane da se tomu mogu prilagoditi. Da su dan ranije platili oglase na cijelim stranicama „Jutarnjeg“ i „Većernjeg“, nitko im ne bi imao što zamjeriti. No da im netko nešto takvo sugerira samo bi ga pogledali kao na izgubljen slučaj jer svi su oni uvjereni da ljudi postoje samo radi njih, a ne oni zbog toga da bi činili usluge ljudima. I dokle god ih nitko, ili dovoljan broj ljudi ne upozorava da je to duboko pogrešno, dokle god se dovoljno ljudi ne buni, zaista je tako.

Ne postoji ni teorijska mogućnost da mobitelom uplatite parkiranje i dobijete uzvratnu poruku „Zagrebparking je odlučio bez objašnjenja ne naplaćivati parkiranje na području grada od petka u podne do utorka navečer“. Kada su njihove prćije u pitanju nema posustajanja, odstupanja ni milosti. Nemojete se zavaravati da je „Zagreparking“ jedno, HZZO drugo, a Branimir-centar treće. Sve su to dijelovi istog sistema. Prividne neusklađenosti sistema vrlo usklađeno lupaju po džepovima onih koji su im prepušteni na milost i nemilost.

Sve to je još jedan od razloga zašto smo, da bi se odmorili, odabrali otići daleko, što dalje, i to da ostanemo što duže, makar i bez zdravstvenog osiguranja.

Ogorčeno pismo čitatelja Monitora.hr Zdravka Matušina potaknuto zulumom Zagrebparkinga na zagrebačkim prometnim prostorima potiče niz pitanja. Jedno od njih je, budući da je osnovna zadaća te firme uvesti reda u javno parkiranje, kako Zagrebparking to rješava.

Mogu vam navesti nedavni primjer koji to zorno ilustrira.

Odveo sam sina autom u školu. Pri izlasku je vrisnuo i pao. Istrčao sam vidjeti što se dogodilo. Krivo je stao, izvinuo gležanj i srušio se. Skinuo sam mu cipelu i čarapu i pregledao zglob. Mom laičkom uvidu izgledalo je da nema ozbiljnih oštećenja, ali sam znao koliko to boli, i odlučio sinca – za svaki slučaj – odvesti do doktora i na rendgensko slikanje.

Vratio sam dijete u auto i umjesto u školu odvezao ga u Runjaninovu ulicu u Dom zdravlja. Kružio sam s djetetom u suzama barem pola sata uokolo Doma dok se nije oslobodilo mjesto za parkiranje, otprilike iza stare Sveučilišne knjižnice. Od tamo do Doma zdravlja trebalo je prohodati najmanje pet stotina metara. Sin je već preveliki da bih ga mogao nositi, pa nam je trebalo barem četvrt sata da on na jednoj nozi savlada tu udaljenost.

Malcova doktorica od koje sam očekivao pregled, savjet i uputnicu za slikanje nije bila u službi. Uspio sam ga posjesti i krenuo tražiti drugu doktoricu koja bi ga primila. Nakon najmanje pola sata to mi je i uspjelo. Doktorica je rekla da ni ona ne vidi ozbiljnu ozljedu, ali da u svakom slučaju zglob treba slikati, pa nas je uputila u Traumatološku bolnicu u Draškovićevoj. Bilo mi je to malo čudno, ali ona je bila sigurna da je najbolje otići ondje, da se može i bez uputnice jer je posrijedi hitan slučaj. Kad smo se uspjeli vratiti do parkiranog auta, pod brisačem smo zatekli kaznu za prekoračenje uplaćenog vremena, ili kako to već danas zovu – naplatu za cjelodnevno parkiranje.

Pazite! Pored Doma zdravlja gdje je mjesto za parking teško naći i za lijek, gdje se može očekivati da dolaze ljudi bolesni i u nevolji, a zna se koliko kod naših doktora treba čekati, Zagrebparking promptno naplaćuje i nekoliko minuta prekoračenja uplaćenog vremena.

Nisam imao vremena razbijati glavu i time, već smo krenuli u Draškovićevu. Naravno, u blizini bolnice nije bilo moguće naći mjesto gdje bih ostavio vozilo ni slučajno. Nakon dvadesetak minuta kruženja uokolo ostavili smo auto u garaži u Branimir-centru. Odande je ponovo trebalo prohodati duž četiri bloka, s malcem koji se junački držao, ali se jedva vukao i suze su mu tekle pri svakom koraku.

Bolnica u Draškovićevoj je posebna priča. Sve su stolice bile zauzete, a ljudi koji su sjedili bili su u još gorem stanju nego moj sin, pa sam ga ostavio stajati, a ja stao pred šalter za hitni prijem. Ispred mene bilo je već dvadesetak ljudi. Trebalo mi je pola sata da dođem na red.

Da skratim: nisu nas htjeli primiti, već nas poslali u dječju bolnicu u Klaićevoj ulici.

Ponovo bolno i polako hodanje do Branimir-centra, zatim vožnja kroz grad do Klaićeve i ovdje pola sata kruženje oko okolnih blokova dok nisam našao mjesto za parkiranje, otprilike iza bivše tvornice duhana. Poučen ranijim primjerom odmah sam uplatio dva sata parkiranja. (Na to što sam prisilno platio cjelodnevno parkiranje u tzv. prvoj zoni nisam se usudio pouzdati jer sam našao mjesto u drugoj.) Mali se oslonio na mene i krenuo skačući na jednoj nozi do pola kilometra udaljene bolnice.

U Klaićevoj je sve teklo relativno glatko i brzo. Usnimili su ga, pregledali, našli da ništa nije slomljeno, ali savjetovali da tjedan dana leži i oporavlja se. Stigli smo nazad do automobila za manje od sat vremena. Ostalo je još sat uplaćenoga vremena, ali nije bilo načina da bih to na ikoji način dobio nazad.

Dobro, istina da sam teoretski mogao postupiti i drugačije. Čim je mali pao mogao sam ostaviti auto pred školom i mobitelom nazvati taksi. Nažalost, nisam imao pri sebi gotova novca ni za jednu vožnju. Također sam mogao ostaviti dijete ispred Doma zdravlja, Traumatološke bolnice i dječje bolnice, a ja otići tražiti mjesto za parking, ali niti sam znao koliko bi to trajalo, niti je bilo mjesta gdje bih dijete mogao posjesti, a ni on nije htio da ga ostavljam samoga u gužvama kakve su ispred tih mjesta.

Zagrebparking nije samo ovlašten, nego i zadužen da uvede i održava red na javnim parkiralištima, ali ako je taj red gori nego nered onda nešto nije u redu. Ako netko u svemu poštuje zahtijevana pravila i provede se onako kako sam naveo, onda to pokazuje veliku bezobzirnost prema onima koji su Zagreparkingu dopali šaka. Naplatiti nekoliko minuta prekoračenja cjelodnevnim parkiranjem, a istovremeno uzeti naplatu za sat vremena kod se parkirno mjesto nije koristilo je pljačka, i to bezobrazna pljačka.

Direktor Zagrebparkinga Mato Kraljević u komentaru pisma Zdravka Matušina u "Novom listu" pravi se lud i potpuno previđa poantu.

Nema ni razloga da se ponaša drugačije kada do sada taktika "jebo lud zbunjenoga" besprijekorno funkcionira. Nije glavni problem u brojnim spornim slučajevima, glavni problem je u onoj velikoj gomili svakodnevnih nespornih slučajeva koji pokazuju da je Zagrebparking naprosto lopovska družina kojoj i ono što dobro urade nije ništa drugo nego izlika da mogu haračiti koliko stignu.