utorak, 09.03.2010.

zabilješka otpisanog

Prošle subote parkirao sam kola u javnoj garaži na početku Tuškanca. Prije odlaska zastao sam pored jednog od ona dva automata za naplatu koji se nalaze kod ulaza. Ispred drugoga već je stajao mladi par, kasne dvadesete, i ubacivao kovanice. On je bio visok i pristao, a ona zgodna i dotjerana baš po mom ukusu.

Ubacio sam novčić od dvije kune, a kada sam pokušao ugurati u procijep i „medvjeda“, metalni kružić mi je kliznuo iz prstiju i zveknuo na pod. Prije nego sam se stigao i pomaknuti, mlada gospođica se munjevito sagnula, dohvatila kovanicu, uspravila se i pružila mi je. Na trenutak je vrh njene glave bljesnuo u visini mog pupka.

Osupnuo sam se i jedva profrfljao „hvala“. U narednom trenutku ona je prihvatila mladića pod ruku, ušli su u dizalo i metalna vrata su se zatvorila za njima.

Do nedavno tako nešto ne bi se moglo dogoditi. U nebrojeno navrata dogodilo se upravo suprotno, da sam ja bio onaj koji se sagnuo. Do nedavno su se gospođice i mlade žene saginjale preda mnom iz sasvim drugih razloga. Nisu mi pokazivale tjeme jer su bile pristojne i dobro odgojene, nego upravo suprotno, da bi pokazale koliko mogu biti nesputane i slobodne.

Ostao sam zgromljen ispred metalnih vrata dizala s plaćenom karticom za parking u ruci. Istina, već prije petnaestak godina mi se dogodilo da mi se omaklo u tramvaju da sam odmjerio jednu vrlo razvijenu sedamnaestogodišnjakinju, a ona se ustala i ponudila „Izvolite, hoćete li sjesti?“, ali tada je to još bila smiješna zabuna koju sam prepričavao kao anegdotu za zabavu. Ovo u subotu više nije bilo nimalo smiješno.

Umjesto da išta zapišem, u subotu sam objavio na ovom blogu jednu sjajnu pjesmu koju izvode Willie Nelson, Johnny Cash, Waylon Jennings i Kris Kristofferson. Utvaram si da izgledom, držanjem i nastupom izgledam tako da se glatko mogu uklopiti među njih. Zar su to starci kojima treba pomoći da pređu preko ceste i ponijeti im vrećicu s onim što su nakupovali na placu? Meni izgleda da nisu, ali izgleda da su mladim gospođicama to poštovane olupine kojima treba podići novčić ako im ispadne. Uzalud se osjećam kako se već osjećam i mislim što već mislim, kad one koje bi to trebale uviđati vide sasvim drugačije.

Da se razumijemo, ja sam vrlo solidan suprug, već petnaestak godina ne jurcam naokolo za zgodnim ženama, imam jednu doma. Nije riječ o tome da bih na ikoji način zlorabio svoj šarm (ili ono što je od njega ostalo), ali ipak mi je žao da me takve poput ove ljubazne gospođice smatraju otpisanim.

U nedjelju i ponedjeljak nisam bio raspoložen išta zapisati. Danas, s teškom mukom, bilježim sve ovo. Zašto? Ne zanosim se time da bi to moglo išta promijeniti, tek da ostane zapisano. Neka ostane, možda ću jednom razmisliti o tome kad mi bude sve svejedno.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker