Sjećam se tog 14. veljače… Prolazio sam pored novinskog kioska i pogled mi je privukla naslovna stranica "Jutarnjeg lista", naslov OVO JE PREVARANT KOJEG ŠTITI DRŽAVA. Zamalo sam kupio te novine, ali sam se ipak othrvao i samo zastao da proučim fizionomiju prevaranta pokušavajući je zapamtiti, za svaki slučaj, ako mi nešto pokuša podvaliti, a zatim požurio do svog svakodnevnog kafića gdje za cijenu jedne kave mogu prelistati sve novine. Pročitao sam cijeli članak i ponovo potrošio minutu-dvije pokušavajući memorirati inkriminiranu fizionomiju.
Nedavno je na naslovnoj stranici "Zareza" osvanuo iznenađujući nastavak priče. Preko cijele naslovne stranice razvučena je presnimka malog ispravka iz jednog od narednih brojeva "Jutarnjeg", u originalu ne većeg od poštanske marke. Ništa čudno, koliko god pažljivo pregledam novine u kafiću, ispravka mi je u "Jutarnjem" promakla.
Iznenađujuće da nijedna druga novina nije objavila tekst u kojem bi gosp. Ivan Dokelja ispričao što je sve doživio nakon što je njegovo lice osvanulo na svakom novinskom kiosku u zemlji. Koliko on može biti smiren i zadovoljan ispravkom koja je ovdje prikazana otprilike dva puta veća nego u naravi, naspram dijela naslovne stranice kojeg sam priložio uvelike umanjenog? Zar više nije u opticaju da se ispravke moraju donijeti na istom mjestu i jednako prezentirane kao ono na što se odnose? Zašto na nekoj od narednih naslovnih stranica nije izašla velika fotografija gosp. Dokelje pod naslovom OVO JE ČOVJEK KOJEGA SMO GRUBOM GREŠKOM IZGAZILI?
Zapravo, možda bi bilo iznenađujuće da su konkurentske novine ikako reagirale. Nek' se baci kamenom tko je bez grijeha! Gdje bi došli da se počnu međusobno kasapiti? Vrana vrani oči ne vadi, zar ne? Prvo se jednima omakne ovakva svinjarija, zatim svi drugi to prešute, i onda se svi zajedno čude zašto ih ljudi sve manje i manje kupuju, a gotovo nitko im više ništa ne vjeruje.