Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

hrvatski monstrumi - 31

Brošure Dušana Miljuša Hrvatski monstrumi“, u kojima su navedeni slučajevi trideset hrvatskih istaknutih čudovišta, pored svih kvaliteta uveliku su nedostatne. Naime, srodnih i sličnih hrvatskih monstruma znatno je više, po slobodnoj procijeni barem tisuću i tri stotine do trinaest tisuća, zavisno o strogosti primjene kriterija. Izbor svega trideset zločinaca donekle je objašnjen podnaslovom „koji su šokirali naciju“, što se za ostale ne može reći. Dapače, za ostale bi se prije moglo reći da su radili upravo ono što je nacija od njih i očekivala, pa bi o njima trebalo napisati neku drugu knjigu u kojoj bi se zasluženo spomenuo i hrvatski književnik Pajo.

Književnik Pajo našao se svojevremeno u grupi književnika kojima je jako smetala književnica S.M. Da bi je uklonili s puta proširili su u to doba priču da je ona Srpkinja, što je tada značilo otprilike da nema građanskih prava i treba šutke podnositi sve što je snađe, a ako slučajno i pisne, na to se ne treba obazirati. Kada je nisu uspjeli tako eliminirati, proširili su priču da je potajno snimala magnetofonom neki sastanak književnika, što je podrazumijevalo da tu snimku kani proslijediti omraženim tajnim službama ili učiniti s njom nešto još gore, što bi je diskvalificiralo u javnosti makar da je najčistokrvnija Hrvatica. Na njihovu žalost je priča da je S.M. Srpkinja bila utemeljena koliko i tvrdnja da je ona Švicarka ili Hotentotkinja, pa ih je uspjela tužiti sudu za klevetu.

Na sudu je književnik Pajo svjedočio da je svojim očima vidio magnetofon u S.M.-inoj torbi i kako ga je uključila na početku sastanka i isključila na kraju. Dapače, ako me sjećanje ne vara, na jednom od narednih ročišta je to i ponovio. Usprkos netrpeljivosti suda književnica S.M. je uspjela dokazala da je lagao od prve do posljednje riječi. Zapisnik sastanka o kojem je književnik Pajo svjedočio pokazao je da mu uopće nije prisustvovao. No tužiti se još i moglo, ali ne i dobiti parnicu. Kako bi to odjeknulo da se niz književnika koji su važili za stupove hrvatstva osudi za klevetu, i još im se dosudi neka odšteta? Zbog odugovlačenja suđenja tužbu je snašla zastara.

Istina, književnik Pajo nikoga nije ubio, ali zar lagati pred sudom da bi se nekome naškodilo također nije monstruozno? Što mu je uopće trebalo? Poznavateljima prilika odgovor je očigledan. On se smatrao VELIKIM HRVATOM (sve pisano velikim slovima), a tada se netko tko se zove Pajo trebao vraški truditi da sve druge uvjeri da je uopće Hrvat. Teško je to kad da li je netko književnik i kakav je književnik ovisi o tome da li je i kakav je Hrvat. Još teže kada se to zbiva u vremenima u kojima je moguće biti više ili manje Hrvat, dobar ili loš Hrvat; Hrvat, Hrvatina, Hrvatić ili Hrvatičić. Zaista VELIKIM HRVATIMA bilo je potrebno progutati mnogo Hrvatičićića, kao što ulješura mora pojesti zaista mnogo planktona da bi ponarasla.

Što mu je sve to trebalo može se očitati i iz epiloga priče. Premda je tek banalni stihoklepac, književnik Pajo danas se izučava u domaćoj školskoj lektiri, a književnica S.M. u nju nije uvrštena. Dječici se ne spominje kako se književnik Pajo istaknuo vatrenim hrvatovanjem kojemu je tipični obrazac osvjedočeno lažno svjedočenje. Čemu ih opterećivati nevažnim pojedinostima? Lažnim svjedočenjem književnik Pajno dokazao je ono bitno: da je pod izlikom zalaganja za interese Nacije i Domovine spreman i voljan na bilo kakvu gadariju kad god i on od toga ima neke koristi. On je „naš“!

Primjer lažnog svjedočenja književnika Paje povezuje dva nedavno objavljena odlična članka. Prvi je tekst Borisa Dežulovića o jednom primjeru tipičnom za domaću školsku lektiru, a drugi Jurice Pavičića povodom nedavnog uhićenja slovenskog nacionaliste Zmage Jelinića. Pavičić utemeljeno upozorava na pravilo „kad na Balkanu netko kaže 'nacija', hitro provjerite gdje vam je novčanik“, ali je previdio da je pravilo znatno šire primjenjivo nego samo na novce. Nema povoljnijeg od zastave bezumnog rodoljublja da bi se zastrle svakovrsne opačine koje rezultiraju koristima koje se novcima i ne mogu izraziti, ali – tu je Pavičić suštinski u pravu – i one dovedu do toga ili su barem usmjerene tomu da naposlijetku zazvekeću i neki novčići.











Post je objavljen 19.03.2010. u 14:19 sati.