astrosailor

nedjelja, 27.03.2016.

Bez farbanja

Vrijeme farbanja, jajci i koječega, ali ja vas nem farbal. Evo malo istinite
Varšave, ogoljene do kosti. Prečesto se ovdje naiđe na flaše po zelenim površinama...
Vino, pivo, votka... ma daj što ima, samo da se zaboravi na sivilo.

Ljudi ovdje kao da još nisu čuli da se sivilo može bar malo odagnati ako se, naprimjer,
obučete malo veselije nego crnosivo. Prolazeći pored dječjeg igrališta, vidio sam, ovako s pristojne
udaljenosti, jato vrana koje je graktalo zajedno sa svojom mladunčadi:

Na sreću, bar su djeca u nečem veselijem. Možda je štos ovih roditelja u odrastanju bez boja?

Priroda i u crno-bijelom pokaže svoju raskoš; makar ovaj labud i bio na umjetnom jezeru
usred socrealističkih i nešto novijih zgradurina, njegova linija i elegancija su kao neke balerine u Boljšoj...

Proljeće ide, nezaustavljivo, grmlje već zna, istaklo je bojne zastavice:

Drveće će tek doznati, njemu ide nešto sporije, još glumi grafiku:

Izgleda da Cvjećarnica ima svoju podružnicu ovdje!

Halo Bing...

- 12:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2016.

Ima ih... Legija

Kad mijenjam autobuse prilikom odlaska na posao, ispod mosta uz Vislu se ponekad nađem nasuprot
stadiona "Legije". Naišao sam na nekoliko zanimljivih grafita.

Ideal žene navijača? Ili sprej za farbanje?

Navijači Legije su vjerojatno dobro poznati BBB i Torcidi s nekih makljaža:

Neki od njih očito imaju smisla za umjetnost:

Nije loše:

Još bolje:

Ovog se sjećam od prije dosta vremena, očito su dobro znali o čemu je riječ
i prije nego je tatica Blatter pao:

Da, Legija, obratite pogled na sat na tornju, netko se stvarno uživio:

Pred dvadesetak godina, u mojoj prošloj varšavskoj inkarnaciji, ovo je bio stadion Legije:

Klub je očito napredovao, pa im je to sad pomoćni, a glavni stadion je pored, malce
veći:

Djeluje ozbiljno, nema tu zezanja. Vidio sam klince na treningu i pri snijegu i na kiši. Klub
očito ima velike ambicije. Pozitivno, bolje nego da loču u parku.

Ide Uskrs, spremanje...Neki kauboj je jahao svog konjića, jahao... a onda je
odrastao i sada valjda jaše belo Merđo:

Proljeće je, kažu, stiglo:

Na prvi pogled bi se moglo činiti da stvarno... ova vrba se isto ponadala, ali noću se
temperature i dalje spuštaju ispod nule, treba se još malo strpiti:

- 22:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2016.

Fali planina

Fali ovdje, u mom trenutnom Sjevernom gradu, jedna lijepa planina, ma ne, planinski lanac,
da nas obrani od sibirske zimčine. Ovdje kad puhne, puhne iz Sibira, brrrr! Vratiš se s tropskog
otoka i poželiš se okrenut na peti i ući u slijedeći avion, natrag tamo gdje rastu banane i ananasi:

Ponekad mi se čini da sam se vratio par desetljeća unatrag:

Ovaj arhitekt se zaželio razmahivanja svojom maštom?

Hmmm...definitivno je unio razliku u lokalnu arhitektonsku dosadu...gle, bandera!

Nešto tipičnija pozadina modernog života u bivšoj Istočnoj Evropi:

Zanimljiv element na jednom od balkona, baš me zanima što će im to, imaju daču na selu na koju se voze volovskom zapregom?:

Kad se malo bolje pogleda, tanjuri su valjda ostatak iz vremena prije kablovske TV, a tu je i
kamera-nadgleda prolaznike i eventualnog Spidermana...

Ovo me je, nekom perverzijom uma, pridsjetilo arheološkog nalazišta negdje na Platou nad Orsayem,
iz biciklističkih tura prošle godine:

Za 2 tisuće godina, tko zna, možda će upravo tako izgledati arheološki ostaci na lokalitetu
"Warsawium 50423, Polonia, bivša Evropska Unija, period ranog procvata".
Nakon kojeg će slijediti "period stabilnosti", popraćen "Propašću" i "Padom".

Da ne bi mislili da je ovdje uvijek tako depresivno, ima i ovakvih dana: Arkadija, prodajni centar na rubu
nekadašnjeg Ghetta:

Noć oko Placa Bankowego:

Ovo je obnovljena verzija prvog modernog nebodera u Varšavi, nakon 2. Svj. rata. Gradili su ga šljakeri iz
bivše Juge. Valjda su došli direktno s gradnje Nebodera na Trgu u Zagrebu? Hmm, da li danas neka firma
iz Lijepe Njihove gradi išta po najvažnijim trgovima u evropskim prijestolnicama?

Evo da i ja nešto izgradim:

Jednog jutra, na putu na posao, naišao sam na protestante koji su iz provincije došli u prijestolnicu tražiti
svoja prava:

Kao i obično, viče se "gore" i "dole", na natpisima sam vidio "Zemlja poljacima", "Zemlju treba čuvati, ali ne od Poljaka!"-pročitao sam malo o tome i na prvi pogled se čini da je bila riječ o čudnim, nepotrebnim protestima. Netko je na štandu pred crkvom, uz prodaju uobičajenog kiča i ispijanje uobičajene votke prije i poslije mise, proširio paranoičnu verziju novog poljskog zakona o poljoprivrednom zemljištu, po kojoj će od 1. svibnja navaliti Nijemci i kupiti svu zemlju od Poljaka. A Poljaci će se, očito, morati braniti lopatama i krampovima od njemačkog novca. Naravno, gluposti, ali uvijek dobro dođe razlog za organiziranje nekog protesta i mahanje zastavicama.

Koliko ja vidim, po onom što je u dućanima, poljskih produkata ima koliko hoćeš, nije kao kod nas, da je većina uvoznog. Dakle, poljoprivrednik, ako radi, može i zaraditi. Primjer: 10 jaja direkt od poljoprivrednika, na štandu pred supermarketom 10Zl=2.5 eur. Ne čini mi se baš premalo, a cijena je bila za 1/10 niža od one u supermarketu, i jaja su bila veća i bolja od onog što se nudilo unutra. Ne sumnjam da je čovjek prodao sve što je donio.

- 17:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2016.

Orwell i "Put za Wigan"

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć, astrosailor ...čita.

Čitajući Kerouaca, učio sam-nešto kasnije nego bi bilo logično u jednoj
urednoj čitalačkoj biografiji-o društvu u SAD nakon 2. Svjetskog rata.
Čitajući H.Millera, učio sam uglavnom o međuratnom svijetu u SAD i Evropi.
Orwell dodaje svoj udio, na temu Velike Britanije oko 1935 u svom remek-djelcu
"Put za Wigan" ("The Road to Wigan Pier").

Precizna studija-da, upravo studija, prema današnjim novinarskim mjerilima,
jasno i glasno predstavlja podjele u britanskom društvu i njihove uzroke i
posljedice. Kao i obično Orwell ne gura istinu o društvu pod tepih, nego ju
izvlači na svjetlo dana iz mračnih kuteva prljavih radničkih sobičaka. Ne štedi
ni nos ni oči-posebno nos, jer niže klase SMRDE, stvarno i metaforički.

Zanimljivo je kako opisuje bijes mlađe generacije prema starijoj, jer je 1.
Svjetski rat vođen uglavnom od strane starijih ljudi, sa mladima kao pijunima,
koji su hametice ginuli zbog nekompetentnosti starijih.

Općenito, Orwell opisuje kako je opći revolucionarni duh porastao uglavnom
zbog tog napora Mladosti da skinu jaram Starosti. Zanimljiv pogled, nisam
to, do sada, nikad pogledao na takav način.

Argumenti iz 13.-og poglavlja s kraja knjige su sumnjivo svježi i nemamo
treću varijantu, ili fašizam ili socijalizam. Danas gotovo da ponavljamo tu
lekciju!

Slika krajolika, ljudi i događanja koja opisuje Orwell, me vraća podosta unatrag,
poprilično vremena je prošlo otkad sam sretao "radničku klasu", otišla je u raj.
Iako, na rubovima Varšave ih još ima, kad sjednem u autobus koji vozi prema
toplani "Siekierki", radnici koji idu na noćnu smjenu, oko 21h, nose svoje potrgane
torbe pune piva i sendviča, a u svojim prljavim odijelima i radničkim kapama kao
da su uzeti s nekog plakata iz prve polovine 20. stoljeća. Ima još toga, i te kako, i
ovdašnji krajolici i ljudi su poprilično drugačiji od onog što sam sretao prošle zime
na vožnjama južnim rubom Pariza.

Usput, naišao sam na jako lijep tekst u Nietzscheovom "Volja za moći"
koji opisuje neke stvari u politici mnogo jasnije nego što ih mi
vidimo danas. Paše uz tematiku koju opisuje Orwell, pa ću to, ovdje, na
kraju, nadodati (u mom slobodnom prijevodu iz engleskog prijevoda!):
"Socijalizam-ili tiranija zlobnih ili najglupljih, i prijetvornih glumaca dovedenih
do zenita, je u stvari, logičan zaključak "modernih ideja" i njihove latentne
anarhije. Ali u atmosferi demokratskog dobrobita, sposobnost rješavanja
problema ili čak uopće razumijevanja ih, je paralizirana. Ljudi slijede-ali više
ne svoj razum. To je razlog zašto je socijalizam u cjelini gorka rabota: nema
ničeg zabavnijeg nego promatrati neslaganje između otrovnih i očajnih lica
današnjih socijalista-kakve sve jadne i besmislene osjećaje nam otkriva njihov
stil!-i djetinjasto nevinu srećicu njihovih nada i želja.
...
Ali, ipak, socijalizam, kao nemirna krtica ispod temelja društva koje se
valja u gluposti, će biti koristan u postizanju nečeg pohvalnog: odlaže on
postizanje "mira na Zemlji" i cijeli proces omekšanja karaktera demokratske
stadne životinje; prisiljava Evropljanina na dodatnu injekciju intelekta-znači
spretnosti i opreza, i priječi njegovo kompletno napuštanje muških i ratničkih
kvaliteta-također nakratko spašava Evropu od feminističkog marazma koji im
prijeti."

Nietzsche je tako, stotinjak godina unatrag, vidio demokraciju kao feminiziranu
degeneraciju zdravog, ratničkog ("muškog") društva...mislim da bi danas to
opisali socijal-demokracijom? Bruxelles? Ali, neću politiku u svoju butigu pa je
vrime da fermam. Laku noć...razume.

- 22:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2016.

Nestajanja Joanne Bator

Otoci su moj element; kad negdje vidim "otok", odmah obratim pažnju.

Prilikom nedavnog putovanja na moj tropski otok, Tajvan, koji je obično
opisivan kao sličan patatu, slatkom krumpiru, preletio sam preko Indije,
sjeverno od otoka o kojem sam upravo čitao kao otoku oblika suze: Sri Lanka.

Joanna Bator, poljska spisateljica, je u svojoj najnovijoj knjizi, "Otok
suza" smjestila priču na taj otok. Priča je toliko svježa da spominje
dnevne događaje iz prošlih desetak godina tipa Fritzl (opisuje ga u nekom
zatvoru strogog režima u Austriji), Indonežani računaju vrijeme "do
Tsunamija" i "poslije Tsunamija", a spominje i nestanak Boeinga 777 na letu
MH370 za Peking. Kako priliči lokaciji, miješa se moderno s arhaičnim, pa su ljudi,
bili bijeli ili manje bijeli, često prikazani na stupnju razvoja ne višem od majmuna,
a hljebovac je sveprisutan kao hrana, kao i koza ili pas u kući. Ili onom što nalikuje na
kuću a zapravo je samo bučno i prljavo tropikalno stanište.

Poneki dijelovi teksta su mi se činili kao da sam ih ja pisao, u snu pretvoren u poljsku
lijepu blondinku-npr. kad piše o tome da nije globetrotter u smislu premještanja s mjesta
na mjesto, nego živeći po godinu-dvije u gradovima tipa Berlin, Pariz ili Taipei do idućih
lokacija tipa Tokio ili Bujumbura.

"Otok suza" je ne zbog plača, nego oblika. Knjigu sam čitao u poljskom originalu,
"Wyspa łza", gdje naslov nije višeznačan (ako bi bila riječ o plaču, bilo bi "Wyspa łez");
možda se, kad bude prevedena na naš jezik, izdavač odluči za neki drugi naslov, ali ja
sam preveo kako mi se činilo najjednostavnije.

Pisci obično prerađuju svoju stvarnost u onu u knjigama, ali na momente sam
se osjećao nelagodno poprilično tankim slojem koji nas ovdje dijeli od autorice. Ili mi
se bar toliko činilo, ne znam mnogo o njenoj stvarnosti, možda je upravo to efekt koji
je željela postići.

Ispričala je priču o tome kako, poput lijana u džungli, stvarnost obavija
maštu i obratno, kako se isprepliću do neprepoznatljivosti. Tražila je
tragove Sandre Valentine, amerikanke koja je tamo "netragom nestala" 1989,
na putovanju Azijom. Zafascinirao ju je upravo taj opis, "nestala bez
traga". Zanimljivo je da i sami možete potražiti na internetu podatke koje
je spisateljica imala, iz članaka u novinama. Nema fotografije Sandre
Valentine na internetu, nitko je više ne traži, jedino se može naći snimka
nadgrobnog spomenika, 1958-1989, s opisom
"nestala na Sri Lanci".

J. Bator spominje more sličnih slučajeva, i na primjeru Sandre, s kojom se
donekle identificira, daje dosta preciznu anatomiju takvog događaja. Ponekad
se gubi u tome i izgleda nam kao da je sama preuzela ulogu nesretne žene i
da je nastavila tamo gdje je ona stala, u traženju sebe. Naravno, naišla je
na ostatke sebe iz prošlosti i budućnosti, a Sandra je dobila izlaz u nekoj
od prigodnih priča. Svi mi smo samo dijelovi takvih priča, mislim da je to
ono što je spisateljica ovdje željela prenijeti.

Vidljivo je i da je autorica pošteno "zaražena" budizmom, neizlječivo...
Poznato je da ta boljetica ne jenjava, već pod kotačem Mandale biva radije
razvaljana u palačinku i dislektički pojedena od strane prvog...majmuna koji
naiđe.

Prethodna (i prva) knjiga Joanne Bator koju sam čitao pred par mjeseci bila je
"Ciemno prawie noc"="Tamno, skoro noć" izdana 2012, za koju je godinu kasnije
dobila prestižnu poljsku nagradu "Nike" za Knjigu Godine, što nije mali uspjeh.

Tamo se također bavila tematikom nestajanja: u Walbryzchu, gradiću na jugu
Poljske, nestaju djeca. Reporterka, koja je provela djetinjstvo u tom gradu,
prije nego se preselila u Varšavu, je dobila zadatak intervjuirati ljude
povezane s tom djecom. Pojazuje se da je riječ u pravilu o napuštenoj djeci,
zbrinutoj kod rodbine ili u institucijama.

Priča je potresna, puna čudnih ljudskih sudbina nakon 2. Svjetskog rata,
ljudske prljavštine i pokvarenosti danas, ali i čistoće osjećaja i poštenja.
Najupečatljivija je priča o majci, koja je kao djevojčica bila silovana od
strane ruskih vojnika, a kasnije je, kao psihički nestabilna osoba, seksualno
iskorištavala svoje kćeri-takvu priču, a bojim se da je bazirana na nekoj
stvarnoj sudbini, možete sresti u brdima od južne Poljske do Like. Nekako mi
se čini da se bivši teren Austrougarske "specijalizirao" za takve štorije.

Kao krimić, to je stvarno uspješna priča, i čitalo ju se bez daha, preporučam za
putovanja.

Usput, to je bila prva knjiga koju sam kupio za svoju prvu poljsku plaću
u ovoj turi rada na Sjeveru. Kad sam ju nasumice otvorio u knjižari,
privukla me rečenica izrečena od strane petogodišnje curice, u vlaku: "... a
ja sam svoju Barbiku spalila u pećnici!"-nisam dalje ni čitao, knjigu mi je
prodala ta rečenica, a osmijeh na mom licu te večeri je bio dosta čudan cool

Volim biti privučen knjizi neobičnom, dobrom rečenicom.

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2016.

Prohujalo s tajfunom

Posjeta davnom domu je uvijek poučna: otkrivamo dijelove sebe koji su
zauvijek tamo ostali. Sjeti me to na Štulićev tekst iz "Pavel": "Pariz ti
je dao sebe, dio neba zauvijek". Nema bolje reference u prostor-vremenu na taj
osjećaj. Nakon dvije godine, i promijenivši dvije države u kojima brojim zvijezde, moje
bivanje na drugom od najdražih mi otoka je pomalo kao san, neko vrijeme prohujalo s,
prigodno, tajfunom.

Bio sam na Tajvanu odmah nakon izbora, za par mjeseci će početi neka nova
era za Tajvan. Put ka državi (i narodu) ili put u rat, to nitko ne zna, ali nemaju
baš prevelikog izbora, njihovi "Srbi" su malce jači i malo globalnije kače
od onih nekadašnjih naših i bogmeš buju ih malo jače zasvrbili ak ih počnu lupat
po glavi. Domaći izdajnici su im isto pokvarenija roba od onog što smo mi imali.
Sretno im bilo!

Također, bilo je vrijeme Kineske Nove Godine... Na Tajvanu poprilično novca
(stvarnog i onog "duhovnog"=ghost money) se i dalje spali u ovakvim pećima,
iako vlasti i ljudi polako počinju shvaćati da ako milijarda ljudi pali hrpe papira i
ispušta dim u zrak, to baš i ne doprinosi čistoći istog:

Modernizacija izgleda tako da su u nekim hramovima prestali paliti papir na
stari način (u malim pećima koje su dim jednostavno ispuštale u zrak) i imaju
specijalne velike peći koje sakupljaju dim za reciklažne plinove. Ljudi
donesu svoj novac za duhove i onda je on spaljen obredno u takvim pećima od
strane osoblja hrama. Svjećice za mrtve u molitvenim prostorijama
su već odavno zamijenili LED diodama (kod nas se isto polako uvodi taj
običaj), a bai-bai mirisne štapiće (naš "tamjan") isto više ne pale nego ih
samo ostave da mirišu.

Zahvaljujući tome, posjeta hramovima kao FoGuangShan na jugu Tajvana, uz
rijeku GaoPing (ime ide iz Gaohsiong/Pingtung county-ja, koje ta rijeka
dijeli-na kineskom se često tako tvori imena toponima, da se samo spoji
početne karaktere), više nije kao posjeta krematoriju:

Naravno, oko Kineske Nove Godine, Buddha je isto zaposlen:

Kineska Nova Godina navješćuje početak proljeća, riža je mlada:

Ono što mi je uvijek gušt na Tajvanu je da čovjek ode 400km južno od
Taipeija i uvijek je ljeto. Ovakvi pogledi liječe dušu od zimskih rana:

Bilo je 30-ak celzijusa, i ništa ljepšeg nego uživati u hladu parka na
obali, na klupama od bambusa:

Ovi ljudi imaju kuće na samoj obali, mora im bit zanimljivo kad puhne
vjetrić s mora:

Smiješni lokalni elementi me uvijek zabave, kao ovaj naziv električnog
bicikla, da ne bi posumnjali o čemu je riječ:

Vele muslići da su kršćani ti koji su krenuli s križarskim ratovima... neki očito ni
danas nisu prestali: natpis s crkve u Taipeiju:

Napisano je, kao uputa vjernicima: Crusade for Christ.

Poučno. Dakle, čekamo na idućeg Papu, nekog koji će biti prilagođeniji vremenu i
neće biti ljevičar, kao trenutni argentinac, nego pravi desnoruki pregaoc, usklađen
sa masama koje traže, žele, vole desnicu ruku. Taj će znati voditi svoje stado u
pravom smjeru, nastaviti vjekovne tradicije Crkve i klera. Khm, khm.

Astrosailoru je očito vrijeme da kupi nove sandale, u svojim šetnjama
Starim i još starijim svijetom, ove je potpuno potrošio:

Sretna vam Godina Majmuna.

- 11:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2016.

Bijeli dvorac

"Pošto živimo u zemlji u kojoj se ljudi ne mijenjaju pod utjecajem pročitanih
knjiga, nego zbog riječi i divljenja prema drugima..."
-napisat ću ponešto o knjizi, a ne divljenju prema Vođi, vođi ili Njemu, baš
njemu. Nek se Vođe lipo nose k vragu, što se mene tiče. Ne trebaju mi.

Gornji navod s početka pasusa je iz piščevog pogovora knjizi Orhana Pamuka,
dodatak je moj.

"Bijeli dvorac" je jedno od ranijih djela iz opusa Orhana Pamuka, debelo prije
Nobelice. Živa priča iz 17-og stoljeća, kako to on već umije, o venecijanskom
čenjaku koji je za mladih dana završio u turskom ropstvu. Postaje rob-i učitelj-
Hodže, s kojim su si sličniji nego braća. Zajedno prolaze kroz mnoge nedaće
i na kraju Hodža bježi u Italiju gdje će živjeti dalje predstavljajući se kao njegov
talijanski rob, a rob živi dalje kao Hodža i čak povećava svoj rejting kod Paše.

Ne bi to bilo ništa za pisati knjigu, da nije piščeva truda za pretvoriti
tekst s ne preoriginalnom tematikom u zabavno štivo vrijedno za pokloniti mu
par sati vremena. Zanimljive su mi i političke i humanističke konotacije
kojima djelce obiluje-u zemljama kao Turska, a očito i Hrvatska, današnjica
se isprepliće s povijesti više nego bi trebalo.

Možda bi stvarno trebalo promovirati čitanje, ali vidim u novinama iz Lijepe
Njihove da je Ministarstvo Istin...ovaj, Školstva, donijelo neke odluke u suprotnom
smjeru. Naravno, pa što će nam načitanost? Imali smo ju u "komunizmu" pa nam
nije donijela ništa dobrog, ne? Ne treba nam da s auto-mehaničarem pričamo o
Platonu, nego nam treba da nam popravi auto...-to je logika kojom bi Donald
(Duck ili Trump, svejedno) postao predsjednik ili premijer Hrvatske a da
nitko ne primijeti ništa čudnog. Zapravo, kad bolje razmislim i pročitam
naslove današnjih novina (dalje se ne usudim, jeo sam i ne bi htel da moram
čistiti klavijaturu) , čini mi se da raja u Hrvatistanu nije mnogo bolje
prošla. Sanjajte o Bijelom dvorcu, ni na nebu ni na zemlji, jel su
vojske ili labudovi i neke slične lijevo-desne teme, kad već nema bolje
ponude. Bespuća hrvatske zbilje, stvarno, još bum počel cijeniti Franjinu
poetiku, ako ništa drugog, onda u izboru naslova!

- 13:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (2)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (6)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (3)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (7)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (9)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (6)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (6)
Ožujak 2020 (4)
Veljača 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)

Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org

personal pages