Linkovi
Blog.hr
Pišem (eng)
Miki d'Kolan

astrosailor

subota, 12.03.2016.

Nestajanja Joanne Bator

Otoci su moj element; kad negdje vidim "otok", odmah obratim pažnju.

Prilikom nedavnog putovanja na moj tropski otok, Tajvan, koji je obično
opisivan kao sličan patatu, slatkom krumpiru, preletio sam preko Indije,
sjeverno od otoka o kojem sam upravo čitao kao otoku oblika suze: Sri Lanka.

Joanna Bator, poljska spisateljica, je u svojoj najnovijoj knjizi, "Otok
suza" smjestila priču na taj otok. Priča je toliko svježa da spominje
dnevne događaje iz prošlih desetak godina tipa Fritzl (opisuje ga u nekom
zatvoru strogog režima u Austriji), Indonežani računaju vrijeme "do
Tsunamija" i "poslije Tsunamija", a spominje i nestanak Boeinga 777 na letu
MH370 za Peking. Kako priliči lokaciji, miješa se moderno s arhaičnim, pa su ljudi,
bili bijeli ili manje bijeli, često prikazani na stupnju razvoja ne višem od majmuna,
a hljebovac je sveprisutan kao hrana, kao i koza ili pas u kući. Ili onom što nalikuje na
kuću a zapravo je samo bučno i prljavo tropikalno stanište.

Poneki dijelovi teksta su mi se činili kao da sam ih ja pisao, u snu pretvoren u poljsku
lijepu blondinku-npr. kad piše o tome da nije globetrotter u smislu premještanja s mjesta
na mjesto, nego živeći po godinu-dvije u gradovima tipa Berlin, Pariz ili Taipei do idućih
lokacija tipa Tokio ili Bujumbura.

"Otok suza" je ne zbog plača, nego oblika. Knjigu sam čitao u poljskom originalu,
"Wyspa łza", gdje naslov nije višeznačan (ako bi bila riječ o plaču, bilo bi "Wyspa łez");
možda se, kad bude prevedena na naš jezik, izdavač odluči za neki drugi naslov, ali ja
sam preveo kako mi se činilo najjednostavnije.

Pisci obično prerađuju svoju stvarnost u onu u knjigama, ali na momente sam
se osjećao nelagodno poprilično tankim slojem koji nas ovdje dijeli od autorice. Ili mi
se bar toliko činilo, ne znam mnogo o njenoj stvarnosti, možda je upravo to efekt koji
je željela postići.

Ispričala je priču o tome kako, poput lijana u džungli, stvarnost obavija
maštu i obratno, kako se isprepliću do neprepoznatljivosti. Tražila je
tragove Sandre Valentine, amerikanke koja je tamo "netragom nestala" 1989,
na putovanju Azijom. Zafascinirao ju je upravo taj opis, "nestala bez
traga". Zanimljivo je da i sami možete potražiti na internetu podatke koje
je spisateljica imala, iz članaka u novinama. Nema fotografije Sandre
Valentine na internetu, nitko je više ne traži, jedino se može naći snimka
nadgrobnog spomenika, 1958-1989, s opisom
"nestala na Sri Lanci".

J. Bator spominje more sličnih slučajeva, i na primjeru Sandre, s kojom se
donekle identificira, daje dosta preciznu anatomiju takvog događaja. Ponekad
se gubi u tome i izgleda nam kao da je sama preuzela ulogu nesretne žene i
da je nastavila tamo gdje je ona stala, u traženju sebe. Naravno, naišla je
na ostatke sebe iz prošlosti i budućnosti, a Sandra je dobila izlaz u nekoj
od prigodnih priča. Svi mi smo samo dijelovi takvih priča, mislim da je to
ono što je spisateljica ovdje željela prenijeti.

Vidljivo je i da je autorica pošteno "zaražena" budizmom, neizlječivo...
Poznato je da ta boljetica ne jenjava, već pod kotačem Mandale biva radije
razvaljana u palačinku i dislektički pojedena od strane prvog...majmuna koji
naiđe.

Prethodna (i prva) knjiga Joanne Bator koju sam čitao pred par mjeseci bila je
"Ciemno prawie noc"="Tamno, skoro noć" izdana 2012, za koju je godinu kasnije
dobila prestižnu poljsku nagradu "Nike" za Knjigu Godine, što nije mali uspjeh.

Tamo se također bavila tematikom nestajanja: u Walbryzchu, gradiću na jugu
Poljske, nestaju djeca. Reporterka, koja je provela djetinjstvo u tom gradu,
prije nego se preselila u Varšavu, je dobila zadatak intervjuirati ljude
povezane s tom djecom. Pojazuje se da je riječ u pravilu o napuštenoj djeci,
zbrinutoj kod rodbine ili u institucijama.

Priča je potresna, puna čudnih ljudskih sudbina nakon 2. Svjetskog rata,
ljudske prljavštine i pokvarenosti danas, ali i čistoće osjećaja i poštenja.
Najupečatljivija je priča o majci, koja je kao djevojčica bila silovana od
strane ruskih vojnika, a kasnije je, kao psihički nestabilna osoba, seksualno
iskorištavala svoje kćeri-takvu priču, a bojim se da je bazirana na nekoj
stvarnoj sudbini, možete sresti u brdima od južne Poljske do Like. Nekako mi
se čini da se bivši teren Austrougarske "specijalizirao" za takve štorije.

Kao krimić, to je stvarno uspješna priča, i čitalo ju se bez daha, preporučam za
putovanja.

Usput, to je bila prva knjiga koju sam kupio za svoju prvu poljsku plaću
u ovoj turi rada na Sjeveru. Kad sam ju nasumice otvorio u knjižari,
privukla me rečenica izrečena od strane petogodišnje curice, u vlaku: "... a
ja sam svoju Barbiku spalila u pećnici!"-nisam dalje ni čitao, knjigu mi je
prodala ta rečenica, a osmijeh na mom licu te večeri je bio dosta čudan cool
Volim biti privučen knjizi neobičnom, dobrom rečenicom.

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (3)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (6)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (1)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (6)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (11)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (5)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)


Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo

stat-counter.org