|
astrosailor
nedjelja, 26.04.2015.
Proljetno poslijepodne
Proljeće u Gradu ima svoja razna obličja. Mirnu nedjeljnu večer u ovo
vrijeme kad su horde turista još nešto manje, sam iskoristio za neobaveznu
šetnju. Iz svoje sve zelenije doline
uputio sam se do Grada. Tamo čekaju lijepe parižanke:
Neke zgrade se trude impresionirati malograđane,
neke su odraz nekog drugog Pariza
u kojem postoji i proletarijat, ne samo turistički djelatnici-ovo je pogled ispred te zgrade:
Da, proletarijat se očito ponovo budi, pritisnut čizmom imperija...ovaj,
kapitalizma. Ja bih zapravo, kao dobar učenik iz YU vremena marksizma i
socijalističkog samoupravljanja, nazvao ovaj period u Evropi "unutrašnji
imperijalizam", radnička klasa je otuđena od ... svega. A prije svega od proizvedene
dodatne vrijednosti, koju zgrće onih par posto bogatih do (tuđe) krvi.
Očito radi "antikrist, njemačka židokomuna", kako bi to nazvali savršeno "logični"
Poljaci, uglavnom oni koji slušaju "Radio Maria" oca Rydyzka od jutra do
duboko u noć i prizivaju noći s noževima i prijateljima naših domaćih ljubitelja sličnih
šala i pošalica, narodnog folklora koji se tako voli obojati tuđom krvlju:
Šetam tim poprilično buržujskim dijelom grada prema Nation, i nailazim na
most preko kanala:
Taj kanal povezuje Pariz s Marsejem i Amsterdamom,
i radio je to kad su u Zagrebu i okolici još radili neprilične radnje s
kozama. Zanimljivo je to kako su neki gradovi razvijali pozitivne osobine,
kao povezivanje s drugim gradovima, a neki su razvijali Krvave mostove. Nije
da su Parižani mirnija čeljad, daleko od toga, ali nekako su uspjeli
ostaviti i ponešto dobrog iza sebe. Ovo je jedna od skrivenijih stvari,
nisam ni znao da su ti kanali tako dobro povezani i dan danas.
U blizini je i druga vrsta veze: ovo je Gare d'Lyon, s koje se kreće u
smjeru, pogađate, Lyona. Zanimljiva zgrada.
Zgrade bez ljudi nisu ništa; na položaju ove zgrade su neko vrijeme
živjeli slavni tipovi kao L. Pasteur i V. Hugo...
Pada noć nad Gradom, malo romantike plus turistička atrakcija lokota za
srca:
Meni je ipak ovako draže:
Dućandžija sprema pred zatvaranje:
Zanimljivo koliko je dućana s poslugom iz Azije, čak i boulangerie... ispada da se Azijati sami i poslužuju i dolaze kao turisti, mi lokalci više nismo potrebni, osim kao hodajući muzejski eksponati.
Malo klasike...ovo sam mogao snimiti i pred 150 godina, da sam tada prolazio pored:
Gradom je uvijek lijepo prošetati, a u proljeće, u ovakvu mirnu večer,
ostavlja to poseban, gotovo meditativan dojam na šetača. Mislim da Grad
voli moju nezahtjevnost, dobar je prema meni, pokazuje mi svoje bolje
strane.
|
srijeda, 15.04.2015.
Cesta i zelenilo
Volim se buditi u ovakva jutra, kad vam je ovakav prvi pogled, dan mora biti
lijep:
Nedjelja, dan za bicikl, prvi pravo proljetni. Kidam nalijevo...cesta,
zelenilo, oblaci i ja:
Ovo je moj privatni slavoluk, na izlazu iz doline Bulliona:
To je ostatak nekadašnje pruge prema Chartres.
Odmah iza mosta, nešto što možemo naći još samo u ovakvim zabačenim
mjestima:
Ruralna mistika:
Što francuski seljak ima u garaži?
Naiđe se ovdje na stvarno stara sela:
Lokalni Tahi:
A što se to krije u ovom šumarku?
Oh, lokalni Tahi nad Tahijima? Jean-Paul Todorish?
Ne, Chateau de Breteuil, ovdje je gospodarska zgrada koji kilometar
ispred njega... zanimljiva pumpa s desne strane:
Još malo ruralne mistike:
Tko bi tu ostao ravnodušan?
I ovdje cvate, cvate:
Pri povratku snimam, u kampusu Orsayskog Sveučilišta pored svoje kuće, vrlo cijenjen
linearni akcelerator na svijetu, LAL, koji je pred pola stoljeća držao i svjetski rekord za
elektronski linearni akcelerator (negdje malo iznad 1 GeV):
Što rekoh u nekom od prethodnih postova, ovdje mnogo toga izgleda ruševno i zaraslo jer je... nekad davno bilo napravljeno. Ali institut uz LAL (koji je danas aktivan i kao muzejski postav i kao akcelerator, ali i razvojni, testni pogon za uređaje koji su kasnije dio CERN-a i sličnih postrojenja) aktivno radi na eksperimentima, širom svijeta i u samom institutu.Tako se to radi! Nije potreban mramor, ne gospodo rektori, administratori i ini, dovoljan je i beton, važno je ono u glavi, da nije prazna. A za okolicu je sasvim ugodno i dovoljno ako je to lijepa šuma i par lijepih gradića, sela... Jasno, to je moguće ako je država malo bolja, a ne maćehinska, prema vlastitoj znanstvenoj zajednici; koji dio postotka više za znanost a ne npr. za najvažnije sporedne stvari na svijetu, i možda naši ljudi ne bi morali dolaziti ovamo raditi znanost, nego bi to mogli i doma. A možda bi to dalo posla i tehničarima, firmama za održavanje, okolnim hotelima za ugošćivanje znanstvenika u posjeti i tokom kongresa. Samo dajem opis znanstvenog prehrambenog lanca, a ne da uvijek lokalni Pepi veli "a kaj bu nama taj, taj akce... akce... rator, nama treba, je tak, tak je, igrališče. Naš lokalni klub "Gmajna" več dvajset let nema igrališča." Tak je, Pepi, je tak, a Hrvatska još 200 let ne bu imala akceleratora. Ali bu imala "Gmajnu", i ak dojde vu sedmu podlokalnu ligu, dobili buju i tribine!
Uh, zanio sam se, sorry, to vam se ponekad događa kad ste predugo u pečalbi. A ja zapravo, kad bolje razmislim, više i nisam u pečalbi, nego u stalnom znanstvenom izgnanstvu. Ali, kao što vidimo, nije mi uopće loše. Je, Pepi? Pepi? Di si? Kaj pa delaš pod stolom?! Emti, kaj si baš moral celu demižonu isprazniti!?
|
subota, 11.04.2015.
Svjetlo
Tiha svjetla proljetne noći
izvlače tamu iz cvjetova
u kojima bruji sunce.
|
srijeda, 08.04.2015.
Tetoviranje
Nisam neki ljubitelj tetoviranja, ali baš zato sam odlučio otići na izložbu u Musee du Quai Branly. Na takvim mjestima može se bezbolno naučiti ono o čemu čovjek nema pojma.
Krenimo nježno. U nekim dijelovima svijeta-ovdje Tajland-kad majstor tetovaže umre, spale knjižicu skica njegovih djela i nasljednik proguta pepeo.
Tetoviranje je davno bilo korišteno kao oznaka negativnog tipa, za kriminalce ili općenito kaznu:
Nacisti su ga tako upotrijebili u 20. stoljeću. Religije Knjige su općenito zabranjivale tetoviranje, pa je tako ono ostalo u domeni pogana i društvene margine, vračeva i zabavljača. Neka zanimanja kao vojnici i mornari su tradicionalno povezana s tetoviranjem.
Dodir s Dalekim Istokom i Polinezijom je doveo do uvođenja egzotičnih motiva u tetoviranje na Zapadu, a međudjelovanje je išlo i u obratnom smjeru: razvoj modernijih metoda i tema tetovaža je unaprijedio tradicionalne oblike, ili ih obnovio tamo gdje su izumirali. Na izložbi su bili primjerci alata, planova, čak i komadi istetovirane ljudske kože i lubanje. Na sreću po modele, danas smo napredovali pa je dovoljno usnimiti uradak.
U Japanu se tetoviranjem služio uglavnom kriminalni milje, ali razvojem se onda prelio i na umjetnost.
Ovo je projekt jedne tetovaže, to je moralo biti bolno!
Ovo je bilo zanimljivo, originalno:
Mnogo nakićenije:
Japanski utjecaj je donio osvježenje na Zapadu, gdje motivi nisu baš toliko umjetnički:
Ima svega...
Ako vas put nanese, posjetite izložbu, zanimljiva je.
Spomenuti muzej je nedaleko Eiffela, koji je ovdje prikazan u gužvi metala:
Naiđe čovjek na svašta u ovome gradu, pa tako i na Hotel Istra nedaleko Luksemburškog Parka, u kojem je boravio popriličan broj slikara. Nisam nigdje naišao na informaciju otkud mu ime...možda netko zna? Neki esul, ili je neki Napoleonov vojnik imao lijepe uspomene otamo?
Park je bio ugodno popunjen, prvi dani prohladnog ali sunčanog proljeća:
Zanimljiv prozor:
U istom nizu ulica, poprilično neortodoksna arhitektura, ali ulica je sasvim ugodna:
Proljeće je ovdje poprilično hladnije nego u Zagrebu, ali pariškim ulicama je uvijek lijepo prošetati.
Slike ne mogu dočarati ugođaj, kao što je poznati pisac rekao (ovo je jedan od duhovitijih eksponata s izložbe o fotografiji u Beaubourgu):
Preostaje nam samo odmeditirati:
Evo malo i umjetnosti iz naših krajeva u Parizu:
|
|
|