Nisam neki ljubitelj tetoviranja, ali baš zato sam odlučio otići na izložbu u Musee du Quai Branly. Na takvim mjestima može se bezbolno naučiti ono o čemu čovjek nema pojma.
Krenimo nježno. U nekim dijelovima svijeta-ovdje Tajland-kad majstor tetovaže umre, spale knjižicu skica njegovih djela i nasljednik proguta pepeo.
Tetoviranje je davno bilo korišteno kao oznaka negativnog tipa, za kriminalce ili općenito kaznu:
Nacisti su ga tako upotrijebili u 20. stoljeću. Religije Knjige su općenito zabranjivale tetoviranje, pa je tako ono ostalo u domeni pogana i društvene margine, vračeva i zabavljača. Neka zanimanja kao vojnici i mornari su tradicionalno povezana s tetoviranjem.
Dodir s Dalekim Istokom i Polinezijom je doveo do uvođenja egzotičnih motiva u tetoviranje na Zapadu, a međudjelovanje je išlo i u obratnom smjeru: razvoj modernijih metoda i tema tetovaža je unaprijedio tradicionalne oblike, ili ih obnovio tamo gdje su izumirali. Na izložbi su bili primjerci alata, planova, čak i komadi istetovirane ljudske kože i lubanje. Na sreću po modele, danas smo napredovali pa je dovoljno usnimiti uradak.
U Japanu se tetoviranjem služio uglavnom kriminalni milje, ali razvojem se onda prelio i na umjetnost.
Ovo je projekt jedne tetovaže, to je moralo biti bolno!
Ovo je bilo zanimljivo, originalno:
Mnogo nakićenije:
Japanski utjecaj je donio osvježenje na Zapadu, gdje motivi nisu baš toliko umjetnički:
Ima svega...
Ako vas put nanese, posjetite izložbu, zanimljiva je.
Spomenuti muzej je nedaleko Eiffela, koji je ovdje prikazan u gužvi metala:
Naiđe čovjek na svašta u ovome gradu, pa tako i na Hotel Istra nedaleko Luksemburškog Parka, u kojem je boravio popriličan broj slikara. Nisam nigdje naišao na informaciju otkud mu ime...možda netko zna? Neki esul, ili je neki Napoleonov vojnik imao lijepe uspomene otamo?
Park je bio ugodno popunjen, prvi dani prohladnog ali sunčanog proljeća:
Zanimljiv prozor:
U istom nizu ulica, poprilično neortodoksna arhitektura, ali ulica je sasvim ugodna:
Proljeće je ovdje poprilično hladnije nego u Zagrebu, ali pariškim ulicama je uvijek lijepo prošetati.
Slike ne mogu dočarati ugođaj, kao što je poznati pisac rekao (ovo je jedan od duhovitijih eksponata s izložbe o fotografiji u Beaubourgu):