Pregled posta

Cesta i zelenilo

Volim se buditi u ovakva jutra, kad vam je ovakav prvi pogled, dan mora biti
lijep:

Nedjelja, dan za bicikl, prvi pravo proljetni. Kidam nalijevo...cesta,
zelenilo, oblaci i ja:

Ovo je moj privatni slavoluk, na izlazu iz doline Bulliona:

To je ostatak nekadašnje pruge prema Chartres.
Odmah iza mosta, nešto što možemo naći još samo u ovakvim zabačenim
mjestima:

Ruralna mistika:

Što francuski seljak ima u garaži?

Naiđe se ovdje na stvarno stara sela:

Lokalni Tahi:

A što se to krije u ovom šumarku?

Oh, lokalni Tahi nad Tahijima? Jean-Paul Todorish?

Ne, Chateau de Breteuil, ovdje je gospodarska zgrada koji kilometar
ispred njega... zanimljiva pumpa s desne strane:

Još malo ruralne mistike:

Tko bi tu ostao ravnodušan?

I ovdje cvate, cvate:

Pri povratku snimam, u kampusu Orsayskog Sveučilišta pored svoje kuće, vrlo cijenjen
linearni akcelerator na svijetu, LAL, koji je pred pola stoljeća držao i svjetski rekord za
elektronski linearni akcelerator (negdje malo iznad 1 GeV):

Što rekoh u nekom od prethodnih postova, ovdje mnogo toga izgleda ruševno i zaraslo jer je... nekad davno bilo napravljeno. Ali institut uz LAL (koji je danas aktivan i kao muzejski postav i kao akcelerator, ali i razvojni, testni pogon za uređaje koji su kasnije dio CERN-a i sličnih postrojenja) aktivno radi na eksperimentima, širom svijeta i u samom institutu.Tako se to radi! Nije potreban mramor, ne gospodo rektori, administratori i ini, dovoljan je i beton, važno je ono u glavi, da nije prazna. A za okolicu je sasvim ugodno i dovoljno ako je to lijepa šuma i par lijepih gradića, sela... Jasno, to je moguće ako je država malo bolja, a ne maćehinska, prema vlastitoj znanstvenoj zajednici; koji dio postotka više za znanost a ne npr. za najvažnije sporedne stvari na svijetu, i možda naši ljudi ne bi morali dolaziti ovamo raditi znanost, nego bi to mogli i doma. A možda bi to dalo posla i tehničarima, firmama za održavanje, okolnim hotelima za ugošćivanje znanstvenika u posjeti i tokom kongresa. Samo dajem opis znanstvenog prehrambenog lanca, a ne da uvijek lokalni Pepi veli "a kaj bu nama taj, taj akce... akce... rator, nama treba, je tak, tak je, igrališče. Naš lokalni klub "Gmajna" več dvajset let nema igrališča." Tak je, Pepi, je tak, a Hrvatska još 200 let ne bu imala akceleratora. Ali bu imala "Gmajnu", i ak dojde vu sedmu podlokalnu ligu, dobili buju i tribine!

Uh, zanio sam se, sorry, to vam se ponekad događa kad ste predugo u pečalbi. A ja zapravo, kad bolje razmislim, više i nisam u pečalbi, nego u stalnom znanstvenom izgnanstvu. Ali, kao što vidimo, nije mi uopće loše. Je, Pepi? Pepi? Di si? Kaj pa delaš pod stolom?! Emti, kaj si baš moral celu demižonu isprazniti!?


Post je objavljen 15.04.2015. u 23:25 sati.