astrosailor
subota, 26.01.2008.
Jastozi i rakovi za radnike
|
Kad na Tajvanu firma organizira feštu za kraj godine, onda to radi sa stilom. Ovdje ljudi ne piju nego-jedu. Samo izvadak iz jelovnika jučer, pazite da ne namočite tipkovnicu, još da me neko tuži da ga struja opičila dok ste čitali, ovaj, gledali moj post: Tokom ručka goste je zabavljao direktor. Karaoke i humor-ovdje imaju poprilično papreni humor i sve je bilo puno "ko' dobije nagradu mora poljubiti..." i sličnog, za naše pojmove poprilično djetinjasta zabava, ali to je Azija. Nisam dobio ništa na lutriji koju su organizirali, glavna nagrada je bila Wii (šmrc), sporedne su bili i-pod i neke slične sitnice, za neke nisam ni čuo, tih igrački ima danas toliko da ko bi to sve pratil. Prije ručka bila je šetnja do slapova u Wufong Scenic area, vrijeme je bilo tipično za pacifik usred zime-a ovaj izlet je bio na pacifičku stranu Tajvana-evo, da ne mislite da je stalno onako sunčano i lijepo kako sam pokazivao na zadnjim, biciklističkim postovima. Slikice su isto bljedunjave, moja kamera za par desetaka eur bi trebala pojačanje, očito. Slikice sam radio iz hoda, za što je očito preslaba kad je ovako malo svjetla. Ovo mjesto je poznato po tri mjesta gdje put siječe potok koji čini slapove. Evo prvog: Par stotinjaka metara dalje i drugi: A treći je bio iza ograde 'zatvoreno zbog padajućeg stijenja' (na kineskom, jasno), ali astronomi ne bi bili astronomi da se boje kamenja koje pada s neba, pa je nas nekoliko zaobišlo ogradu i bili smo nagradjeni lijepim pogledom na zanimljiv slap: Cijela staza je bila u stepenicama, kroz džunglu velikih paprati, na momente osjećaj kao da šećemo Jurskim parkom Na vrhu, zanimljiv i neočekivan vidik, za ovu zemlju gdje kršćanstvo znaju kao 'Christ' i imaju 2.5% "kršćana" (koji na upit 'katolik ili protestant' odgovaraju upitnim pogledom, jer ne kuže na kaj mislim, nikad čuli). Crkva, zanimljivog oblika, podignuta usred Parka prirode, mora da biskup ima žnoru kod vlasti. Zašto ovdje? Mjesto objavljenja Majke Božje, negdje 1980-tih godina, figura unutra tipa Lourdes ili Medjugorje, bit će da je nekome bilo previsoko hodat pa mu se objavilo... Na povratku, pitoreskna slikica: Nakon ručka bilo je kupanje u toplim izvorima, na otvorenom, e gušta, znaju ga ovi uživat, stvarno. Sat vremena sam se pacal u svim mogućim temperaturama vode i vodenim masažama. MmmmmmmmmM! Naravno, nemam slikica s tog dijela izleta, ostavljam to vasoj mašti, ali stvarno dobra stvar! |
- 08:46 - Komentari (21) - Isprintaj - #
subota, 19.01.2008.
Tragom brda, naranči i predaka
|
U svojim zimskim putešestvijama biciklom po brdima iza Hsinchu, odlučio sam napraviti krug oko Baoshan County-ja. Htio sam se što je više moguće nauživati pogleda na planine u pozadini grada. Riječ je o više od 3000 m visokim planinama, i ne, nisam bio tamo. Pentranje kroz džunglu ne spada u moje gušteve, ne volim šumu. Naravno, nije to razlog, nego taj da tajvanci baš i nisu ludi za hodanjem, a sam se upustiti u planinu ovdje bilo bi ravno ludilu. Ipak imam djecu koju treba hraniti još neko vrijeme... Dakle, za sad ostajem na pogledu. Lijepom. Angie, ovaj je specijalno za Tebe, mislio sam na Tebe dok sam ga radio ;-) Vožnja na par desetaka minuta od hipertech Hsinchu Science Parka otkriva da je Priroda ipak jaka i pruža otpor, ovo je uz cestu: Temperatura je i danas bila oko 25 cels, na suncu i više pa se za mnom vukao trag znoja, iako sam bio u kratkom, i gore i dole. Naranče su taman dozrijele (naslov pjesme za nekog narodnjaka, "Narančeee suu draaaagaaaaa dozrijeleeeee..., haha, baš me zanima pjevaju li nešto takvog ovdje narodnjaci u onim razvučenim pjesmicama koje čujem ponekad ouuuu-uuu-ooouu, ko zavijanje mačke), evo jednog nasada Polja su isto zelena i vrijedni Tajvanci ih obrađuju tokom cijele godine. Imaju sezonsko voće i povrće, ako po ničem bar po cijeni. Naime, ovdje u tropima oko Rakove obratnice je isto kao kod nas, odes par sto km južnije i ...naravno, osim što je tužnije, je takodjer i toplije pa što ne raste na sjeveru, raste na jugu. U kineskoj kulturi njeguju kult predaka. Mislim da ova slikica sve veli o tome. Preci nadgledaju potomke: "Opet nisi zapalila mirise ispred mog groba! Kakva si ti snaha! Govorila sam ja svom sinu da si ti nista vrijedna glupača bez ukusa, koja neće brinuti o svojim bližnjima, a kamoli nama, muževim roditeljima, a to bi ti trebala biti sveta dužnost! Kakav si to lonac kupila, pa zar ne vidiš da je predubok? A ovaj stolnjak, gdje si to našla? Djeca ti hodaju sva raščerupana, kakva si ti to majka? Moj sinčić odlazi na posao i teško radi da bi se ti mogla šepuriti selom, a ti si tako nezahvalna..." Brrrr. Taoistička religija je endemska na kineskim prostorima i nije se nikad širila-govori to nešto i o religijskoj toleranciji kineza, nešto kao tolerancija Otomanskog carstva prema ostalim religijama. Nikako mi nije jasno zašto smatramo svoje "civilizacije", posebno ove monoteističke religije "knjige" toliko naprednijima u svim pogledima. Tipična ograničenost primitivnih barbara, misle da su pokupili svu pamet svijeta sa svojim plemenskim mudrostima, a ono što ne razumiju jednostavno sravne sa zemljom. "Tao" na kineskom znači "put", i ta religija potiče ljude da teže putu očišćenja. I-Ching (Yi Jing u novijem zapisu), zapis čiji izvori i vrijeme nastanka nisu poznati, osim da su davni, iz vremena prvog cara Kine kojih 4000 godina unatrag, objasnjava da su sva bića nastala kao moćna Sila, bez forme i imena (jeste li to negdje čuli, o stanovnici Galaktičke Imperije?). Nakon eona i eona, ta sila se kondenzirala u materijalnom svijetu, nastao je Svemir sa zvijezdama i planetama. Nakon daljih eona, stvoren je život u tom Svemiru, sve pod kontrolom Sile. Ljudska bića, prema I-Ching, takodjer su podlozna razvoju, pa ljudski zivot slijedi točno odredjeni put i cikluse promjene. Prvo se Sila, bezimena i bezoblična, kondenzira u besformnu energiju, dušu, koja se prikačuje na fizičku formu u obliku tijela, da stvore život. Kad osoba umre, tijelo gubi funkciju i duša se vraća u besformno stanje, u kome čeka da se ponovno spoji na neko novo tijelo. To čini jedan ciklus. Ali, ako um može biti "pročišćen" (prosvijetljen?) dok tijelo još funkcionira, ciklus moze biti prekinut, omogućujući duši da udje u Nebesa (Raj), gdje postaje božanska. Nama su poznatiji nazivi Yin (besformno stanje) i Yang (materijalni svijet), koji su dio taoističkog poimanja. Za pradavne Kineze obožavanje Nebesa je najviši oblik ljudskog napora. Zato su se davni carevi kine i zvali Sinovi Nebesa, nesto kao dr. Ivo, pao s neba i vi sad morate biti sretni. Tek duuugo nakon ove religije, u kinesku kulturu su ušli Konfucijanizam i Budizam. Ono što vidimo danas u kineskom svijetu je mješavina svega toga, često bez jasnih granica. Većina ljudi niti ne razlikuje previše taoističke od konfucijanističkih ili budističkih koncepcija. I sam ih još učim razlikovati i ovo što sam napisao je dio mog učenja toga, nadam se da ste i sami nešto dodali na svoje poznavanje priče ;-). To je bilo na specijalno traženje Bugenvilije, koja je trazila više, brže, bolje. Ponekad volim poslušati takve umilne glasove, svaki napredak je pozitivan, dio mog osobnog puta prema Nebesima ;-) Izaći iz uobičajene vreve grada s njegovim prenatrpanim ulicama je gušt za moju besformnu dušu. Usput, mnogo mi je očitije ovdje da, možda, ipak tu dušu imam, nego kad su mi ju popovi probali ugurati kroz uši. Ovdje je tipična ulica s restorančićima i trgovinama na rubu grada, gdje živim, u vrijeme kad nema skoro nikoga na cesti, tokom poslijepodneva. Svi rade ili su pred televizorom. Moja ulica, tik uz autocestu Sjever-Jug, je malo manje natrpana, evo vam klasike Tajvana, u takvim uličicama ih većina zivi. Laku noć! |
- 16:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 13.01.2008.
Nacionalisti protiv nacije-Tajvanski izbori
|
Izbori me prate svuda, očito. Taka sudba. Pa da budem informativan. Počet ću sa slikicom koju sam upravo pronasao na internetu, najbolja što sam do sada vidio Taipei-ja. Mislim da vam je sada jasnije što znači napraviti grad XXI stoljeća na vulkanskom otoku u tropima. Naravno, ovako nikad ne vidite taj grad dok bauljate njime, jedino iz aviona kad dolazite. Obično je sav u smogu i izmaglici zbog vlage. Stvarno fantastična slikica. Usput, ova zgradica, "Taipei 101" , koja je najviša zgrada na svijetu u upotrebi, je na spoju dvije tektonske ploče. Kojih pola kilometra visoka. Grad nije prevelik, oko 4 miliona, ovisno što računate pod Taipei, nije lako razgraničiti ga od susjednih gradića. Da, mjere se malo razlikuju od Lijepe Njihove do kineskog svijeta, na poprilično toga treba pogledati drugačijim okom ovdje. Na Tajvanu su ove subote imali parlamentarne izbore (ovdje je parlament "Legislative Yuen"). Odlukom iz 2005. su smanjili broj mjesta u parlamentu za polovicu, pa će sad biti stotinjak predstavnika, umjesto dosadašnjih dvjesto i nešto. Za zemlju od 24 miliona stanovnika. Koliko je ono debelih-guzica-koje-će-imati-visoku-mirovinu kod nas u Saboru, za onih 4 miliona stanovnika Lijepe Njihove? Samo ih vi hranite, taaako, oni će sve to lijepo pojesti i popiti u vaše ime, ne brinite. Kao i svaka mlada demokracija, tako i Tajvan ima 2 glavne suprotstavljene stranke: nacionalističku partiju, KMT, i demokrate DPP (koji su od 2000-te na vlasti, kad su skinuli diktaturu KMT, koji je od 1948 bio jedina dozvoljena partija, uz podršku ratnog stanja). Kao što ste vjerojatno čak i u Lijepoj Njihovoj načuli, Tajvan nikad nije potpadao pod Narodnu Republiku Kinu, iako ih ovi svojataju. E sad, zanimljivo je da je glavna snaga koja radi u ime priznanja Tajvana kao samostalne države demokratski DPP, dakle nesto kao umjerena socijaldemokracija, a nacionalisti su za uspostavljanje boljih i sve boljih odnosa s Kinom, i statusa nešto kao Hong Konga. Dakle, ispada da su nacionalisti protiv vlastite nacije. Ali, zapravo to su KINESKI nacionalisti, KMT je, dok su još bili u Kini, kao partija bio jedina ozbiljna prijetnja Mao-u, i vladali su Kinom nakon uspostave Republike, 1911, do 1948, kad su izgubili gradjanski rat i morali pobjeći-na Tajvan. Tajvanski nacionalisti su još u pelenama. Kao i obično, sad bi se dalo razglabati na tu temu, vući paralele ovakve i onakve na bivsu YU itd. Ne da mi se. Činjenica je ono što ja tu vidim: Tajvan nije komunistička zemlja, nikad bila. Mao je tu (ispravno) komunistička svinja koja je poubijala sve protivnike i par desetaka miliona slučajnih prolaznika, i maltene pojela za ručak. Čak i vlastiti im, kapitalistički diktator, Chiang-Kai Shek (CKS), je obezvrijeđen u zadnje vrijeme, zbog nedemokratskih postupaka. Poubijao/pozatvarao je poprilično svojih protivnika, tajvanska populacija, aborigeni (nesto kao polinezijske rase), su bili marginalizirani i gotovo istrebljeni. Na njihovu sreću, živjeli su u planinama, pa ih je nešto preživjelo, ali stvarno malo. Zapravo je tek prošli mjesec mauzolej Chiang-Kai Sheka, uz proteste KMT, i službeno promijenio karakter s veličanja "lika i dela" na upozorenje i primjer što diktatorska vlast moze napraviti svom narodu, uz početak popisa žrtava. Jos se ni boja na novim natpisima nije osušila. Sve je to još, ipak, novo za njih. Tajvan je kapitalistička zemlja na max, čak i Lijepa Njihova sa podivljalim tajkunskim kapitalizmom se može sakriti prema poduzetničkom duhu prosječnog tajvanca, koji pravo na svoju imovinu smatra bogovima danim pravom i nitko da mu, kuš, ne dirne u to! Ali nacionalna svijest se tek rađa, kod djece koja nisu u školama više indoktrinirana da je Kina njihova domovina, iz koje su morali pobjeći zbog zločestog Mao-a. Ko šljivi Kinu. To je valjda prirodni tok stvari, starci izumru i onda djeca sredjuju svijet po svome. Zanimljivo mi je gledati kako Kinezi, kao rasa, imaju miran pristup tome. Neki poznati mi likovi bi to već davno bre sredili tenkovima, raketama i tako to, ma ni to im ne bi trebalo, pojesti mogu Tajvan za dio doručka. A ovi, polako, "vidjet ćemo". Jasno, svatko sa svojom vizijom "što". Dok su oni birali, ja sam uživao biciklirajući. Znojio se, dakle, jer je bilo 28 stupnjeva, sunce upržilo. Potražio sam ovaj puta "Baoshan reservoir", jezero iz kojeg se opskrbljuje Hsinchu. Voziš uzbrdo-nizbrdo (vulkanski krajolik je nešto kao Zagorje, jedino su brda oštrijeg profila) cestom usječenom kroz džunglu i onda ugledaš nešto ovakvog. I bude ti milo. Angie, zadovoljna? U džungli raste betel-nut. Ovo grmlje ispod njega su naranče. Spominjao sam vec, to je blago narkotična biljka, koju ovdje žvaču vozači i šljakeri, ima ulogu koju su listovi koke imali u Juznoj Americi za indijance. Zanimljivo je da su na Tajvanu inače narkotici zabranjeni-pod prijetnjom smrtne kazne. Osim betel-nut-a, hehe. Inače, nešto kao fermentirani sok od borovnica, čudnog okusa je, i stvarno daje neki čudan šus, ja bi zabranio voziti pod tim, djeluje energetizirajuće i euforizirajuće. Onako kako pivo otupljuje osjetila, ovo ih izoštruje. A oboje vara, kako znamo. NE preporučam. Ovakve plantaže su posvuda (riječ je o oko 2 milijarde US$ prometu godišnje!), i imaju jako štetne posljedice po krajolik, jer to drvo nema duboko korijenje a visoko je, pa onda dolazi do mnogih odrona zemlje, posebno nakon tajfuna. Dakle, nije samo hi-tech ono što šteti ekološkim sistemima, i naizgled (bukvalno) zelena industrija može imati i te kako pogubne posljedice. Cure koje prodaju betel-nut uz cestu, odjevene u miniminimalno odjeće, su dio folklora, i pokazuju nivo ljudi za koje je to namijenjeno. Ali i uljepšavaju inače ne baš prelijepe ulice na izlazu iz gradova. Samo dvije slikice skinute s neta betelnut girl, da vam zagolica maštu: za više napišite u google images "betel-nut girl" i naći ćete cijelo brdo, jasno, drugi dugonosi (tako nas opisuju Kinezi) su napravili i previše slikica. NISU prostitutke, inače, cure rade svoj posao=prodaju betel nut i cigarete i slično, uglavnom vozačima. Dobro su zaštićene, samo se probajte približiti previše ili nesto sličnog. Trebat će vam doktor, garantirano. Najdraža mi je bila jedna, lijepa kao san, koju sam uvijek kad bih išao na posao ujutro vidio kako otprema svog sinčića u školu. Posao je posao, to je tajvanska deviza, i nema zezanja s tim. |
- 07:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 11.01.2008.
Kazalište prikolica
|
Prošli post je bio o kazalištu-limenci za Zagreb. Bila je to zapravo više prilika da se prisjetim Potsdama i mala refleksija na temu prevrtljive povijesti. I onda, biciklirajući na posao, naidjem na kinesku varijantu, kazalište lutaka u prikolici, pa da nastavim u revijalnom tonu. Dosta politike, omo na kulturu. Nesto sto su Kinezi imali već daaavno, mi ne bas tako davno. Ovo liči pomalo na TV, i to onaj Big Screen LCD, LG-jev, koji obicno vidim kod ljudi po stanovima ovdje. Postavljeno je, već dva tjedna, nasuprot oltara u lokalnom hramu (hramčiću?) ispred ulaza u jedno od sveučilišta u mom malom gradiću. Iz daljine to izgleda ovako, pa je jasan naslov: Zanimljivo je da kad ujutro prolazim, bilo tamo ljudi u hramu ili ne (obično su dvije-tri osobe tamo, onako usput prije posla ili prije ispita), netko priča i daje igrokaz, ko navijen. A živ čovjek unutra upravlja lutkama, ne mašina, provjereno (isprva nisam bio siguran), ne vjerujem da ima air-condition, a vani je sasvim ugodnih 25 cels, koje u toj njegovoj kutiji sigurno idu na 30 cels. Neki zaradjuju svoj kruh stvarno znojeći se. Pokazat cu vam i par slikica s tog 'ulaza u sveučilište'. Sukladno kineskoj tradiciji, trude se eksterijer urediti po mjeri čovjeka. Ovdje su uredili nešto kao filozofski put medju paviljonima sveučilišta. Sto ti više treba nego malo bambusa i trave za ugodno razmišljanje? Treba biti skroman, posebno kad je toliko ljudi naokolo... Stvarno konfucijanska tradicija. I bogmeš traje im... a nije da nisu imali idiota koji su probali zamijeniti Učitelja. Tokom vikenda sam ponovo bio na vožnji biciklom. Biciklistička staza kroz Science Park iznenadjuje uredjenošću i idejama, u zemlji gdje obično nema mjesta ni za pješake na pločniku: Stos je u tome da su pred par godina imali natjecaj Science Parkova (ima ih više na Tajvanu) za uredjenje okoliša. Pokazao sam vam već na par prethodnih primjera kako ružno izgledaju zgrade koje su, nužno, jednostavno tvornice, pa makar i bile hi-tech. Ali bar sa okolišem su se potrudili, svaka im čast. Priredio sam si znojenje penjući se na brdo niz koje sam se do sada samo spuštao. Cilj: doći na vrh, jasno. Provjera kapaciteta pluća i rada srca, nakon tolikog sjedenja pred kompjuterom. Moram ovih dana sastaviti oporuku, zaključio sam :-{ . Nakon desetak minuta znojenja i dahtanja, pogled dolje: Volim kad se vidi rezultat :-) |
- 05:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.01.2008.
Kazaliste limenka za Zagreb-kultura na europski nacin
|
Vidio sam vijest da je u Zagreb dopremljeno montažno kazalište iz Potsdama. Zanimljivo, djelovalo mi je, kad sam tamo živio, da bi ta zgrada lijepo mogla na smetlište. Ali dobro, ako će poslužiti, zašto da se baci? Malo djeluje ono kao prodaju nam svoje smeće, ali...tako to obično ide. Malo ironično da nam otpad dolazi iz bivše Istočne Njemačke. Nadam se da je i u Zagrebu to samo privremeno rješenje dok se ne izgradi jos ljepše i jos starije kazalište? Jer to je ono čemu je ova limenka (po)služila u Potsdamu. Danas tamo stoji hipermoderna zgrada koja privlači oko: slika je © MAZ/ Bernd Gartenschläger i preuzeta sa http://www.potsdam.de/cms/beitrag/10000574/26910/ Prisjetio sam se onda zaista europske povijesti kazališta koje je tako žilavo branilo svoju opstojnost, prenosim s njihove web stranice, poučno je. -1795: Eröffnung des Schauspielhauses am alten Stadtkanal (im Volksmund „Kanaloper" genannt) „zum Vergnügen der Einwohner“ unter der Regentschaft König Friedrich Wilhelms II. (otvoreno 1795, za zabavu lokalnog stanovništva, pod pokroviteljstvom Kralja) -1945: Beim Bombenangriff auf die Stadt wird das Schauspielhaus Am Kanal völlig zerstört. (1945 tokom bombardiranja grada potpuno uništeno) Naše novine nisu našle za shodno navesti da je originalna stopedesetgodišnja zgrada kazališta uništena u divljačkom bombardiranju Potsdama od strane Engleza, 1945, kad su ovi "za osvetu" krenuli uništavati što se dalo po Njemačkoj, pa je uz Dresden najlogičnija meta bio pruski kraljevski grad Potsdam. Nije bila riječ o nužnim borbenim akcijama, nego o čistom divljanju, jer je na terenu već sve bilo jasno. Toliko o onima koji nas uče 'uljudbi'. Usput, kraljevski dvorac je ostao neoštećen jer su ga prvi osvojili Rusi i postavili protivavionske topove naokolo i rekli Englezima da se ne usude niti prdnut tamo, jer će ih srušit. Dvorac i dan danas stoji. Do 2001. je na ulazu bila zlatna ploča sa "zahvalom Crvenoj Armiji za zaštitu dvorca tokom divljačkog bombardiranja od strane Engleza". Onda je nekim čudom ploča nestala, vise nije bila poželjna, očito. Povijest pisu pobjednici. Usput, riječ je o Hans-Otto Theater, gdje je dotični Hans Otto-kumunist: -1952: Das Potsdamer Theater erhält den Namen des Schauspielers Hans Otto, den die Nazis 1933 als ersten deutschen Künstler wegen seiner kommunistischen Gesinnung ermordet hatten. (1952 kazalište dobiva ime H-.O. po glumcu kojeg su Nacisti kao prvog njemačkog umjetnika ubili zbog njegovog komunističkog uvjerenja.) . Pozitivno za vidjeti da su Nijemci naučili nešto i nisu promijenili ime kazališta u nešto podobnije političke orijentacije. Poučno, mislim. Lekcija iz Europe. Djeco, što smo danas naučili? |
- 11:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (7) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (2) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (4) Studeni 2022 (6) Listopad 2022 (6) Rujan 2022 (5) Kolovoz 2022 (5) Srpanj 2022 (3) Lipanj 2022 (4) Svibanj 2022 (5) Travanj 2022 (4) Ožujak 2022 (9) Veljača 2022 (5) Siječanj 2022 (9) Prosinac 2021 (7) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (9) Rujan 2021 (4) Kolovoz 2021 (2) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (3) Svibanj 2021 (6) Travanj 2021 (6) Ožujak 2021 (4) Veljača 2021 (4) Siječanj 2021 (4) Prosinac 2020 (1) Studeni 2020 (4) Listopad 2020 (8) Rujan 2020 (2) Kolovoz 2020 (3) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (6) Svibanj 2020 (8) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (4) Veljača 2020 (5) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (4) Studeni 2019 (3) Listopad 2019 (5) Rujan 2019 (2) Kolovoz 2019 (1) Srpanj 2019 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||